Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma

Foto: Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku

Ove se godine obilježava 460. obljetnica smrti Andrije Medulića Schiavonea (Zadar?, o. 1515 – Venecija, 1563), slikara i grafičara koji je bio jedan od prvih predstavnika manirizma u venecijanskoj umjetnosti stvarajući usporedno s drugim istaknutim majstorima poput Tiziana, Tintoretta i Veronesea. Tim je povodom u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti otvorena izložba Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma kojom je hrvatskoj publici prvi put predstavljen gotovo cijeli umjetnikov grafički opus. Izložba je postavljena u sklopu IX. dana grafike, sada već tradicionalne manifestacije koju Muzej likovnih umjetnosti organizira sa svrhom popularizacije grafike kao umjetničkoga medija, a kruna je trogodišnjega istraživanja. Autorstvo izložbe potpisuju dr. sc. Achim Gnann iz bečke Albertine i dr. sc. Milan Pelc sa zagrebačkoga Instituta za povijest umjetnosti, a njezin je kustos povjesničar umjetnosti Ivan Roth iz osječkoga Muzeja likovnih umjetnosti. Izložbom je predstavljeno oko 140 Schiavoneovih grafika – pretežito bakropisa – i nekoliko ulja na platnu odnosno dasci. Većina izloženih radova pripada privatnoj zbirci njemačkog umjetnika i kolekcionara Georga Baselitza, a manji je dio posuđen iz hrvatskih (Muzej za umjetnost i obrt, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Kabinet grafike HAZU, Zbirka Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu) i inozemnih institucija (Kunsthistorisches Museum, Albertina, Bibliothéque nationale de France, Pinacoteca Nazionale di Bologna).

Važnost izložbe, osim već navedene činjenice da su prvi put na jednome mjestu okupljene i javnosti predstavljene gotovo sve poznate Schiavoneove grafike, leži u tome što je njome iznesen novi prijedlog kronologije razvoja majstorova rukopisa. Naime, Schiavone je datirao samo jedan bakropis, Otmicu Helene (1547), što pojedini stručnjaci tumače kao dokaz da je sam umjetnik smatrao to djelo najvažnijim u svojem grafičkom opusu. Koristeći se navedenom grafikom kao glavnom uporišnom točkom u vremenskoj kontekstualizaciji Schiavoneovih radova, autori izložbe grupirali su preostala djela prema njihovim međusobnim sličnostima odnosno različitostima u skupine koje predstavljaju različite majstorove razvojne faze.

Početna izložbena prostorija posvećena je umjetnikovu životopisu koji je većim dijelom osnivan na povijesno-umjetničkim historiografijama, poput drugoga izdanja Života slavnih slikara, kipara i arhitekata (Firenca, 1568) Giorgija Vasarija ili Le Maraviglie dellʼarte (Venecija, 1648) Carla Ridolfija, a manje na arhivskim izvorima. Nisu poznati ni mjesto ni godina njegova rođenja, no prema prezimenima kojima se koristio – ponajprije Schiavone i rjeđe Meldola – istraživači pretpostavljaju da je rođen u Dalmaciji (najvjerojatnije u Zadru, gdje je njegov otac Šimun bio vojni zapovjednik) u obitelji talijanskoga podrijetla (prezime Meldola dolazi od istoimena grada smještena u provinciji Forlì). Još uvijek nisu rasvijetljene okolnosti njegova školovanja i početka karijere, a jedan od prvih koji donosi podatke o majstoru znameniti je biograf Giorgio Vasari. Provevši kraj 1541. i veći dio 1542. godine u Veneciji, Vasari je pribavio nekoliko Schiavoneovih crteža i naručio od njega veliku uljenu sliku, što pokazuje da je cijenio njegov rad, iako mu je zamjerao što je slikao »u mrljama i obrisima«, tipično za venecijanskoga slikara.

Hodom kroz preostale prostorije posjetitelji izložbe mogu se upoznati s razvojnim fazama Schiavoneova grafičkoga izraza koje su pojašnjene tematskim legendama. Prva faza predstavljena je serijom portreta apostola, alegorija i prizora iz antičke mitologije na kojima je vidljivo da se Schiavone još uvijek oblikuje kao grafičar. Predočeni likovi ne posjeduju puni plasticitet kakav će imati poslije u majstorovu opusu, a volumen njihovih tijela još uvijek se ne nazire u potpunosti ispod odjeće čiji nabori često prekidaju kontinuitet gesta i pokreta. Na složenijim kompozicijama umjetnik grupira likove u zbijene skupine unutar kojih oni nemaju vlastiti prostor djelovanja. U sljedećoj fazi, zastupljenoj podjednako mitološkim i biblijskim temama, Schiavoneove figure postaju plastički zaobljenije i više nisu zbijene u zgusnute formacije, nego dobivaju prostor unutar kojega se mogu kretati. Ovdje je vidljiv utjecaj drugih umjetnika na majstorovo formiranje, u prvome redu Parmigianina, a potom Rafaela posredstvom Marcantonija Raimondija i drugih. U idućoj, zreloj fazi Schiavone postiže najviši doseg u modeliranju likova koji postaju voluminozni i plastički zaokruženi. Njegove figure dobivaju tjelesnu snagu i zakreću se u različitim smjerovima pridonoseći dinamičnosti prikaza, a manirističko svjetlo koje klizi preko figura sudjeluje u oblikovanju kompozicije. U tome je razdoblju Schiavone izradio neka od svojih najboljih grafičkih ostvarenja, poput navedene Otmice Helene ili bakropisa Sv. Pavao propovijeda Atenjanima. Završna faza pokriva posljednja dva desetljeća Schiavoneova života kada je brojčano napravio najmanje grafika, no one se odlikuju posebnom duhovnošću. Snaga njegovih likova ne proizlazi iz njihove tjelesnosti i voluminoznosti, nego iz njihove nutrine.

Osječka izložba ne pruža uvid samo u vrsnoću Schiavoneovih grafika kao umjetničkoga medija nego i tehniku bakropisa. Poznato je da je umjetnik ploče najprije obradio jetkanjem, a potom suhom iglom unio korekcije i promjene, odnosno ponovio linije koje su oslabjele višestrukim otiskivanjem. Isti se postupak može iščitati na različitim otiscima istoga bakropisa predstavljenima na izložbi. Većina umjetnikovih radova otisnuta je u malome broju. Jedan od razloga zasigurno leži u slaboj kvaliteti bakrenih ploča koje su nerijetko pucale, a pri većem se broju otisaka čak odlamale u dijelovima. Tomu svjedoče različiti otisci iste ploče postavljeni usporedno jedan uz drugi, poput Judite i Holoferna ili Trijumfa kršćanske vjere nad herezom, na kojima su vidljiva rastuća oštećenja nastala višekratnim otiskivanjem.

Osim grafika, izložbom je predstavljeno i nekoliko slikarskih djela koja su s većom ili manjom sigurnošću pripisana majstoru. Među njima zanimljivo je istaknuti dva rada na dasci (Kunsthistorisches Museum, Beč) iz mitološkoga ciklusa posvećena Apolonu za koje se pretpostavlja da su bili dio škrinje ili okvira kreveta, a svjedoče o činjenici da je Schiavone osim velikih platna oslikavao manje podloge koje su krasile pokućstvo, glazbala i druge predmete svakodnevne uporabe. Vrsnoćom se svakako ističe slika Bogorodica s Djetetom (Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb) koja je prepoznata kao umjetnikov autograf, a postavljena je u posljednjoj prostoriji kojom izložba završava. Ostale zidove zaključne prostorije krase crteži i grafike Schiavoneovih suvremenika, zemljaka i suradnika koji su bili svjesni važnosti grafike kao medija širenja novih ideja i invencija – Julija Klovića, Martina Rote Kolunića, Cornelisa Corta i Giovannija Jacopa Caraglija. Na samome kraju izložen je autoportret velikoga baroknoga majstora Rembrandta van Rijna, koji je sa Schiavoneom dijelio umješnost i suptilnost grafičkoga izraza, čime je istaknuta važnost Andrije Medulića Schiavonea kao umjetnika koji je, ne mareći za potrebe »masovnoga« likovnog tržišta, formirao vlastiti rukopis osnivan na finoći oblikovanja i duhovnosti.

Uz izložbu izdan je opsežan katalog koji uključuje studije autora i njihovih suradnika te detaljnu katalošku obradu izloženih radova. Nakon uvodnih riječi »domaćina«, ravnatelja Muzeja likovnih umjetnosti Eduarda Hudolina i kustosa Ivana Rotha, slijedi kratki prilog Milana Pelca Andrija Medulić Schiavone. Biografske natuknice u kojem je autor razlučio činjenice o umjetnikovu životu s potkrepom u dokumentiranim izvorima od historiografskih crtica. U studiji Andrija Medulić Schiavone kao bakropisac Achim Gnann detaljno je izložio novi prijedlog kronološkoga slijeda nastanka Schiavoneovih grafika, koji ujedno predstavlja osnovu same izložbe. U pregledu Andrija Medulić Schiavone i grafika u Veneciji njegova doba Milan Pelc predstavio je protagoniste venecijanske grafike u drugoj četvrtini XVI. stoljeća – od kojih su pojedini utjecali na Schiavonea i razvoj njegova likovna izraza – te opisao okolnosti i način funkcioniranja mletačkoga grafičkog tržišta u to doba. Vrsna poznavateljica Schiavoneova grafičkoga opusa Chiara Callegari opisala je u prilogu ʽFortunaʼ grafičara Andrije Medulića Schiavonea – šetnja kroz knjige i zbirke, što stvarne, što imaginarne na koji su način historiografi, povjesničari umjetnosti i kritičari sagledavali i razrješavali dihotomije prisutne u majstorovu životu (talijansko vs hrvatsko podrijetlo, slikar vs grafičar, kopist vs inovator) te iznijela povijest i problematiku istraživanja njegova grafičkoga opusa. U posljednjem članku ʽStvaranjeʼ Medulića – doprinos hrvatske ʽfortune criticeʼ Ljerka Dulibić u osnovnim je crtama izložila početnu aproprijaciju i recepciju Schiavonea u hrvatskoj historiografiji od XIX. stoljeća do danas (tekst je prevedena i prilagođena inačica autoričina članka objavljena u katalogu izložbe Splendori del Rinascimento a Venezia. Andrea Schiavone tra Parmigianino, Tintoretto e Tiziano održane u Museo Correr 2015–2016. godine). Publikacija je zaključena iscrpnim kataloškim jedinicama i opisima izloženih radova.

Pružajući cjelovit uvid u grafički opus znamenitoga manirističkoga majstora, izložba Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma vrijedno je ostvarenje i primjer zahtjevne no vrlo uspješno realizirane izložbe koja je nastala suradnjom istaknutih stručnjaka te domaćih i inozemnih institucija. Važno je i pohvalno što je jedna takva izložba ostvarena izvan Zagreba kao kulturnoga centra Hrvatske, čime se manji muzeji – u smislu njihove ograničenosti ljudskim i novčanim resursima – poput Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku potvrđuju kao mjesto velikih ideja, entuzijazma i vještina.

Maja Žvorc povjesničarka je umjetnosti, viša asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njezin istraživački rad obuhvaća teme iz likovnih umjetnosti renesanse i baroka, osobito kiparstva i naručiteljstva (posebno nadgrobne plastike).