Sjećanje na Benedikta XVI.

Veleposlanik kod Benedikta XVI.

Imenovan sam veleposlanikom Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici pred kraj pontifikata pape Ivana Pavla II., kojemu sam predao vjerodajnice 11. prosinca 2004., na dan pape Damaza, zaštitnika starokršćanske arheologije. U proljeće 2005. za novog je papu izabran kard. Joseph Ratzinger, dekan Kardinalskog zbora. Dakle, većina moga rimskog mandata od gotovo šest i pol godina bila je u okviru njegova pontifikata. Napisao sam i knjigu o svojim pogledima na Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koja je bila objavljena u tri izdanja: na talijanskom za vrijeme moje službe u Rimu, i to u nakladi vatikanske sveučilišne kuće, potom na hrvatskom u Zagrebu i Splitu, na kraju u prijevodu na poljski u Krakovu. Stoga bih se mogao nazvati hrvatskim veleposlanikom kod Ivana Pavla II. (2004–2005) i Benedikta XVI. (2005–2011).

Svojevrsnu aureolu mom veleposlaničkom statusu dala je okolnost da je kard. Joseph Ratzinger, tad i dekan Kardinalskog zbora, bio naš gost u rezidenciji hrvatskog veleposlanika, na večeri, 28. veljače 2005., pedeset dana prije nego je bio izabran za papu. Govorilo se da je to bila njegova posljednja večera u nekom laičkom ambijentu u Rimu prije konklava. To je bio i izvor jednog izvanrednog i spontanog projekta, da najstarija knjiga u Hrvatskoj, koja se čuva u riznici splitske katedrale, u svom faksimilnom izdanju, koje sam kao poklon splitsko-makarskog nadbiskupa-metropolita Marina Barišića ponio u Rim, postane spomenik za sebe, jer ju je potpisao i budući Papa i vladajući papa Benedikt! Ali, o tome sam već opširno pisao u ovoj reviji (»Evangeliarium Spalatense – faksimilno izdanje iz 2004. i sudbina jedne knjige«, Hrvatska revija 4/XVII, Zagreb, 2017., 22–25). Nezaboravno je kako mi je dekan Kardinalskog zbora kard. Ratzinger, na sam svoj rođendan, a tri dana prije izbora za Papu, uputio pismo u kojem je evocirao odnos Ivana Pavla II. i Hrvatske!

Naslovnica knjige Upoznao sam dva pape na talijanskom, hrvatskom i poljskom jeziku

Doctor Ecclesiae

Kad sam se želio najkraće izraziti, onda bih obično kazao da je Ivan Pavao II. bio prorok Crkve, Benedikt XVI. naučitelj Crkve (doctor Ecclesiae), a onaj koji će doći, sadašnji papa, Franjo, pastir Crkve. Govorilo se u šali, kad je Ratzinger izabran za papu, da su kardinali izabrali pametnu glavu, a da je Duh Sveti otvorio srce. I doista, doživio sam Benedikta XVI., rekao bih zbog njegova silnog znanja, a gotovo djetinje vjere, kao iznimno poniznu i skromnu osobu. Upravo onako kako se on sam predstavio u prvom obraćanju Gradu i Svijetu s lođe Sv. Petra neposredno nakon izbora za papu: ponizni radnik u Gospodinovu vinogradu. To nije bilo opće mišljenje, pa ni u njegovoj Njemačkoj, čini mi se da ga je to osobito žalostilo. Neki su kritizirali i papinski ornat koji je katkad hipertrofirao u njegovu pontifikatu, vraćajući se, po mišljenju kritičara, u povijest. Mislim da to nije imalo nikakve veze s njegovim osobnim ponašanjem, nego da je to za njega bilo nešto što ide Papi, u okviru tradicije do koje je Ratzinger osobito držao, to je bio dio njegova europskog identiteta, neki su možda i pogodili kad su rekli da je to zadnji europski papa. A to je bilo vezano uz njegovo posvemašnje oduševljenje za umjetnost koja je stasala u krilu Crkve, govorio je da su ta umjetnost i životi svetaca ono najvrjednije što je Crkva dala svijetu.

Francuska akademija

Već u prvoj audijenciji novog pape Benedikta XVI. za Diplomatski zbor pri Svetoj Stolici, 12. svibnja 2005., u razgovoru sam, oslanjajući se na naše članstvo u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, znajući da imam privilegij da ga nazivam bratimom, predložio da pohodi tu slavnu instituciju, kao prvi francuski akademik, kard. Joseph Ratzinger, koji je postao papa. Ni pariški nadbiskup kard. André Vingt-Trois ni Nuncijatura u Parizu nisu bili time oduševljeni, francuski državni organi nisu bili osobito zainteresirani, vatikanski su dužnosnici bili rezervirani. Ali, projekt je bio dobar, znao sam da to Papa želi, bio sam uvjeren da je to dobro za svijet, poglavito svijet kulture i znanosti, ne samo za Francusku, bio sam siguran da time pozicioniram Hrvatsku u srce Europe. Od tog početka do ostvarenja ideje protekle su dobre tri godine.

Papa je osobno u Apostolskoj palači primio dva izaslanstva Akademije, 10. veljače 2007. i 28. siječnja 2008. Konačna odluka da Papa posjeti Akademiju priopćena je pismom koje je apostolski nuncij u Francuskoj nadbiskup Fortunato Baldelli, 18. lipnja 2008., uputio kancelaru Akademije Gabrielu de Broglieu. Da stvari nisu bile jednostavne ni nakon toga, svjedoči i to da Nuncij nije bio predvidio Papin govor u Akademiji. Vjerovao sam, međutim, da će se Papa ipak obratiti francuskim akademicima. Za svog posjeta Parizu, 13. rujna 2008., papa Benedikt XVI. je ostvario susret s francuskim akademicima »pod kupolom«. U svom govoru akademicima Papa je kazao: Je ne pouvais pas venir à Paris sans vous saluer personnellement. (Nisam mogao doći u Pariz, a da Vas osobno ne pozdravim.) Navečer istog dana čelnik Akademije Jean Leclant dao je u rezidenciji u Palači Akademije svečanu večeru u čast veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, i u znak zahvalnosti, kako je u opširnoj zdravici predočio, za presudnu ulogu u ostvarenju Papina posjeta Akademiji; na večeri je bilo desetak članova Akademije na čelu s predsjednikom, veleposlanik RH u Francuskoj Mirko Galić (koji je te večeri imao dojam da je to najsnažniji događaj kojemu je prisustvovao kao hrvatski veleposlanik u Parizu), te bivši glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali. Imalo je dodatnu vrijednost Veleposlanstvo RH pri Svetoj Stolici tih dana, kada je Benedikt XVI. pohodio Francusku.

Pohod Hrvatskoj

Pripremao sam, naravno, i posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj te ga doveo do objave (o tome u drugoj prilici), ali se naša tadašnja vlast (predsjednik Ivo Josipović, premijerka Jadranka Kosor) iskazala da je upravo tada zaključila moj mandat, na veliko iznenađenje samog Pape, tri mjeseca prije njegova pohoda Zagrebu. Doduše, nezavisno od toga, bio sam šest godina i tri mjeseca veleposlanik, pa je prema tome to dosad najduži mandat nekoga hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici. Na poziv predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonka Kusića, uoči dolaska Pape u Zagreb, održao sam predavanje Papa Benedikt XVI., Nasljednik blaženog Ivana Pavla II. i francuski akademik, u knjižnici Akademije, 19. svibnja 2011.

Bio mi je nezaboravan dan kad je Benedikt XVI., u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, osobno razgovarao s nekoliko osoba iz društvene, kulturne i znanstvene sfere, a u taj broj sam na prijedlog Vatikana bio uključen. Svojevrsna, ako smijem reći, osobna kruna je došla u obliku Benediktova imenovanja kojim sam, prvi put u povijesti, kao netko iz Hrvatske, uključen u redovito članstvo Papinskog povjerenstva za sakralnu arheologiju. Time kao da se moja rimska misija nastavila. Posljednji put sam vidio uživo Benedikta XVI. kad su mu provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i glavni urednik Zbornika predali moj Festschrift koji mi je Kačić objavio ujesen 2011.

Papa Benedikt XVI. s izaslanstvom Francuske akademije znanosti i umjetnosti 2007 (iz knjige Upoznao sam dva pape)

Papa Benedikt XVI. s izaslanstvom Papinske akademije znanosti i Francuske akademije znanosti i umjetnosti 2008. Duknovićev reljef u pozadini (iz knjige Upoznao sam dva pape)

Odreknuće

Dok sam bio veleposlanik, do proljeća 2011., dakle, to je bilo dvije godine prije Papina odreknuća, nikad i nigdje nisam čuo o mogućnosti odreknuća. Kad je do toga došlo, opširno sam komentirao u sarajevskom Katoličkom tjedniku i u svojoj knjizi AD 2012–2013 (Sarajevo, 2014), kao i u izravnim komentarima na TV Nova, od kojih mi je bio osobito dirljiv i nadahnut prijenos uživo Benediktova napuštanja Apostolske palače, putovanja helikopterom iznad Rima te dolaska u Castel Gandolfo, kao i obraćanja s balkona te papinske ljetne rezidencije, koje ostaje neponovljivo. Moje je temeljno razmišljanje onda, i takvim ostaje do danas, da je čin odreknuća revolucionarni čin tradicijom obilježenog čovjeka, kao i izraz moderniteta izraslog iz konzervativizma.

Znanstvenik i pisac, papa i govornik

Kardinal Ratzinger bio je svjetski poznat autor još od svojih mladih dana, naravno, u prvom redu kao teolog, ali i kao govornik ili pisac iz tematika koje se odnose na povijest civilizacije, na kulturna, etička i pravna pitanja, poglavito u svezi s europskom prošlošću i sadašnjošću, stoga bih spomenuo upravo ta djela, pa i neka teološka, ali koja nisu usko specijalistička, ostavljajući ona njegova isključivo teološko-znanstvena djela specijalistima. Dakle, ovo bi bio moj izbor njegovih djela, navest ću na jeziku na kojem sam ih ja čitao (te su knjige u mojoj biblioteci), premda ona postoje na mnogim jezicima, pa je i na hrvatskom objavljen velik broj djela Josepha Ratzingera odnosno Benedikta XVI. Evo tih djela: Razgovor o vjeri s Vittoriom Messorijem, Svjetlo svijeta – Papa, Crkva i znakovi vremena s Peterom Seewaldom, La mia vita – Autobiografia, La benedizione del Natale, Uvod u kršćanstvo, Perche sono ancora Cristiano – Perche sono ancora nella Chiesa s Hansom Ursom von Balthasarom, Etica, religione e Stato liberale s Jürgenom Habermasom, Senza radici – Europa, relativismo, cristianesimo, islam s Marcellom Perom, Europa – I suoi fondamenti oggi e domani, Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom.

Mislim da je temeljna odrednica pontifikata Joseph Ratzinger – Benedikt XVI. bila da se pokaže sukladnost razuma i vjere. Tako je, s dva imena, potpisao i djelo koje je napisao i objavio za vrijeme papinske službe: trilogija Isus iz Nazareta (Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća i Djetinjstvo Isusovo na hrvatskom, dok prva knjiga koja nosi naslov kao trilogija, a pojavila se, na talijanskom, u Rimu 2007., ima povjesničaru osobito zanimljiv predgovor, datiran na svetkovinu sv. Jeronima, 2006!). Vjerujem da je Ratzinger bio osobito radostan kad je dovršio svoju, odavno zamišljenu, trilogiju! A nama je podario knjigu kojom bi bio ispunio svoju misiju ne samo vrhunski teolog nego i veliki povjesničar.

Papa Benedikt XVI. i Emilio Marin 2011. Na omotnici knjige Dulčićeva freska iz Gospe od zdravlja u Splitu (iz Zbornika u čast Emilija Marina – Kačić, 2011)

Od govora koje je Benedikt XVI. održao u svjetovnim ambijentima istaknuo bih tri. Prvi je govor o monaštvu, o njegovu značenju za stvaranje Europe, o kulturi riječi i rada, Collège des Bernardins, u Parizu, 2008. (Bio je zadovoljan svojim tadašnjim pariškim boravkom, kazao je na povratku, imajući na umu i posjet Akademiji: Francuska je na neki način dala do znanja da joj papa pripada.) Drugi je govor o traganju za objektivnim moralnim normama, o tome gdje se nalaze etički temelji za politički izbor, West­minster Hall, u Londonu, 2010. (Taj posjet Ujedinjenom Kraljevstvu, koji sam pozorno pratio, među ostalim i zbog bliskosti s tadašnjim veleposlanikom Her Majesty pri Svetoj Stolici, pretvorio se u Benediktov trijumf.) Treći je Govor o društvu kojemu, ako se oduzme pravo, tragom misli sv. Augustina, to se društvo pretvara u razbojničku družinu, Bundesrat, u Berlinu, 2011. (Naravno, da je to na tom mjestu bilo izravno povezano s nacizmom, ali maksima je ista i u drugim okolnostima, u društvu: na nivou nacije, institucije ili neke skupine. Koliko aktualnosti ima u tome!)

U svojoj enciklici Deus Caritas est (na Božić 2005., prve godine njegova papinstva) Benedikt XVI. naglašava: »Povjerovali smo u Božju Ljubav. Tako kršćanin može izraziti temeljno opredjeljenje svoje vjere. U izvoru kršćanskog bića nije neka etička odluka ili velika ideja, nego susret s jednim događajem, s jednom Osobom, koja daje život novom obzoru i na taj način odlučujući pravac«.

Pogled nasljednika

Na kraju, kad sam s povijesno-filološkog aspekta analizirao homiliju pape Franje za sprovodne mise za Benedikta XVI., uočio sam nešto što nisam opazio da je pobudilo neku refleksiju u komentarima tih dana (premda su, naravno, mnogi davali do znanja da Benedikt XVI. ima osobine naučitelja): izravnom usporedbom dva temeljna navoda pape sv. Grgura Velikog, naučitelja Crkve, i Benedikta XVI., papa Franjo, u homiliji na misi za Benedikta XVI., na Trgu sv. Petra, 5. siječnja, je de facto priznao Benediktu XVI. status naučitelja Crkve. A to, čini mi se, može povući i zaključke u svezi s drugim Benediktovim stajalištima.

Mislim da papa Franjo u ovom trenutku prakticira ono što često ističe od prvog dana: on hoda s ljudima. Možda bi, ako smijem nagađati, opet u vrlo kondenziranu izričaju, kao na početku ovog članka, Ivan Pavao II. hodao pred ljudima, a Benedikt XVI. bi bio s ljudima. Slušao sam u jednoj prigodi mlade koji su pribivali jednoj velikoj homiliji Ivana Pavla II., a nakon dosta godina, kad su bili nešto manje mladi, homiliji Benedikta XVI. Komentirali su među sobom: prvi nas je htio uvjeriti da je put koji propovijeda pravi put, da krenemo za njim; drugi nas nije uvjeravao ni pozivao da ga slijedimo, on nam je tumačio taj put te kazao kako ćemo doživjeti radost ako krenemo tim putem! Radost je bila, gotovo sam siguran, najčešća riječ njegova papinstva. I nju nam je htio prenijeti.

Emilio Marin, arheolog, povjesničar i epigrafičar. Sveučilišni profesor i diplomat. Professor emeritus Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, naslovni redoviti profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Splitu, redoviti profesor u trajnom zvanju Alma Mater Europaea – Institutum Studiorum Humanitatis Ljubljana, akademik francuski (Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, Institut de France), član Papinskog odbora za povijesne znanosti, predsjednik Hrvatskoga diplomatskoga kluba. Vodio je istraživanja u Saloni, Naroni i Splitu. Autor je i/li urednik velikog broja knjiga i autor mnogih znanstvenih i stručnih radova. Nositelj je domaćih i stranih nagrada i odličja.