Škrinja povlastica pred očima javnosti

U izdanju Hrvatskoga državnog arhiva izašla je kapitalna knjiga Škrinja povlastica, »krsni list« te državne ustanove pod uredničkom palicom Meline Lučić, a priredila ju je Maja Pajnić.

Knjiga obrađuje Škrinju povlastica (Cista privilegiorum Regni) koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu i ima posebnu važnost za tu državnu ustanovu. Izrađena je od hrastova drva 1643. da služi za pohranu najvažnijega gradiva Sabora, a prvobitno se čuvala u sakristiji zagrebačke katedrale kao što je općenito bio običaj u to vrijeme.

Ovo velebno znanstvenostručno izdanje opsega je 504 stranice. Na kraju knjige na 504 str. naveden je QR kôd preko kojega su dostupne Digitalne preslike isprava iz Škrinje povlastica.

Knjiga započinje uvodom Povijest Škrinje povlastica u kontekstu tradicije njihova čuvanja iz pera Ladislava Dobrice (str. 17–36), a njegova je hrvatska inačica popraćena prijevodima na engleski (str. 37–54) i njemački jezik (str. 55–74).

Vrlo kompleksna tema razrađena je kroz nekoliko potpoglavlja. To su: Čuvanje povlastica i drugih najvažnijih kraljevinskih isprava do izrade Škrinje, Izrada Škrinje povlastica i stanje povlastica i drugih najvažnijih kraljevinskih isprava u 17. stoljeću, Škrinja povlastica u 18. stoljeću, Škrinja povlastica za Napoleonskih ratova (1797. – 1815.), Škrinja povlastica u prvoj polovici 19. stoljeća – u obrani samosvojnih prava, Škrinja povlastica od druge polovice 19. stoljeća – središte Zemaljskog arhiva i Zaključak.

Autor ovog uvodnog dijela donosi povijest Škrinje povlastica i pojašnjava okolnosti koje su dovele do njezina nastanka. Slične škrinje imale su i crkvene ustanove koje su u njima čuvale svoje dokumente. No, s vremenom briga za zaštitu i čuvanje najvrednijih i ključnih isprava koje su sadržavale povlastice, prava i slobode Kraljevine, postala je conditio sine qua non, pa su staleži i redovi bili prisiljeni dati izraditi Škrinju kako bi one bile zaštićene na adekvatan način.

Sabor Kraljevina Hrvatske i Slavonije na sjednici održanoj 27. i 28. kolovoza 1641. zaključio je da treba povlastice provjeriti i popisati te da se za njihovo čuvanje izradi posebna škrinja. Osnovano je saborsko povjerenstvo na čijem se čelu nalazio ban Ivan III. Drašković, a ostali su članovi bili predstavnici svih redova i staleža: velikaši Toma Mikulić i Pavao Ratkaj, kanonici Martin Bogdan i Franjo Jančijević, podban Stjepan Berislavić, prabilježnik Gabrijel Črnkoci, podžupan Zagrebačke županije Ivan Ručić i bilježnik Kraljevine Ivan Zakmardi. Škrinja je bila dovršena i svečano otvorena 23. prosinca 1643. Na prednjoj strani ukrašena je s dva grba: grbom Kraljevine Hrvatske i grbom Kraljevine Slavonije. L. Dobrica detaljno je opisao Škrinju s tekstovima koji se nalaze na vanjskoj i nutarnjoj strani njezina poklopca. Vanjska je strana poklopca urešena tekstom Regni Sclavoniae (Kraljevine Slavonije) jer se podrazumijeva da se Škrinja odnosi na Kraljevinu Slavoniju. S nutarnje strane poklopca jedan se tekst odnosi na dataciju izrade Škrinje, a drugi su posvetni stihovi Ivana Zakmardija upućeni predragoj domovini Slavoniji i Hrvatskoj. Stihove je u ovom izdanju preveo Vladimir Rezar, poštujući metar izvornika (elegijski distih). S obzirom na lakše razumijevanje aluzija u tekstu elegije povijesnim je bilješkama prijevod opremio L. Dobrica.

Nakon katedrale Škrinja se čuvala u Kraljevinskoj kući odnosno u Banskim dvorima. Nadzor nad njom imali su banovi, a potkraj XIX. st. (1894) konačno prelazi u Zemaljski arhiv. Škrinja je stožerna u povijesti hrvatske arhivske službe, a na njoj je jedan od najstarijih prikaza šahiranoga grba Kraljevine Hrvatske. Autor ovoga povijesnog prikaza u svojim završnim riječima naglašava da je posebno u prvoj polovici XIX. st. Škrinja imala ulogu sredstva političke borbe hrvatskih zastupnika u Ugarskom saboru koji su njezinim dokumentima branili svoja prava.

Ovaj uvod s povijesnim pregledom čuvanja povlastica i drugih najvažnijih kraljevinskih isprava čitatelju zaista pruža odgovore na niz pitanja koja se postavljaju kada je riječ o Škrinji povlastica.

Za samu ediciju kojoj je svrha predstaviti na jasan način sadržaj Škrinje ključan je autoričin Prolog: Škrinja povlastica iznutra (75–78), također popraćen engleskim (79–82) i njemačkim (83–86) prijevodom. Maja Pajnić uvodi nas u »tajanstveni« sadržaj Škrinje. Da bismo mogli pratiti i shvatiti način prezentacije »Škrinje povlastica iznutra« M. Pajnić potrudila se pojasniti primijenjeni egdotički model u poglavljima pod naslovom Priređivačka načela i Tumačenje kritičkih znakova (87–90), iza kojih slijede njihovi prijevodi na engleski (91–94) i njemački (95–100) jezik.

Maja Pajnić Prologom uvodi čitatelja u publikaciju koja je specifična po svojoj strukturi. Ona je znanstvenoistraživačkoga karaktera s prezentacijom gradiva koje zahtijeva visoku znanstvenostručnu obradu. Predgovori općenito u edicijama gradiva imaju ulogu upoznavanja s dokumentima koji se objavljuju u knjizi odnosno s metodom koja se primjenjuje pri njihovoj obradi i prezentaciji.

Iz ovog poglavlja saznajemo da je M. Pajnić kao arhivistica dobila zadaću urediti i izraditi regeste dokumenata iz Škrinje povlastica. Uvidom u njihov sadržaj kao i u dosadašnju literaturu zaključila je da je »ispravama od najveće važnosti za domaću povijest« – kako je to definirao I. Bojničić – nužno posvetiti doličan način predstavljanja. Poticaj i inspiraciju dala su joj i slična izdanja Decreta Regni Hungariae: Gesetze und Verordnungen Ungarns i Decreta Regni Mediaevalis Hungariae. Iskristalizirala se također i ideja da regeste isprava treba popratiti znanstvenim aparatom radi njihove kontekstualizacije.

Na temelju navedenih pretpostavki koje je izložila autorica knjige u Prologu nastala je ova opsežna monografija koja prelazi varijante »raskošnijeg« analitičkog inventara, kako je u svojim početcima bila zamišljena.

U Škrinji povlastica – izvješćuje nas M. Pajnić – čuvale su se isprave koje danas tvore dio prve serije fonda HR-HDA-2. Sabor Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Škrinja povlastica. U Škrinju je naknadno bila pohranjena i korespondencija vrhovnoga zapovjednika Hrvatske i Slavonske vojne krajine Ivana Katzianera, koja čini drugu seriju navedenoga fonda. Ta se korespondencija u ovoj monografiji ne objavljuje stoga što tvori zasebnu cjelinu. U prvoj se seriji nalazi 144 komada isprava, ali neke od njih sadrže transumpte, pa je 181 isprava diplomatički sadržaj Škrinje.

M. Pajnić odlučila se za egdotički model kojim će biti dostupne u transkripciji povlastice koje do sada nisu objavljene u nekoj od edicija diplomatičkih dokumenata ili su bile objavljene necjelovito. Svim je dokumentima trebalo provjeriti dataciju zbog primjene više načina datiranja u njima tijekom srednjeg vijeka. Povlastice su u knjizi objavljene kronološkim redom, iako su izvorno signirane drukčije. Njihov popis s tekućim rednim brojem donosi se u sadržaju na početku same knjige (5–15). Načela po kojima su isprave transkribirane i osvrt na njihove ortografske i morfosintaktičke značajke obrazložila je autorica u Priređivačkim načelima. Najstarija je isprava izvješće Zagrebačkoga kaptola od 18. svibnja 1349. upućeno banu Nikoli Széchyju kao odgovor na njegov prethodni nalog od 29. travnja iste godine. Najmlađa isprava od 16. siječnja 1750. nosi redni broj 144., a riječ je o odredbama o uređenju Banske krajine koje donosi kraljica Marija Terezija.

Iako se kroz literaturu – pa i u samom nazivu Škrinja povlastica – stječe dojam da su u njoj pohranjene neke iznimne povlastice – treba naglasiti – što je M. Pajnić uočila – da one obuhvaćaju područja koja se odnose na javni život: ubiranje poreza i daća, sudstvo i vojnu službu. Zanimljive su i dosta zastupljene isprave koje se tiču sukoba i razmirica plemića Kraljevine Slavonije i zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza zbog ubiranja desetine.

S obzirom na diplomatičku podjelu najviše je isprava koje su vladarski nalozi (ističu se oni kraljeva Matije Korvina i Vladislava II. Jagelovića), zatim izvješćâ Zagrebačkoga i Čazmanskoga kaptola o provedenim istragama. Ta skupina međusobno povezanih spisa ubraja se u administrativnu dokumentaciju. Ali ima u Škrinji i krunidbenih zavjernica, zaključaka Sabora Kraljevine Slavonije i zaključaka Ugarskoga sabora. M. Pajnić istaknula je da se dokumenti odnose na prava (iura), slobode (libertates), običaje (consuetudo) ili povlastice u užem smislu (privilegia) plemića Kraljevine Slavonije. Ponudila je i dvije mogućnosti zašto su svi ti dokumenti u Škrinji podvedeni pod naziv povlastice. Jedna je od mogućnosti tumačenje da je nekoliko povlastica (litterae privilegiales) prevladalo u davanju naziva svim dokumentima. Druga mi je mogućnost bliža i logičnija jer su veće cjeline isprava od temeljnog značaja za rad Sabora. To je mišljenje iznio Miljenko Pandžić jer da je Sabor tu cjelinu isprava od početka nazivao iura Regni (prava Kraljevine), a poslije i privilegia Regni (povlastice Kraljevine).

Model koji je primijenila u prezentaciji svakog od 144 dokumenta M. Pajnić je objasnila u Prologu. Isprave se donose kronološkim redom kako je uobičajeno u prezentaciji diplomatičkoga gradiva. Svaki dokument ima svoj redni broj, dataciju po gregorijanskom kalendaru i sažetak-regest na hrvatskom jeziku. Regest donosi osnovne podatke o auktoru (izdavaču) dokumenta, destinataru (osobi kojoj je dokument upućen) i pravnom činu. Po egdotičkim pravilima slijede podatci o tradiciji dokumenta odnosno o vremenu njegova nastanka, prijašnjoj i sadašnjoj signaturi, vanjskim značajkama tj. vrsti i dimenzijama podloge, načinu koroboriranja isprave odnosno o pečatima, potpisima i nekim drugim zabilježbama. S obzirom na to da su neki od dokumenata koji se čuvaju u Škrinji objavljeni u edicijama navode se njihovi bibliografski podatci. Nekoliko je serija uključivalo dokumente iz Škrinje. U svojoj zbirci Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I. Kukuljević je probrao one isprave iz Škrinje kojima su se dokazivale »hrvatske pravice« odnosno državnopravnoga su karaktera. Isprave iz XIV. st. uključene su u Smičiklasov Diplomatički zbornik, neke su izdane u Féjerovu Diplomatičkom zborniku Ugarske, a neke i u drugim edicijama ili pojedinačnim člancima povjesničara. Isprave koje su dostupne kroz objavu u literaturi nisu u ovom izdanju transkribirane.

Neobjavljene isprave mahom su vladarske iz XV. i početka XVI. st. Njihova transkripcija i obrada prezentirana je na najvišoj znanstvenostručnoj razini. Egdotička načela autorica je razradila i prezentirala u poglavlju Priređivačka načela koje s Tumačenjem kritičkih znakova tvori jednu cjelinu koja nas uvodi u središnji, glavni dio knjige odnosno u prikaz dokumenata. Unaprijed je autorica analizirala značajke jezika isprava koji obuhvaća četiri stoljeća, jer je srednjovjekovni i novovjekovni latinitet bio službeni jezik hrvatskih institucija. Pojasnila je ortografske značajke (monoftongizaciju, geminate, sibilirano -ti i -ci, pojavu epentetskog p), koje se razlikuju kroz stoljeća. Upozorila je na pojave u morfosintaksi diplomatičkoga hrvatskog latiniteta u razvoju. Vidljivo je da diplomatički formalizirani jezik isprava dugo zadržava svoje srednjovjekovne karakteristike koje je autorica analizirala i navela kao jedan mali priručnik o ovom jeziku.

Knjiga je opremljena svim drugim uobičajenim aparatom takvih izdanja. Na kraju su navedeni Arhivski izvori (str. 479), Mrežni izvori (str. 480), Literatura (481–487), Sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku (488–490) te Kazalo osoba (493–499) i Kazalo zemljopisnih imena i upravno-teritorijalnih naziva (500–502).

Listajući ovu lijepu knjigu na prvi pogled prepoznajemo napore koji su je osmislili i realizirali u svakom smislu. Pred javnošću se razotkriva »magična kutija« s državnopravnim dokumentima koji iz tišine svjedoče o hrvatskoj samosvojnosti kroz stoljeća. Autorica Maja Pajnić ugradila je u nju veliki trud, znanje i promišljanje koje zahtijevaju ovakvi sadržaji. Njezine napore dodatno je uveličala likovna oprema.

Knjiga Škrinja povlastica zaslužuje svaku pohvalu i bio je krajnji trenutak da Hrvatski državni arhiv obradi i prezentira svoje »korijene«.

Mirjana Matijević Sokol, professor emerita Pomoćnih znanosti povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, bavi se srednjovjekovnom poviješću te paleografijom, diplomatikom i epigrafijom. Autorica je knjiga Toma Arhiđakon i njegovo djelo (2002), Studia diplomatica. Rasprave i prinosi iz hrvatske diplomatike (2014), Studia mediaevalia selecta. Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti (2020) te Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense (2016). Suautorica je na izdanjima djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona na hrvat­skom i engleskom jeziku.