Starohrvatski Solin

U ranom srednjem vijeku izvan gradskog areala antičke Salone nastajao je starohrvatski Solin o kojem svjedoče arheološki lokaliteti: sakralni objekti i grobišta, ali i pisana vrela. Solin je postao i nastao kao jedno od kraljevskih središta.

Iako je u XIX. st. istraživanje antičke i ranokršćanske Salone oživjelo osnivanjem Arheološkog muzeja u Splitu i interesom eminentnih svjetskih arheologa, lokalitete srednjovjekovnog Solina kroz osnovano Društvo »Bihać« započeo je don Frane Bulić. Poticaj osnivanju Društva dao je slučajni nalaz dijela oltarne pregrade s imenom kneza Trpimira poznatog iz njegove isprave, zatim iz Čedadskog evangelijara, gdje je upisan kao hodočasnik sa svojom pratnjom, te iz spisa Saksonca Gottschalka koji je boravio na Trpimirovu dvoru. Nalaz dijela zabata s imenom kneza Trpimira (PRO DUCE TREPIMERO) na lokalitetu Rižinice bio je prvi identificirani arheološki topos koji je nagovijestio ulogu i mjesto solinske prodoline u ranoj hrvatskoj povijesti.

Natpis s imenom kneza Trpimira iz Rižinica

Lokalitet Rižinice nalazi se sjeverno od antičke Salone prema Klisu, uzvodno uz Ilijin potok. Ta prva samostalna istraživanja Društva »Bihać« trajala su od 1895. do 1908. godine. Tada nije pronađen nastavak natpisa s imenom kneza Trpimira, ali su otkriveni drugi dijelovi oltarne pregrade, ulomci greda s motivom rakovice i natpisom u donjem dijelu kao i dijelovi arhitekture. Za jedan se dio otkopanoga građevnog sklopa pretpostavilo da je crkveni objekt, a drugi da su redovnički prostori. Bilo je mišljenja da su se tu nalazili kneževi dvori i slično. Otkriće natpisa s imenom kneza Trpimira omogućilo je hrvatskim arheolozima i povjesničarima nastavak pionirskog rada na identificiranju i vrednovanju pisane građe s onom koja je utvrđena na kamenim spomenicima, podupirući tako »historičnost« važnih dijelova Trpimirove darovnice kao vjerodostojnih činjenica iz sredine IX. stoljeća. U tom je prostoru otkriveno i starohrvatsko groblje s prilozima, većinom nakitom u pojedinim grobovima te jedna keramička posuda njegova doba, koja uz par naušnica tipa »nasuprotnih pupoljaka« sam lokalitet sigurno datira, uz naravno natpis, u samu sredinu IX. st.

U posljednje je vrijeme lokalitet Rižinice postao predmetom interesa šire javnosti. Pod odronom zemlje pojavila se prava »Trpimirova« crkva IX. st. furlanskog tipa s polukružnom upisanom apsidom. Ti novi nalazi, bogati nakit također iz IX. st. i dijelovi vrhunski klesanog ciborija, pokazuju da taj natpis kneza – i kralja po Gottschalku, koji u svojoj raspravi o predestinaciji spominje poznatu Trpimirovu pobjedu – nije bio slučajan.

Toma Arhiđakon, splitski svećenik, arhiđakon, pisac XIII. st., u svojoj Salonitanskoj povijesti ostavio je pisana svjedočanstva, osim o povijesti salonitansko-splitske nadbiskupije kroz djelatnost njezinih prvosvećenika i niz drugih povijesnih podataka. S obzirom na to da je pisao na temelju diplomatičkih dokumenata, jedan od njih koji je uzeo u obzir u XVI. poglavlju o nadbiskupu Lovri tiče se lokaliteta na Gospinu otoku u Solinu. Toma je zapisao da je pred kraljem Zvonimirom na provincijalnom saboru u Ninu splitski nadbiskup Lovro tražio da se splitskoj nadbiskupiji vrate crkve koje je nekoć sagradila »neka kraljica Jelena« (quedam Helena regina). Toma je naveo da su te crkve predane na brigu nekim redovnicima. U nastavku je zabilježio i da je »pokopan uzvišeni muž kralj Krešimir, zajedno s mnogim drugim kraljevima i kraljicama, u atriju bazilike svetoga Stjepana«.

Ti Tomini navodi bili su poticaj don Frani Buliću da istraži lokalitet na Gospinu otoku. Don Frane Bulić je u suradnji s Lukom Jelićem na Otoku, mjestu višestoljetnoga kulta Blažene Djevice Marije – kako svjedoče diplomatički dokumenti – 1898. godine otkrio dijelove sarkofaga ili zapravo nadgrobne ploče edikule kraljice Jelene u mnoštvu fragmenata, na kojem je na prednjoj strani uklesan spomenuti epitaf. Fragmente je mukotrpno sastavljao i uspješno rekonstruirao glavninu teksta.

Kompromisno čitanje odnosno jedan od prijedloga rekonstrukcije teksta koja sadrži sve bitne elemente epitafa, koje je ponudio Ž. Rapanić, glasi:

IN HOC TUMULO QUIESCIT HELENA FAMOSA, QUE FUIT UXOR MIHAELI REGI, MATERQUE STEFANI REGIS. HABENAS RENUIT REGNI. VIII IDUS MENSIS OCTOBRIS IN PACE HIC ORDINATA FUIT ANNO AB INCARNATIONE DOMINI DCCCCLXXVI INDICTIONE IV, C1CLO LUNARE V, EPACTA XVII, CICLO SOLARI V, CONCURRENTE VI. ISTAQUE VIVENS FUIT REGINA, MATER FIT PUPILLORUM TUTORQUE VIDUARUM. ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS.

(U ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralju Mihaelu /Mihajlu, Mihovilu/ i majka Stjepana kralja. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije listopadskih Ida ovdje je u miru pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečeva ciklusa, sedamnaeste epakte, petoga sunčeva kruga koji se poklapa sa šestim. I ona koja za života bijaše kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš reci: Bože, smiluj se duši njezinoj!)

Jedan nerazvrstani veći ulomak ploče mogli smo nedavno restituirati u oblik HOC IN TUMULO..., ne kako je prije predloženo IN HOC TUMULO ... Ipak, još je devet ulomaka ostalo neraspoređeno, ali uvijek postoji nada da će se i drugi pronaći, čime bi kraljičin epitaf bio potpuniji.

Epitaf kraljice Jelene ipak je bez sumnje najzanimljiviji vladarski natpis iz ranoga srednjeg vijeka. Njegov je sadržaj zanimljiv s nekoliko pogleda. U svojoj osnovnoj strukturi slijedi način i stil kompozicije od ranokršćanskih epitafa u inačici koja neznatno varira (Hoc in tumulo quiescit, reqiescit, hic iacet ...). Najveću su pozornost izazvali navodi imena kraljeva, muža i sina kraljice Jelene koji su u genealoškoj vertikali vladarske kuće Trpimirovića bili dragocjeni za popunjavanje dotadašnjih nejasnoća. Na osnovi njih F. Šišić je 1914. godine uspostavio rodoslovlje hrvatskih vladara koje do danas nije narušeno. Kako je kraljica Jelena »Slavna« (famosa) navedena kao supruga kralja Mihaela i majka kralja Stjepana, Šišić ih je identificirao s kraljevima Mihaelom Krešimirom II. i Stjepanom Držislavom, koji se u drugim povijesnim zapisima spominju narodnim imenima (Krešimir i Držislav). Isto tako »velmožni« (magnificus) kralj Krešimir za kojega Toma kaže da je pokopan u crkvi sv. Stjepana identificira se danas s kraljem Mihajlom Krešimirom II., suprugom kraljice Jelene, a ne kako se prethodno mislilo s Petrom Krešimirom IV.

Sljedeće što je bilo ključno za navedenu rekonstrukciju genealogije jest navođenje datuma smrti ili pokopa kraljice Jelene koji je označen s više elemenata kao da se željelo i na taj način istaknuti važnost osobe kojoj je namijenjen epitaf. Nadnevak, koji još u to vrijeme X. st. nije bio uobičajeni sastavni dio datuma, na Jeleninu epitafu izražen je more Romano (VIII IDUS MENSIS OCTOBRIS) i to u srednjovjekovnoj inačici, isto kao i na epitafu Karla Velikoga (V KALENDAS FEBRUARII). U Jeleninu epitafu navedena je godina formulom anno incarnationis Domini DCCCCLXXVI i indikcijom. Kako broj indikcije nije sačuvan, dosadašnji epigrafičari nadopunjavali su je brojkom IV. Naime, u tablicama indikcija naći ćemo da ona odgovara 976. godini. No, kako se u Dalmaciji i Hrvatskoj koristila bizantska indikcija koja počinje 1. rujna, to bi možda trebalo u rekonstrukcijama natpisa navoditi V. indikciju koja je već tekla u listopadu 976. godine, a čiji veći dio pokriva sljedeću 977. godinu i u tablicama se uz nju navodi.

Crkva sv. Stjepana i sv. Marije na Otoku u Solinu

Drugi elementi datacije, kao što su epakte, konkurente te lunarni i sunčani ciklus, na Jeleninu epitafu međusobno korespondiraju te očituju u sastavljaču epitafa odličnog znalca astronomije.

Sam epitaf kraljice Jelene ima posebno mjesto u općem razvoju latinske pismenosti na hrvatskom prostoru. Iznimno je važan onaj dio natpisa koji kraljicu Jelenu naziva »majkom siročadi i zaštitnicom udovica« (mater pupillorum tutorque viduarum). Te promišljeno upotrijebljene sintagme u skladu su s kršćanskim doživljajem zemaljskih vladara i crkvenih prvaka-metropolita koji su Kristovi namjesnici na zemlji pa su kao i Svevišnji Sudac zaduženi za brigu za ugrožene, marginalne društvene grupe.

Suvremen mu je onaj splitskog nadbiskupa Martina. Sastavljač Martinova epitafa koristi slične sintagme. Za nadbiskupa u onom pohvalnom dijelu kaže da je za života »štiteći udovice bio otac siročadi« (viduasque tuens fuit pater pupillis). Oba epitafa završavaju riječima anime dic: miserere Deus. Po tekstualnim sličnostima kao i zbog suvremenosti kraljice Jelene i nadbiskupa Martina može se pretpostaviti da ih je sastavila ista osoba, vjerojatno dobro obrazovani svećenik, prvi neimenovani pjesnik. Povezuju ih zanimljiva zajednička mjesta iz kojih se vidi da je pjesnik našao inspiraciju u biblijskim tekstovima. Oslanja se na Knjigu psalama (67: 6) odnosno na sintagmu »pater orphanorum et iudex viduarum«. A i završetak oba epitafa citat je iz iste Knjige (51). Biblija je bila uobičajeni literarni »rudnik« autorima srednjega vijeka.

Uza sakralni kompleks na Otoku još uvijek se provlači pitanje jesu li na tom lokalitetu bile dvije crkve ili jedna. Crkva sv. Stjepana koju Toma Arhiđakon navodi kao vladarski mauzolej potvrđena je nalazom epitafa kraljice Jelene i njezin je tlocrt prezentiran u parteru uz današnju crkvu Gospe od Otoka. E. Dyggve, danski arheolog koji je istraživao taj lokalitet, smatra da je postojala i druga crkva kojoj bi naslovnik bila Blažena Djevica Marija. Slavljenje Male Gospe na istom mjestu tradicionalno traje do danas, a njezin kult spominju i srednjovjekovni dokumenti. Možda i nije teško pretpostaviti da je kraljica Jelena sagradila jednu crkvu s dva titulara, Blaženom Djevicom Marijom i sv. Stjepanom koji je primjeren naslovnik vladarskog mauzoleja. Dva naslovnika jedne crkve nije bilo neuobičajeno u srednjem vijeku.

Ranih sedamdesetih godina provedena su revizijska istraživanja koja nisu razjasnila tu situaciju, iako su istraživači Ž. Rapanić i D. Jelovina smatrali da su na Otoku ostatci vladarskog mauzoleja odnosno crkve sv. Stjepana, a da crkvu Blažene Djevice Marije treba tražiti na drugom mjestu. Lokalitet Gradina, uzvodno nedaleko od Gospina otoka uvijek je bio ta »rezervna« pozicija.

Gradinu, kasnosrednjovjekovnu utvrdu iz XIV./XV. st. uzvodno od Otoka uz solinsku Riku poznatu pod mlađim imenom Jadro Društvo »Bihać« počelo je istraživati 1917. godine. Arheološka iskopavanja iznijela su na svjetlo dana ostatke centralne sakralne građevine tlocrta »izvana kvadratnoga s iznutra oktogonalno poredanim stupovima koji su stajali u središtu crkve i vjerojatno nosili kupolu«, te znatnim ostatcima zidova i apside s nalazima arhitektonske plastike iz više epoha, također i starohrvatske. Nastala diskusija o naravi iskopanoga objekta i istraživanja te crkvene građevine, periodične konzervacije i studiranja traju praktički sve do danas. Njezin nastanak, prvobitni oblik, prijedlozi rekonstrukcije izvornoga stanja, ostavljaju ipak još dosta bitnih pitanja otvorenima i nova mišljenja i rješenja još su uvijek moguća. O najnovijim istraživanjima u ovom broju časopisa je poseban članak.

Dalje uzvodno prema sjeveru nalazi se tzv. Šuplja crkva – krunidbena bazilika hrvatskih kraljeva. Podignuta vjerojatno u XI. st., politički je centar dinastije Trpimirovića kad su došli iz Knina u Solin.

Rješavajući probleme crkava na Otoku – s obzirom na važnost ubikacije mauzoleja hrvatskih kraljeva – Društvo »Bihać« od 1926., a zatim 1927. godine započinje arheološka iskopavanja Šuplje crkve u Solinu. Istraživanja se nastavljaju 1929. i 1931. godine, a vođenje radova preuzima danski arhitekt E. Dyggve. Crkva je nakon otkrića natpisa posvete ubicirana kao crkva Sv. Petra i Mojsija. Prema očuvanoj ispravi iz godine 1076., tzv. Zvonimirovoj zavjernici, poslanik pape Grgura VII. Gebizon tu je okrunio za kralja Dmitra Zvonimira. Iskopani ostatci krunidbene bazilike dugi su 26 i široki 14 metara, srednji brod odijeljen je od pobočnih s po pet masivnih stupova, dok su zidovi statički ojačani nasuprotnim lezenama na vanjskom i unutarnjem plaštu. Na istočnoj strani bazilika je bila ravna, sa središnjom kvadratnom i bočnim upisanim apsidama, te ciborijem nad srednjom. Za pluteje s krsnog zdenca iz hrama nasuprot Dioklecijanovu mauzoleju u Splitu, među kojima je lik s kraljem, Dyggve misli da potječu odavde (1954–57), a nedavno su cjelokupna istraživanja ponovno rekapitulirana.

Otkrićem crkve Sv. Petra i Mojsija u hrvatskoj je historiografiji riješen važan problem lokacije krunidbene bazilike kralja Zvonimira.

Vrijedno je spomenuti da je u Klisu, koji se u dokumentima navodi kao curtis odnosno vladarsko/magnatsko imanje, a u srednjem vijeku je neodvojiv od starohrvatskog Solina, nađen u novim istraživanjima na tvrđavi kao spolij natpis, s navodom kraljice (REGINA) nepoznata imena. Dobro izrađena slova pokazuju važnost toga, zasad nepotpunog teksta kao i zdanja kojemu je pripadao.

Ti reprezentativni arheološki lokaliteti smješteni u dolini uz rijeku Jadro, sjeverno i istočno od antičke Salone, daju nam za pravo da ovaj »sveti« prostor rane hrvatske povijesti nazivamo Dolinom hrvatskih kraljeva. Tu su podignuti sakralni objekti pozicionirani izvan salonitanskog urbanog areala, ali u njegovoj blizini. Crkve koje se datiraju od IX. do XI. st. svjedoci su nekoliko najvažnijih političkih događaja (boravak Saksonca Gottschalka na Trpimirovu dvoru, vladarski mauzolej Trpimirovića, krunidba kralja Zvonimira) u ranoj hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Oni su sukladni s više pisanih vrela kao što su Trpimirova povlastica, Zvonimirova zavjernica, Salonitanska povijest Tome Arhiđakona, ali i kasniji diplomatički spisi (reambulacije, darovnice i sl.).

Ono što nije još otkriveno arheološkim istraživanja na prostoru današnjeg Solina jesu naselja odnosno stambeni objekti. Ipak da su se Hrvati naselili u ovoj ugodnoj udolini dokazuju različiti pojedinačni nalazi, a najviše o hrvatskom pučanstvu svjedoče otkrivena starohrvatska groblja.

Epitaf kraljice Jelene

Krunidbena bazilika kralja Zvonimira – Šuplja crkva

Ona su pokazala naseljavanje Solina od najranijih vremena, prije pokrštavanja, uz prisutnost nalaza »jamičaste« keramike možda još donesene s područja sjeverno od Dunava.

Antropološka analiza skeletnih ukopa kao i nalazi iz grobova s tzv. Zapadne nekropole otkrivene osamdesetih godina prošlog stoljeća vjerojatno pripadaju prvim doseljenim Hrvatima.

U blizini Rižinica u Rupotinama na uzvisini između Ilijina potoka i Suvave don Frane Bulić je 1908. otkrio crkvu s polukružnom apsidom, lezenama i narteksom. Lokalitet je poznat pod nazivom Crikvine. Crikvine je 1929. godine istraživao E. Dyggve, a od 2007. godine obnovili su iskopavanja arheolozi MHAS-a. Osim sakralnog objekta otkriveno je groblje koje se datira u razdoblje od IX. do XV. st., sa standardnim nakitom (jednojagodne prave male naušnice i velike sljepoočničarke). Osim srednjovjekovnoga kulturnog sloja na Crikvinama se nalazi i ulomke antičkih spomenika, pa je taj lokalitet potrebno još istraživati da bi se potvrdile iznesene pretpostavke.

Rijeka Jadro bila je ona žila kucavica koja je opskrbljivala vodom Salonu, Dioklecijanovu palaču pa još do danas Split, Solin, dijelove Kaštela. U prošlim vremenima njezina blizina i pitoreskni ambijenti bili su privlačni za ugodan život i prije srednjega vijeka. Potvrđuju to ostatci antičkih građevina koji su u srednjem vijeku bili korišteni i prilagođavani potrebama novodoseljenog stanovništva.

Upravo jugoistočno od lokaliteta uz Ilijin potok, Rižinica i Crikvine, a u blizini izvora rijeke Jadro pronađena su dva starohrvatska groblja.

Groblje Majdan otkriveno je 1933. godine. Istraživanja su započela već sljedeće 1934. Ustanovilo se da se na tome mjestu nalazila i rimska villa rustica u svojim znatnijim ostatcima. Glavni dio groblja upravo je bio razoren u tom prostoru do kojeg je dospio iskop jalovine. Na zapadnoj strani zaravni otkrivena je nova grupa starohrvatskih grobova, ukupno 26, koji su svi bili istraženi, a bili su izrađeni od ovalno složena kamenja vezanoga glinom s preklopnicama povrh. U kampanji 1934. godine otkriveno je više zanimljivih nalaza ulomaka kamenoga crkvenog namještaja s moguće crkve. Uz reljefe pletera, na jednom se ulomku nalazio prikaz fantastične krilate životinje.

U temeljnoj publikaciji za taj lokalitet koju je napisao dr. Ljubo Karaman (god. 1930–1934), detaljno su opisane pronađene i otkupljene naušnice, prstenje i ogrlice. Iz toga opisa i fotografija vidi se da prevladava nakit od plemenitih kovina: velike jednojagodne naušnice sljepoočničarke od čistog zlata, isto kao još jedan manji par, te četverojagodne sljepoočničarke od srebra; sve u tehnici filigrana i granulacije. Prstenje je također izrađeno od istih kovina (osim zlata) i tehnika.

Istraživač Lj. Karaman uz dosta opreza lokalitet datira u vrijeme IX–XI. stoljeće. Za nakit Karaman se opredjeljuje i uže, smatrajući da većinom potječe iz IX. i X. stoljeća, a V. Sokol predlaže precizniju dataciju u drugu polovicu IX. i X. st. Kameni pleterni crkveni namještaj datira u drugu polovicu XI. stoljeća smatrajući da pojava figuracije naslućuje pojavu rane romanike.

Tijekom zemljanih radova kod Mravinaca 1937. otkriveno je nekoliko grobova te Društvo »Bihać« sljedeće, 1938. godine, započinje istraživanja tijekom kojih je otkriveno 115 grobova od ploča složenih u obliku ovala. U grobovima su pronađene četverojagodne i jednojagodne filigranske sljepoočničarke, karičice s petljama i bez njih, te s koljencima kao i brojno prstenje, a kao slučajni nalaz između grobova i »S« naušnica, zatim okrugle pločice opšiva košulje, nožić, pršljen i jaje. U veljači 1939. Društvo je otkopalo još 15 grobova.

Istraživač Lj. Karaman temeljem rezultata iskopavanja, uz publiciranje nekropole koju je uglavnom datirao u IX–X. stoljeće, donio je važnu studiju o starohrvatskim grobljima i grobnim nalazima, s posebnim osvrtom na njihov razvoj. Također, obavio je osnovnu sistematizaciju nekropola i grobne arhitekture podijelivši ih u tri faze: neznabožački period VIII. stoljeća, groblja i grobovi dvaju prvih kršćanskih stoljeća i starohrvatski grobovi nakon godine 1000. Ta je sistematizacija utkana u mnoge radove i rasprave stručnjaka koji su došli ili dolaze nakon njega. No nedavno je napravljena nova sistematizacija V. Sokola koja isključuje VIII. st. i težište stavlja na sredinu IX. te do kraja XI. st.

Na jednom otočiću na Jadru, nizvodno od Šuplje crkve, a u blizini Gradine i Gospina otoka nalazi se lokalitet Dvorine. Katastarski je naziv zabilježen u XIX. st., pa se zbog blizine navedenih arheoloških nalazišta pretpostavlja da su nekada bile vidljive ruševine koje možda potječu od stambene arhitekture. Don Lovre Katić je iznio mišljenje da je tu moglo biti veće gospodarstvo (curtis) hrvatskih vladara.

Na nekoliko mjesta, pa i u smjeru Vranjica slučajno se otkrio pokoji ukop iz ranoga srednjeg vijeka. Sam, pak, Vranjic smješten danas na poluotoku, a izvorno je bio otočić, bio je u antici dio salonitanskoga lučkoga kompleksa. Spominje se u dokumentu iz XI. st. Navodi se crkva sv. Martina koja je i danas naslovnik vranjičke župne crkve.

U životu salonitansko/solinskog prostora od najranijih vremena veliku ulogu imale su mlinice na Jadru i njezinim rukavcima. Spominju se u Solinu u nekoliko dokumenata u ranom srednjem vijeku. Ali u razvijenom srednjem vijeku bile su u vlasništvu biskupa i kraljeva i imale su veliku gospodarsku i društvenu važnost. Osim uloge u opskrbi hrane šireg prostora, pa i samoga Splita, bile su mjesta gdje se okupljao puk, a u idiličnom okružju fratri su – što navodi Petar Hektorović u svom Ribanju i ribarskom prigovaranju – raspredali filozofske rasprave. U teškim vremenima turskih napada služile su i kao obrambene utvrde.

Zlatne sljepoočničarke iz groblja u Majdanu, X. st.

Iz ovog pregleda posve je razvidno da u srednjem vijeku u Saloni – ali ni u njezinoj neposrednoj blizini – nije bilo jedinstvenog naselja s urbanim značajkama. Split koji nastaje u Dioklecijanovoj palači preuzeo je po političkoj odluci hrvatskog vladara i rimskog pape svu – osobito – crkvenu salonitansku tradiciju koja će biti okosnica nastanka Grada. Tijekom vremena – pogotovo kroz XVIII. i XIX. st. – nastalo je na križištu putova kasnije središte pod nazivom Solin, što je hrvatska inačica imena Salone. Ono pod tim imenom okuplja mjesta iz ranoga srednjeg vijeka razasuta po solinskoj dolini, a nosi i sveukupnu povijesnu tradiciju antičkoga grada.

Zaključno je važno istaknuti da je niz arheologa, povjesničara umjetnosti, arhitekata, povjesničara počevši od osnivanja Društva »Bihać« don Frane Bulića dao kapitalni doprinos spoznajama o starohrvatskom Solinu. Osim don Frane Bulića i njegova nećaka don Luke Jelića to su Ljubo Karaman, Eynar Dyggve, Ferdo Šišić, don Lovre Katić, Stjepan Gunjača, Duje Jelovina, Željko Rapanić. Oni su, uz preseljenje Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Split i izgradnju muzejske zgrade, omogućili mlađoj generaciji arheologa revizije nekih starih lokaliteta u Solinu. Uza sve to žalosno je da starohrvatski Solin još nije dobio svoje pripadajuće mjesto u identitetskoj memoriji Hrvata. Salona je kao rimska kolonija zaslužila sustavna istraživanja, a posebno zbog svoga ranokršćanskog razdoblja koje se u zapadnom kršćanskom svijetu po važnosti smješta gotovo uz sam Rim. To su dokazala dva međunarodna ranokršćanska kongresa održana u Splitu i Solinu. Prvi je još 1894. godine organizirao don Frane Bulić i time je ranokršćanska Salona ušla u svjetsku arheološku znanost.

Ali za identitet hrvatskog naroda starohrvatski Solin gdje se nalaze »kultna« mjesta rane hrvatske prošlosti je jedinstven. Obvezuje javnost i Državu da se na pravi način pristupi vrednovanju njegovih spomenika. Narona, Krapina, Vučedol, rimsko staklo (Zadar), odnosno njihovi muzeji jesu muzeološka remek-djela. Ali gdje su starohrvatski lokaliteti iz vremena rane hrvatske države???!!! Izgubljena su zauvijek tri desetljeća kada nam je bilo neophodno graditi identitetsko samopouzdanje. Osvrnemo li se po Europi, vidjet ćemo da su se nacionalni identiteti gradili na vlastitom povijesnom putu i evaluiranoj spomeničkoj baštini. Treba vidjeti npr. kako je valoriziran i predstavljen srednjovjekovni lokalitet u Mikulčicama u Češkoj! Nacionalno »svetište« postalo je arheopark koji se trudi dospjeti na UNESCO-ovu listu zaštićenih spomenika svjetske baštine. Gdje smo tu MI? n

Literatura

Bulić, Frane i Katić, Lovre. Stopama hrvatskih narodnih vladara. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, 1928.

Karaman, Ljubo. Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Zagreb: Matica hrvatska, 1930.

Karaman, Ljubo. »Starohrvatsko groblje na Majdanu kod Solina«. VAHD 51 (1930): 67–97.

Karaman, Ljubo. »Po ruševinama starohrvatskog Solina«. Hrvatsko kolo 15 (1934): 3–28.

Karaman, Ljubo. »Iskopine društva Bihaća u Mravincima i starohrvatska groblja«. Rad JAZU umjetničkog razreda 268 (1940): 1–44.

Katić, Lovre. »Prigodom novog otkrića starohrvatskih grobova na Glavičinama«. Obzor, 20. studenoga 1937.

Katić, Lovre. »Gdje se nalazi krunidbena bazilika kralja Zvonimira?«. Hrvatsko kolo 23 (1942): 183–192.

Katić, Lovre. »Zadužbine hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu«. Radovi Odjela za filozofiju i društvene nauke JAZU 6 (1955): 187–219.

Katić, Lovre. »Groblje kod sv. Nikole u Solinu«. VAHD 61 (1959): 134–151.

Kečkemet, Duško i Javorčić, Ivo. Vranjic kroz vijekove. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1984.

Marasović, Tomislav. »Položaj i značenje Solina u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije«. VAHD 85 (1992): 59–72.

Marin, Emilio, ur. Starohrvatski Solin. Split: Arheološki muzej, 1992.

Marin, Emilio. »Uvod: znanstveni i stručni pristup starohrvatskom Solinu«. VAHD 85 (1992): 9–11.

Marasović, Tomislav. Dalmatia Praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji. Sv. 3, Korpus arhitekture: Srednja Dalmacija. Split: Književni krug Split et al., 2011.

Matijević-Sokol, Mirjana. Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2002.

Matijević-Sokol, Mirjana. »1150. obljetnica darovnice kneza Trpimira«. Izdanja HAD-a, 25, (2010): 10–19.

Matijević-Sokol, Mirjana i Sokol, Vladimir. »Quedam Helena regina...«. VAMZ 3, 43 (2010): 415–431.

Rapanić, Željko. Solin u starohrvatsko doba. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1996.

Rapanić, Željko i Katić, Lovre. Prošlost i spomenici Solina. Solin: Tugomir Jovanović, 1971.

Sokol, Vladimir. »Društvo Bihać i starohrvatska arheologija (trajni rezultati arheoloških istraživanja društva ʽBihaćʼ na području nacionalne arheologije«. Izdanja HAD-a, sv. 18, (1997), 253–263.

Sokol, Vladimir. Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Zagreb: Golden marketing, 2006.

Sokol, Vladimir. »Aleja istraživača Salone – Dolina hrvatskih kraljeva. Važnost Dalmacija/e za hrvatsku povijest kroz rezultate njihova bavljenja«. Tusculum : časopis za solinske teme, vol. 10, no 2, (2017): 221–231.

Šeparović, Tomislav. »Rižinice – zaštitna iskopavanja«. Obavijesti 27, br. 3 (1995): 50–51.

Šišić, Ferdo. »Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji«. VHAD n.s., 13 (1914): 1–93.

Uroda, Nikolina. »Ranosrednjovjekovni grobovi s lokaliteta Crikvine (Sv. Ilija) u naselju Rupotina u Solinu«. Starohrvatska prosvjeta ser. 3, 37 (2010): 61–75.

Zekan, Mate. Kralj Zvonimir: dokumenti i spomenici. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1990.

Zekan, Mate. »Solin – krunidbena bazilika kralja Zvonimira (Šuplja crkva)«. Hrvatski arheološki godišnjak 2 (2005): 396–398.

Mirjana Matijević Sokol, professor emerita Pomoćnih znanosti povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, bavi se srednjovjekovnom poviješću te paleografijom, diplomatikom i epigrafijom. Autorica je knjiga Toma Arhiđakon i njegovo djelo (2002), Studia diplomatica. Rasprave i prinosi iz hrvatske diplomatike (2014), Studia mediaevalia selecta. Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti (2020) te Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense (2016). Suautorica je na izdanjima djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona na hrvatskom i engleskom jeziku.

Vladimir Sokol, arheolog i povjesničar ranoga srednjeg vijeka, osnivač i dugogodišnji ravnatelj Muzeja Prigorja u Sesvetama. Bavi se arheologijom zagrebačkog i prigorskog područja. Objavio je knjige Rimski metal s Kuzelina (1998), Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, II. dopunjeno izdanje (koautor Mirjana Matijević Sokol, 2005), Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save (2006), Burial and Jewelery in Medieval Croatia (Brill, Leiden-Boston, 2016), te stotinjak znanstvenih radova.