Neprolaznost Dučmelićeva djela

Zahvaljujući čovjekovu mudrom nagonu za preživljavanjem tragedije cijelih naroda znaju uroditi i blagoslovima, a to se dogodilo Europi i Argentini: mnogi su genijalni europski izbjeglice obogatili Argentinu, a Europa može Argentini zahvaliti što je spasila bezbroj nadarenih Europljana koji bi, da nije bilo tako, nestali ili bi se njihov dar zatro u svim onim ratovima, razdobljima gladi i progonima koji su šibali i još uvijek šibaju Stari svijet. Posebno je to točno za Hrvatsku i Argentinu u čijim je odnosima i mnoštvo lijepih priča o takvoj vrsti spašavanja.

Jedno od najplodonosnijih argentinsko-hrvatskih isku­stava zahvaljujemo Zdravku Dučmeliću, tom sjajnom nadrealističkom slikaru rođenom u Hrvatskoj i naturaliziranom Argentincu koji je preminuo u Buenos Airesu. Ove godine slavimo stotu obljetnicu njegova rođenja.

Život i djelo

Dučmelić se rodio 16. srpnja 1923. godine u Vinkovcima, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Završivši gimnazijsko obrazovanje u rodnom gradu, u tijeku Drugoga svjetskog rata počeo je studij prava i crtanja na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, tom lijepom i kulturnom hrvatskom glavnom gradu. Po riječima Artura Štokića, »njegova privrženost ideji hrvatske nezavisnosti povukla ga je 1945. u izbjeglištvo u Austriju pa je tako za pravo čudo zajedno sa svojom obitelji izbjegao ʽbleiburšku tragedijuʼ i ʽmarševe smrtiʼ, odnosno masovna pogubljenja koja su Titovi partizani proveli nad Hrvatima i bosanskim muslimanima«.

Nastavio je studij na Likovnoj akademiji u Rimu (1946–1947), gdje je upio dostignuća talijanskog »Novecenta« i slikara Marija Sironija, a sudjelovao je i u snimanju talijanskog filma L’ebreo errante proričući tako vlastitu budućnost. Godine 1947. dobio je stipendiju zaklade Obra Católica Universitaria Española za studij na Academia de San Fernando u Madridu, gdje se nadahnuo španjolskim slikarstvom, posebice Goyom i Joséom Gutiérrezom-Solana.

S bratom Željkom i njegovom obitelji 1949. godine emigrirao je u Argentinu, gdje su se već nalazili njegovi roditelji; najprije su živjeli u Buenos Airesu, gdje su već primijetili njegov umjetnički dar. Na liječnički savjet i uz pomoć jedne hrvatske dobročiniteljice napustio je Buenos Aires i njegovo vlažno i toplo, suptropsko podneblje pa se 1951. ili 1953. – nalazimo različite podatke – preselio u pokrajinu Mendozu, poznatu po ugodnu i ljekovitu podneblju, smještenu u podnožju Anda, veličanstvenoga južnoameričkoga planinskog lanca, gotovo dvostruko višega od Alpa.

U toj je pokrajini u tijeku gotovo trideset godina stvorio najveći dio svojih djela. Ondje je putem natječaja primljen na profesorsko mjesto na Višoj umjetničkoj školi (Escuela Superior de Artes) Universidad Nacional de Cuyo u gradu Mendozi, gdje je radio do umirovljenja 1980. Od 1963. do 1966. bio je i dekan te ustanove. Dana 24. veljače 1959. savezni sudac za Mendozu Edmundo Yannelli dodijelio mu je argentinsko državljanstvo.

Argentinska Akademija lijepih umjetnosti (Academia Nacional de Bellas Artes) triput ga je izabrala za natječaj za nagradu Palanza (1973., 1979. i 1983), sudjelovao je na putujućoj izložbi argentinskog slikarstva (Exposición Itinerante de la Pintura Argentina), bio je u Peruu na poziv sveučilišta San Marcos u Limi (1981), a 1982. je dobio nagradu LIX. godišnjeg salona u Santa Feu (Premio Adquisición Gobierno de Santa Fe).

Metafizičke crte likova na njegovim slikama i crtežima povezuju ga s argentinskim nadrealistima Robertom Aizenbergom i Xulom Solarom, te s pripovjednom prozom Jorgea Luisa Borgesa, najvećeg pisca na španjolskom jeziku nakon Cervantesa, za kojega ga je vezalo duboko divljenje i obostrano prijateljstvo te je od pedesetih godina do smrti bio i crtač njegovih portreta koje je izložio 1987. Ilustrirao je uz ostala izdanja i dva vrlo glasovita: Borgesove Laberintos i Once rostros y un poema (Jedanaest lica i jedna pjesma) slavnog pjesnika Alberta Girrija.

Zdravko Dučmelić: Osobe

Izlagao je u najglasovitijim buenosaireskim galerijama (Van Riel, Wildenstein i druge), u Panami, u Londonu, Tokiju, Limi, Zagrebu, Havani, Santiagu de Chile, Ottawi, Pekingu i Meksiku. Djela su mu razasuta po mnogim privatnim kolekcijama poput one Henryja Kissingera, po muzejima poput Fadera, a njegov autoportret je izložen u galeriji Uffizi u Firenci.

Dučmelić je preminuo u Buenos Airesu 10. siječnja 1989. Njegovi su zemni ostatci pokopani na glavnom buenosaireskom groblju La Chacarita uz nekoliko njegovih sunarodnjaka koji su kao i on stigli u Argentinu kao hrvatska dijaspora nakon Drugoga svjetskog rata.

Komemoracija u Mendozi

Ove, 2023. godine, njegova obitelj i prijatelji obilježili su stotu obljetnicu njegova rođenja u kazalištu Quintanilla u njegovoj dragoj Mendozi, izložbom za koju su njegova djela dali njihovi današnji vlasnici, osobe s kojima je bio blizak, redom članovi hrvatske i slovenske zajednice te neprofitne institucije iz pokrajine Mendoze. Na proslavi obljetnice sudjelovale su plesne i vokalne skupine Planinari i Veseli iz hrvatske građanske udruge u Mendozi, a prvi je put izvedena Suite Croata za fagot i harfu argentinsko-hrvatskog skladatelja Luisa Mihovilčevića koju je izveo hrvatski duo iz Mendoze Yurcich-Milana.

Među uglednim uzvanicima bila je savjetnica Veleposlanstva Republike Hrvatske u Buenos Airesu Maja Steović, počasni konzul Hrvatske za argentinski sjeverozapad Nikola Nakić i član Savjeta za Hrvate izvan Hrvatske Vlade Republike Hrvatske Cristian Šprljan. Nazočio je i slikarov sin, Alvaro Ducmelic i snaha Cecilia Mancuso te unuk Pablo Ducmelic, koji mu je bio i student na Facultad de Artes y Diseño de la Universidad Nacional de Cuyo.

Umjesto Drage Brajka, također Dučmelićeva studenta, ali i kolege, bliskog prijatelja i bivšeg dekana te iste akademije koji nije mogao nazočiti govorio je dr. Arturo Stokic, njegov prijatelj i potpredsjednik građanske udruge koja je organizirala komemoraciju. U tamošnjim novinama stoji da je »nazočio velik broj članova hrvatske kao i slovenske zajednice, jer Hrvati Slovence drže svojim susjedima, prijateljima i braćom u širenju svojih nacionalnih kultura kao i događaja iz zajedničke povijesti kao što je tragedija koju su ta dva naroda proživjela na kraju Drugoga svjetskog rata«.

O viđenjima Dučmelićeva života i djela

Među mnogim radovima o Dučmeliću dva privlače pozornost ozbiljnošću pristupa i razradbom detalja.

U sjajnom prikazu Branka Kadića, temeljenu na više izvora, među ostalim i na predavanju koje je slikar održao te na razgovoru s njim, nalaze se brojni detalji, vrlo vrijedni za razumijevanje Dučmelićeva života i umjetničkog djela.

Doista vrijedi navesti nekoliko dijelova iz Dučmelićeva predavanja popraćena dijapozitivima u Hrvatskom kulturnom klubu, održana 19. rujna 1987., jer otkrivaju gustoću njegova duhovnog bića:

»Moram se stalno ispričavati. I zašto je tome tako? Ako bi se to moglo razjasniti s nekoliko dobrih, sažetih i jezgrovitih rečenica, bilo bi to mnogo lakše. Ne bih se ja trebao tako ispričavati pred cijelim svijetom. Zato sam odlučio, da danas dodam ovom mom ʽcurriculum-uʼ ono što se je u meni događalo za vrijeme svih tih poluškolovanja, tih nagrada i tih profesionalnih dužnosti itd.

Praktički, moglo bi se reći, da se moj studij odvijao u gradovima, na ulici, na asfaltu, u muzejima i u društvu sličnih studenata, koji su kao i ja bili bez kuće i bez mogućnosti da redovito studiraju. Ali sam živio u Zagrebu, upisao sam se u Zagrebu, položio prijemni ispit, išao sam nekoliko puta na predavanja, ali je bilo ratno stanje i ja sam morao napustiti Akademiju. I sada možete zamisliti, kakovi su to kontrasti bili. Studirati, recimo, crtanje i u isto vrijeme imati jednu vojničku obavezu. U Rimu je isto bilo dosta teško, i tek u Madridu počinjem ulaziti u slikarstvo, unutar jedne organizacije, gdje su mi htjeli pomoći...«^[1]

Neka mi bude dopušteno ovim dirljivim umjetnikovim riječima na navedenom predavanju dodati ono što je on u dugačkom intervjuu, »estetskom razgovoru« kako ga sam dobro naziva, rekao Branku Kadiću potkraj 1987. i početkom 1988., a objavljeno je u Hrvatskoj reviji 4/88., str. 651–668:

»Posjetili smo slikara u njegovu atelijeru, koji se nalazi skoro na uglu najljepšeg buenosaireskog trga, Plaza San Martín, u srcu ove južnoameričke metropole sa licem i dušom prijeratne Europe Sredozemlja, te svjetski poznate i elegantne ulice Florida. Atelijer je zapravo mali stan, na sedmom katu, zaštićen od buke i prometa velegrada i od jakog južnjačkog subtropskog sunca. Pravo zatišje, kutić mira, gdje umjetnik može nesmetano i sabrano risati i slikati, a često u samoći duboko i intenzivno razmišljati i proživljavati teške časove za vrijeme stvaralačkog čina.

Čim se uđe, dobije se dojam nekog sračunatog nereda. Vide se slikarski stalci, na zidovima obješena, a na policama, kanapeju i stolicama porazbacana platna i crteži, dovršeni i nedovršeni. Tamo kutije pune raznovrsnih kistova, olovke, mnogo tuba (ʽpomosaʼ) svih uljenih boja, pa slikarski pribor i nešto sitna alata za manje kiparske komade. Red u neredu. Atelijer jednog pravog boema, koji točno zna, gdje se nalazi sve što mu treba.

Zdravko Dučmelić: Crtež

Zdravko Dučmelić: Crtež

Sa zidova vas netremice promatraju njegovi okamenjeni likovi i zvjerad, koji su bezvremeni i bešćutni. Slikar je već prevalio šezdesetu (r. 1923. u Vinkovcima). Zdravlje ga najbolje ne služi. Visok je, mršav i suhonjav, plavokos i bljedolik, pravi Slaven, čistokrvni Hrvat, Slavonac. Ispaćen u licu, produhovljenog je profila, ima duboke i oštroumne oči, govori mirno i razborito, bez posebnih gesta, prirodno i jednostavno, a tako mudro i sabrano...«

Iz tog intervjua za pamćenje izabrali smo ove profinjene odgovore:

»Ljepota je uključena u razvoj umjetničkog djela, raspoređena u kompoziciji u oprečnim odnosima sa sugestijama, koje su bez ljepote. Moj dnevni susret s ljepotom stvara u meni neki neobjašnjivi, tajanstveni sklad. Ovi odnosi stvaraju neke nevidljive i tajanstvene harmonije. Po mom mišljenju ta skladnost nam stvara iluzornu integraciju s nečim uzvišenijim.«

»Religija je stalno prisutna u umjetnosti, kao što je umjetnost prisutna u religiji. One nam daju odgovor, rezignaciju i zaštitu. One nam daju snagu, da izdržimo živjeti okruženi opasnostima i misterijima.«

»Vidite, umjetnost može biti koješta, ali nikada ne može biti puko oponašanje prošlog. Dakle, svaki naraštaj tražit će svoj vlastiti, prikladan izraz i oblik. Kako se geografske i vremenske udaljenosti svakim danom smanjuju, predviđam, da će u trećem mileniju udio američkog kontinenta u svijetu biti još veći i da će se osobito osjetiti doprinos mnogih azijskih i afričkih naroda, tek uvrštenih u svjetsku zajednicu. Također se nadam, da će i prilog hrvatskih umjetničkih stvaralaca svjetskoj kulturnoj riznici biti još znatniji.«

»Prikazivanje dostojanstva u likovnom umjetničkom jeziku dovelo je do poluokamenjenih osoba i kamenitih ruševina (razvalina). [Eshatologija i teologija u modernoj likovnoj umjetnosti] su skoro nevidljive, skrivene u kompoziciji, ali postoje.«

»Moje slikarstvo izgleda neovisno u usporedbi s ovostoljetnim likovnim izrazima. Moja tehnika slikanja i crtanja potječe iz starih, skoro zaboravljenih tehničkih postupaka i metoda.«

»Ne osjećam da sam genijalan, ni za Boga!. Sve što sam napravio u umjetnosti, koštalo me je velikoga truda. Ne znam jesam li nadaren. Znam jedino, da posjedujem puno nedostataka i malo vrlina... Potrebno je dnevno od 6 do 7 sati apsolutne samoće, često radim od dva do četiri sata u zoru. To su doista ure, u kojima sam mogao nešto napraviti, otkriti, preudesiti ili poboljšati. U sate, kada svi spavaju, kad nema buke, ni ništa. Tako sam godinama živio u Mendozi.«

»Rodio sam se u katoličkoj obitelji i tu sam vjeru prihvatio umom i srcem. Prema tome, ne smatram potrebnim tražiti nekog posebnog Boga. Prihvatio sam ga onako, kako su ga naslikali Leonardo da Vinci ili Michelangelo, s bradom i svim ostalim.«

Zdravko Dučmelić: Crtež

»Mom umjetničkom oblikovanju i sazrijevanju pridonio je mnogo osamljeni život, kojim sam živio u Mendozi tokom 30 godina. Prvih petnaest godina mog boravka u Argentini protekle su u nekom traganju, dok je zadnjih dvadesetak godina podpunoma definiralo moj slikarski izraz i stil.«

»Preskačem sadašnjost jer sam umjetnik koji ne odrazuje svoje doba. Stvaram umjetnost za potrebe mog vremena, ali nisam odraz tog vremena. Sadašnjost nije za mene. Priklanjam se priželjkivanju ili nadama budućnosti. Zbog toga preskačem sadašnjost.«

»Što me je dovelo u ove krajeve? Da se je onda izišlo iz Europe, jedino je Argentina, zemlja iznimne plemenitosti, primala useljenike. Za sve ostale zemlje trebalo je praviti vrlo dugi i zamršeni postupak. To je bio praktični razlog. Osim toga, kod sam studirao u Madridu, malo sam znao o Argentini, ali bio sam pročitao neke stvari od Borges-a i održavao neke dodire s tom zemljom. To se zbilo ’48. ili ʼ49., kad Borges još nije bio svjetski poznat. Rekao sam u sebi, da zemlja, koja ima takvu ličnost, i te kako vrijedi, budući da neku zemlju tvore deset ličnosti, to Vi dobro znate, ili dvadeset; ne ćemo biti ovdje bezazleni. Tako sam stigao na ove žale, i ne kajem se, jer sam ovdje našao dobro mjesto za rad.«

»Mislim da smo tek na početku velike i univerzalne afirmacije Meštrovićeve umjetnosti. Oduševljenje, koje je pratilo velika i odvažna istraživanja u kiparstvu u ovom stoljeću, a koje ne uključuje Meštrovića, mislim da je to oduševljenje jenjalo i nestalo. Sad možemo mirno ocjenjivati vrijednosti djela Brancusi-a, Meštrovića, Moore-a, Giacometti-a, kubističkih kipara, itd. Dakle, već je prestalo natjecanje: tko je dao nešto novog, tko je što izmislio, tko je bio predhodnica, a tko zalaznica? Samo ostaju djela sa svojim umjetničkim vrijednostima, i držim, da je tu Meštrović prvi i najdublji.«

»Krsto Hegedušić, natapajući se u prvom redu na izvorima Jana Bruegela i Hieronymosa Boscha i na srednjovjekovnim seljačko-idiličnim temama, obnovio je slikarstvo naíf nazvano kod nas hrvatsko izvorno ili seljačko slikarstvo. U Hlebinskoj školi, poslije rata, osobito se istakao Ivan Lacković-Croata time, što je uspio uključiti u svoje grafičko-estetske koncepcije veliko kromatsko bogatstvo i postići osebujne lirske ugođaje.«

Drugo izvrsno viđenje Učiteljeve osobe i djela nalazimo u jezgrovitom tekstu Maríje Gabriele Bárbare Cittadini u kojem, među ostalim, govori:

»Zdravko Ducmelic i Jorge Luis Borges izgradili su sasvim poseban odnos, negdje između čarolije i razumijevanja. Usredotočimo se na pristup jednoj od čestih Borgesovih tema: labirintu.«

»Premda je rano počeo gubiti vid, Borges je gajio bliske veze s likovnim umjetnosima, samo što se taj dio njegova djela znatno manje istražuje. Taj je doticaj počeo u mladosti preko sestre Norah i utjecaja ultraizma. Po njihovu povratku u Buenos Aires, Norah je ilustrirala Žudnju za Buenos Airesom. Nekoliko godina kasnije brat i sestra objavljuju u časopisu Martín Fierro, a Borges tamo upoznaje Xula Solara, s kime će postati veliki prijatelj. U radovima tog slikara on će pronaći prikaz vrhunca svog književnog svijeta: labirinte. María Kodama tvrdi da je Dučmelića još 1946. zanijelo oduševljenje Borgesovim djelom te da je posebno pomno radio na dvije pripovijetke: Besmrtniku i Kružnim ruševinama. Tim je crtežima uspio pretočiti duh Borgesove riječi u likovni izraz.« Ali kako nas život odvede na neočekivane pute, tako su se ta dva stvaratelja susrela na izložbi radova o tim pripovijetkama na kojim je Dučmelić toliko radio i koju je sam organizirao u Buenos Airesu. Izgleda da su pisma koja je on slao Borgesu ostajala bez odgovora, ali on mu je pisao sve dok nije završio djela. Godinama nakon što su obojica preminula, njihove udovice, María Kodama i Marta Dučmelić, pronašle su neka pisma i blokove s crtežima koje je neki neznanac prodavao na aukciji. Unatoč tomu – jer da je došlo do kontakata sigurno bi došlo i do boljeg međusobnog poznavanja i prijateljstva, jasno je da je Dučmelić Borgesa doživljavao kao srodnu dušu i da je zato mogao tako upečatljivo prenijeti duh njegova književnog djela. U jednome od tih pronađenih pisama Dučmelić piše Borgesu da je od 1969. do tada nacrtao 19 crteža koje ne smatra ilustracijama u konvencionalnom smislu te riječi nego šetnjom, prolaženjem po mjestima na kojima se nekad nešto dogodilo. Sebe smatra slikarom na starinsku koji radi s uljenim bojama. Govori kako unosi u svoje djelo neki kraj i njegovu geološku i arheološku topografiju nastojeći tim krajolicima pridati prividnu realnost zahvaljujući mogućnostima uljne tehnike. Svoje radove smatra »prijateljski nastrojenom melodijom koja iz daljine iskazuje divljenje vašem književnom djelu«, a nema dvojbe da uspijeva u materijalizaciji njegovih ideja. Borges njeguje labirint. Njihova se veza gubi u poštanskom labirintu, a njihovi snovi se u njihovim djelima pretvaraju u labirinte koji su u isti mah i složeni i dirljivi. Dučmelićevo djelo funkcionira kao platno, ekran na kojem se borgesovski labirinti prelamaju poput zraka svjetla, ili, točnije, poput igre zrcala. On u likovnoj metafizici ponovno stvara duh i značaj njegovih priča. Zamišljena riječ i lik narisan u riječi razgovaraju u kozmogoniji dvojice stvaratelja. I riječ i slika udjeljuju besmrtnost. I tako dolazimo do priče kojoj ćemo se posebno posvetiti: to je Besmrtnik. Tekst i slike prenose nas u beskrajni labirint izgubljen u vječnosti. Prvi labirint na koji nailazimo je pustinja. Pustinja se ponovno pojavljuje i u drugim pričama, poput priče Dva kralja i dva labirinta. Posrijedi je prirodni labirint, znatno složeniji od labirinta kojega je stvorio čovjek jer ga je zamislio Svevišnji. Moguće je naći izlaz iz arhitektonskog labirinta, ali pješčani labirint, simbol vječnosti, ne samo traje nego i ždere svoje žrtve: »Izgubih ih u pustinji, u pješčanim vrtlozima i vječitoj noći«. Dučmelić daje nazive svojim slikama polazeći od navoda iz Borgesovih tekstova. Na slici Nepoznat pijesak Dučmelić stvara monokromatski labirint u kojem je pijesak zamka koja posjetitelja odvlači u smrt. Jednolično tkivo, svjetlo i sjene stvaraju pješčani labirint, a taj je najmoćniji jer je beskrajan. Tko u nj uđe, nikad ne iziđe. »Mučno sam usnio sitni i oštro ocrtani labirint: usred njega je stajao ćup; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga oči vidjele, ali su hodnici bili tako zakučasti i isprepleteni da sam znao da ću prije umrijeti negoli do njega doprijeti«.^[2] Borges je u intervjuu koji je dao Juanu Cruzu za dnevnik La Nación priznao da labirint simbolizira čovjekovu izgubljenost, premda, ta tvrdnja je doista očita. Druga od njegovih osobitih misli je da sve što čovjek stvara ima određenu svrhu, ali da je, suprotno tome, ideja gradnje zgrade u kojoj se gubi svatko tko u nju uđe, vrlo čudna. Dučmelićevi labirinti uspjeli su razviti tu prividnu stvarnost koju je zamislio. I »rupe i udubine životinjskog trogloditskog soja« stvaraju labirint od pijeska koji prepleće svjetlo i sjene koje se prelijevaju iz žutoga u zeleno koje prelazi u crno. I tu koincidira s prvim protagonistovim pogledom na Grad Besmrtnika: »Vidio sam zidine, lukove, pročelja i trgove: počivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sličnih mojoj, brazdalo je planinu i dolinu.« Slika i tekst se međusobno opisuju. Stvaraju savršenu sinkroniju pri kojoj riječ postaje slika, a slika riječ. Slika Čisti labirint čija je kompozicija tektonska vraća se ideji labirinta sagrađena u pustinji. Oko središnje osi odvija se simetrična distribucija koja dijeli djelo na dva jasno određena plana: gornji, u kojem je tamni labirint, i donji, u kojem je smješten svijetli dio. Glavna figura je statična, na slici nema nikakva znaka bilo kakva pokreta. Labirinti, centripetalno zamišljeni, šire se u svim smjerovima u beskraj. Oblici su zatvoreni jer stvaraju građevine kružne strukture. [...] Labirint, koji se ponavlja u beskraj, zbrkan je ali ima središte kojemu je Dučmelić dao tijelo. U ovoj se priči prikazuje njegov fizički izgled. U ovaj se Grad besmrtnika, opipljiv kao i Asterionova kuća, stiže kroz podzemni labirint i u njemu se opetuje struktura zatvora. Njegova se geografija može poistovjetiti sa svemirom jer se stalno ponavlja. Ona je ustrajna i žilava. Pokret i beskraj. Dučmelić je Borges, a Borges je Dučmelić. Riječ i slika su jedno te isto. Svi labirinti su jedan labirint. Svi smo mi Asterion.«

Neprolaznost Dučmelićeva djela

Čini se da vrijednost Dučmelićeva djela ne mogu procijeniti marchandes, kolekcionari ni institucije koje se bave likovnom umjetnošću jer su mnogi njegovi portreti i krajolici koji su u privatnim rukama i u institucijama prošli kroz mnoge aukcije i nisu postigli cijenu koja se na tržištu umjetnina smatra visokom.

Sjećanje na njega ne smije se svesti ni na nedvojbeno blistavo poglavlje borgesovskog svemira, ni na nužno prisutnu i u svojim istupima toplu i čeznutljivu hrvatsku zajednicu, pa čak ni na privlačnu tajnovitost koja bi proizlazila iz nepoznavanja njegova djela jer postoje katalozi, časopisi i knjige u kojima stoji nešto o njegovu djelu. Treba gledati kako mu priskrbiti neku neprolazniju sudbinu.

Tragajući za jednim od takvih mogućih konačnih rješenja, jer stota obljetnica pruža prostor za to, možda se treba pitati o neprolaznosti njegova djela polazeći od samog početka, od njegova ranog i neizbrisivog iskustva krajnje patnje i proživljenoga užasa koji su ga u dilemama koje muče svakoga umjetnika usmjerili, i to ne k težnji da stvara novi estetski svijet, nego da neprestance traži. Ali, što je tražio?

Više je nego očito da ga je uvijek više zanimao promatrač nego onaj koji djeluje, krhka i profinjena duša koja traga za skromnim i misaonim skrovištem više nego borac koji se tom svijetu suprotstavlja, umjetnik kojemu su draže pustinje od krajolika, manje svjetlosti i boje a više prostora i vremena, manje zanimanja za stvarno a više za iluzije; zanimao ga je onaj koji ne gleda kako će dijeliti lekcije drugima nego kako će poučiti sama sebe, za koga je umjetnost antipod banalne igre i spektakla za druge, iskreno i ozbiljno poniranje u vlastiti duh.

On se, dakle, manje zanimao za konkretno nego za apstraktno, više za filozofiju nego za umjetnost, više za metafiziku nego za estetiku, a takav je bio i Borges. Važniji mu je bio sadržaj nego književna forma, draže mu je bilo stanje grozničavosti pred nedohvatljivom tajnom svijeta nego ugoda bliskog mu zavičaja.

Drugim riječima, možda je njegova neprolaznost u njegovoj ostavštini: čovjek čiji je život obilježen tragedijom namro nam je etičnost u umjetnosti: dužnost da prihvatimo konačni smisao umjetnosti kao saveznice filozofije u potrazi za odgovorima na najuniverzalnija pitanja ljudskog postojanja.

Sa španjolskoga prevela Mirjana Polić Bobić

Literatura

María Gabriela Bárbara Cittadini: »El laberinto espectral y las falsedades de sus caminos imaginarios: encuentro Borges-Dučmelić«, IES No. 1 »Dra. Alicia Moreau de Justo«, Buenos Aires.

Branko Kadić: »El pintor croata-argentino Zdravko Dučmelić«, Studia Croatica, http://www.studiocroatica.org

Miguel Títiro: »Recordaron a Dučmelić, a 100 años de su natalicio«, artículo, diario Los Andes, 20/7/23., basado en un informe de Arturo STOKIC.

Maximiliano Gregorio-Cernadas je argentinski karijerni diplomat, specijaliziran za kulturnu diplomaciju. Bio je veleposlanik Republike Argentine u Republici Hrvatskoj 2017–2020.

^[1] Navodi koje je autor ovog priloga preveo iz predavanja i intervjua Zdravka Dučmelića u Hrvatskoj reviji nisu prevedeni na hrvatski nego su navedene izvorne riječi Zdravka Dučmelića sa spomenutoga predavanja iz intervjua. Oba su objavljena u Hrvatskoj reviji, i to 3/87., str. 651–667 i 4/88., str. 651–668. (M.P.B.)

^[2]  U cijelom bloku posvećenu Zdravku Dučmeliću, pa i pri prevođenju ovoga teksta, navode iz djela J. L. Borgesa kao i naslove pojedinih njegovih djela preuzeli smo iz prijevoda njegovih sabranih djela na hrvatski: Jorge Luis Borges, Sabrana djela (VI svezaka), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985. Gornji navod je iz pripovijetke Besmrtnik. (M. P. B.)