U počast stanovniku Bananine Kućice

Kako danas razgovaramo s prirodom, naslovno je pitanje Jima Kaciana, američkog urednika i haiku-pjesnika, u predgovoru haiku-zbirke Noćni jasmin Gorana Gatalice. Odgovor je opsežan i internacionalan. Gataličina haiku-
-zbirka podijeljena je u četiri ciklusa kao četiri godišnja doba: Putujući oblak, Nesnosni zvizdan, Vjetrena zvonca i Miris snijega te sadrži stotinjak haiku-pjesama prevedenih i objavljenih na sedam jezika: engleski, francuski, talijanski, češki, hindi i japanski. Nedostaje mi i kajkavski − jer Goran Gatalica najbolje stihove napisao je upravo na kajkavskom književnom idiomu.

Suvremeni hrvatski pjesnik Goran Gatalica (Virovitica, 1982) objavio je dosada dvije zbirke pjesama na standardnom jeziku: Krucijalni test (2014) i Kozmolom (2016), dvije na kajkavskom: Odsečeni od svetla (2018), Jezero zmešaneh noči (2020) te knjigu haiku-pjesama na sedam jezika Noćni jasmin. Objavljuje u domaćim i inozemnim časopisima i dobitnik je mnogih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, od toga desetak domaćih i međunarodnih za haiku-poeziju. Magistar je znanosti u području fizike i kemije.

Na Kacianovo naslovno pitanje Kako danas razgovaramo s prirodom izravno je odgovorio sâm autor u svojoj uvodnoj riječi smatrajući kako se najbolja poezija skriva u prirodi koja nas okružuje. Promovirajući i nastavljajući tradicijsku haiku-poeziju povezanu s prirodom i stvorenim svijetom kao posve skladnom cjelinom, jasno je odredio svoju poetiku i okrenutost haiku-svjetonazoru.

Također i autor pogovora japanski haiku-komentator i sudac Toshio Kimura zaključivši kako se mnoge haiku-pjesme u ovoj zbirci mogu čitati kao promatranje godišnjih doba koja se izmjenjuju pa je primjerno o Gatalici razmišljati kao o pjesniku prirode. Pri tome navodi sljedeću haiku-pjesmu: igra skrivača − / u jednom od stabala trešnje / jutarnji vjetar tumačeći kako je to pjesma simpatije prema proljeću i promjene u pjesnikovu srcu, a motiv igra skrivača simbol djece koja mu se raduju – ali i prikaz pjesničkog duha koji se javlja i nestaje. Kimura navodi i temu ljudskih aktivnosti sjedinjenih s prirodom kao jednu od Gataličinih pjesničkih zanimanja. I obrazlaže ju na primjeru ranojesenske sličice kada se na majčinoj pregači zapažaju mrlje od šljiva. Taj motiv ne smatra samo nostalgičnim sjećanjem, nego ga tumači kao antitezu suvremenom pristupu i urbanizaciji te modernoj ideji kako bi prirodom trebalo u potpunosti upravljati.

Tako je nova zbirka Gorana Gatalice i svojevrsni putokaz povratku Zemlji i njezinu spašavanju. Naizgled osamljen i preuzetan pjesnički zadatak koji se nastoji globalizirati u prijevodu na sedam jezika. Istodobno i skroman i ponizan – poput Bashôovih učenika koji su Učitelju ponovno izgradili kućicu na jezeru okruženu palmama banane. Gatalica nastavlja njihovo učenje, mimo svih književnih trendova, u traženju nadahnuća i otkrivanju tajni u prirodi, u traženju malih, naoko nimalo privlačnih sličica. Slijedi ih i u uporabi određenih simbola koji predstavljaju godišnje cikluse: oblak – proljeće; zvizdan – ljeto; vjetar – jesen; snijeg – zima. U mnogim se haiku-
-pjesmama pojavljuju i japanski cvjetni simboli, trešnjin i šljivin cvijet.

Predan svim osjetilima (vidnim, slušnim, mirisnim i dodirnim), a najviše svojim du­hom izabranom motivu haiku-majstor bilježi objektivne sličice ovdje i sada. Zamrzava i zaustavlja trenutak bez dinamike. Glagol je izostavljen ili je u prezentu te se eksplicira sadašnjost ili svevremenost. Haiku-pjesnik ne intervenira u stvarnost, nego uranja u nju upravo kako to čini Goran Gatalica pa bismo mogli njegova četiri ciklusa bilo pjesnička, bilo godišnja, označiti infinitivima: vidjeti, mirisati, čuti, dodirnuti. Nakon što se zapažanja oblikuju u pjesmu uz najbolji i minimalni izbor riječ – treba se posvetiti čitanju ponavljajući, ne samo dva puta. Time se postiže i dostiže smisao prave haiku-pjesme koja je svojevrsna meditacija ili molitva upućena stvorenome i Stvoritelju.

U tu širu sliku krajolika iz kojeg se bira jedan neponovljiv trenutak koji je istodobno i dalje dio toga širokoga okvira, Gatalica uvodi i likove iz svoje obitelji (majka, otac, supruga, kći i djed) te suvremene motive povezane s temom rata, izbjeglištva i klimatskih promjena. Primjerice o majci: nova hladnoća − / svjetlost iz vatre čini dubljima / majčine bore; o djedu: večernja magla... / izdahnuti dim / iz djedove lule; o ocu: jesenji zvuci – moj otac oblikuje drvo / u violinu; o kćeri: lijeno poslijepodne... / leptir monarh dotakne / dlanove moje kćeri; o supruzi: otopljeni snijeg – sanjarenje moje žene / u klinici za neplodnost...

Detalji iz krajolika povezani s članom obitelji lijepe su sličice sa snažnom dozom idealizma, bilo žuđenoga ili ostvarenoga. U proljeće otac pronalazi knjigu o obradi drveta, supruga pjeva u svjetloplavom ogrtaču, latice trešanja su na majčinim sandalama. Majčina smrt povezuje se s promatranjem cvijeta trešnje. Kad otac izdubi sićušnu crtu u drvetu proljeće je završilo. U jesen pojavi se mrlja šljive na majčinoj pregači, a otac oblikuje drvo u violinu. Zimi su majčine bore vidljivije, a snijeg svjetliji nakon njezina oprosta.

Gatalica je sljedbenik klasične japanske haiku-poezije, ne samo u svjetonazoru, svojevrsnom panteizmu u koji se posve uklapa njegova kršćanska orijentacija – nego i u jezičnome, u devideovskom tumačenju i prevođenju japanskih klasika.

U izravnom dodiru s prirodom sve suvišno se isključuje pa se kaže kako haiku-majstor, kada rukom pokazuje na mjesec, nema na rukama nikakav ukras. Kao ni kapu kada pada kiša, kako u poznatom haikuu zapisuje Basho. Takav je i bashôovski haiku Gorana Gatalice: popodnevni vjetar / dijete izlazi iz škole / bez svoje kape. Bashôovska tradicija razvidna je i u prihvaćanju rubnoga i neuglednoga: jutarnje svjetlo / samonikli kokotić raste / kroz našu ogradu. U najboljoj maniri, u jednostavnoj, a upravo otkrivenoj povezanosti čovjeka i prirode haiku su pjesme o majčinoj smrti: majčina smrt / preklopim prvu jesenju kišu / u rupčić i drvosječi: rub šume – ramena drvosječe / nose sumrak.

Haiku-poetika ne podnosi patetiku, ali blagi humorni odmak da. Takav postupak vidljiv je u ponekim pjesmama Gorana Gatalice, primjerice: dugotrajna vrućina – tempo muha / na repu krave ili vjetar kroz dolinu − / u obje pastireve cipele / sjemenke kukuruza.

Pjesnikov stav kako je poezija skrivena u tajanstvenom – nikad posve otkrivenim i posve razumljivim odnosima u prirodi i njegov tematski izbor, koji se uglavnom nadahnjuje njome i njezinim godišnjim ciklusima, zagovara japansku haiku-tradiciju. Klasični cvjetni simboli u Gataličinoj interpretaciji zamijenjeni su simbolima prirodnih pojava (trešnjin cvijet – oblak; ljiljan – zvizdan; krizantema − vjetar; uljana repica – snijeg). No krizantema kao omiljeni japanski motiv čistoće, bjeline i ljepote u Gataličinoj se poeziji povezuje u skladu s kršćanskim svjetonazorom u surječju Svih svetih. Bashô je zapisao: Bijela krizantema / oko ne susreće ni / trunka prašine, a Gatalica: krizanteme /nabujale u tami / Svi sveti. Istodobno Gatalica ne zazire od uranjanja u daleke krajolike gdje se pojavljuju japanski toponimi i biljne vrste (Nagasaki, berač čaja, vrh planine Fudži, tišina bonsaija) potvrđujući time podrazumijevajući izostanak svoje zemljopisne i vjerske pripadnosti. Ili njihovu jednakost i prepletenost u panteističkom doživljaju svijeta i ljudskog postojanja.

Gataličinu ljetnom simbolu pridijeva se riječ nesnosan, što je sitna kontradikcija jer u klasičnom svjetonazoru ništa nije nesnosno, nego takvo kakvo jest. I upravo to nas uvodi u skupinu haiku-pjesama koje se angažiraju u prikazu čovjekove intervencije u − po nekim tajanstvenim ili Božjim zakonima − određen svijet. Primjerice latice šljive zaglavljene u žlijebu korespondiraju s izbjegličkim kampom, također i leptir zarobljen u bodljikavoj žici, vijugava cesta s djedovim pokušajem da zaboravi Auschwitz, oštra zimska sjena s dahom izbjeglice, teški jutarnji mraz s pismom iz rata, miris snijega s čizmama izbjeglice, divlje trnje i sumrak s približavanjem rata, težina divlje riže s klimatskim promjenama... Motiv pak noćnog jasmina u haiku-pjesmi noćni jasmin − / njena procvala duša nosi vodu / izbjeglici pokušava sažeti tradicijski i suvremeni haiku-pristup u stapanju svjetla i tame, cvijeta i noći, ljepote i svrsishodnosti prirode te nesreće uvjetovane društvenim promjenama. Stoga je, s razlogom, izabran kao naslov zbirke pjesama koja nastoji zaokružiti godišnji ciklus i prikazati stvoreni prirodni poredak i novi ljudski u kojem je rat, izbjeglištvo i nesreća učestalo stanje postojanja.

Pjesnički iskaz haiku-majstora je jednostavan, ne nužno atraktivan, gotovo ponavljajući u kružnom ciklusu pa možemo zamisliti poetsku monotoniju kao spiralu u Gataličinoj pjesmi: listopadski vjetar / javorov list ponavlja / svoje akrobacije.

Možda je zvizdan nesnosan zbog klimatskih promjena kojima je posvećeno nekoliko pjesama? Taj autorski odmak od japanske tradicije vidljiv je i u društveno angažiranim pjesmama iz suvremenog surječja, o ratu i izbjeglištvu. Tada čovjek promatra čovjeka, pjesnik drugoga. Slika se na zaustavlja, nego poziva na pokret. Takav je pjesnički postupak vrijedan u svojoj etičkoj komponenti i neizbježivosti neustrajanja samo na promatranju i bilježenju svijeta oko nas. Jesu li takvi postupci uznemirili staru haiku-strukturu ili unijeli novu dinamiku u suvremenu haiku-
-poeziju pitanje je na koje nije odgovorio autor u svom predgovoru, nego ga je implicirao u svoju zbirku pjesama kao moguće istraživanje – jer poetsko nadahnuće i stvaranje ne nudi odgovore, nego potiče na nova istraživanja i stvaranje novih svjetova.

U klasičnim haiku-izborima Gatalica ostaje etičan u promociji prihvaćanja prirode u skladu s najboljim starim majstorima i njihovoj estetici koji bilježe trenutak prolaznosti kao neprolazni sklad čovjeka i njegova prirodnog okruženja. Zastarjela poetika koja u obnovljenom Gataličinu izrazu postaje gotovo angažiranija no njegove eksplicitne pjesme o izbjeglicama, ratu i klimatskim promjenama. Posebice danas kada treba čovjeka odvratiti od njegove samodopadnosti, homocentričnosti i bezobzirne želje za srećom i profitom – pa makar i na štetu prirode i njezinih zakona u kojima je svaki kamenčić, svaki korov i svaka buba na našem svijetu s razlogom, kako je govorio Bashô, Vjetrom Vijoren Duh ili Stanovnik Bananine Kućice, u svom stvarnom hodočašću Japanom u putopisu Zapisi jedne putne torbe i svome duhovnom hodočašću svijetom.

Biserka Goleš Glasnović, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Objavila je pet zbirki pjesama, slikovnicu, knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015) i Karpatski listići te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige (2017) i Čitanje udvoje (2021). Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu te na književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u antologije.