Solinski Tuskulum

Salona je bila glavni grad prostrane rimske provincije Dalmacije. U njoj je živjelo nekoliko desetaka tisuća stanovnika, imala je forum s hramovima i teatrom, amfiteatar, bila je opasana obrambenim zidinama, njezine nekropole pružale su se pokraj cesta kilometrima u ager, preko svoje luke ostvarivala je vezu s ostalim gradovima na Mediteranu. Tijekom kasnoantičkog razdoblja Salona je jedno od kršćanskih središta u Carstvu. Danas je najveće i najvažnije arheološko nalazište u Republici Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Nemoguće je govoriti o Saloni i ne spomenuti njezina najzaslužnijeg istraživača. To je don Frane Bulić (1846–1934), svećenik rođen u Vranjicu, izvrsna obrazovanja, upravitelj Arheološkog muzeja u Splitu između 1884. i 1926. Bio je svestrana osoba nesagorive energije, nepregledna znanja i izvanredne radne discipline, spreman svakomu pomoći, predan otkrivanju, proučavanju i čuvanju antičkih i starohrvatskih spomenika. U istraživanjima je bio vođen snažnom željom da dođe do povijesne istine, pazio je da ona ne bude privilegij za mali broj znanstvenika, da ne ostane zatvorena, nego je uvijek nalazio načine da ju velikodušno podijeli sa svima i zato je svima uvijek htio pokazati kakvu povijesno-kulturnu baštinu imaju Solin i Split. Tomu je mnogo pridonio njegov Tuskulum – živopisna kuća smještena na jugoistočnom obodu Manastirina.

Na nekropoli na Manastirinama u proljeće 304. pokopan je salonitanski mučenik i biskup Domnije, oko čijega se groba ubrzo razvio prsten grobišnih memorija. Tijekom 5. stoljeća cijeli je kompleks arhitektonski definiran podizanjem velike trobrodne bazilike s transeptom i narteksom. Danas Manastirine potpuno opravdano imaju ugled jednoga od najvažnijih starokršćanskih arheoloških lokaliteta u svijetu. Ovdje je održan Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. Svako sljedeće arheološko istraživanje davalo je nove grobove, natpise, velik broj sarkofaga i mnoštvo ostataka arhitekture. Pokraj bazilike nalazila se mala kuća za čuvanje alata i ostale opreme potrebne za istraživanja, ali u njoj nije bilo mjesta za sve brojnije arheološke nalaze koje se moralo prenositi i spremati u Solinu. Transport je bio vrlo težak jer se odvijao konjima ili magarcima po uskim i zavojitim puteljcima do udaljenih solinskih kuća. Posjetitelji koji su dospjeli do Manastirina bili su prepušteni sami sebi jer nigdje u blizini nije postojao zaklon od nevremena, niti su mogli predahnuti, nešto pojesti i popiti.

Zato je don Frane odlučio sagraditi jednokatnu kuću koja će imati stan za čuvara i ravnatelja iskopina. Opet je po tko zna koji put pokazao svoju pragmatičnost jer je radove započeo 1897., kada su vinogradi loše rodili. To je solinske težake dovelo u tešku situaciju pa je odlučio zaposliti najsiromašnije za vađenje kamena na mjestu određenom za podizanje kuće. U svojim je bilješkama zapisao kako je prevario ministarstvo jer nije tražio dozvolu za radove čije je troškove podmirio vlastitim novcem i novcem od dotacija. Zgrada je svečano otvorena 29. srpnja 1898. u prisutnosti velikog broja Solinjana. Nazvana je Tuskulum. Između ruševina antičkog velegrada i Solina, tada tek malo većeg sela, nikla je zgrada čijim je imenom podcrtano bogato klasično nasljeđe ovoga podneblja. Imenovana je po gradiću jugo-
istočno od Rima pokraj kojega je veliki rimski pisac, govornik i političar Ciceron imao svoju vilu – Tusculanum. Štoviše, jedno njegovo filozofsko djelo nosi naslov Tusculanae disputationes. Don Frane je solinskom Tuskulumu namijenio uzvišenu ulogu jer je, kako je kazao prigodom otvorenja, trebao biti »potpora znanosti i budilica plemenitih čuvstava«. Blagoslovio je kuću, nakon čega je »kistom namočenim u crveno mastilo učinio na pragu znak križa«, u prostoriji na katu gdje je bila smještena knjižnica blagoslovio je sliku sv. Venancija, sv. Anastazija i sv. Domnija.

Tuskulum je napravljen od pravilnih vapnenačkih klesanaca, ali mu je don Frane dao poseban pečat ugrađivanjem elemenata arhitekture, kipova i reljefa iz rimskoga ranocarskog doba, kasne antike i kasnosrednjovjekovne romanike. Svi antički i starokršćanski ulomci potječu iz salonitanskih lokaliteta, neki imaju veliku umjetničku vrijednost poput jednog tetrarhijskog portreta i dijela sanduka atičkog sarkofaga. Potkraj 19. stoljeća obnavljao se romanički zvonik splitske prvostolnice, od kojega je uzeo odbačene stupove, stupiće i kapitele, konzole, vijence, ulomke skulptura i reljefa, donio ih u Solin i ugradio u vanjske zidove Tuskuluma, u česmu i šetnicu u vrtu južno od kuće. Povijesna je vrijednost tih dijelova arhitekture izvanredno velika jer su to, osim nekoliko kapitela u lapidariju Arheološkog muzeja, jedini preživjeli dijelovi staroga splitskog zvonika. Zahvaljujući tim ulomcima moguće je pratiti razvoj skulpture tijekom 13. i 14. stoljeća te zaključiti kako pripadaju vrhuncu romaničke umjetnosti u Dalmaciji. Način upotrebe tih ulomaka i njihovo utapanje u plašt Tuskuluma odražavaju don Franinu domišljatost, ali i dalekovidnost jer ih je uzidavanjem spasio od propadanja i uništenja. Najviše je ulomaka u pročelju, kojim dominiraju ulazna vrata čiji su dovratnici napravljeni od dva para stupova s romaničkim kapitelima koji nose nadvratnik. Između dvaju znakova latinskoga križa uklesan je starokršćanski, danas izgubljeni natpis koji zaziva Isusa Krista riječima: »Neka budu tvoje oči danju i noću milostivo otvorene nad ovom kućom«. Iznad nadvratnika je dao uklesati ime graditelja i godinu izgradnje, pokraj njega je parafrazirao redak iz Vergilijevih Ekloga u kojem stoji da ga je Bog dao njemu i njegovim nasljednicima na uživanje.

Za izgradnju Tuskuluma don Frane nije tražio dozvolu odgovornih institucija Habsburške Monarhije. Cijeli je posao izveo na vlastitu odgovornost. Kada je 1899. ravnatelj Austrijskog arheološkog zavoda u Beču profesor Benndorf došao u Salonu bio je zatečen jer o tome pothvatu uopće nije bio obaviješten. Don Frane mu je odvratio da nije tražio dozvolu jer je znao da ju ne bi dobio i da će ubuduće jednako raditi jer je to sve u interesu države. Nakon što mu je objasnio zašto je nužno podignuti takvu kuću, Benndorf mu je dao dopuštenje i odobrio povrat sredstava izgradnje. Don Frane je sastavio izvješće za Ministarstvo financija i Ministarstvo bogoštovlja i nastave, priložio račune, fotografije i crteže, te napisao da ako ga država neće prihvatiti, on će ga uzeti u vlasništvo i državi nadoknaditi troškove. Odgovorili su mu da je je kuća potrebna, jeftino izgrađena i svrsishodna, te da će se troškovi njezine izgradnje nadoknaditi smanjivanjem opsega arheoloških iskopavanja tijekom sljedeće četiri godine. Istom zgodom mu je ministar Hartel savjetovao da prostorije za goste i knjižnicu oboji pompejanskim i starokršćanskim motivima.

Istočnome je dijelu Tuskuluma 1901. nadograđeno prizemlje namijenjeno čuvaru salonitanskih iskopina, što označava natpis iznad vrata (custos effosionum Salonitanarum). Potom je dodan kat sa stanom za čuvara i njegovu obitelj, a 1911–1912. još jedan kat, čime su oba krova kuće po visini izjednačena. Stan je imao zaseban ulaz. Više fotografija i pisanih izvora potvrđuju kako je don Frane imao konja, za čiji je smještaj bila određena prostorija u jugozapadnom dijelu istočnog proširenja zgrade, što jasno kazuje uklesani natpis (Pro equo vel publico vel privato). Susjedna kućica čuvala je sijeno, što je također naznačeno natpisom koji sjajno odražava don Franin osjećaj za humor jer je napisao da će ga taj konj upropastiti (Faenum pro equo. Hic equus me paessum dabit). Problem vodoopskrbe privremeno je riješen izgradnjom cisterne u koju se sakupljala kišnica s krova, a trajno tek 1930. spajanjem Tuskuluma na vodovodnu mrežu. Istočno je podignut mali objekt koji svojim proporcijama i četirima stupovima na pročelju podsjeća na klasičan hram. U prvotno je vrijeme služio kao sanitarni čvor za posjetitelje. Pročelje nosi uklesan natpis na latinskom koji upozorava da se tu obave tjelesne potrebe jer bi se u protivnom mogle razljutiti osvetoljubive Furije i božica Hekata. Južno od Tuskuluma uređena je šetnica načinjena od stupova s kapitelima koji su nosili odrinu. Na njezinu je ulaznom dijelu česma u cijelosti sagrađena od romaničkih ulomaka sa zvonika splitske katedrale, a na istočnome kraju je nekoliko kamenih stolova sa stolcima, odakle je pucao čist pogled na Mosor, Perun, Solin, Sutikvu i Split.

Don Frane je s jednakom pažnjom htio na najljepši način ukrasiti unutrašnjost Tuskuluma, zbog čega se tijekom srpnja 1898. pismeno obratio splitskim umjetnicima Emanuelu Vidoviću, Vinku Draganji, Anti Krstuloviću, Anti Beziću i Ivanu Deviću. Stropove i zidove htio je oslikati antičkim motivima poznatima iz kuća u Pompejima i onima iz starokršćanskih katakombi u Rimu. Otkrića u arhivskim spisima Arheološkoga muzeja u Splitu pokazala su da je na tim poslovima radilo više osoba, pa je tako unutrašnje ukrašavanje izveo mladi zagrebački slikar kojemu je osigurana hrana, a umjesto plaće uokolo je jahao Bulićeva konja. Zidovi »Gostinjske sobe« dobili su tipičnu pompejansku crvenu boju, središnji stropni motiv bio je prikaz Dobrog pastira, na istočnome zidu upisani su parafrazirani Horacijevi stihovi kojima se veličaju ljepote solinskoga kraja, čija se blaga klima, ulja i vina uspoređuju s onima iz Italije. U sredini prostorije postavljen je kameni stol oslonjen na kapitele i baze stupova, uokolo su ručno izrađene drvene sjedalice i dva dna sanduka sarkofaga s jastucima ukrašenima motivima ženskih narodnih pregača. Don Frane je na zidove postavio uokvirene fotografije salonitanskih lokaliteta, tlocrte pojedinih objekata, karte s ucrtanim arheološkim nalazištima. Ambijent je obogatio postavljanjem malog sarkofaga, osam urni, dviju amfora, maloga stupa s motivom vinove loze iz grobišne bazilike sv. Anastazija na Marusincu.

Tuskulum, pogled iz bazilike (foto: Tonko Bartulović)

Salona je privlačila sve veći broj posjetitelja pa se ubrzo pokazalo da je i zbog toga gradnja Tuskuluma bila sjajno rješenje. Tada nije bilo boljega mjesta, a nema ga ni danas, na kojem se može započeti razgledavanje solinskih iskopina. U zalogajnici Kod Dobroga Pastira (Ad Bonum Pastorem) nudio se domaći kruh, pršut, sir, vino, izvorska voda, kako je to kazivao glavni jelovnik uklesan na latinskom na mramornoj ploči pokraj ulaza. Jelovnik je bio i tiskan, a kako su ih posjetitelji uzimali kao besplatan suvenir, don Frane je tiskao nove, od kojih je svaki bio jedinstven jer je imao drugačiju sliku spomenika i drugačiju vrstu slova. Ovdje se moglo kupiti raz­glednice i poslati ih stavljanjem u kamenu cilindričnu urnu. Salonu su obilazili članovi europskih vladarskih kuća, političari, pisci, znanstvenici, od kojih su neki od najpoznatijih nadvojvotkinja Marija Josefa – majka cara Karla, austrijski prijestolonasljednik Karlo i žena Zita, bivša francuska carica Eugenija – žena Napoleona III., povjesničari i arheolozi Mommsen, Zeiller, Hébrard, Niemann, biskupi Strossmayer i Uccellini, pisci Bernard Shaw i Agatha Christie...

U prostoriji na katu bilo je srce Tuskuluma – don Franina osobna knjižnica (Bibliotheca patria). Stropom je vladao prikaz Isusa Krista, kojega su okruživali ostali biblijski likovi i motivi, na zidovima su stajale Draganjine slike salonitanskih mučenika sv. Anastazija i sv. Domnija učinjene prema njihovim prikazima u oratoriju sv. Venancija u Lateranskoj krstionici u Rimu. Ovdje je stajala i slika »Izvor Jadra«, djelo velikoga hrvatskog slikara Emanuela Vidovića, po majci Vranjičanina. Na istočnome zidu mjesto su opet našli kistom ispisani Horacijevi stihovi. U prostoriji je stajao veliki stol na kojem su posjetitelji mogli prelistati knjige posvećene arheologiji, povijesti Dalmacije i ostalih hrvatskih zemalja. Don Frani je služio manji stol sa znanstvenom literaturom, pokraj njega su bile obješene zemljopisne i arheološke karte, zid nasuprot vratima nosio je fresku sv. Venancija, ovdje su bile izložene njegove diplome raznih akademija, fotografije i brojna odlikovanja.

Don Frane je od Tuskuluma napravio i poljoprivredno dobro. Pokraj puta prema termama svojim je rukama zasadio ružmarin, koji je privlačio velik broj pčela pa je uvidio da bi mu dobro došao pčelinjak. Od Namjesništva je dobio dopuštenje za držanje deset košnica uz uvjet da o svemu vodi zapisnik. Na tečaj za pčelare poslao je čuvara solinskih starina Antu Žižića kako bi svojim radom bio primjer Solinjanima. Pčelama je pružio raznovrsniju ispašu zasađivanjem oko dvije stotine stabala voćki, zatim običnih čempresa, primorskih borova i paulovnije, uspjele su mu i različite sorte vinove loze. Mlijeko i vunu dobivao je od dviju ovaca bergamske pasmine. Nakon puno godina rada uspio je cestovno povezati Tuskulum sa salonitanskim lokalitetima i tadašnjim prometnicama, a preko njih sa Solinom, Kaštelima i Klisom, ubrzo je dobivena i telefonska veza.

Poslanje Tuskuluma donekle je zakržljalo u desetljećima nakon don Franine smrti, ali i u cijelosti je oživjelo zahvaljujući trudu vrijednih djelatnika splitskoga Arheološkog muzeja. Oni su učinili novi napor kako bi ga se obnovilo i tako 2008. obilježilo njegov 110. rođendan. U njemu opet svakodnevno borave arheolozi vodeći stalnu brigu o Saloni i njezinim lokalitetima, istražuju, objavljuju monografije, dočekuju i otpraćuju skupine školaraca i brojne turiste. Tijekom ljetnih mjeseci tuskulumski vrt pretvara se u pozornicu za održavanje koncerata i predstava, promociju knjiga i časopisa. Ovdje mir i tišinu nalaze posjetitelji sa svih strana svijeta, znatiželjnici i znanstvenici. Unatoč tomu što se nalazi u središtu splitske aglomeracije, Tuskulum je zadržao svoj samotnjački, a istodobno i univerzalni identitet. S njegovih prozora pogledom se mogu dohvatiti nedavno obnovljen grob sv. Duje i sarkofag u kojem je pokopan don Frane. Tuskulum je uporišna točka iz koje se može protumačiti prošlost našega naroda i njegova uvjetovanost antičkim i starokršćanskim nasljeđem. U njemu se zrcali solinsko-splitska i hrvatska povijest, do kraja isprepletene i razumljive samo ako se čitaju i prihvaćaju u tisućljetnom kontinuitetu. Jedino tako ih se može zavoljeti i iz njih uzeti pouke za sadašnjost.

Literatura

Neda Anzulović, »Don Frane Bulić i solinski Tusculum«, Kulturna baština 15, Split 1984., 15–30.

Neda Anzulović, »Muzejsko sjedište u Solinu – Tusculum«, u: Arheološki muzej – Split AD 2000, ur. Emilio Marin, Split, 2000., 56–73.

Frane Bulić, Izabrani spisi, ur. Nenad Cambi, Književni krug Split, Split, 1984.

Arsen Duplančić, »Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 79, Split, 1986., 315–348.

Emilio Marin, »Kronika – Izvješće o radu Arheološkog muzeja u Splitu u 2000. godini«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 93, Split, 2000., 593–624.

Ema Višić-Ljubić, »Tusculum – nekoć i danas«, Zbornik radova 2. kongresa hrvatskih muzealaca, Muzeji i arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb, 19.–21. listopada 2011., Hrvatsko muzejsko društvo, Zagreb 2013., 131–139.

Ivan Matijević je izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Drži nastavu iz rimske povijesti. Područje njegova užega znanstvenog zanimanja je rimska vojska i provincijska uprava, o čemu je objavio i monografiju Officium consularis provinciae Dalmatiae. Vojnici u službi namjesnika rimske Dalmacije u doba principata.