Prva knjiga o prvoj hrvatskoj kiparici

Na naslovnici knjige fokus nam privlači prodorni pogled tamnokose mlade žene bademastih očiju koja stoji uz svoje kiparsko djelo s prikazom lika starca. Fotografija odabrana za naslovnicu je višeznačna. Skulptura koja je na njoj zabilježena ujedno je i prvo katalogizirano djelo mlade kiparice, a poznato je zahvaljujući toj sačuvanoj fotografiji jer je većina njezinih kiparskih radova iz ranog razdoblja izgubljena te se može rekonstruirati isključivo na temelju arhivskih dokumenata. Isto tako iz javnosti je iščeznuo lik te hrvatske umjetnice iz razdoblja 20. stoljeća pa je tek manji broj upućenih stručnjaka imao kakvu-takvu predodžbu o njezinu postojanju. Tipična sudbina žene – umjetnice?

Povjesničarka umjetnosti Darija Alujević poduhvatila se traganja za izgubljenim i razasutim opusom koji zahvaljujući njezinu istraživanju danas broji više od 160 katalogiziranih djela nastalih u aktivnom stvaralačkom razdoblju Mile Wod od 1910. do 1967. godine. Iz razbacanih krhotina počela se slagati čvrsta slika mozaika iz kojeg izranja sjajna osobnost prve hrvatske kiparice. Upravo teza da je riječ o prvoj hrvatskoj školovanoj kiparici jedna je od ključnih spoznaja doktorskog rada Darije Alujević na temelju kojeg je nastala monografija, što je vrlo važno za cjelokupnu hrvatsku povijest umjetnosti pa je i istaknuta u naslovu knjige.

Na temelju izvorne arhivske građe, cjelovitim uvidom u kiparska djela iz ostavštine te komparativnih primjera i korištenja opsežne stručne literature, Alujević je detaljno istražila sve segmente životopisa, izradila katalog djela te valorizirala i sistematizirala kiparski opus Mile Wod, čime je dala izvorni znanstveni doprinos poznavanju hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća.

Poziv, odnosno zanimanje »kiparica« je vrlo rijetko i zahtjevno, pa se vrlo malen broj žena tijekom povijesti bavio kiparstvom. U Hrvatskoj su možda najzvučnija imena Ksenija Kantoci, Milena Lah i nedavno preminula Marija Ujević Galetović. Kiparstvo se zbog »težine posla« smatralo muškim radom i vrlo je malen broj umjetnica ustrajao u namjeri da uđe u taj »muški svijet«. Tim više je zanimljiva i važna pozicija Mile Wod, koja je na samom početku 20. stoljeća nastojala prekinuti s predrasudama i hrabro iskoračila u područje kiparstva. Da to nije bio samo hir mlade umjetnice, svjedoči podatak da je stvarala do kraja svog života, kako je sama istaknula da treba »raditi do zadnjeg daha«.

Reljefni ukras za Veliku čitaonicu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu (danas Hrvatski državni arhiv), 1912. Foto: Mario Krištofić

Reljefni ukras za Veliku čitaonicu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu (danas Hrvatski državni arhiv), 1912. Foto: Mario Krištofić

A taj bogati umjetnički život dobio je svoju najbolju istraživačicu i interpretatoricu u Dariji Alujević, koja nam je priredila iznimnu knjigu. Osim što je obogatila struku povijesti umjetnosti, ova knjiga izlazi iz uskih stručnih okvira i obraća se širem krugu čitateljstva koje zanima kulturna povijest i kulturni fenomeni hrvatskog 20. stoljeća te osobito važna, a dosada premalo isticana uloga žena u umjetničkom stvaralaštvu. Uz to, život i djelovanje Mile Wod obuhvatilo je tri naša grada u kojima je ostavila važan trag, a to su Zagreb, Petrinja i Karlovac. Sadržaj knjige gradi se oko lika Mile Wod, međutim svako poglavlje iziskuje širu elaboraciju kako bi kontekst njezina djelovanja bio bolje pojašnjen.

Prošle godine skromno je obilježena 140. godišnjica osnutka zagrebačke Obrtne škole (današnja Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), koju su u sklopu djelovanja Društva umjetnosti pokrenuli Iso Kršnjavi i Herman Bollé. Bila je to prvotno Kraljevska zemaljska muška obrtna škola, koja je dala temelje našem budućem umjetničkom školstvu kroz odjele dekorativnog slikarstva, kiparstva te primijenjenog oblikovanja metala i drva. Već dvije godine nakon osnutka, 1884., ženske su polaznice mogle pohađati keramički tečaj. Tek 1904. ustanovljen je specijalni odjel koji su mogle upisati djevojke, a već sljedeće 1905. godine na velika teška vrata impozantne školske zgrade ulazi mlada djevojka Ludmila Wodsedalek, koja je netom završila varaždinski licej (Višu djevojačku školu) i odmah se odlučuje za kiparski tečaj. Sretna okolnost bila je da se u Zagrebu već 1907. otvara Privremena viša škola za umjetnost i umjetni obrt, preteča današnje Akademije likovnih umjetnosti, te je mlada umjetnica mogla kontinuirano nastaviti svoje daljnje školovanje. Za tadašnji Zagreb vrlo je važan podatak da je ta Umjetnička škola, kako su je Zagrepčani prozvali, od samog početka omogućila upis ženskim polaznicama te je na taj način bio otvoren put k ravnopravnoj umjetničkoj naobrazbi kao svojevrstan presedan u širim europskim okvirima jer je primjerice upis ženama na likovne akademije u Beču i Müchenu omogućen tek nakon Prvoga svjetskog rata.

Prva poglavlja knjige posvećena su procesima i mogućnostima umjetničkog školovanja u Zagrebu koji su u ovoj knjizi prvi put detaljno istraženi, a koji čine temelje našeg umjetničkog stvaralaštva do današnjeg dana. Uz Milu Wod u prvim generacijama u kiparstvu su se okušale Iva Simonović, Ženka Frangeš i Jelka Valdec, međutim ni jedna od njih nije bila toliko ustrajna kao Mila Wod, koja je ostavila značajan umjetnički opus.

Darija Alujević potanko analizira svaki korak u životu buduće kiparice, godinu po godinu studija da bi na temelju sačuvane dokumentacije zaključila da je Ludmila Wodsedalek zajedno s trojicom muških kolega, Ferdom Ćusom, Martinom Hotkom i Rudolfom Spieglerom, u roku završila propisani studij i u prvoj generaciji dobila završnu diplomu zagrebačke visokoškolske umjetničke ustanove. Već se tijekom studija isticala na školskim izložbama i dobila angažmane od svojih profesora, što joj je omogućilo dodatni produžetak ostanka na školi. A razlogu tomu bio je veliki graditeljski poduhvat za tadašnji Zagreb, izgradnja Sveučilišne knjižnice kao posljednje važne kulturne institucije podignute još za doba Monarhije, 1912–1913. godine. Uz profesore Rudolfa Valdeca i Roberta Frangeša na izradi dekoracije za knjižnicu angažirani su i njihovi talentirani studenti, pa tako do danas Veliku čitaonicu krase rani radovi Mile Wod, brončani umetci u drvenim oplatama s reljefnim motivima putta sa simbolima pismenosti i četiri grčka filozofa, Platon, Pitagora, Sokrat i Aristotel. U suradnji s profesorima radi i na arhitektonskoj dekoraciji reprezentativnih zagrebačkih zgrada, a prvi samostalni javni rad je reljef Vuga za dječji dom Udruge učiteljica u Kukuljevićevoj ulici kod Britanskog trga. Drugi reljef istog motiva radi za pročelje Više djevojačke škole (danas zgrada Traumatološke bolnice) i na neki način ulazi u sferu prosvjete i odgoja, što će postati njezina vokacija.

Biti umjetnicom, još k tome kiparicom, u razdoblju neposredno prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata za mladu je ženu bilo iznimno zahtjevno. Uz pokoju narudžbu, trebala je afirmirati svoj rad putem izložaba, koje su u knjizi također vrlo detaljno istražene i opisane na temelju sačuvanih kataloga i kritičkih osvrta. Mila Wod redovito se pojavljuje na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti, u sklopu hrvatske sekcije saveza Lada, u salonu Ullrich, a jedan od svakako najvećih uspjeha je izlaganje sa slikaricom Nastom Rojc u Beču 1914. u prostoru Udruženja likovnih umjetnica Austrije, čime su otvorile vrata međunarodnoj karijeri, koja će se na žalost odmah i zatvoriti zbog poznatih ratnih okolnosti.

Reljef Vuga, 1911. Foto: Mario Krištofić

Žena koja pere pod, oko 1940. Foto: Mario Krištofić

Pietá, 1952., Krašić. Foto: Mario Krištofić

Mlada je umjetnica angažirana cijelo vrijeme rata i radi skice za nerealizirane ratne spomenike. Na temelju sačuvanih arhivskih fotografija te su skice došle do naših dana i svjedoče da je riječ o vrlo suptilnom memoriranju isključivo ljudske tragedije bez ikakvih političkih konotacija, o čemu govore i nazivi, Spomenik tuge, Spomenik palima, Hekuba. Svoju prvu zagrebačku životnu fazu umjetnica završava samostalnom izložbom u Salonu Ullrich 1918. godine, koja je postigla priličan uspjeh, no ona otvara novu stranicu svoga života koja ju vodi u Prag.

U tom značajnom europskom umjetničkom središtu zasnovala je obitelj s Viktorom Samuelom Bernfestom (1894–1978), koji upisuje studij kiparstva na praškoj likovnoj akademiji, dok se Mila posvećuje keramici kao novom umjetničkom mediju te oboje upoznaju češku kiparsku scenu predvođenu Janom Šturkom i Jaroslavom Horejcem. Godine 1920. umjetnica dobiva zaposlenje na učiteljskoj školi i realnoj gimnaziji u Petrinji, te će se mlada obitelj, koja dobiva sinove Stjepana i Juricu, nastaniti u tom povijesnom gradiću.

Petrinja ima važno mjesto u umjetničinoj biografiji jer se uključuje u očuvanje lončarske i keramičarske tradicije te aktivno sudjeluje u kulturnom i likovnom životu grada, potiče ženski ručni rad i kulturno-umjetničke udruge. Trag Mile Wod u Petrinji ostat će dugo zapamćen u krugu njezinih učenika i suradnika, a trajni znamen predstavlja spomenik Stjepanu Radiću koji je izradila 1929. kao prvi javni spomenik tom hrvatskom političaru, ujedno i prvi javni spomenik u Hrvatskoj koji je izradila žena/kiparica. Poglavlje knjige posvećeno sudbini toga paradigmatskog spomenika čije je otkrivanje dvaput upriličeno, prvi put 1936., a drugi put 2000. godine nakon pronalaska i restauracije kipa uništenog u vrijeme Domovinskog rata, bogato je ilustrirano i dokumentirano kako to samo Darija Alujević umije svojim akribičnim istraživanjem.

Premda je angažirana obiteljski (»Doba moje male djece«) i kao nastavnica na dvjema školama, Mila ne zapušta svoj kiparski rad i sudjeluje na svim važnijim zagrebačkim izložbama, ponajprije na izložbama Proljetnog salona, koje su predstavljale najbolje radove onodobne hrvatske umjetničke produkcije. Za hrvatsku je kulturnu povijest iznimno važno poglavlje U krugu emancipiranih i progresivnih žena koje ponajbolje pokazuje situaciju u društvu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u kojem je nekoliko obrazovanih žena pridonijelo značajnim iskoracima na području prosvjete, književnosti, novinarstva i likovne umjetnosti. Mila Wod jedna je od sudionica toga vremena, zajedno s Milkom Pogačić, Zofkom Kveder, Kamilom Luzernom, Zdenkom Marković, Jagodom Truhelkom, Marijom Kumičić i drugima. Njezino će zauzimanje za ravnopravnost i veću vidljivost ženskog umjetničkog rada osobito doći do izražaja u Klubu likovnih umjetnica u Zagrebu, u kojem su važnu ulogu imale slikarice Nasta Rojc i Lina Crnčić Virant. Njihovi stavovi i nastojanja promocije umjetnica rezultirali su nizom uspješnih izložaba, uključujući i izložbe Male ženske antante održane 1938. i 1939. godine u više srednjoeuropskih gradova.

Šesta postaja križnog puta za crkvu Gospe Sinjske (Veronika pruža Isusu rubac), 1962–1964. Foto: Zoran Alajbeg

Trinaesta postaja križnog puta za crkvu Gospe Sinjske (Oplakivanje), 1962–1964.
Foto: Zoran Alajbeg

Mila Wod oko 1930.
Foto: Dragutin Miffek, Petrinja

Iz Petrinje 1933. dobiva premještaj na učiteljsku školu u Karlovac, u kojem ostaje samo pet godina, ali će je karlovačko razdoblje usmjeriti prema sakralnoj umjetnosti te je čak izradila nacrt za osnivanje Katoličke umjetničke radionice u tom gradu, uvidjevši velik problem u kreiranju crkvene umjetnosti i opreme toga doba. Široka niša sakralne umjetnosti u koju je ušla s dubokim umjetničkim i vjerskim uvjerenjem pružat će joj zaklon tijekom idućih razdoblja. Od 1938. pristupa Trećem redu sv. Franje te se gotovo potpuno posvećuje sakralnoj umjetnosti i radu za crkvu. Osobito je značajan njezin angažman i umjetnički rad za udrugu NADASVE (Naša draga svetišta), koju je 1942. pokrenuo kardinal Stepinac s ciljem poticanja pobožnosti te obnove i opreme crkava »dostojnim i ukusnim liturgijskim predmetima«. Umjetničin sakralni opus čini glavninu njezina cjelokupnoga rada, a gledajući u širem kontekstu, Mila Wod jedna je od malobrojnih hrvatskih umjetnica koja se posvetila izradi crkvene umjetničke opreme u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, dobu koje nije bilo naklonjeno tom području. Iz velikog broja re-
aliziranih (i na sreću sačuvanih) djela ističemo kiparske radove u brojnim crkvama i svetištima, Mariji Bistrici, Brezovici, Čuntiću, Opatiji, Tkonu na Pašmanu, Krašiću, Karlovcu, Ogulinu i Zagrebu, u kojem živi i radi do smrti. Posebno ističemo četrnaest postaja križnog puta za crkvu Čudotvorne gospe Sinjske. U brončanim medaljonima pričvršćenim na jednostavan drveni križ nižu se poznate nam scene Kalvarije, a jedino je izražajno sredstvo Kristova glava, odnosno njegovo ekspresivno lice koje svjedoči muku i smrt. Takav gotovo minimalistički reduciran, a toliko sadržajan križni put nema izravne konkurencije u širim razmjerima.

Sagledavajući opus kiparice Mile Wod koji u kontinuitetu traje od početka njezina školovanja početkom 20. stoljeća do smrti 1968. godine, zahvaljujući knjizi Darije Alujević, otkrivamo jednu samozatajnu umjetnicu posvećenu svom stvaralaštvu, koja je hrabro kročila svojim putem izvan svih uvriježenih i nametnutih kanona. U ranom razdoblju bila je emancipirana i zauzimala se za priznanje žena – umjetnica koje su se tek trebale izboriti za ravnopravnost. Njezin predani pedagoški rad ostavio je traga u generacijama đaka kojima je približavala ljepotu umjetničkog stvaralaštva, a time utjecala na kreiranje boljeg društva, dok je njena iskrena i ponizna pobožnost obogatila hrvatsku sakralnu umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, polje u kojem je djelovala sama i bez kalkulacije.

Ako smo je dosada tek fragmentarno poznavali i ako je dobila tek nekoliko redaka spomena u našim umjetničkim pregledima, ovom knjigom postaje nezaobilazan akter naše likovne povijesti. Mila Wod je sama istaknula svoje kiparske uzore, profesore Frangeša, koji ju je naučio suptilnosti, i Valdeca, koji ju je uputio u dekorativnost linije i forme. Uz to, u ranim se radovima priklanja klasičnom modeliranju mirnih, skladnih i simetričnih formi u duhu antike. Modernost u impresionističkom smislu i secesijskoj stilizaciji nije joj bila strana u njenim početcima, a ponajveći dio opusa priklanja se klasično-realističkom modeliranju skulptura te na taj način ostaje izvan avangardnih tokova koji su obilježili 20. stoljeće. Ako je dosada bila poznata i prepoznata isključivo kao autorica Radićeva spomenika i posmrtne maske kardinala Stepinca, sagledavanje njezina rada u cjelini donosi nove spoznaje i interpretacije jednoga zanemarenoga likovnog opusa koji ima svoj kontinuitet i izdvojeno mjesto u našoj povijesnoumjetničkoj baštini.

Pišući o Mili Wod, Darija Alujević isplela je cijeli niz malih i velikih priča o protagonistima razdoblja, sagledavajući cjelinu slike osobito zagrebačkih okolnosti s početka i prve polovice prošlog stoljeća i konsolidacije likovnog života i umjetničkog školstva te uloge žena u tom važnom procesu. Njezino precizno istraživanje i objektivno sagledavanje situacije preraslo je u temeljnu knjigu koja nije samo monografska obrada djela kiparice Mile Wod nego je izvor brojnih podataka na koje će se zasigurno nastaviti kako ona sama, tako i brojni drugi povjesničari umjetnosti koji se bave hrvatskom umjetnošću 20. stoljeća.

Kulturno-povijesni okvir prati složene društvene okolnosti koje pišu životopisi osoba rođenih u multinacionalnoj k.u.k. Monarhiji, a koje su svojim opredjeljenjem i radom upisane u hrvatski nacionalni korpus. Ludmila Wodsedalek rođena je 18. rujna 1888. u Budimpešti. Otac Henrik Wodsedalek češkog je podrijetla, a majka Maria Wilhelmina Beck, njemačko- hrvatskog iz Donjeg Miholjca, sestrična je književnika i pjesnika Augusta Harambašića. U tipičnom k.u.k. obiteljskom okruženju, djetinjstvo joj je obilježio život i početno školovanje u Bratislavi, Varaždinu te potom u Zagrebu. U prigodi izložbe s Nastom Rojc u Beču 1914. svoje je ime skratila u Mila Wod, što ostaje njezino umjetničko ime cijeloga života, dok je u službenim dokumentima nakon udaje i kasnijeg razvoda zadržala obiteljsko prezime Bernfest. Tragedija holokausta nije zaobišla židovsku obitelj kipara Bernfesta, rođenog u Brodu na Savi. Njihov mlađi sin Jurica ubijen je u Jasenovcu 1945. godine, a dio obitelji tragično je skončao u Auschwitzu. Autorica monografije razriješila je brojne nepoznanice vezane uz životopis umjetnice koja se u našoj stručnoj literaturi dosada najčešće pogrešno navodila kao Mila Wood, čime je ispravljena dugogodišnja nepravda.

Veliku pomoć u uspješnoj »transformaciji« doktorskog rada u knjigu pružao je glavni urednik Vladimir Krpan, koji se svesrdno zauzeo za njezinu objavu. Uz bogat sadržaj, knjiga uključuje preciznu kronologiju umjetničina života i rada, katalog djela, sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, popis literature i izvora te imensko kazalo i indeks mjesta. Milina je »petrinjska veza« očito bila najjača i najživlja, pa se Ogranak Matice hrvatske u Petrinji pokazao kao pouzdan i nadasve kvalitetan izdavač.

Uspješnu grafičku pripremu, dizajn i prijelom knjige potpisuje grafička dizajnerica i umjetnica Sanja Bachrach Krištofić, koja je s puno pažnje pristupila slaganju stranica na kojima se pojavljuje tako raznorodan ilustrativni materijal, od starih novinskih isječaka i fotografija do fragmenata umjetničkih djela. Naslovnica na kojoj se preklapaju umjetničino i autoričino ime govori o čvrstoj simbiozi i poveznici koju im je obiteljska sudbina namijenila. Darija Alujević unuka je Viktora Samuela Bernfesta iz njegova drugog braka. Isprepletenim obiteljskim sponama pristupila je s puno pažnje i poštovanja, što je rezultiralo nadasve zanimljivom i korisnom knjigom s čije nas naslovnice promatra samouvjerena mlada žena, prva hrvatska kiparica, koja je napokon dobila svoje zasluženo mjesto u našoj povijesti umjetnosti. n

Irena Kraševac, povjesničarka umjetnosti, znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Područje njezina znanstvenog interesa je hrvatska umjetnost 19. i prve polovice 20. stoljeća u srednjoeuropskom kontekstu.