Čazma – zaboravljena hrvatska prijestolnica

Mali gradić u Moslavini, nedaleko od Zagreba, ima dugu i neobičnu povijest. U 13. stoljeću nakratko je bio sjedištem hercega Kolomana, mlađega brata ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. Poginuvši u borbi protiv Tatara, mladi herceg nije uspio ostvariti veliki naum koji bi od Čazme stvorio jedan od najvažnijih gradova kontinentalne Hrvatske. No, njegovi su tragovi još uvijek prisutni i izazov su za istraživače hrvatske povijesti i kulturne baštine.

Čazma, pogled

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

Sv. Marija Magdalena, sa zapada

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

*

U moru loših vijesti koje je donijela prethodna, 2022. godina, kao ptica feniks zasjale su vijesti objavljene 2. 6. 2022. za Muzej i 25. 5. 2022. za Kulturni centar grada Čazme, kako slijedi:

Projekt konstruktivne sanacije zgrade muzeja – 2,6 mil. kuna (prijavitelj: Centar za kulturu Čazma). Centar za kulturu, Gradski muzej Čazma dobio je, na natječaju Ministarstva kulture i medija, bespovratna financijska sredstva u sve­ukupno traženom iznosu od 2.597.500,00 kuna... Natječaj se financira iz Fonda solidarnosti Europske unije. 

Projekt zgrade kulturnog centra – 5,8 mil kuna (prijavitelj: Grad Čazma). Projekt »Rekonstrukcija i dogradnja – Kulturni centar« realizira se putem mjere 07 »Temeljne usluge i obnova sela u ruralnim područjima«, Programa Ruralnog razvoja za razdoblje 2014–2020. godine.

*

Ovo je dobrim dijelom i osobna ispovijest. Pođimo od početaka.

Sv. Marija Magdalena, sa zapada

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

Književnost i znanost nisu osobiti partneri. No katkad se nađu na tragu zajedničke istine i u takvim slučajevima mogu si biti od koristi. Književna istina može biti dobra početna točka u traženju znanstvene; znanost može ponuditi čvrsti okvir oblikovanju literarne tematike. U humanistici znanost je nerijetko zavijena velom priče, dok se sama priča može itekako okoristiti znanstvenim kanonima. Takve su mi misli bile na umu, sigurno ne posve svjesno, kad sam se prije pedeset i pet godina prvi put suočio s pričom na koju sam u biti slučajno naletio, slabo razumio i, paradoksalno, osjetio se iznimno pozvanim da je prenesem dalje. Gore navedene vijesti pokazale su da se moj nejasni osjećaj isplatio.

Što je Čazma?

Najčešći je odgovor začuđeni pogled i slijeganje ramenima. Krenimo »od početka«, od vrućega ljetnog popodneva godine 1966. Skakućući po kvrgavoj i dozlaboga prašnjavoj cesti bijeli je fićo preskočio niski prijevoj i pred nama se – sa mnom je bio nešto stariji kolega Josip Stošić – ukazao čudesan prizor. U ljetnom suncu titrao je široki plitki tanjur moslavačkoga krajolika, a u pozadini, na izduženom hrptu sjao je Grad! Blistave palače, dva vitka tornja ponosne katedrale, moćni korpus silne utvrde! Zaboga, zar se Ile-de-
-France spustio u srce Moslavine?! Ta se sjajna vizija podosta ugasila kad smo, popevši se na gradski brežuljak, izišli iz vozila. Prašinom usnule varoši kljucale su kokoši. Nigdje sjene, nigdje daška vjetra pod ispranim plavim nebom.

Prašina i žar ljetnog popodneva.

Nigdje ni žive duše.

One palače preobrazile su se u suburbane kuće s popucanom žbukom na fasadama, silna utvrda postala je vodotoranj. Crkva je zaista imala dva tornja i tragove fantastične rozete, no ofucana, derutnih zidova, raspadala se pred našim očima u ljetnoj žezi. Nigdje bunara, nigdje vrela; jedina krčma čvrsto zakračunana.

Sv. Marija Magdalena, s istoka

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

Sv. Marija Magdalena, unutrašnjost

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

Bilo je između tri i četiri no ipak smo pokucali na vrata župnog dvora. Velečasni se nije ni čudio niti ljutio. Kao da nas je očekivao. Natankirali smo se vodom i objasnili razlog našeg posjeta. »Niste prvi«, rekao je, »bila je tu jedna gospođa profesor, Angjela Horvat«. Poslije smo priznali da nas je ona i uputila u Čazmu (»Dajte si dečki to malo pogledajte, pa mi bute rekli kak se vama čini...«). Crkva nas je oborila s nogu. U unutrašnjosti titrao je olinjali barok, vrpoljili se smešni sveci i anđeleki, svjetlo je skakutalo naboranim plohama. Crkva s dva tornja u kontinentalnoj Hrvatskoj!? Prostor koji govori jezikom romaničke slagalice? Zahvalili smo Velečasnom, i natrag suncu i prašini – u Zagreb. Ali, dva tornja...?!

U svijet sam otišao 1969. Vizija onih dvaju tornjeva u ljetnoj sumaglici nije mi dala mira tijekom triju desetljeća mojeg boravka na druga dva kontinenta. Prilikom rijetkih posjeta koji put bih skočio u Čazmu. Ništa se nije mijenjalo. Prašina, popucali zidovi, kokoške i korov. Nije mi dao mira ni herceg Koloman, koji je, kako sam naučio, s biskupom zagrebačkim Stjepanom II. utemeljio Čazmu. U Hrvatsku sam počeo češće dolaziti tijekom Domovinskog rata u svojim novim ulogama dopisnika Večernjeg lista iz SAD-a i voditelja Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. No nisam zaboravio povijest umjetnosti. Potkraj devedesetih bio sam čak govornik u Čazmi na skupu povodom 777. obljetnice grada. Sjećam se vrlo ugodnih rasprava s čazmanskim arheologom Vjekoslavom Štrkom. I tako se vratilo moje zanimanje za mali grad u Moslavini.

Do tog časa u Čazmi sam stekao posebnog prijatelja. Zvao se Koloman, poslom je bio herceg Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, kralj Haliča, a tu i tamo se bilježio i kao vladar »moje kraljevine«, Hrvatske.

Moj prijatelj, herceg Koloman

Sin Andrije II., mlađi brat kralja Bele IV. (1235–1270), rodio se 1208. Umro je 1241. u Čazmi od rana zadobivenih u bitci s Tatarima na rijeci Šaju. U svom nepredugom životu Koloman je bio i naslovni kralj Galicije (Haliča), okrunjen 1217., a njegova stvarna vlast u tom dalekom Zakarpaću bila je ograničena na razdoblja 1215–1216. i 1219–1221. Unatoč neuspjehu da proširi arpadovsku vlast na Galiciju, Koloman je ostavio trag u istočnoslovačkom Spišu (Zips), odakle je vrebao na Halič. Nasljeđuje starijeg brata Belu kao herceg Slavonije, Dalmacije i Hrvatske 1226., kad Bela postaje suvladar, te na tom položaju ostaje do smrti. Od tog datuma počinje njegova briljantna karijera državnika i vojnika, veliki pothvat koji je nažalost ostao nedovršen. U tom pokušaju da se stvori jaka državna tvorevina Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Bosne, »moja kraljevina«, kako ponosno izjavljuje herceg, Koloman je imao dostojnog partnera – zagrebačkog biskupa Stjepana II. (1225–1247), moguće Babonića, koji je do imenovanja na biskupsku stolicu bio kancelar Andrije II. Projekt stvaranja hrvatske državne jedinice pratio je pokušaj prenošenja nadbiskupije iz Splita u Zagreb, što se nije ostvarilo zbog Kolomanove smrti. Nije Koloman prvi Arpadović koji je krenuo putem samostalnog dinasta u Hrvatskoj. Već je njegov otac Andrija kao herceg spojio Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju u smislu samostalne dinastičke vlasti 1199.

U petnaestak je godina herceg Koloman pretvorio svoju »kraljevinu«, ponajprije Slavoniju, u politički, društveno i gospodarski sigurnu i prosperitetnu zemlju. Ograničio je samovolju plemstva oslanjajući se uvelike na slobodne kraljevske gradove koje je i sam osnivao (Vukovar) i na njihove »hospite«, te na ladanjski sloj slobodnih doseljenika, »hospita«, koje povijest bilježi kao »Sase«. Od Tome Arhiđakona do Nade Klaić, Koloman je državnik kojem povjesničari dijele komplimente – još uvijek ne dovoljno. Jedino je u Bosni herceg zaglibio u beskonačna natezanja s »patarenima« koja nisu dovela do željenih rezultata, nego do egzodusa bosanskog biskupa u Đakovo. Koloman je tijekom svog vladanja izrazito prisutan i u Dalmaciji, gdje se, oslanjajući se na srednjodalmatinske komune, razračunava s nemirnim velikašima. Već 1220. Splićani prijete Kačićima pozivajući se na Belu i Kolomana. Koloman dolazi u Hrvatsku na ispomoć Trogiru i Splitu 1226., a 1229. pomaže Splitu protiv kneza Domalda. Čini se da Koloman nije ostavio potomstva. Bio je formalno u braku sa Salomom, kćeri malopoljskog vojvode, koja se zavjetovala na vječnu nevinost i zatvorila u samostanu. Pomalo čudna sudbina za vrlo aktivnog i sasvim sigurno samosvjesnog muškarca koji se nije libio mača i odlučne ruke vlasti.

Već 1200. herceg Andrija dodijelio je trogirskoj komuni posjede crkve sv. Vitala južno od Bijaća, a ona ih je prepustila trogirskoj crkvi kao doprinos gradnji katedrale. Herceg Koloman 1226. daruje prihode s Drida trogirskom biskupu Treguanu iz Firence, koji je kao izrazito mlad prelat započeo svoju karijeru na arpadovskom dvoru za vladanja kralja Emerika, a odavde ga je zbog učenosti u Split doveo nadbiskup Bernard. Tu simpatiju Arpadovića za grad Trogir (sjetimo se da je i Bela tražio u Trogiru zaklon od Tatara) predložio je Radoslav Bužančić kao temelj tezi da je herceg Koloman kao patron niza vrijednih spomenika u Slavoniji poticao i gradnju trogirske katedrale, te da je bio inicijator najvećeg ostvarenja »kolomanske obnove«, portala majstora Radovana (u gradnji 1240). Takva razmišljanja od neprocjenjive su vrijednosti jer postavljaju temelje za »missing link« između priobalja i kontinenta u vrijeme te »kolomanske obnove«. No vratimo se u Panoniju Saviju.

Nova prijestolnica

Veliki projekt Kolomana i biskupa Stjepana bila je izgradnja nove prijestolnice za novu državnu tvorevinu. Izabrana je Čazma, jedan od triju najstarijih posjeda zagrebačke biskupije (uz Ivanić i Dubravu), četrdesetak kilometara istočno od Zagreba, na povišenom i izduženom hrptu ponad Česme i uz važnu prometnicu, cestu kralja Kolomana (onoga ranijega).

Položaj Čazme nema osobite pretpovijesne ili rimske kredencijale. Nastala je odlukom vladara oko 1225., kao novoosnovani grad, na Zapadu rekli bi »bastida«, jedan od uobičajenih modela začetaka urbanih središta. Mali grad je u srcu Moslavine, uz cestu kralja Kolomana koja se okomito spušta od Drave preko Bilogore i zatim preko Save prema moru. U Čazmi se odvaja trak prema sjeverozapadu, prema drugom zapadnopanonskom velegradu, Križevcima, i malo južnije preko Ivanića prema Zagrebu. Na istok preko vinom proslavljenog Monsa Claudiusa (Moslavačka gora) vode putevi prema požeškoj kotlini. Čazma, pri južnom kraju svoga hrpta, gdje su i danas znakoviti ostatci goleme, kraljevske utvrde, izvrsno se smjestila kao dominantna točka u krajoliku. Dominira siluetom crkve s dva tornja i uzvisinom tvrđave, dostupna je, ali i nedohvatljiva pred zastorom plavičastog neba! Vidljiva ali sigurna. Gore, na ključnoj prometnici, nad nenametljivim »loncem« Česme, iz kojeg se može komotno, ali ne i neprimjetno, uspeti na istok do grada, a na zapad do lanca nešto viših brežuljaka gdje se kriju utvrde Gumnik i Bosiljevo. Izolirano sjedište crkve i države, dvaju tornjeva društva, ali uvijek i na uslugu, pa i par distance. Levitirajući između sigurnosti i dostupnosti, što se osjeća i danas, Čazma se samosvjesno ponudila kao središte nemale državne zajednice; što, stjecajem okolnosti, nije do kraja postala. No nije li takav i položaj Esztergoma versus Budima? Onaj Washingtona, Camberre, Pretorije, Brasílije, Chandigara... unutar njihovih država. Da nije bilo Tatara...

Oko 1230., blizu datuma privilegija biskupa Stjepana Čazmanskom kaptolu, Čazma je morala biti spremna za useljenje sekularne i sakralne uprave, s kaptolskom crkvom Sv. Duha, palačom kanonika i njihovim nastambama, palačom hercega, biskupskom palačom, tvrđavom i nekim oblikom općeg sustava utvrđenja. Postojala je i dominikanska crkva sv. Marije Magdalene, gdje je herceg Koloman sahranjen 1241. Južno od crkve nalazio se samostan. U srednjem se vijeku spominju još i crkve Sv. Duha, sv. Ivana, sv. Andrije i sv. Katarine.

Sv. Marija Magdalena, glava viteza

Gradski muzej Čazma, Srednjovjekovna zbirka, inv. br. C-574

Sv. Marija Magdalena, rozeta

Gradski muzej Čazma, Fond sekundarne dokumentacije, autor: Davor Kirin, 2022.

U srcu Čazme stoji djelomično očuvana crkva sv. Marije Magdalene te tragovi moćne utvrde na brežuljku na zapadnom kraju grada. Crkva je dosta temeljito istražena i restaurirana, a tvrđava se polako istražuje. Sv. Magdalena je u načelu trobrodna građevina s transeptom, isturenim zapadnim masivom i pravokutnim svetištem u duhu arhitekture prosjačkih redova. Uz westwerk su dva tornja, a dva su se možda dizala ili bila zamišljena nad krajevima transepta. Oduzmemo li dominikansko pravokutno svetište, crkva u Čazmi nam se predstavlja kao smanjena verzija katedrale u Esztergomu. Vrijedna arhitektonska dekoracija, profili i kapiteli »à crochet«, a također i jedan kvalitetan figuralni ulomak (glava ratnika, s Kolomanove grobnice?) upućuju na prisutnost kraljevske radionice. Kako je u predvorju bio sahranjen herceg Koloman, ta se crkva podizala i za vrijeme hercega i njegova brata kralja, koji nije štedio sredstva za zgradu dostojnu svog brata, s kojim ga je vezala iskrena bratska ljubav. To konačno dokazuje i fenomenalna rozeta na zapadnoj fasadi (danas restaurirana) koja podsjeća na onu na južnom kraku zapadnog transepta katedrale u Bambergu. Majstori iz Bamberga zabilježeni su na gradilištu katedrale u Jáku između 1225. i 1250.

Čak i ovaj vrlo kratki sažetak Hercegova djelovanja i njegovih materijalnih tragova u Čazmi pokazuje značaj novoga grada, koji je bio zamišljen kao prijestolnica, i kalibar njegovih osnivača. Crkva Sv. Duha u Čazmi u biti je konkatedrala zagrebačkog biskupa koji ima u Čazmi i svoj dvor i Čazmanski kaptol koji kao mjesto povjerenja za izdavanje isprava ostaje ondje do turskih provala u 16. stoljeću, kad se seli u Zagreb. Na samoj crti razgraničenja Čazma je teško stradala u vremenima turskih ratova i dočekala je oslobođenje 1700. kao zapušteno pokrajinsko naselje. U Čazmi se do šezdesetih godina 19. stoljeća nalazila i nadgrobna ploča hercega Kolomana načinjena po najboljoj navadi ugarskoga kraljevskog doma. U vremenima velikih napetosti koja su prethodila Ugarsko-hrvatskoj nagodbi 1868. nestala je, zacijelo razbijena, čime su se marni hrvatski »domoljubi« odužili jednom od najboljih upravljača koje je Hrvatska ikad imala. Postoje izvjesne indikacije da bi se neki ulomci krili unutar svetišta crkve ili u zidu župnog dvora, no zasada nema rezultata. Kad bi se našla, bio bi to jedan od najvećih trijumfa hrvatskih povijesnih znanosti.

Desetljećima doživljavam hercega Kolomana i njegova brata Belu IV. kao osobe dostojne pažnje i ljubavi. Zašto ih, reći će mnogi, »idealiziram«? U svijetu koji je – bravo Dante! – pakao podvala i nereda, u svijetu zavisti i mržnje – i kralj i njegov brat stoje kao ljudi reda i poretka – postojanosti, razumijevanja, suradnje. Velika je nesreća da je takva dva čovjeka, koji su bili spremni svojim narodima pružiti sređen i čestit život, zadesila tatarska najezda. Svijet u kojem živimo mogao bi puno naučiti od Kolomana i Bele. Svoj osobni dug hercegu Kolomanu i junacima borbe protiv općeg zla malo sam, nadam se, otplatio pričom »Kraljica noći« (Književna Rijeka, 9/1, 2004., 72–75), prvom u nizu mojih »velikih priča iz davnine«; o građenju Čazme, o stvaralaštvu i ljubavi u svijetu nasilja i zla. U »Ukletom lovcu« (Književna Rijeka, 2/11, 2004., 104–112), pratim herojstvo našega malog čovjeka, Prigorca, u svijetu koji se naizgled ruši u bezdan – da bi ipak preživio i snijeg, i glad, i Tatare zahvaljujući hrabrosti i ljudskosti. Razbijanje nadgrobne ploče hercega Kolomana u Čazmi 1868. zastrašujući je primjer ljudske zloće i gluposti. I to je sigurno jedan od razloga zašto Čazmu i hercega doživljavam kao svoju zadužbinu, i odgovornost, i zašto sam sretan da su grad Čazma, njen Gradski muzej i njena kultura, prepoznati pri visokom locusu Europske komisije, stvarajući uvjete da otplatimo barem dio našeg duga hercegu, bratu mu kralju, biskupu Stjepanu... I da već samim tim izgradimo zakašnjeli spomenik i svima nama.

Koloman i katedrala u Trogiru

Ovo je priča o Čazmi i stoga se nećemo baviti drugim mogućim i pretpostavljenim projektima hercega Kolomana u »njegovoj kraljevini«. Osim jednoga – portala majstora Radovana u Trogiru – koji Radoslav Bužančić pripisuje inicijativi hercega Kolomana i njegovim boravcima u Dalmaciji na ispomoć srednjodalmatinskim komunama. Na temelju dugogodišnjeg bavljenja Radovanom osobno vjerujem da intuiciju dr. Bužančića treba shvatiti vrlo ozbiljno i na njoj dalje poraditi. Projekt Radovan ne povezuje samo hrvatski kontinent s obalom nego i s našom Velikom Majkom, Europom.

Majstor Radovan 1240. potpisuje lunetu portala katedrale u Trogiru:

FUNDATUR UALUE POST PARTUM UIRGINIS ALME PER RAUANUM CUNCTIS HAC ARTE PRECLARUM UT PATET EX IP(S)IS SCULPTURIS ET ANAGLIPHIS ANNO MILLENO DUCENO BISQ(UE) UICENO PRESULE TUSCANE FLORIS EX URBE TREGUANO. Uz dužan spomen biskupa Treguana, Radovan se ovdje ističe kao jedan od najvećih predstavnika epskog stila u umjetnosti srednjeg vijeka. To je vrhunski trijumf onoga međunarodnog izraza, antelamijevske Emilije, Frederikova Mezzogiorna, chartresovske Francije, Venecije sv. Marka, te mjesnog doživljavanja klasike i njezina starog nasljednika, Bizanta. Lutajući od Venecije do Parme, pa možda i do kraljevske Francije i konačno do Trogira, Radovan od svih tih elemenata stvara vlastiti stil koji sjajno varira od visokog stupnja slikovitosti (luneta, reljefi unutarnjeg luka, okrugli stupići, prikazi mjeseci) do moćnog, izrazito plastičnog napinjanja oblika (lav i lavica, atlanti). Poput hercega Kolomana Radovan je izniman stručnjak, duboko posvećen svom radu. I jedan i drugi stajali su uz red, rad i temeljnu ljudskost. Ne bi bilo čudo da su se poznavali i dobro razumjeli kao ponajveće pojave hrvatskog 13. stoljeća. Zaslužuju jedan drugoga.

Radovan nije dovršio portal – i njemu se gubi trag u požarima tatarske provale – ali mu je odredio sadržaj, ponajprije lunetom, genijalnom i tematski jedinstvenom, s Rođenjem (Nadom) kao središnjim događajem. Krist je rođen od žene i od nje je naslijedio ljudsku narav, ključ našeg spasenja. Sve ostalo na portalu podređeno je toj poruci tatarskim hereticima i onima koji bi pod njihovim utjecajem posumnjali u u bezgrešno začeće i ulogu Crkve na putu u život vječni.

Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao »epski izraz« i na nju se mogu primijeniti metode istraživanja koje su na polju književnosti razradili Millman Perry i Albert Lord. Pritom se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Radovan dovodi romaniku do vrhunca od kojeg nema puta u budućnost.

Svijet se mijenja, i mi se mijenjamo u njemu. Odlaze Arpadovići, dolaze Anžuvinci. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo prerasta u svjetsku silu od Baltika do Jadrana. Tko da se još brine o nekakvim Hrvatima i Mađarima! Na vrata kuca svijet integracije i velikih sila.

Gotika u vrlo osebujnom obliku počinje se javljati u Ugarskoj s pregradnjom katedrale u Esztergomu (započeta 1180) koju provode kralj Bela III. (1172–1196) i nadbiskup Hiob, a da se nikad u potpunosti ne realizira. Diljem Europe ona je sunčani stil nasmiješenih lica i kurtoaznih pokreta, nebeskog svjetla i zemaljske, ljudske topline. Dok je ta sretna umjetnost reformirala duh plemstva i građanstva velike Europe, njene istočne marke gazilo je tatarsko kopito – koje smo zaustavili MI – Srednjoeuropljani i Istočnoeuropljani, Bele i Kolomani, Babonići i Šubići. U Čazmi, na Srimi, kod Trogira.

Poput Radovana, Bela IV. i herceg Koloman su likovi romaničkoga svjetskog teatra. Jasno zacrtani, jednoumni, samostojni. Nije isključeno da je taj njihov svijet bio primjereniji našim graničarskim mogućnostima i potrebama od onoga što je slijedilo. Stoga, dok s veseljem i zahvalnošću prihvaćamo novorođeni interes velikih europskih institucija za mali grad u Moslavini, ne zaboravimo na Belu, Kolomana, Stjepana i Stjepka, Kresa, Kupišu, Raka... I sve nas. Mi smo to zaslužili.

Vladimir Peter Goss (Gvozdanović) je povjesničar umjetnosti, pisac i novinar (Zagreb, 1942). Doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY). Predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, sveučilištima u Zagrebu i Rijeci, gdje je i danas professor emeritus. Autor je ili suautor 19 knjiga ili znanstvenih kataloga i 116 znanstvenih studija s područja ranije srednjovjekovne umjetnosti, problematike prostora i umjetničke kritike. Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 68 međunarodnih skupova.

Temeljna literatura

Bužančić, Radoslav, »Majstor Radovan i nedovršeni romanički portal trogirske katedrale«, Klesarstvo i graditeljstvo 21 (2010): 39–59.

Cepetić, Maja, »Biskupski posjedi Dubrava, Ivanić i Čazma u 12. i 13. stoljeću: teritorijalna oganizacija, naselja, spomenici«, Doktorski rad, Filozofski fakultet, Zagreb, 2015.

Cepetić Rogić, Maja, Čazma do 1250. godine, katalog izložbe, Čazma 2016., str. 4–44.

Goss, Vladimir P., »Bishop Stjepan II and Herceg Koloman, and the Beginnings of the Gothic in Croatia«, Hortus artiun medievaliun 13 (2007): 51–63.

Goss, Vladimir P., Četiri stoljeća europske umjetnosti, 800–1200, Zagreb: Golden marketing, 2010.

Goss, Vladimir P., Početci hrvatske umjetnosti, Zagreb: Ibis grafika, 2022.

Matijević Sokol, Mirjana, »Zagrebački biskup Stjepan II., suvremenik Tome Arhiđakona«, u: Toma Arhiđakon i njegovo doba, ur. M. Matijević-Sokol i O. Perić, Split, 2004.

Pleše, Tajana, i Azinović Bebek, Ana, »Čazma – župna crkva Sv. Marije Magdalene«, Obavijesti HAD, 36 (2004): 148–153.

Rudež, Bogdan, ur., Čazma 1226–1996, Čazma: Općina Čazma, 1996.

Štrk, Vjekoslav, »O problemu vremena i mjesta ukopa hercega Kolomana u Čazmi«, Rusan 1–2 (2006): 101–106.