Salona

Današnji Solin, gradić na ušću rijeke Jadra u Kaštelanski zaljev, sjeverozapadno od Splita, izrastao je na ruševinama drevne rimske metropole Salone. Izvorno ilirsko, a možda i grčko naselje, u vrijeme Julija Cezara dobilo je status rimske kolonije, nakon što su stanovnici stali na Cezarovu stranu u građanskom ratu i junački odbili napade Pompejevih pristaša. Salona je bila i odskočna daska za konačno osvajanje Ilirika u doba Augusta, a nakon toga razvila se u glavni grad provincije Dalmacije, sa svim karakterističnim sadržajima koje je sa sobom donijela rimska urbanizacija. Grad je posjedovao forum, hramove, teatar, amfiteatar, kupke, a od 2. stoljeća i duge gradske zidine koje su ga trebale štititi od napadača. Obnovljene nakon provale Alarikovih Vizigota početkom 5. stoljeća, zidine su odigrale veliku ulogu u Justinijanovu ratu za obnovu Carstva, nakon kojega je Salona doživjela novo »zlatno doba«, ovaj put kao kršćanska metropola, ukrašena brojnim crkvama i episkopalnim kompleksom, u kojem je stolovao primas cijele Dalmacije. S početkom 7. stoljeća Ilirik je postao plijenom Avara i Slavena, a Salona, kao i Epidaur (Cavtat) na jugu, prestaju postojati kao urbana središta. Što se točno dogodilo na pragu »mračnih stoljeća« i koliko dugo su ona trajala, i dalje je problem za povjesničare. Neki vjeruju u nagli pad, drugi u postupno odumiranje. Važnost Salone za proučavanje antičkoga svijeta svoju je međunarodnu afirmaciju doživjela organizacijom Prvoga međunarodnoga kongresa ranokršćanske arheologije (1894), pod organizacijskom palicom don Frane Bulića. Organizirana arheološka iskapanja, koja imaju dugu i bogatu tradiciju, otkrila su nam jedan dio skrivene povijesti, no to je samo djelić onoga što se još uvijek krije pod kućama, cestama i vrtovima modernoga Solina. U nekoliko je navrata drevna Salona bila u središtu pažnje struke i javnosti, od ambicioznih iskapanja pod vodstvom danskog arhe­ologa Eynara Dyggvea, do izgradnje ceste koja je u drugoj polovici 80-ih godina prošloga stoljeća prekrila velik dio antičkog lokaliteta, onemogućujući daljnja istraživanja. Međutim, antička i ranokršćanska Salona samo su dio baštine koja nas mora zanimati; za nas je jednako važno pitanje srednjovjekovnog Solina i prisutnosti hrvatskoga kraljevskog dvora na području salonitanskog agera, na što upućuje nadgrobni natpis sa sarkofaga kraljice Jelene, pronađene u ostatcima kraljevskog mauzoleja na Gospinu otoku. Dio je to rane hrvatske povijesti koji zaslužuje nova, sustavna istraživanja. Salona / Solin još je uvijek velikim dijelom nepoznanica; neke procjene govore o samo 20 % istraženosti antičkoga lokaliteta, a o rubnim dijelovima, gdje se formirala starohrvatska jezgra, teško je i govoriti. Razlog za tematski blok o Saloni u ovom broju Hrvatske revije je dvojak: s jedne strane, to je ponovni poziv za nastavak sustavnog istraživanja najvećeg i najbogatijeg arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj, koji povezuje antičku prošlost s razdobljem formiranja hrvatske države u srednjem vijeku; s druge strane, pojedinačna istraživanja, koja su u posljednjih godinu dana na svjetlo dana iznijela nove tragove antičkoga grada, s iznenađujućim spoznajama o veličini i urbanoj organizaciji rimske metropole, zaslužuju da nam Salona ponovo bude jedan od prioriteta i dio nacionalne strategije brige za baštinu, kao što je to bilo u vrijeme don Frane Bulića. Jedino sustavnim i strpljivim (dugogodišnjim) istraživanjima, u koja će biti uključeni kako arheolozi tako i konzervatori i povjesničari umjetnosti, moći ćemo reći da nastavljamo ondje gdje su stali naši prethodnici. Zahvaljujemo dobrim poznavateljima Salone i Solina: Jasni Jeličić Radonić, Mirjani Matijević Sokol, Vladimiru Sokolu, Dinu Demicheliju i Ivanu Matijeviću, što su se odazvali na naš poziv da svojim prilozima pomognu »razbuditi« interes za ovaj biser hrvatske i svjetske baštine.