Mali biser Mediterana: benediktinska crkva i samostan na otoku Mljetu

Benediktinski samostan sa crkvom sv. Marije nalazi se na sjeverozapadnom dijelu otoka Mljeta u prirodno zaštićenom prostoru Nacionalnog parka Mljet. Taj slikoviti prirodni ambijent diči se jedinstvenom ljepotom krajolika i rijetkim prirodnim fenomenom Mljetskim jezerima – Malo i Veliko jezero, te kanal Soline. Samostan mljetskih benediktinaca smješten je na južnoj strani Velikog jezera u blizini zaljeva Praćarica, na malenom otoku sv. Marije. Otočić je dug samo 200 metara i širok 120 metara te zaprema površinu od oko 15 000 m². O ranoj naseljenosti tog otoka i o njegovoj slojevitosti svjedoče ostatci pretpovijesne gradine, a koja je bila u upotrebi i u razdoblju antike i kasne antike. Također, dijelovi antičkog/kasnoantičkog sklopa otkriveni su i na sjeverozapadnoj strani otočića, na položaju benediktinskog samostana. Spomenuti arheološki nalazi upućuju na važnost toga malenog otoka i prije negoli su se ondje, u srednjem vijeku, naselili benediktinci. Višestoljetni utvrđeni benediktinski samostanski sklop, sa srednjovjekovnom crkvom sv. Marije i novovjekovnim samostanskim zgradama nalazi se na padini koja se spušta prema zapadu, tj. prema obali i zaprema gotovo trećinu površine tog otočića. Sklop je organiziran oko središnjega klaustra – na sjeveru je crkva sv. Marije, s predvorjem i trijemom, na zapadu i jugu su samostanske zgrade, dok je na istoku visoki obrambeni zid s ugaonim kulama.

Samostanski sklop na otočiću sv. Marije (izvor: I. Tomas, Opatija sv. Marije na otoku Mljetu/St Mary’s Abbey on Mljet Island, Zagreb, 2021., Tb. XLIX)

Ta dobro očuvana višestoljetna graditeljska cjelina od izrazite je umjetničke, povijesne i ambijentalne vrijednosti, pa se s pravom ubraja u red znamenitijih spomenika graditeljskog naslijeđa na istočnom Jadranu. Benediktinski samostan na otoku Mljetu je, zajedno s najstarijim dubrovačkim benediktinskim samostanom na otoku Lokrumu, najvažniji spomenik graditeljskog naslijeđa benediktinaca na dubrovačkom prostoru. Od iznimne je vrijednosti crkva sv. Marije, kao istaknuti spomenik romaničkoga sakralnoga graditeljstva, a posebice je važna za Dubrovnik i njegovu okolicu jer je mljetska Sv. Marija jedina sačuvana reprezentativna romanička građevina na tom prostoru. Značaj samostana na Mljetu, a poglavito srednjovjekovne crkve, zarana je prepoznat od domaćih i stranih stručnjaka. Među njima svakako valja spomenuti njezina prvog istraživača – cijenjenog povjesničara umjetnosti i konzervatora, akademika Cvitu Fiskovića (1908–1996). Premda su Fiskovićevi radovi o mljetskom spomeniku ispisani prije sedamdesetak godina, i danas su temeljna djela za svako daljnje izučavanje i razumijevanje te iznimne graditeljske cjeline. U novije vrijeme objavljena je i prva znanstvena monografija o tom vrijednom spomeniku naše starije baštine pod naslovom Opatija sv. Marije na otoku Mljetu (I. Tomas, 2021). Namjera ovoga rada je skrenuti pozornost na tu zaista impresivnu spomeničku cjelinu, s osvrtom na prostorne i graditeljske transformacije samostanskog sklopa tijekom srednjeg i ranoga novog vijeka, ali i na sudbinu spomenika nakon ukinuća opatije početkom 19. stoljeća.

Crkva sv. Marije (izvor: Ivana Tomas, Opatija sv. Marije na otoku Mljetu/St Mary’s Abbey on Mljet Island, Zagreb, 2021., Tb. XVII)

Srednjovjekovni samostan

Nastanak samostanskog sklopa na Mljetu, kao i njegove transformacije tijekom srednjovjekovnoga razdoblja možemo okvirno pratiti od oko 1200. godine pa sve do prvih desetljeća 15. stoljeća. U to doba vrhovnu vlast nad Mljetom imali su raški vladari, baštinici zahumskih/dukljanskih vladara. No otokom je zapravo upravljao opat Sv. Marije koji je obavljao sudbenu i civilnu vlast nad cijelim Mljetom, dok je opatija bila pod crkvenom jurisdikcijom dubrovačkog nadbiskupa. Premda o osnutku benediktinskog samostana postoji više izvora, prvi siguran spomen crkve i samostana sv. Marije zabilježen je u darovnici raškoga kralja Stefana Prvovjenčanog (1196–1228). Iz te kraljevske darovnice saznajemo da je benediktinskom samostanu darovan cijeli otok Mljet, ali i posjedi na susjednom poluotoku Pelješcu, potom otoku Korčuli, te u Rijeci dubrovačkoj i Žrnovnici (Župa dubrovačka). Pretpostavlja se kako je spomenuta darovnica nastala 1217. godine, a to okvirno odgovara i vremenu izgradnje romaničke crkve sv. Marije. No samostanski sklop se formirao i gradio tijekom cijelog 13. stoljeća, na što u prvom redu upućuje naknadna izgradnja predvorja pred crkvenim pročeljem u drugoj polovici ili potkraj 13. stoljeća. Dosadašnja saznanja o romaničkom samostanu upućuju kako je sklop bio organiziran oko središnjega klaustra, s crkvom na sjevernoj strani, ispred njezina zapadnog pročelja nalazilo se predvorje, dok su samostanske zgrade bile na zapadnoj i južnoj strani. Samostan je bio manjih dimenzija negoli postojeći, a djelomično je nastao na ostatcima starijih graditeljskih struktura iz razdoblja antike/kasne antike. Njegove prve veće transformacije moguće je detektirati u doba gotike, o čemu svjedoče i arhivski izvori u kojima se spominju radovi na samostanu (1381–1383., 1417), kao i podatak o ponovnoj posveti crkve koju je 13. lipnja 1423. godine posvetio dubrovački nadbiskup Antonius de Reate (1409–1440). U tim intervencijama je u znatnijoj mjeri izmijenjen izgled romaničkog predvorja dogradnjom ulaznog dijela koji je imao obrambenu funkciju, i to čini se zbog tadašnjih učestalih sukoba između benediktinaca i otočana. Također, potrebno je istaknuti kako je od razdob­lja srednjega vijeka samostan bio i važno hodočasničko središte koje je privlačilo brojne vjernike zbog slavne slike Gospe od Jezera, a koju mljetski opat Mavro Orbini (u. 1614) naziva imagine antichissima. Opatija sv. Marije na Mljetu bila je jedna u nizu istaknutijih istočnojadranskih svetišta benediktinskoga reda s drevnim prikazima Bogorodice. Premda izvorna srednjovjekovna slika Gospe od Jezera nije sačuvana, od posebne je vrijednosti njezin raskošni pokrov od iskucanoga pozlaćenog srebra s dragim kamenjem iz druge polovice 14. stoljeća.

Crkva sv. Marije  (foto: I. Tomas, 2013)

Skulptura anđela s kadionicom, predvorje (foto: I. Tomas, 2013)

Od dijelova srednjovjekovnog samostana posebnu pozornost zaslužuje dobro očuvana crkva sv. Marije, jer je riječ o izvanrednom primjeru romaničkoga sakralnoga graditeljstva na ovim prostorima, ali i šire. U tom pogledu nužno je naglasiti kako je mljetsko zdanje zapravo jedinstven primjer srednjovjekovne benediktinske crkve s kupolom na našoj strani Jadrana. Također, među tipološki bliskim romaničkim građevinama na istočnoj i zapadnoj obali Jadrana, crkva na Mljetu najmonumentalniji je primjer tog vrlo zastupljenog tipa arhitekture. Stoga je ovaj spomenik od iznimne važnosti za proučavanje i razumijevanje srednjovjekovne graditeljske baštine šireg Jadrana. U kontekstu graditeljskog naslijeđa istočnojadranskog prostora potrebno je istaknuti kako je dekorativna mljetska podnica, s ocrtanom rozetom i biforom, jedini očuvani primjer takva popločenja na ovom prostoru. Vrsna izvedba svih klesanih elemenata, osobito dijelova arhitektonske plastike, pokazuje srodnost crkve sv. Marije s ostalim spomenicima istočnog Jadrana podignutim oko 1200. godine – od reprezentativnih trobrodnih zdanja sjeverne i srednje Dalmacije (katedrala sv. Stošije i benediktinska crkva sv. Krševana u Zadru, katedrala sv. Lovre u Trogiru) do skromnijih jednobrodnih građevina u Boki kotorskoj (Sv. Ana i Sv. Marija/Koleđata u Kotoru). U kontekstu, pak, dubrovačkoga graditeljstva potrebno je upozoriti kako je Sv. Marija jedina sačuvana reprezentativna romanička građevina u dubrovačkom kraju. Osim impresivne crkve, pozornost treba skrenuti i na njezino romaničko predvorje. Iako je tijekom kasnijih stoljeća predvorje doživjelo niz transformacija, osobito tijekom ranoga novog vijeka, djelomično su očuvani i prezentirani ostatci prvotnog predvorja iz druge polovice ili kraja 13. stoljeća. Riječ je o dva reljefno urešena bočna ulaza u prizemlju i o ostatcima zvonika na katu, a od osobite su važnosti dvije figurativne skulpture uzidane nad središnjim lučnim ulazom u unutrašnjosti prizemlja. S lijeve strane predočen je sv. Ivan Krstitelj, a s desne anđeo s kadionicom. Skulpture su nekada resile ulaz u romaničko predvorje, a od osobite su vrijednosti zbog svoje dobre očuvanosti te predstavljaju rijedak primjer romaničkih figurativnih skulptura na širem dubrovačkom prostoru. Istoj cjelini pripadala je i treća, nažalost danas izgubljena, skulptura sv. Mihovila. Po svemu sudeći, nastanak mljetskog predvorja sa zvonikom trebalo bi promatrati u kontekstu benediktinskoga graditeljstva jer su crkvena predvorja bila uobičajena za benediktinske hodočasničke građevine.

Samostan u ranom novom vijeku

Godine 1410. Mljet dolazi pod neposrednu vlast Dubrovačke Republike, a od toga doba smanjuju se i ovlasti opata Sv. Marije u upravljanju otokom. Od sredine 15. stoljeća zamjetna su nastojanja dubrovačke vlade da se reformiraju i udruže svi muški benediktinski samostani dubrovačkoga kraja u jednu domaću kongregaciju. Međutim, osnutak te kongregacije zaživio je tek 1530. godine, kada je opatija sv. Marije na Mljetu preuzela upravu nad opatijom sv. Jakova u Višnjici, prioratom sv. Andrije na pučini i opatijom sv. Mihajla na otoku Šipanu. Tim činom utemeljena je Mljetska kongregacija (Congregatio Melitensem, Melitanum) na čelu s predsjednikom, odnosno mljetskim opatom, a održala se sve do početka 19. stoljeća. Riječ je o jedinoj »domaćoj« kongregaciji benediktinaca na istočnom Jadranu, a zanimljivo je za spomenuti kako u Mljetsku kongregaciju nije bila uključena najstarija dubrovačka opatija na Lokrumu, jer je lokrumski samostan bio unutar kongregacije sv. Justine u Padovi. Od značajnijih opata iz toga razdoblja treba navesti Brnju (Nikolu) Gundulića/Gondolu (1480–1516), kada započinje zamašniji projekt obnove samostanskog sklopa, kao i prve predsjednike Mljetske kongregacije, poput istaknutoga književnika Mavra Vetranovića Čavčića (1527., 1544–1550), te učenjaka Krizostoma Calvinija (1557–1565), kasnijega dubrovačkog nadbiskupa. Od kraja 15. i tijekom 16. stoljeća događaju se opsežnije transformacije srednjovjekovnog samostana koje korespondiraju s reformom dubrovačkih benediktinaca i osnivanjem Mljetske kongregacije. Čini se da je taj zahtjevniji graditeljski projekt trajao gotovo cijelo stoljeće, a zbog učestalih nasrtaja Osmanlija i gusara samostanski sklop se i utvrđuje. O utvrđenom samostanu na otočiću svjedoči i opis generalnog vikara Dubrovačke dominikanske kongregacije Serafina Razzija (1531–1611) s kraja 16. stoljeća – koji piše o čuvenom i bogatom samostanu, hvali njegov položaj, sigurnost i gradnju, kao i kule sa stalnom stražom.

Samostanski sklop na otočiću sv. Marije (izvor: I. Tomas, Opatija sv. Marije na otoku Mljetu/St Mary’s Abbey on Mljet Island, Zagreb, 2021., Tb. XIII)

Prostrani i dobro utvrđeni renesansni samostan znatno je većih dimenzija od onoga srednjovjekovnog, a nad starijim graditeljskim strukturama srednjovjekovnog samostana i antičkoga/kasnoantičkog sklopa podignute su nove samostanske zgrade i klaustar. Sklop je organiziran oko središnjega klaustra – na zapadu i jugu su samostanske zgrade, na sjeveru su dograđene tri prostorije uza crkvu i predvorje, a na istoku je podignut visoki obrambeni zid s ugaonim kulama. U sredini se nalazio oveći vrt s križnom šetnicom popločenom opekom i natkrivenom pergolom, od potonje su očuvani redovi vitkih kamenih stupova s lisnatim kapitelima. Glavna samostanska zgrada smještena je na zapadu i ima tri razine – podrum, prizemlje i kat. Najdonja razina (podrum) bila je rastvorena arkadama i u taj dio samostana pristupalo se s obale. Pretpostavlja se da je pročelje »nicalo« izravno iz mora, pa da zato opat Ignjat Đurđević/Giorgi u pismu Januariju Salinesu piše: »sa ćelijskih prozora možeš loviti ribu i gledati sluge gdje je hvataju«. U prizemlju se nalazi petnaestak prostorija i dobro osvijetljeni duži hodnik, a radilo se o sobama za primanje, refektoriju i kuhinji. Na katu je bio dormitorij, s dvadesetak prostorija. Manja samostanska zgrada gospodarske namjene nalazi se na južnoj strani sklopa, dok je na istočnoj strani obrambeni zid s dvjema ugaonim kulama. Visoka jugoistočna kula ima tri etaže i krunište s bretešima, a izgleda da je ta kula bila povezana uskim drvenim mostom s gornjom razinom južnoga samostanskoga krila. Na sjevernom dijelu sklopa uza crkvu i predvorje podignute su tri prostorije – samostanska kapela, skladište i sakristija, a nad sjeveroistočnim dijelom crkve izgrađena je kula u sklopu obrambenog zida. U taj zid bila je u potpunosti uklopljena i vanjska strana apside. Zamašnije intervencije zbivaju se i u srednjovjekovnom predvorju. Tada je nad prizemljem starijeg predvorja podignuta tzv. Gundulićeva kula u doba opata Brnje (Nikole) Gundulića/Gondole (1480–1516). Ondje je uređena veća nadsvođena prostorija, a na sjevernom zidu uzidan je grb toga znamenitoga dubrovačkoga vlasteoskog roda. Tijekom 16. stoljeća se najvjerojatnije gradi i gornja obrambena etaža s kruništem. Također, ispred predvorja izgrađen je renesansni trijem s opatovim stanom. U trijem se pristupa visokim stubištem s obale, a na južnom zidu trijema je i glavni ulaz u samostan.

Samostanski sklop obnovljen je i u doba baroka, kada je znatnije izmijenjen izgled romaničke crkve. Čini se kako je već tijekom 17. stoljeća crkva proširena dvjema bočnim kapelama, pa jednobrodno romaničko zdanje poprima postojeći križni oblik. Prvo je podignuta sjeverna, Bogorodičina kapela u doba opata Iaocovicha (1602–1607), a nekoliko desetljeća kasnije za opata Jerolima Đurđevića/Giorgija (1641–1646., 1648–1664) gradi se i južna kapela posvećena sv. Jeronimu. U tom razdoblju, a osobito u doba Morejskog rata (1684–1699) sklop se dodatno utvrđuje zbog učestalih nasrtaja Osmanlija i gusara. U 18. stoljeću romanička crkva je opremljena i baroknim namještajem, a riječ je o pet kamenih oltara te o drvenom pjevalištu i korskim klupama. Osim glavnog oltara u svetištu, dva oltara postavljena su u bočne kapele, a dva uza bočne stijenke zapadnog traveja. Pretpostavlja se da je glavni oltar posvećen 1772. godine, te da je prilikom rušenja starog oltara pronađen dokument o posveti crkve iz 1423. godine. U istočnom zidu apside, iza glavnog oltara nalazila se slika Gospe od Jezera s vrijednim gotičkim pokrovom. Oltar je zapremao gotovo cijeli prostor apside, stoga je prilikom njegove ugradnje djelomično zazidan trostruki lučni otvor romaničkog svetišta. U istom razdoblju nastaju i niske kamene ograde bočnih kapela i svetišta, a tada su postavljene i drvene korske klupe podno reljefno urešenog pjevališta. Također, tijekom 18. stoljeća nadograđuje se istočni zid s ugaonim kulama, pri čemu je sjeveroistočna kula povišena i pretvorena u zvonik, a nad sjevernom stranom crkve, od sjeveroistočne kule do predvorja, gradi se obrambeni zid u visini od tri metra.

Od važnijih onodobnih opata i predsjednika Mljetske kongregacije treba navesti književnika Ignjata Đurđevića/Giorgija (1725–1729., 1734–1737), koji je pisao o prošlosti dubrovačkih benediktinaca, a u njegovim pismima prijatelju i bivšem učeniku Januariju Salinesu nailazimo na podatke o životu na otočiću i o njegovim prirodnim ljepotama. Povijest opatije zapisana je i u monumentalnom djelu Illyricum sacrum, u VI. svesku posvećenom Dubrovačkoj (nad)biskupiji. Premda je taj svezak objavljen tek 1800. godine, za njega je građa bila prikupljana stoljeće prije od pokretača tog projekta Filippa Riceputija (1667–1742), a čiji su rad poslije nastavili Daniele Farlati (1690–1733) i Jacopo Coleti (1734–1827). U rukopisnoj građi za Illyricum sacrum, pohranjenoj u knjižnici biskupskog sjemeništa u Padovi, sačuvan je crtež s prikazom samostana i crkve sv. Marije iz 18. stoljeća. Na tom crtežu označene su i funkcije pojedinih dijelova samostanskog sklopa, pa tako saznajemo da se na uzdignutoj šetnici ispred crkvenog trijema nalazio stup srama, a u prostoriji podno šetnice zatvor za laike, što bi sugeriralo na to da je i u tom razdoblju opatija imala određenu ulogu u upravljanju otokom.

Sudbina spomenika nakon ukinuća opatije

Višestoljetna opatija sv. Marije na otoku Mljetu ukinuta je 31. svibnja 1808. godine u vrijeme francuske uprave, kada su ukinuti i ostali benediktinski samostani na prostoru nekadašnje Dubrovačke Republike. Već početkom 19. stoljeća, neposredno nakon ukinuća opatije, započinje i degradacija spomenika na otočiću. Njezina imovina postala je školskom zakladom kojom su isprva upravljali pijaristi od 1808. do 1854. godine, a potom isusovci do 1868. godine. U vrijeme Austro-Ugarske Monarhije (1868–1918) samostan i njegovi posjedi dospjeli su u ruke državne šumske uprave Mljet. U to doba bilježimo i prvi pokušaj obnove zapuštenoga samostanskog sklopa od Carskog i kraljevskoga Središnjeg povjerenstva za proučavanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika iz Beča. Tada je u benediktinskom samostanu bilo smješteno sjedište državne šumske uprave Mljet, a zbog njegove iznimne vrijednosti na otok dolazi i cijenjeni bečki konzervator Alois Hauser 1895. godine. Međutim, planirane intervencije nisu provedene, a obnova toga važnog i dotad nedovoljno proučenog spomenika naše baštine dogodila se tek neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kada su nekadašnja benediktinska crkva i samostan povjereni Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU).

Obnovu spomenika potaknula je i financirala sama Akademija od 1948. do 1951. godine, a zaštitne i istraživačke radove povjerila akademiku Cviti Fiskoviću, tadašnjem ravnatelju Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu. Riječ je o zaista krucijalnom trenutku u istraživanju mljetskog spomenika, koji je bio u vrlo lošem stanju i zapušten. Također, tada je veći dio samostanskog sklopa istražen i arhitektonski snimljen, a otkriveni su i dotad nepoznati dijelovi srednjovjekovne crkve, predvorja i samostanskih zgrada, što je uvelike izmijenilo spoznaje o prvotnom izgledu spomenika, napose romaničke crkve. S tim u vezi svakako valja istaknuti zasluge Cvite Fiskovića kao autora prvih radova o mljetskom samostanu, jer je tada prvi put spomenik znanstveno interpretiran i valoriziran. Zahvaljujući upravo Fiskovićevim istraživanjima definiran je prvotni izgled romaničke crkve, pri čemu je odbacio prijašnje pretpostavke o njezinoj povezanosti s raškim spomenicima i upozorio na bliskost s romaničkim zdanjima u južnotalijanskim regijama Apuliji i Abruzzo. Premda su Fiskovićeva otkrića pridonijela tadašnjim spoznajama o prvotnom, srednjovjekovnom izgledu crkve na Mljetu, istovremeno su otvorila niz pitanja u interpretaciji njezine arhitektonske kompozicije, napose graditeljskog utjecaja. Tako se tijekom 1950-ih i 1960-ih godina kao svojevrsna (protu)reakcija na »apulijsku tezu« pojavljuje veći broj tekstova u kojima se isticalo raško podrijetlo Sv. Marije. Osim interpretacije crkve, valja istaknuti i Fiskovićeva zapažanja o kasnijim etapama izgradnje sklopa u doba renesansne i baroka. Manje poznati, tj. nedovoljno naglašeni segment te obnove odnosi se i na pokušaj adaptacije benediktinskoga samostanskoga kompleksa na otočiću u Akademijin znanstvenoistraživački institut. Nažalost, taj izvrsni projekt adaptacije spomenika nije nikada zaživio.

Godine 1960. ondašnji Sabor NR Hrvatske proglasio je zapadni dio otoka Mljeta nacionalnim parkom, a iste godine su samostanske zgrade prenamijenjene za potrebe turističko-ugostiteljskog sadržaja. Naime, tada je nekadašnji benediktinski samostanski sklop na otočiću pretvoren u hotel Melitu, koji je bio u funkciji sve do 1991. godine. U tom razdoblju dogodile su se i najveće devastacije sklopa, i to upravo renesansnih samostanskih zgrada koje su doživjele značajnije transformacije unutarnjeg rasporeda prostorija – od pregrađivanja većih nadsvođenih prostora u niz manjih do rušenja pregradnih zidova u samostanskim ćelijama, potom spajanja zapadnog i južnoga krila, premještanja stubišta, te zatvaranja starih i otvaranja novih vrata i prozora. Također, trajno je izgubljena renesansna i barokna kamena oprema u pojedinim prostorijama (kamini, zidni ormari, nape). Samostan i crkva sv. Marije vraćeni su Dubrovačkoj biskupiji 1998. godine, a otada Biskupski ordinarijat nastoji revitalizirati taj vrijedni spomenik nacionalne baštine. Godine 2002. utemeljena je i Zaklada sv. Marije koja se brinula za očuvanje te višestoljetne spomeničke cjeline benediktinaca na Mljetu, a na njezin poticaj poduzeta su i recentnija arheološka istraživanja na otočiću.

Ivana Tomas zaposlena je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za umjetnost romanike i gotike. Predaje teme iz srednjovjekovne umjetnosti i zaštite graditeljskog naslijeđa, a njezin istraživački interes usmjeren je na srednjovjekovnu spomeničku baštinu Jadrana.