Salonitanski bedemi i kule – riznica epigrafskih spomenika

Salona je jedan od onih lokaliteta na kojem se kako lako izgubiti u vremenu. Iako je većinom i dalje neistražena, mnogo je tragova prošlih vremena, ne samo antičkih, koji sami od sebe naviru već u pukoj šetnji po njoj. Iz toga vremenskoga katapulta u sadašnjost vas vrati tek neki rekreativac koji trči davno utabanim stazama po lokalitetu ili, dolazite li tijekom popodneva, šetači pasa koji, čast iznimkama, uglavnom ne znaju koliko su privilegirani što mogu rastrčati svoje četveronožne ljubimce po ovome dijelu Solina bez asfalta i pružiti im bezbrižnu igru lišenu automobilskog prometa.

Dio sjevernih bedema prije početka istraživanja

Taj naš najznačajniji antički lokalitet nekoć je bio glavni grad rimske provincije Dalmacije, najveća luka i najvažniji grad na istočnome dijelu Jadrana. Ondašnja je Dalmacija zauzimala vrlo veliku površinu i nije bila prostorno i kulturološki ujednačena cjelina. Velika većina gradova nalazila se u obalnome dijelu u kojem je rimski otisak puno snažnije izražen nego u njezinoj unutrašnjosti. Salona je svoj život kao rimska kolonija započela u drugoj polovici 1. st. pr. Kr. nakon što je stala na Cezarovu stranu u građanskome ratu između njega i Pompeja. Mjesto koje je otprije bilo i delmatsko trgovačko čvorište na ušću rijeke Jadro i koje se u rimskim izvorima spominje 119. god. pr. Kr. relativno je brzo postalo značajan grad čiji prosperitet kao ni strateška važnost nisu kopnjeli idućih sedam stoljeća. Salona je jedna od rijetkih antičkih metropola, ako ne i jedina, na čijim ostatcima nije nastao neki drugi grad: starohrvatski Solin tek je dijelom zahvatio urbano tkivo Salone i razvio se istočno od nje, dok je većina antičkoga grada ostala prepuštena procesu propadanja te je idućih stoljeća služila kao kamenolom čiji su pravilno oblikovani klesanci nastavili svoj život u nekoj kasnijoj, pučkoj, javnoj ili sakralnoj arhitekturi. Vidjela su salonitanska kamenja i suprotnu jadransku obalu u vrijeme mletačke uprave ovim prostorima, kada su lađe nakrcane već obrađenim i spremnim za ugradnju blokovima kvalitetnoga vapnenca odlazile u nepovrat put Venecije. Nije samo kamena građa odnošena, to se dogodilo brojnim epigrafskim spomenicima, kipovima, uporabnim predmetima koji danas upotpunjuju arheološke zbirke diljem Europe. Ipak, unatoč kontinuiranome raznošenju salonitanskih ruševina, ostalo je još mnogo toga pod zemljom što nas iz godine u godinu fascinira. I tako već zadnja dva stoljeća, otkad postoje organizirana arheološka istraživanja u Saloni i otkad je osnovan Arheološki muzej u Splitu, najstarija muzejska institucija u Hrvatskoj.

No, da je Salona privlačila sakupljače starina i prije, znamo već od 15. stoljeća, kada u našim krajevima započinje humanizam i kada nailazimo na prve pokušaje tumačenja antičkih natpisa, koji su za humaniste bili najizravniji i najrječitiji dokaz o antičkoj civilizaciji. Uz kraći, ali iznimno vrijedan izvještaj Cirijaka iz Ancone o ruševinama Salone iz 1436. godine, najvrjedniji su nam podatci Marka Marulića, koji nam je ostavio svjedočanstva da su on i njegov prijatelj Dmine Papalić već od mladenačke dobi (2. pol. 15. st.) posjećivali Salonu, divili se njezinim ostatcima te su pokazivali velik interes za proučavanjem epigrafskih spomenika. Taj je interes rezultirao time da je Papalić iz Salone dovlačio natpise u svoju splitsku palaču, pri čemu nije, kako kaže Marulić, štedio ni truda ni troška. Posebno je bio zainteresiran za informacije koje se kriju u brojnim kraticama uklesanim na natpisima te je uporno nagovarao Marulića da mu, kao čovjek velike erudicije, rastumači te spomenike. Marulić ne samo da se za ono doba vrlo stručno upustio u interpretaciju Dmininih spomenika nego je u svoj spis uvrstio i mnoge spomenike iz Rima i drugih mjesta. Epigrafski traktat nazvan In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz natpise starih) nikada nije bio tiskan, no čini se da je riječ o jednom od prvih pokušaja stvaranja stručnog djela s epigrafskim komentarom. Iako je priča oko Marulića i Papalićevih natpisa kudikamo složenija i zanimljivija, to spominjem i zato što smo dobili informacije o prvim poznatim istraživanjima u Saloni u potrazi za natpisima. Možda to u 15. i 16. st. nisu bila istraživanja u današnjem smislu, radije nekakva organizirana potraga za natpisima u Saloni, no upravo preko Marulića znamo konkretne podatke po kojima možemo zaključiti da se radilo o natpisima pronađenim u bedemima i kulama. Od nekadašnjih barem tridesetak spomenika iz Papalićeve zbirke danas je preostalo njih 12, od kojih je osam u Splitu, dok su četiri u Italiji. Papalićeva se zbirka tako na simboličan način može promatrati kao impuls za stvaranje prvoga pravog muzeja, a što je uslijedilo tri stoljeća nakon toga.

Dosad smo se više puta uvjerili da Salona obiluje nalazima. Kao i na svakom antičkom lokalitetu, najbrojniji su oni keramički, budući da je ondašnja uporaba keramike kudikamo nadilazila današnju: osim za posluživanje hrane i pića, koristila se za kuhanje, skladištenje namirnica, transport tekućeg i rasutog tereta, gradnju, krovopokrivanje, drenažu i u raznim drugim situacijama. Ima tu i drugih vrsta nalaza: od metala, stakla, kamena i kosti koji pokazuju dostignuća umjetničkoga obrta, skulpture te širokog repertoara nadgrobne umjetnosti. Sve to nimalo ne začuđuje, budući da je riječ o glavnome gradu provincije, a još k tome i luci, u koju su svakodnevno pristajale lađe s raznih dijelova Carstva nakrcane robom svakojake vrste. To je u arhe­ološkim istraživanjima mnogo puta potvrđeno i svako novo istraživanje pokaže neki novi djelić nekadašnjeg luksuza koji se očituje ulomkom skulpture od mramora, zlatnom naušnicom, dijelom raskošno kasetiranog svoda nekoga hrama ili prekrasno dekoriranim mozaičkim podom. Procjenjuje se da stanje istraženosti Salone iznosi oko 10–15%, a istražuje se već dva stoljeća. Koliko li se samo toga još krije pod obradivim površinama, kamenim gomilama, šikarama, kad onog što je dosad pronađeno već ima dovoljno za nekoliko muzeja!

Dio sjevernih bedema za vrijeme istraživanja

Nadgrobna ara uzidana u kulu 15

Ipak, ovaj članak neće govoriti o sitnim pokretnim nalazima, nego će više biti riječi o nečemu po čemu je područje Salone itekako poznato, a to su epigrafski spomenici. Iznimno velika količina podataka koju poznajemo o antici dolazi s epigrafskih spomenika. Oni mogu biti raznih vrsta, no najčešće je riječ o nadgrobnim natpisima. U Saloni ih je dosad pronađeno više od 6000, s tim da valja napomenuti da se kod barem polovice natpisa radi o fragmentima kod kojih je sačuvano tek poneko slovo ili nekoliko riječi. U svakom slučaju, to ne umanjuje činjenicu da je na prostoru Salone u antici postojala velika potreba za klesanjem natpisa, a koja je opet rezultat raznih čimbenika putem kojih je moguće proniknuti u ono što možemo nazvati epigrafskom kulturom. Ona nije podjednako izražena u svim provincijama, kao ni u svim dijelovima iste provincije, a ponajviše ovisi o dostupnosti kamena, ponudi klesarskih radionica, pismenosti, ekonomskoj moći i, najvažnijem čimbeniku, želji za postavljanjem kamenog spomenika s natpisom. Naime, Rimljani, ali i drugi narodi već su zarana postali vrlo svjesni činjenice da nešto što je uklesano u kamen daleko dulje traje nego natpis ili ukras na nečemu od drva, papira ili drugog organskog materijala. Najviše je, dakako, nadgrobnih natpisa, koji čine oko tri četvrtine čitave epigrafske ostavštine, potvrđujući perspektivu da je grobno mjesto zaštićeno jer je res sacra i da će sjećanje na osobu čije je ime uklesano u kamen ostati produljeno dugo nakon njezine smrti. Bez obzira na to što je od rimskog razdoblja do danas promijenjeno toliko toga, čini se da su mnogi Rimljani imali pravo, jer danas raspolažemo s nekoliko milijuna imena sačuvanih na epigrafskim spomenicima diljem Carstva te se često upuštamo u znanstvene rasprave o njihovim životima i na neki način oni i dalje nisu zaboravljeni. A što se tiče Salone, upravo zbog navedenih običaja puno bolje poimence poznajemo stanovništvo toga prostora od 1. do 6. st. nego od 7. do 17. st.

Kada govorimo o sačuvanosti natpisa na salonitanskome području, moramo računati s jednim kulturološkim fenomenom zbog kojeg možemo biti sretni što danas ne samo da imamo toliko natpisa nego možemo biti sigurni da ćemo pronaći još mnoge druge. Naime, brojni spomenici za koje znamo iz Salone pronađeni su kao spoliji, odnosno u funkciji nečega što ne pripada njihovu izvornom ambijentu. Za takvo što najčešće su upotrebljavani nadgrobni spomenici, a u velikoj većini slučajeva riječ je o njihovoj upotrebi pri gradnji nekoga novog objekta. Od 2020. godine provodi se znanstveno istraživanje epigrafskih spolija u okviru projekta »Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije« koji financira Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ IP 2019-04-3537), a čiji je voditelj izv. prof. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svrha projekta je prikupiti dokumentaciju i popisati sve epigrafske spolije u srednjoj Dalmaciji, a riječ je o tisućama natpisa na prostoru između Krke i Neretve. Usto, u okviru istog se projekta provode arheološka iskopavanja Salone sa svrhom pronalaska natpisa u sekundarnoj upotrebi. Na projektu i u iskopavanjima sudjeluju suradnici iz zemlje i inozemstva, a u iskopavanju svoj vrijedan doprinos daju i studenti zagrebačkog Odsjeka za arheologiju kojima je istraživanje u Saloni dio terenske nastave.

Kada govorimo o području antičke Salone, odnosno srednjovjekovnoga, novovjekovnog i današnjeg Solina, tragovi spolijacije u svim su razdobljima vidljivi. Danas je taj običaj reguliran zakonom o zaštiti spomenika, no do kraja 19. stoljeća ugradba epigrafskih spomenika bila je odlika pučke arhitekture: praktički nije bilo kamene kuće u Solinu koja je građena između 17. i 19. st. a koja nije imala ugrađen neki antički spomenik. Nisu to morali biti čitavi spomenici, katkad su veliki natpisi bili prepiljeni kako bi se sveli na čisto utilitarni komad (npr. dovratnik, nadvratnik ili sl.), a katkad bi se vodilo računa o estetici te bi se natpis ugradio na istaknutome mjestu. U svakom slučaju, mijenjanje funkcije antičkim spomenicima često govori i o svjetonazoru postantičkoga društva: dok su ih jedni namjerno uništavali, fizički prerađivali ili koristili isključivo kao komade običnoga kamenja, drugi su ih pažljivo prikupljali i ugrađivali na istaknuta mjesta u privatnoj ili javnoj arhitekturi. Brojni su primjeri toga što sve neki epigrafski spomenik može postati: npr. sarkofag može postati spremnik za maslinovo ulje, pojilište za stoku ili pak kada za kupanje (!); brojne su stele postale funkcionalni građevinski element, od dijela nove grobne konstrukcije, praga u crkvi do arhitektonskoga ukrasa; urne postaju spremnici za čuvanje hrane, dok postoje slučajevi nadgrobnih ara koje su postale baza oltara ili svetohranište u crkvi.

Prema arheološkim pokazateljima, čini se da je iskorištavanje epigrafskih spomenika u svrhu građevnog materijala bilo najčešće tijekom kasne antike (4. do 7. st.). Već u razdoblju od 1. do 3. stoljeća možemo primijetiti sporadična iskorištavanja natpisa u sekundarnoj uporabi, no kako je riječ o vremenu u kojem je vladalo jedinstvo što se tiče religije, nadgrobni spomenici uglavnom nisu česti kao spoliji. Tijekom kasne antike došlo je do mnogih promjena u rimskome svijetu, a jedna od najvažnijih bilo je priznavanje kršćanstva kao službene vjere te, nešto kasnije, zabrana štovanja poganskih bogova. To se reflektiralo ne samo na zanemarivanju i uništavanju poganskih obilježja i arhitekture nego i recikliranju kamenog materijala, pri čemu natpisi zauzimaju posebno mjesto. Svako područje, ovisno o prilici, na svoj način nanovo upotrebljava antičke natpise, a u Saloni natpisi imaju najveću funkciju kao građevni materijal, posebice u gradskim bedemima i kulama. Bedemi su građeni 170. godine i okruživali su grad u duljini nešto većoj od 4 kilometra, a tijekom vremena redovito su obnavljani, dograđivani te su dodavane nove kule. Tijekom kasne je antike u Saloni više puta bilo razloga za obnovom obrambene arhitekture, što je ustanovljeno različitim fazama gradnje koje se daju primijetiti u arheološkim istraživanjima. Ne zna se koliko su gradski bedemi imali kula kada su bili izgrađeni 170. godine, no na kraju antike njihov je broj bio barem stotinjak, budući da je arheološki potvrđeno njih više od devedeset. Ilustracije radi, bedemi su bili široki 2–3 metra, visoki desetak metara, s tim da se mora računati na nekoliko metara temelja. Usto, pojedine kule bile su velikih dimenzija, a neke su bile dvojne. Sve u svemu, za izgradnju takvih bedema bila je potrebna golema količina kamena, kako pri gradnji tako pri kasnijim intervencijama, popravcima i nadogradnjama. Da su građeni upravo 170. godine, svjedoči nekoliko natpisa koji su bili uzidani kao trajan spomen na taj građevinski pothvat koji su ostvarili vojnici II. i III. legije te vojnici I. i II. kohorte Delmata. U to je vrijeme Carstvu prijetila velika opasnost od provala barbara sa sjeveroistoka te se Salona, kao metropola i luka smještena nasuprot Italiji, ograđuje bedemima kao strateški važno mjesto. Barbari, doduše, tada nisu stigli do ovog dijela Carstva, no tijekom 5. i 6. stoljeća čvrstoća bedema i njihovih branitelja bila je višekratno na kušnji, što spominju i povijesni izvori. Nekada u 1. pol. 5. st. bedemi dobivaju brojne nove kule, o čemu postoje daljnji epigrafski dokazi.

Nadgrobni spomenici u zapadnim bedemima Salone

Salona, istočni zid kule 15 s ugrađenim natpisima

Iako su se dijelovi kula i bedema u više navrata istraživali, oni se i dalje mogu smatrati poprilično neistraženima. Ima gotovo 200 godina otkako je Francesco Carrara, jedan od najzaslužnijih ranih istraživača Salone, počeo istraživati gradske bedeme. Njegova je namjera bila ustanovljavanje rastera grada, što je u prvome redu uključivalo tlocrt bedema i kula. Radilo se o dosta opsežnom poslu i Carrara je uspio napraviti tlocrt bedema i kula, a njegov je nacrt tijekom godina ponešto nadopunjen i djelomično izmijenjen. Kao i u 1. pol. 19. stoljeća, i danas je istraživanje bedema vrlo zahtjevan zadatak, a istraživanje unutrašnjosti kule još je složenije. U to se naša arheološka ekipa uvjerila prošle jeseni, kada smo započeli s istraživanjem jednog dijela bedema u duljini od oko 70 metara na kojem se nalaze i 4 kule (br. 15 do 18). Svrha je tog istraživanja pronaći epigrafske spolije u rimskoj fortifikacijskoj arhitekturi u Saloni, a očekivanja da bismo ondje mogli otkriti natpise potkrijepljena su nalazima brojnih čitavih i fragmentiranih spomenika otprije pronađenih na raznim mjestima bedema i kula u Saloni. Prije istraživanja spomenutog dijela bedema ondje je bilo omanje brdo kamena obraslo u šikaru te se nije ni na koji način razaznavao stvarni oblik bedema i kula. Ta je hrpa kamenja, osim urušavanjem, nastala i nabacivanjem kamenja koje su solinski težaci u davnini nalazili u obližnjim poljima kada su ih čistili od svega onog za što im je zapinjao plug. Dakako, najbolje mjesto za odlaganje kamenja upravo je već postojeća gomila nad kojom se ionako ne bi nikada ništa sadilo. Zato se, zbog izostanka poljodjelskih i drugih aktivnosti, mogla očekivati povoljna arheološka situacija ispod kamene gomile, što je već na početku istraživanja postalo jasno te su bedemi na tome dijelu pronađeni u dosta dobrome stanju sačuvanosti.

Solin, stela na grčkome jeziku uzidana u most preko rijeke Jadro

Prema rimskome zakonu, ukop i spaljivanje mrtvih nisu bili mogući unutar grada, stoga su se gradske nekropole nalazile izvan grada, a bedemi su značili i fizičku i simboličku barijeru između grada živih i grada mrtvih. Dio koji istražujemo nalazi se na zapadnome dijelu sjevernih bedema, nekakvih dvjestotinjak metara od amfiteatra u pravcu istoka. Točno nasuprot našem lokalitetu nalazi se ranokršćanska bazilika na Kapljuču koja je nastala na dijelu sjeverne salonitanske nekropole. To je vrlo važan podatak, budući da su tijekom kasne antike brojni poganski nadgrobni spomenici prenamijenjeni u građevni materijal za izgradnju i obnovu kula. U to vrijeme nije bilo posebnoga pijeteta prema uspomeni na preminule Salonitance iz ranijih razdoblja, stoga su njihovi nadgrobni spomenici predstavljali samo već oblikovane blokove kamena pogodne za građevinske djelatnosti, ponajprije u obližnjim bedemima i kulama, ali i drugoj vrsti objekata. Ista je situacija u dosadašnjim istraživanjima potvrđena na zapadnim i istočnim bedemima te na raznim drugim lokacijama na sjevernim bedemima duž kojih su se prostirale gradske nekropole. Kada smo otkrili oplošja zidova, naišli smo na spomenike koji su i dalje predstavljali građevno tkivo kula. Dio istočnoga zida kule 15 koji je bio u lošem stanju te unutar kojeg nije više postojalo žbuke, odlučili smo razgraditi kako bismo napravili njegovu rekonstrukciju. U toj smo razgradnji pronašli nekoliko čitavih nadgrobnih ploča (stela) koje se inače nisu primjećivale budući da su bile vodoravno položene te ih je prekrivao idući red klesanoga kamenja. Ipak, najveći i najznačajniji natpis koji je pronađen u našim istraživanjima veliki je nadgrobni žrtvenik (ara) uzidan u prizmatični istak kule 15 te je dostupan pogledu. Sam je spomenik iz 2. pol. 2. stoljeća, a u nadogradnju kule uzidan je najvjerojatnije tijekom 6. stoljeća. Riječ je o relativno luksuznome spomeniku čiji natpis spominje jednoga roba, što je već samo po sebi neobično. Naime, robovi uglavnom nisu imali vlasništva i novaca, te su rijetko spominjani na epigrafskim spomenicima. Prema prvim analizama natpisa taj rob, imena Vitalis, bio je u vlasništvu jednoga senatora, a njegova je funkcija bila actor, što je podrazumijevalo niz različitih vrsta poslova koje je mogao obavljati za svoga gospodara. U istraživanju tog dijela bedema i kula ukupno smo pronašli više od 40 epigrafskih spomenika, što je dosta velik broj na tako ograničenome području. Svi su natpisi nadgrobnoga karaktera, od kojih je velika većina klesana latinskim jezikom, a nekoliko ih je na grčkom.

Osim navedenog, istraživali smo i unutrašnjost kule 15, što nam je pomoglo razumjeti način na koji su građene. Unutrašnjost te kule zauzima površinu otprilike 4x3,5m, a prilikom istraživanja naišli smo na sloj podne žbuke čiji su ostatci bili sačuvani na otprilike polovici površine. Riječ je o podnici iznad koje su se odvijale obrambene aktivnosti rimske vojske. Stoga je spomenuti sloj razdjelnica između temelja i nadzemnog dijela kule te je sve ono što se nalazi ispod njega zatvorena cjelina koja je nastala odjednom. Naime, sloj ispod podnice vrlo je specifična sastava: sadržava iznimno veliku količinu keramičkih ulomaka među kojima nisu rijetki veći ulomci te se katkad čini da ima više nalaza nego zemlje. To nije čudno, budući da je u objektu kao što je kula trebao postojati drenažni sloj, a velika količina keramike omogućava jako dobru drenažu. Prema onome što smo dosad istražili, mislimo da su se pri gradnji kula Salonitanci na neki način rješavali gradskoga keramičkog otpada, kojeg je, s obzirom na iznimno učestalo korištenje keramičkih posuda, bilo jako puno. Sva se iskopana zemlja iz kule trebala prosijavati zbog velike koncentracije nalaza (ne samo keramičkih) te istraživanje ide relativno sporo, ali je vrlo uzbudljivo. Pretpostavka je da je većina kula u Saloni građena na sličan način te da se u njihovoj unutrašnjosti nalazi iznimno velika količina raznovrsnih nalaza. Istraživanje takvog arheološkog materijala je od iznimne vrijednosti: dobro je sačuvan, ima ga dosta i njegovim se proučavanjem može ustanoviti vrlo kvalitetna tipologija keramičkoga posuđa koje je bilo korišteno u antici. Osim keramike ima dosta drugih tipova nalaza a, povrh svega, arhitektura tih kula sadržava epigrafske spolije. Stoga se može reći da su bedemi i kule iznimno važna komponenta koja nam posrednim putem neočekivano bogato svjedoči o životu i smrti u nekadašnjoj dalmatinskoj metropoli Saloni. Unatoč već jako velikome broju epigrafskih spomenika koje poznajemo iz Salone, naše je istraživanje na projektu pokazalo da su salonitanski bedemi s kulama najvažniji i najizdašniji epigrafski resurs i da nema sumnje da ćemo njihovim istraživanjem biti obogaćeni za velik broj novih natpisa. Informacije dobivene preko njih izravan su i nepobitan dokaz o životu u antici te se veselimo činjenici da će još dugo vremena biti prilike za istraživanje novoga u Saloni i da će budućim naraštajima arheologa biti sve zanimljivije otkrivati nove podatke. Za to su potrebna jako velika sredstva jer sve što se otkopa valja na adekvatan način konzervirati i učiniti otpornim na vanjske utjecaje, a arheološki materijal očistiti, restaurirati, klasificirati i objaviti. No, društvena je korist od toga višestruka, jer ne samo da napredujemo u znanosti nego u budućoj perspektivi Salone kao arheološkoga parka bedemi mogu biti vrlo važna točka u prezentaciji lokaliteta koji uz kvalitetno upravljanje može ostvariti i značajnu financijsku komponentu lokalne zajednice.

Dino Demicheli izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se pretežno latinskom epigrafijom antičkog i kasnoantičkog razdoblja. Od 2018. voditelj je arheoloških iskopavanja u antičkoj Saloni. Autor je većeg broja znanstvenih radova i jedne knjige, urednik je dviju knjiga i član uredništva nekoliko časopisa iz svoje uže struke.