Monografija kakvu požeška katedrala zaslužuje

Fotografije: Pavao Mofardi n, Goran Vranić. Arhitektonski nacrti: Marie Stepinac, Marijana Petrešević

Za razumijevanje kasnoantičkih i srednjovjekovnih katedrala, kako naglašava Alain Erlande-Brandenburg (La cathédrale, 1989., hrvatski prijevod Danka Zelića Katedrala je iz 1997), potrebno je proučiti cijeli katedralni
sklop, koji su osim crkve činili biskupska palača, baptisterij, riznica, druge crkve i kapele, kanoničke kurije, hospicij i druge građevine te javni prostori potrebni stanovnicima toga grada molitve, liturgije i Božje blizine. Požeška crkva sv. Terezije Avilske podignuta je s mišlju takvoga prostora i iskustva grada-
-u-gradu, tipičnoga za urbanizam europskih gradova, i prije nego što je bila katedrala. Požeški biskup Antun Škvorčević u Proslovu, u uvodnom dijelu monografije Katedrala sv. Terezije u Požegi upravo tako tumači namjere zagrebačkoga biskupa Franje Thauszyja: »biskup je 1753. osnovao novu župu u Požegi, izgradio župnu crkvu sv. Terezije, otvorio Sjemenište i Akademiju za izobrazbu svećenika, utemeljio Subalterni konzistorij, upravno tijelo slavonskog dijela svoje biskupije« (str. 12). Dakle, klica buduće biskupije zasijana je i prije nego što je postavljen kamen temeljac župne crkve. A kako je to bilo moguće? Kako je bilo moguće da biskup Thauszy predvidi (ili navijesti) – metaforički rečeno – biskupa Škvorčevića i današnju Požešku biskupiju? To je bilo moguće jer je Thauszy djelovao u okviru ustanove, jer je bio dio jedne i jedine nacionalne institucije koju je hrvatski narod povijesno stvorio (do XIX. stoljeća) i oko koje se plete njegova povijest i identitet, a to je Crkva. Osim u ranom srednjem vijeku, Hrvatska nije imala narodnoga kralja ni dvora, nije bilo jakih sveučilišnih središta poput onih u Bologni, Padovi, Parizu i Oxfordu (naša prva vezana su za Crkvu) i premda nije prigoda sada podsjećati na književnost, jezik, školstvo, sudstvo, tisak i sve ostalo što je proizašlo iz Crkve kao ustanove, važno je i ovom prilikom prisjetiti se koliko su ustanove važne za zajednicu, a u hrvatskom slučaju ona, Crkva, bila je presudna. S druge strane, odabir titularke bio je plod onodobne političke podobnosti (da se poslužim sintagmom jedne druge ustanove ili organizacije koju je Hrvatska stvorila, ali u XX. stoljeću), jer sv. Terezija Avilska bila je zaštitnicom hrvatske kraljice i austrijske carice Marije Terezije. U osamnaestostoljetnoj Požegi toliko je svima bilo jasno za koje se ime veže odabir titularke da je požeški građanin i počasni senator Josip Brajković u kajkavski pisanoj oporuci od 27. veljače 1756. godine kao šestu točku svojih zagrobnih nakana za novu župnu crkvu zabunom zapisao caričino, a ne svetičino ime: »Šesto: za svetu cerkvu svete Marije Terezije koja će se z Božjom pomoćom za plebansku zidati, u pomoć 300 forinti«.

Nakon uvodnoga dijela struktura monografije razdijeljena je na pet cjelinā, od kojih prve tri okupljaju skupine studija posvećene različitim razdobljima: prva cjelina naslovljena je Crkva sv. Terezije u razdoblju od početka gradnje do osnivanja Požeške biskupije (1756.–1997.) i opsegom je najveća (str. 17–247), druga je Obnova crkve sv. Terezije u 19. i ranom 20. stoljeću (str. 251–315), a treća govori o četvrt stoljeća katedralne povijesti crkve i naslovljena je Katedrala sv. Terezije od osnivanja požeške biskupije 1997. godine do danas (str. 316–435). U nastavku su kataloški obrađeni crkva kao građevina, njezina liturgijska oprema i svaki pojedini predmet u riznici (Katalog, str. 437–468), a slijede ih okupljeni arhivski izvori i znanstveni aparat publikacije: Dokumenti, izvori, literatura, kazala (str. 469–503).

Kasnobarokna crkva sv. Terezije Katarine Horvat-Levaj prva je od povijesno-umjetničkih studija i u njoj je prikazana crkvena povijest Požege i okolice prije gradnje nove žup­ne crkve, urbanistički pečat koji je njezina gradnja dala gradu te povijesni trenutak u Hrvatskoj (primjerice, napori oko integracije toga dijela Slavonije u Zagrebačku biskupiju) i u Monarhiji (Sedmogodišnji rat) u kojem je podignuta ta »impozantna longitudinalna građevina s plitkim bočnim kapelama te elegantnim pročelnim zvonikom, integriranim u korpus crkve« (str. 37). Katarina Horvat-Levaj crkvu razmatra u srednjoeuropskom kontekstu sa zanimljivim usporedbama tipologije, pročelnoga rješenja te arhitektonske plastike i dekoracije, a u zaključku atributivne rasprave da »valja uzeti u obzir mogućnost da je autor osnovne prostorne koncepcije bio [Franz Anton] Pilgram, a da je neka štajerska radionica, vrlo vjerojatno baš ona mariborska (s [Josephom] Hofferom i [Johannom] Fuchsom na čelu, izvodila radove« (str. 93–94). Studija je opremljena snimkama arhivskih prikaza Požege, zračnim fotografijama, arhitektonskim nacrtima te – kao i cijela monografija – odličnim fotografijama same crkve i detalja u njoj.

Nakon opisa građevine, u nju nas uvodi Vlasta Zajec studijom Oltari i crkveni namještaj iz druge polovine 18. stoljeća. Ponovno se susrećemo sa zagrebačkim biskupom Thauszyjem kao naručiteljem, jer: »Njegovom donacijom podignuti su monumentalni glavni oltar barokno-klasicističkih obilježja, izrađen u štukomramoru, te visokokvalitetna drvena rokoko propovjedaonica, kako svjedoče pisani izvori i biskupov grb istaknut na propovjedaonici« (str. 99). Posebno se ističe motiv goleme krune sv. Stjepana u zaključku, jer, »jedinstven je u oltaristici sjeverne Hrvatske« (str. 108). U atributivnim usporedbama rješenja glavnoga oltara s hrvatskim i srednjoeuropskim srodnicima, autorica dolazi do sličnoga zaključka o mogućem autorstvu kao i za samu crkvu: usporedbom s Pilgramovom crkvom Elisabethinenkirche u Beču i glavnim oltarom u njoj, Vlasta Zajec pretpostavlja da je i požeški oltar prema Pilgramovim nacrtima mogla izvesti mariborska radionica (Hoffer i Fuchs). Bočne – drvene i pozlaćene – donirali su hrvatski ban i general Franjo Nádasdy (Sv. Ivana Nepomuka) i kutjevački župnik Mihael Maurović (Sv. Mihovila arkanđela). Rasponu barokne altaristike pridonio je »u pročelnoj kapeli Mlade nedjelje [...] oltar sv. Josipa, za čiju je gradnju požeški građanin Josip Brajković 1756. godine oporučno ostavio 200 forinti« (str. 101), ali za razliku od propovjedaonice, glavnoga i dva spomenuta bočna oltara uz trijumfalni luk, on nije sačuvan, kao ni izvorne barokne orgulje (1768) ni pričesna klupa (njezini stupići dijelom su ugrađeni u sadašnji oltar i ambon). No, četiri trodijelne rokoko ispovjedaonice i sakristijski ormar (1763) te vjerničke klupe (1771) i danas čine dio baroknoga crkvenoga namještaja.

Studija Barokne slike Mirjane Repanić-Braun analizira sve slike koje su nekoć resile prvotni liturgijski prostor crkve sv. Terezije, a većina ih je u njemu i zadržana. Iznimno je važna atribucija glavne oltarne pale posvećene titularki, na kojoj prepoznaje rad bečkoga akademskoga slikara šleskoga podrijetla »Caspara Franza Sambacha, profesora historijskog slikarstva i poslije direktora bečke Carske i kraljevske dvorske akademije slikarstva, kiparstva i arhitekture« (str. 149). S obzirom na važnost te oltarne pale riječ je o iznimnom atributivnom prinosu ne samo požeške nego i ukupne hrvatske baštine, jer tomu dodaje i izravni naručiteljski carski potez, jer je prema povijesnim izvorima crkva izrađena »po nalogu i na trošak njezina veličanstva carice i apostolske kraljice« (str. 163). Mirjana Repanić-Braun pridaje i atribuciju bočne oltarne pale sv. Ivana Nepomuka (dar bana i grofa Nádasdyja) za koju prepoznaje slikara Johanna Bandera, također iz kruga bečke Akademije. Slika je bila potpisana, ali je potpis desetljećima bio tek dijelom vidljiv i pogrešno pročitan. U studiji su obrađene te prostorno i vremenski »vraćene u kontekst« i manje slike u zoni predela bočnih oltara (Majka dobroga savjeta, Ecce Homo) te druge oltarne pale, koje nisu više u liturgijskoj ulozi nego su muzealizirane (u Dijecezanskom muzeju u Požegi), Marijin pohod Elizabeti, Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije i Četrnaest svetih pomoćnika, bivše oltarne slike požeške crkve, kao i druge slike koje su vezane za župnu crkvu (primjerice najistočnija Majka Božja Częstochowska, likovni trag kratkoga pavlinskoga rada u Požegi).

Autorice do sada predstavljenih studija su znanstvenice iz Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, ali u ovoj monografiji pridružile su im se i dvije iz drugih muzejskih ustanova: liturgijske predmete od plemenitih metala istražila je Arijana Koprčina iz Muzeja za umjetnosti i obrt u Zagrebu, a liturgijske predmete od tekstila Silvija Banić iz Victoria and Albert Museum u Londonu. Iz pretpovijesti sadašnje crkvene građevine Arijana Kopr-
čina izdvaja dva gotička kaleža (jedan s kraja XV., a drugi iz prve četvrtine XVI. stoljeća), potom iznimnu posudu koja prema vremenu kada je nastala pripada razdoblju osmanske vladavine u Požegi: »Riječ je o pokalu uske visoke cilindrične kupe, kružne stupnjevite baze te sploštenog nodusa s glavama maskerona i s trima krivuljnim nožicama zaključenima glavama fantastičnih životinja. Pokal je u morfološkom smislu do detalja oblikovan dosljedno u duhu njemačke kasne renesanse kasnoga 16. i ranoga 17. stoljeća« (str. 199). Iz XVIII. stoljeća autorica bilježi različite liturgijske predmete, od kaležā do svijećnjaka, od opatskih štapova do urešenih vrhova na zastavama, od relikvijarā do pokaznicā, koji su pridonosili raskoši tridentskih misnih i drugih slavlja te još čuva spomen na raskoš tridentske liturgije.

Silvija Banić otvorila je (metaforički) one sakristijske ormare iz prvotne opreme crkve: »Duboke ladice u donjem dijelu ormara u ono su vrijeme nedvojbeno bile ispunjene misnim ruhom, a glavnina predmeta zacijelo je nabavljena upravo u istom razdoblju. Ipak, od te vrijedne liturgijske opreme danas su preostali tek poneki dijelovi, za koje se očito, zbog posebnog značenja za župnu baštinu, brižnije skrbilo. Tako su posebice pomno čuvani upravo oni ornati koji su ujedno i legati biskupa Thauszyja i Marije Terezije« (str.
223). Uz te raskošnije i do sada poznate dijelove, poput najslavnijega cjelovita misnoga ornata (koji je izuzev štolā i manipulā sačuvan) što ga je darovala Marija Terezija (1771), autorica izdvaja misnicu koja je skrojena »od dvaju damastā različitih boja (fragmenti crvenog damasta uporabljeni su za ispunu prednjeg i leđnog stupa, dok je za preostalu površinu misnice iskorišten damast izblijedjele plave boje), no jednake konstrukcije i uzorka koji je u stručnoj literaturi poznat pod nazivima a’ cammini ili de’ cammini«, a znatno su stariji od gradnje crkve i Silvija Banić ih datira oko 1500. godine. Damast nije jedini materijal: autorica znalački analizira podrijetlo i vrijednost svile-i-kadife požeške tekstilne riznice.

U drugoj cjelini koja zahvaća razdoblje XIX. i ranoga XX. stoljeća crkva sv. Terezije i Požega predstavljeni su i dalje kao prostor u kojem se nižu ugledni posjetitelji i liturgijska slavlja (biskupi, nadbiskupi, banovi pa i sām car i kralj Franjo Josip I.), što je zahtijevalo neprestanu skrb o građevini i njezinoj opremi, sukladno zahtjevima vremena. Irena Kraševac u studiji o oltarima i vitrajima u tom razdoblju ističe novine koje su u crkvu unijeli ponajprije njezini »marni župnici Ivan Nepomuk Thaller (župnik 1856.–1878.), Ivan Bošnjak (župnik 1878.–1895.), Antun Mikulić (župnik 1895.–1900.) i Theodor pl. Kraljević (župnik 1901.–1934.)« (str. 255). Marni župnici su i vodili spomenice pa je unos nove liturgijske opreme lakše slijediti: novi oltari Gospe Lurdske i Pohoda Blažene Djevice Marije (oba iz 1893) djelo su tirolskoga kipara i altarista Ferdinanda Stuflessera, čija je radionica opremila brojne hrvatske i europske crkve toga doba, vitraji (1903–1905) su rad bečke tvrtke Karl Geylings Erben, a u međuvremenu su »nove orgulje postavljene na pjevalište 1900. godine. Izradio ih je Josip Brandl iz Maribora, a svojim su se neostilskim kućištem uklopile u cjelinu crkvene opreme« (str. 263).

Reprodukcija detaljā sa svodne slike Uznesenje sv. Terezije Mate Celestina Medovića (1899) uvodi u osvrt Ivanke Reberski na zidne slike koje su znatno obilježile nutrinu crkve, a u izradi kojih se Medoviću pridružio Oton Iveković. Odabir tih umjetnikā autorica ističe: »I sama činjenica da su Požežani osjetljivu zadaću oslikavanja svoje najveće crkve povjerili već afirmiranim slikarima iz Zagreba, koji su u središtu umjetničkih zbivanja na našem kulturnom prostoru pokretali za ono vrijeme ʽnoveʼ tendencije u umjetnosti, posvjedočuje razvijenu svijest požeške sredine, koja se u pravom trenutku znala opredijeliti za ʽvisoku umjetnostʼ« (str. 273). »Dekorativne radnje« Pavla Fabeca prema nacrtima Medovića i Ivekovića uklonjene su, a sačuvan je oslik izdvojene kapele Mlade nedjelje Marka Antoninija (1891).

U nastavku istraživanja umjetnina iz razdoblja ponovno se susrećemo s Arijanom Koprčinom (»Liturgijski predmeti iz 19. i prve polovine 20. stoljeća«) i Silvijom Banić (»Tekstilni liturgijski predmeti iz 19. i 20. stoljeća«). Sada smo se već susreli sa svim autorima ove monografije, točnije – autoricama – jer nju su napisale i uredile doktorice znanosti, kako priliči monografiji o katedrali posvećenoj prvoj naučiteljici Crkve. Neke se autorice javljaju i više puta, primjerice u sljedećoj cjelini o katedrali sv. Terezije Avilske od osnutka 1997. godine do danas, jer o obnovama građevine, oltara, slika i zidnih slika ponovno pišu Katarina Horvat-Levaj, Vlasta Zajec, Mirjana Repanić-Braun i Ivanka Reberski, a posljednja bilježi i opremanje katedrale djelima suvremenih umjetnika. Djela Đure Sedera, Hrvoja Ljubića, Kuzme Kovačića, Šime Vulasa, Marije Ujević Galetović, Petra Barišića... katkada su mijenjala mjesta unutar katedrale i cijeloga biskupskoga kompleksa. Odabrana imenā ponovno svjedoče o vrhunskim naručiteljskim htijenjima, sada više ne carice ili zagrebačkoga biskupa, a ni povijesnih župnika, nego požeškoga biskupa. U tom su razdoblju nabavljene i nove orgulje Wolfganga Eisenbartha (2006/2007), treće u povijesti crkve, ali dostojne njezina katedralna ugleda. Zvona, biskupske insignije, liturgijski predmeti, čitav repertoar novih predmeta ušao je u – sada katedralu – i svakome je posvećeno zasebno poglavlje.

Kataloški popis s opisima svih umjetnina zaključuje povijesno-umjetničke rasprave te znanstveni aparat izvora, literature i kazala.

Katedrala sv. Terezije Avilske u Požegi ovim je izdanjem dobila reprezentativnu monografiju, za koju je – tijekom predstavljanja 27. rujna 2022. u Dvorani sv. Terezije Avilske u Požegi (u okviru proslave 25. obljetnice uspostave Požeške biskupije) te 11. svibnja 2023. u Velikoj dvorani Hrvatskoga novinarskoga doma u Zagrebu – najavljeno i izdanje na engleskom jeziku. Suizdavači Institut za povijest umjetnosti i ArTresor naklada iz Zagreba ostvarili su to s dosadašnjim srodnim monografijama: Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku (2014) / The Cathedral of the Assumption of the Virgin in Dubrovnik (2016) te Crkva sv. Vlaha u Dubrovniku (2017) / The Collegiate Church of St Blaise in Dubrovnik (2019), sve pod uredničkom paskom Katarine Horvat-Levaj. n

Sanja Cvetnić je redovita profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavna područja njezina istraživanja su slikarstvo XV. do XVIII. stoljeća, ikonografija, pučka i popularna umjetnost te pojave poput umjetničkih migracija. Objavila je knjige: Ikonografija nakon Tridentskoga sabora (2007., II. izdanje 2020), Barokni defter: studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini (2011), Trident u Hrvatskoj (suurednička knjiga, 2022).