Zračna predstava

U Muzeju Domovinskog rata na Turnju (Muzeji grada Karlovca) postavljena je nova izložba Anabel Zanze (1971) u trajanju od 29. svibnja do 8. listopada 2023. godine pod nazivom Aeromiting / Air Show. Isti je ciklus umjetnica prethodno izložila u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču tijekom lipnja pandemijske 2021. godine. Koristeći se strategijom kolažiranja, tehnikom crteža i motivima slova/teksta koji su se do sada potvrdili kao autoričin umjetnički potpis, uz nijanse neutralnih tonova u spektru od crne do bijele, dozirane crvene te škrtih i rijetkih primjesa plave i prljavo ružičaste, Zanze domišljato ispunja prostor slike i zidove galerije igrom letača.

Vizualni identitet Muzeja Grada Karlovca: Sven Sorić i Andro Giunio, primjena na plakat:
Neva Zidić

Faust Vrančić, Homo volans (Leteći čovjek), crtež prvoga funkcionalnog padobrana iz zbirke izuma Machinae novae

Aeromiting 7: tuš, kolaž, akrilik, korekturno bjelilo, kemijska i grafitna olovka na kartonu,
2023., 450 x 600 mm (foto: Goran Vranić)

Najnovija izložena autoričina serija neodoljivo priziva paralele s dvije velikanke hrvatske likovne scene. Kromatska oskudnost, stilizirani motiv letjelice naznačen tek obrisom, izrada brojnih varijanti istog motiva unutar serije kako bi se izgradio ambijent, element zračnog u letu (aviona), odnosno u slobodnom padu (lista), kao i minimalistički pristup sofisticiranog, intelektualističkoga konceptualizma vežu ove radove Anabel Zanze uz hvaljeni ciklus Listova Nevenke Arbanas (1950), izlagan od 2010. godine naovamo. Dvije umjetnice dijele i akademsku izobrazbu u umjetničkoj grafici. Stoga ne začuđuje Zanzina sklonost linearnom i crtežu, čak i u mediju slikarstva. Ciljana ambijentalnost izložbenih postava Nevenke Arbanas postignuta je predimenzioniranjem grafičkih listova, njihovim prodorom u prostor i »curenjem« po podovima te aranžiranim postavom papirnatih ansambala u središta izložbenih prostora, kako bi ih se obilazilo kao skulpturu ili Stonehenge (postav izložbe Listovi u Galeriji Bačva 2016. godine, primjerice). Pri tome Arbanas računa na sraz kontrasta percepcije megalitnoga kamena ili težine metala bronce u promatračevoj imaginaciji s konkretnom krhkošću predimenzioniranog papira s kojom se potonji stvarno susreće. Promišljanja o (su)odnosu krhkosti i snage svojstvena su i samoj Anabel Zanze, o čemu sama autorica piše tumačeći svoj rad. Namjeru ambijentacije i ciljanog ugođaja čitava postava njezine izložbe Aeromiting / Air Show dokazuje umjetničin nacrt postava za izložbu 2023. godine znakovita naziva Roj, publiciran uz njezinu biografiju u katalogu turanjske izložbe. Spontano i brzo nastala skica iscrtava tri galerijska zida u perspektivi, kako izlaze izvan granica lista papira (lijevo i desno) te na njima pratimo difuzno raspoređene, krivudave i isprepletene, vrtložne linije putanja prikazanih letjelica. Druga je neizostavna poveznica Aeromiting / Air Showa Anabel Zanze s ciklusima letjelica (i brodova) Nine Ivančić (1953) nastajalih od 1990-ih pa nadalje, koji ostaju začudno meditativni čak i u slučajevima kada ta umjetnica rabi naglašene boje i strategiju manipulacije predimenzioniranim tehničkim crtežom. Ne zaboravimo i da sve tri umjetnice eksperimentiraju u svom umjetničkom izričaju s uporabom slova, riječi, sintagme i teksta kao vizualno-likovne činjenice s jedne i značenjskog/semantičkog metateksta svojih djela s druge strane te ih odlikuje uporna i dosljedna disciplina u promišljanju i izradi varijanti svojih bazičnih i polazišnih tema i motiva, kao važna sastavnica njihova umjetničkog djelovanja. Pratimo li nadalje evolutivnu liniju Ivančićkina maloprije spomenutog ciklusa unazad, brodovi (prije letjelica) ukorijenjeni su u apstrahiranim obrisima jedrenjaka Emanuela Vidovića i njegova venecijanskoga, lagunarnog nadahnuća (prije svega Guglielma Ciardija), otkrivajući nam podtekst mediteranizma i melankolije u djelu dviju umjetnica. Elegičnost melankoličnog potvrđena je i suštinski svojstvena također umjetničkom izrazu Nevenke Arbanas. Povijest koja nas obilježava i koja je bremenita očituje se u možda ishodišnom djelu čitava novog Zan­zina ciklusa, eksperimentu iz 1998. godine pod nazivom Transatlantic, na kojem u minimalnim intervencijama naznačenom crvenom krugu koncentriranom u donjoj polovici bijele pravokutne praznine razaznajemo apstrahirani prikaz aviona u letu. Naslov djela, naravno, asocira i na drugu vrstu prijevoznog sredstva, velike prekooceanske brodove što su kroz povijest odvozili dubrovačke ljude umjetničina zavičaja u surovost života stranca
na teškim poslovima u tuđini, danas ponovno aktualnoj, gorućoj temi domovinski i globalno. I sama Zanze objašnjavajući poticaje ovoj izložbi kao prvu asocijaciju ne spominje avi­one, nego brodove: »S očeve sam strane, iz pomorske obitelji. Predci, otočani, imali su teretne brodice... Vidjela si onu kamenu kuću koju su, kruhom sa sedam kora, generacijama gradili na samoj obali... Kao djevojčice, odlazile smo sestra i ja u Veneciju, zimi, ocu na tankere. Kroz gustu maglu remorker nas je vodio do sidrišta. I na Prvić smo iz Dubrovnika putovale Slavijom, koja je pristajala uz šibensku rivu, za djecu prekasno, oko dvadeset dva ili dvadeset tri sata. Dida bi nas, pospane i umorne, ukrcao u svoj drveni kaić pa bi se kroz šibenski kanal, kroz mrak, i dalje poluotvorenim morem, potom u zavjetrini Lupca, vozili u Luku... A kao mala često sam crtala prekooceanske brodove.« Poslije, u drugom osnovne, Zan­ze fasciniraju letovi u svemir, priče o Juriju Gagarinu i psu Lajki, o čemu čita u bogato ilustriranoj dječjoj enciklopediji Svijet oko nas. U to vrijeme izlazi i film koji je obilježio djetinjstva 1980-ih, Spielbergov blockbuster E.T., rađa se interes za znanstvenu fantastiku, kako sama autorica pripovijeda, »iz dječje perspektive«.

Aeromiting 5: tuš, kolaž, akrilik, korekturno bjelilo, kemijska i grafitna olovka na kartonu,
2023., 400 x 600 mm (foto: Goran Vranić)

Pop-kultura Supermana, Flash Gordona i Star Warsa potiče na sanjarenje o nemogućoj karijeri astronauta. Zanze se prisjeća svoga zanimanja za iscrtavanja ruže vjetrova, proučavanje geografskih karti i oceana te se, pretplativši se na školski časopis Prirodu, »zahtjevno štivo za desetogodišnje dijete« (Anabel Zanze), priučava promatranju ljetnog i zimskog neba te razlikovanju zviježđa, što savladava nakon petog i tijekom šestog razreda osnovne škole. Na Prviću, lišenom svjetlosnog onečišćenja, promatra planete teleskopom, koji bi im djelatnici ljetne astronomske škole nakratko ustupali. Ondje se susreće i s maketama strojeva izvedenih prema crtežima Fausta Vrančića, »koji je u nas u Luci pokopan« (Anabel Zanze) i za čijeg je Homo volansa uvijek zamišljala da je nacrtan kako se spušta sa zvonika prvićke crkve sv. Marije od Milosti, iako ona dimenzijama ne odgovara nacrtanom predlošku. Zanzina fascinacija Leonardom da Vincijem odavna je poznata, međutim, važnost lika Fausta Vrančića za njezina umjetnička istraživanja otkrila je tek sama autorica u prigodi izložbe Analogne strukture u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu 2021. godine, dodavši u našim dopisivanjima zgodnu intimnu podudarnost kako se i »djedov brat zvao Fausto...« (Anabel Zanze). Hommage Vrančićevu, Leonardovu i Picabijinu tehničkom crtežu Zan­ze je odala prije djelom Perpetuum mobile iz 2008. godine. Također izrađuje kolaže pod nazivom Naprave (2005), slovima iscrtava izmaštana zviježđa kao na djelu Konstelacije iz 2015. godine. Kako je to primijetio Božo Kesić u katalogu Zanzine bračke izložbe iz 2021. godine, kretanje i strojevi njezina su davna fascinacija. Tom opažanju dodajmo još i umjetničino oduševljenje mikro i makrokozmosom, o čemu sama u svojim gotovo pripovjednim crticama piše. Njezino karakteristično i znakovito, neumorno istraživanje značenja te naglašena potreba za imenovanjem, definiranjem i tumačenjem vlastitih umjetničkih procesa (o čemu je 2017. godine izdala i autorsku knjigu Pogled iznutra. Čitati s razumijevanjem) zapravo znače čežnju za smislom i jasnoćom što proturječe postmodernoj kakofoniji, kojom naizgled odzvanjaju zidovi i njezinih izložbi. Šablonu aviona za Aeromiting Zanze pronalazi na deplijanu izložbe Anselma Kiefera iz 2006. godine te ju povremeno koristi za izradu izložbenih pozivnica, plakata, crteža/kolaža (2006., 2007., 2008. i 2010), a onda tijekom 2020. godine, »kada sve staje« (Anabel Zanze), odlučuje razraditi taj materijal, kako ju sama definira, »autoreciklažnom kolažnom tehnikom«, spustivši se iz svemirskih prostranstava u »niže, ljudskije visine« (Anabel Zanze).

Arhetipske reference na povijesnost vlastite (europske, domovinske, zavičajne i obiteljske) sredine i Nevenka Arbanas pokazala je na izložbi Sjećanja u Galeriji »Josip Račić« Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu 2014. godine. Naime, suočavajući se s intimno teškim trenutkom smrti oca, umjetnica je u svoje grafike unutar ciklusa Listova inkorporirala otiske fotografija i razglednica predaka s njihova ratnog puta po bojištima Galicije i Lavova tijekom Prvoga svjetskog rata, koje je pronašla prebirući po obiteljskim memorabilijama u rodnoj Slavoniji. Još jedna tužna povijest koja se nažalost (baš na tom istom mjestu) i danas ponavlja. Također, let­jelice Anabel Zanze u kontekstu postava muzeja Domovinskog rata ne mogu izbjeći asocijacijama i na mogućnost čitanja izložbe u ključu narativa nedavne hrvatske povijesti. I sama umjetnica u vlastitom malenom tekstu nastalom nakon otvorenja izložbe ne bježi od stvarnosnih poticaja u njezinu tumačenju, objašnjavajući na koji su način recentna europska događanja i još uvijek nam bliska bolna hrvatska povijest utjecali na nastanak netom izloženog ciklusa. U tom su se kontekstu nametnuli težina boje čađi, kompozicija »invazivnih, desantnih letačkih formacija« (Anabel Zanze) i aluzije pojednostavljenih crnih aviona na bijelim podlogama na križeve. Njima Zanze smišljeno nadijeva naziv Aeromiting, kako bi prizvala vedrije asocijacije na mirnodopske letačke egzibicije što pršte od bezbrižnosti i veselja i tako ciljanim kontrastom (kao u strategiji Nevenke Arbanas) pojačala intenzitet i jednog i drugog doživljaja stvarnosti, optirajući za mir. Pišući predgovor izložbi Nevenke Arbanas ovoga proljeća u Galeriji Kocka u Novom Mestu istaknula sam bajkoviti svijet njezine umjetnosti usporediv s nadrealnim konotacijama atmosfere snovitih legendi u djelu umjetnika poput Marca Chagalla primjerice. Pri tome sam primijetila divnu karakteristiku njezinih radova i ambijenata, uvijek prisutnu makar ju povremeno osjećali kako se pomalja tek u njihovoj podlozi: onu blage nježnosti kao iz sna, koju jednako punopravno možemo primijeniti i u opisu umjetničkog izraza Anabel Zan­ze i Nine Ivančić, čak i kada umjetnice povremeno žele nastupiti »grublje«. Također primjenjivo na sve tri umjetnice, u toj sam prilici istaknula vještinu umjetničkog djelovanja na dva nivoa: aluzije na konkretnost polazišnog motiva te njegova transponiranja u područja metafore, simbola. Simultanost i preklapanje tih razina u promatraču orkestriraju kompleksna, višeslojna suzvučja (samo)istraživačkog procesa, kao svojevrsnu arheologiju ljudskog iskustva (human condition). I pri tome nježno žensko pismo (težnjom za) ljepotom, kojoj je 2003. godine odu ispisao i Arthur C. Danto, iskupljuje grubosti svijeta. n

Ivana Rončević Elezović diplomirala je povijest umjetnosti i anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi kao muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, voditeljica Zbirke slikarstva od 1898. do 1918. godine.