Kompendij poslijetridentske umjetnosti u Hrvatskoj

Sveopći crkveni koncil koji se od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563. godine s prekidima održavao u sjevernotalijanskom gradu Trentu (lat. Tridentum), a neko je vrijeme zasjedao i u Bologni, ne samo da je najduži nego je i jedan od najčešće spominjanih u povijesti Crkve. Sazvan je na poziv pape Pavla III. u prvom redu iz prijeke nužde da se sanira šteta što ju je Katoličkoj crkvi prouzročio vjerski raskol izazvan protestantskim pokretom, ali i iz jednako tako neodgodive potrebe uvođenja discipline u obnašanju crkvenih službi i provođenju odluka crkvenih autoriteta s Rimskom kurijom na čelu. Dekreti doneseni na Saboru obuhvatili su mnoge aspekte temeljnog nauka Crkve, uzdrmane protestantskim osporavanjem. Njihova je provedba otvorila put crkvenoj obnovi»iznutra«. U praksi ona je počivala na pojačanoj pastoralizaciji i sustavnom njegovanju svih onih pobožnosti i vjerskih navada što su postojale već u srednjovjekovnom razdoblju, ali su sada, u vrijeme novih mogućnosti djelovanja putem tiskanih medija, dobile na snazi i širini.

Manje od dva desetljeća nakon završetka Sabora, papa Grgur XIII. određuje veronskoga biskupa Agostina Valiera (1541–1606), pripadnika mletačke patricijske obitelji, kao apostolskog vizitatora za Istru i Dalmaciju. Valier je 1579. obišao Dalmaciju (osim dijelova pod osmanskom vlašću), a 1580. Istru (osim dijelova pod habsburškom vlašću). Prije odlaska u Dalmaciju Valier je u Veneciji dao tiskati katekizam na hrvatskom jeziku, koji je dijelio lokalnom svećenstvu. Podatci iz Valierove vizitacije, koja se čuva u Vatikanskom arhivu, dijelom i u Veroni, izvanredno su svjedočanstvo o stanju kršćanstva na području Dalmacije i Istre. Iz njih je razvidno na koliko je niske grane pao autoritet Crkve i klera, kojega se pripadnici često opisuju kao neuki, siromašni ljudi dvojbenog morala i još dvojbenijeg razumijevanja vjerskih istina. U Istri – a to je mutatis mutandis vrijedilo i za sjevernu Hrvatsku, tj. područje Zagrebačke biskupije – oni su vrlo lako mogli potpasti pod utjecaj protestantskih doktrina koje su dolazile s područja habsburške vlasti i potpuno se otuđiti od Katoličke crkve. Nakon Tridentskoga koncila Crkva je reagirala užurbanom obnovom discipline i ponovnom uspostavom autoriteta biskupa koji su na području svoje jurisdikcije preuzeli glavnu odgovornost za obnovu vjerskog života.

Inzistiranje na pojačanoj disciplini u obdržavanju crkvenih dekreta i propisa išlo je pod ruku sa zahtjevima za intenziviranjem pučkih pobožnosti i štovanja koja će vjernike snažnije povezati s Crkvom i omogućiti neku vrstu kontroliranog usmjeravanja njihovih potreba za duhovnom i tjelesnom zaštitom koju im je u to doba ponajprije pružala vjera. Slike su u tome imale golemu ulogu. Protestanti su, kad je riječ o spasenju čovjekove duše, ulogu milosnih (čudotvornih) slika, jednako kao i posredovanje svetaca, smatrali ništavnom, a čašćenje slika i kipova pukom idolatrijom. Katolička crkva ostala je, međutim, vjerna stoljetnoj tradiciji u kojoj su slike svetih zaštitnika i zagovornika stekle neodoljivu privlačnost i nezamjenjivu ulogu kao posrednici u komunikaciji između ovozemaljske i nebeske sfere. Crkveni su oci dobro znali da je djelotvornost slike u emotivnoj i doživljajnoj dimenziji čovjekova bića neusporedivo veća od djelotvornosti govora i teksta. Stoljetno iskustvo svjedočilo je o tome da slike, posebice one kultne i sakralne, aktivno sudjeluju u konstituiranju čovjekova odnosa prema svijetu zbilje i njegovoj metafizičkoj ekstenziji. Bez obzira na spoznaju o neizbježivom izostanku racionalnosti u prihvaćanju i kultnom korištenju slika, bez obzira i na uvijek prisutnu opasnost iskliznuća prema idolopoklonstvu, Katolička je crkva slike svetih osoba ne samo zadržala nego ih je nakon Tridentskoga sabora u sklopu svojih reformskih nastojanja u još većoj mjeri nego prije nastojala učiniti bitnom sastavnicom vjerničkoga iskustva i sredstvom koje se nudi kao pomoć u poboljšanju ovozemaljske stvarnosti i postizanju onozemaljskog blaženstva.

Upravo je uloga slika i prikazbene umjetnosti u razdoblju koje je uslijedilo nakon Koncila, pa sve do kraja 18. stoljeća u hrvatskim zemljama, tema impozantnog zbornika znanstvenih radova o kojem je ovdje riječ. Njegovi urednici, Sanja Cvetnić, Tanja Trška i Danko Šurek, povjesničari umjetnosti s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, priredili su 18. veljače 2020. u sklopu doktorskog studija povijesti umjetnosti okrugli stol na temu Trident u Hrvatskoj: vizualizacije tridentskoga programa u likovnoj baštini. Njegov cilj bio je, kako stoji u uvodu, »sagledati ikonografska rješenja koja su obilježila slikarstvo i skulpturu 17. i 18. stoljeća u hrvatskoj likovnoj baštini u ključu naručitelja – crkvenih redova s jedne, te pojedinaca i lokalnih zajednica u pojedinim regijama Hrvatske s druge strane. Izlaganja posvećena redovničkoj ikonografiji (franjevci, dominikanci, isusovci, pavlini, kapucini) mapiraju promjene u likovnim djelima naručenima od strane crkvenih redova i načine na koje su oni vizualizirani u hrvatskoj baštini, a na lokalnu tradiciju, ali i europske kontakte, posebno su usmjerena izlaganja o poslijetridentskoj ikonografiji pojedinih hrvatskih krajeva: Dalmacije, Istre, sjeverozapadne Hrvatske te Slavonije, Baranje i Srijema«. Tri godine nakon okruglog stola objavljen je zbornik s radovima svih sudionika, opremljen slikovnim prilozima u boji kao neophodnim ilustracijama razmatranih sadržaja.

Zgodno je ovom prigodom zainteresiranog čitatelja podsjetiti da je neposredni preteča ovom zborniku jedan drugi zbornik, objavljen 2016. u izdanju Matice hrvatske pod naslovom Tridentska baština. Katolička obnova i konfesionalizacija u hrvatskim zemljama. Taj zbornik, čije su urednice Lahorka Plejić Poje i Zrinka Blažević, okupio je trideset radova s istoimenoga znanstvenog skupa održanog 2013. u Zagrebu, kojim se u vrlo širokom, panoramskom, ali stručno i znanstveno dobro utemeljenom, obuhvatu nastojalo iznijeti različite poglede na fenomen Tridentskoga sabora i posljedice koje je on imao na sveukupni život u hrvatskim pokrajinama. Tu se raspravljalo o vjerskopolitičkim temama, o teološkim odjecima Sabora, o regionalnim značajkama katoličke obnove, o njezinim odjecima u književnosti, vizualnim medijima i glazbi, o propagandnim aspektima »protureformacije«, o vjerskim praksama i suzbijanju praznovjerja, o obrazovanju i socijalnom discipliniranju – dakle gotovo o svemu onome što je činilo višestoljetnu duhovnu »baštinu« hrvatskih krajeva, duboko privrženih Katoličkoj crkvi i njezinim službenicima.

Tako smo u manje od deset godina dobili dvije istinski važne »skupne« publikacije u kojima se razmatra fenomen Tridentskoga koncila iz vizure hrvatske vjerske, povijesne i kulturne zbilje: Tridentsku baštinu iz 2016. i Trident u Hrvatskoj iz 2022. Ti će se naslovi još dugo spominjeti među znanstvenicima koji se bave poviješću hrvatskih zemalja nakon sredine 16. stoljeća. Tri autorice iz ovoga potonjeg zbornika, Sanja Cvetnić, Mirjana Repanić Braun i Ivana Prijatelj Pavičić, sudjelovale su svojim radovima i u Tridentskoj baštini, no njihovi članci ondje obrađuju specifična pitanja likovne problematike, dok su ovdje preglednog i sinteznoga karaktera. Doprinos Sanje Cvetnić u sklopu istraživanja tridentske tematike u hrvatskoj likovnoj umjetnosti zaslužuje poseban osvrt. Njezina znanstvena bibliografija uključuje niz radova posvećenih tridentskim temama, no vrhunac i kruna njezinih istraživanja na tom području zacijelo je znanstvena monografija Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština, objavljena kod FF Pressa 2007. O prihvaćenosti i traženosti tog »udžbenika« ili vodiča, koji, prema riječima predgovora, studente i sve ostale zainteresirane uvodi u »problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora«, svjedoči njegovo ponovljeno izdanje kod istog nakladnika 2020. godine. Premda se hrvatska umjetnička baština 17. i 18. stoljeća već odavno i često tumači u ključu poslijetridentske obnove, čiji se odjeci dugog trajanja razabiru u svekolikoj crkvenoj umjetnosti novijega doba, monografija Sanje Cvetnić prva je – kako na analitičkoj tako i na interpretacijskoj razini – postavila okvire unutar koji se više-manje svrstavaju, tumače i razumijevaju gotovo svi bitni fenomeni poslijetridentske umjetnosti u Hrvatskoj. Nije pretjerano reći da je po toj knjizi Sanja Cvetnić u Hrvatskoj ono što je u prvoj polovici 20. stoljeća bio Émile Mâle u Francuskoj.

U odnosu prema monografiji Sanje Cvetnić, zbornik radova Trident u Hrvatskoj znatno je proširio polje istraživanja na dvije usporedne razine, koje se međusobno prožimaju. Jednu obuhvaća prvi dio knjige pod naslovom Hrvatske regije i tridentska likovna baština, dok je druga predstavljena u drugom dijelu zbornika pod naslovom Redovničke zajednice u Hrvatskoj i tridentska likovna baština. Na početku prvoga dijela, postavljenog prema geografskom ključu, Radoslav Tomić iznosi svoja bogata i razgranata znanja o umjetnosti Dalmacije. Njegova tema Sveci zaštitnici i poslijetridentska ikonografija u Dalmaciji uklapa se u širi krug njegovih dugogodišnjih ikonografskih istraživanja dalmatinske umjetnosti, čija je kruna također jedna recentna monografija, objavljena 2021., pod naslovom Znakovi identiteta. Sveci zaštitnici u umjetnosti 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji, Boki kotorskoj i Dubrovačkoj Republici. I ta će knjiga biti jedan od neizostavnih izvora svima onima koji nastoje razumjeti najbitnije odrednice umjetničkih narudžbi u tadašnjoj Dalmaciji, narudžbi koje u prikazima svetaca, poput »univerzalnog« zaštitnika sv. Jeronima i niza lokalnih svetih patrona, odražavaju egzistencijalnu isprepletenost vjerskih, političkih, ekonomskih i kulturnih čimbenika na prostorima istočnog Jadrana pod mletačkom vlašću. »Pokazalo se – piše Tomić – da su upravo biskupije i njihove katedrale postale pozornicama na kojima se gradio identitet sredine preko svetih zaštitnika, lokalnih svetaca i kulta relikvija.« Poslijetridentska obnova dala je izravan poticaj i vidljiv doprinos proširivanju tog identiteta i njegovu jačanju u skladu s novim ikonografskim naglascima kojima se vizualizirao i učvršćivao crkveni nauk.

Presudna je u tom sklopu nedjeljiva povezanost državne i vjerske ikonografije na koju se osobito usredotočuje Višnja Bralić u svojoj studiji pod naslovom Sveta Republika Venecija i poslijetridentska ikonografija u slikarstvu Istre. Još i jače nego u Dalmaciji, Mletačka se Republika poslijetridentskim temama obilato koristila za vlastitu reprezentaciju, služeći se pritom već postojećim narativima, oblikovanim tijekom srednjega vijeka. Nizom povezanih primjera autorica pokazuje kako se poslijetridentska obnova pobožnosti povezuje s ključnim motivima »mita o Veneciji«, koji se kroz spregu svetog i svjetovnog promiče u djelima likovne umjetnosti, naručenim za javne i sakralne prostore istarskih gradova. Studija Višnje Bralić ogledan je primjer rada u kojem se na uvjerljivo argumentiran način razotkriva jedna od temeljnih konstanti vjerske umjetnosti na hrvatskim (kao i na drugim europskim) prostorima novovjekih stoljeća. To je, danas bismo rekli, manipulacija vjerskim osjećajima i potrebama u korist političkih ideja i motiva. Koliko god je poslijetridentska obnova vjerskog života i njegovih popratnih manifestacija težila produbljivanju vjerskih osjećaja puka, toliko je snažan bio i zagrljaj političkih interesa koji su te osjećaje nastojali povezati s promidžbom odanosti vlasti i vladaru.

Na području sjeverozapadne Hrvatske što ga je u to doba gotovo potpuno pokrivala Zagrebačka biskupija, ta se združenost vjere i politike očitovala u štovanju i prikazivanju ugarskih svetih vladara iz loze Arpadovića, sv. Stjepana, Ladislava i Emerika, no u djelima pobožne umjetnosti nisu zaboravljeni ni habsburški vladari 17. i 18. stoljeća, od Leopolda I. do Marije Terezije, koji su već poslovičnu Pietas Austriaca nastojali promovirati kao dio svoje vladarske legitimacije gdje god je bilo prilike. Te su teme prisutne u studiji Jasmine Nestić Poslijetridentska ikonografija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. No studija daje i mnogo širi uvid u niz ikonografskih naglasaka koji se stavljaju pred oči vjernika, od prikaza Svete Obitelji preko posezanja za »izvorno« zagrebačkim svecima, poput sv. Kvirina i bl. Augustina Kažotića, do vizualnih potvrda sakramenta ispovijedi ili štovanja pučkih svetaca, poput sv. Izidora i bl. Marice. Geografski pregled zaokružuje članak Sanje Cvetnić o Poslijetridentskoj ikonografiji u Slavoniji, Srijemu i Baranji, područjima koja su do kraja 17. stoljeća bila pod osmanskom vlašću. U tom razdoblju krhka i polulegalna crkvena organizacija nije imala velikih mogućnosti za provedbu tridentskih ideja. Glavno je bilo preživjeti i sačuvati katoličanstvo (ugroženo i od protestanata) među preostalim vjerničkim pukom. No nakon oslobođenja od Osmanlija ti su krajevi, opet uz veliku potporu državne vlasti koja se rekatolizacijom obilato koristila kao sredstvom vlastite promidžbe, ubrzano vraćani u okrilje Katoličke crkve, primajući sve one značajke vjerske prakse, pa tako i one ikonografskoga karaktera, kojima je bio obilježen poslijetridentski život vjernika.

Neznani slikar, Nebeska proslava i mučeništvo
sv. Ivana Nepomuka, oko 1777. (?), ulje na platnu, 400 x 195 cm, Vinkovci, župna crkva svetih Euzebija i Poliona (nekoć sv. Ivana Nepomuka)

U tom su procesu ubrzane rekatolizacije presudnu ulogu odigrali crkveni redovi, u prvom redu franjevci, no zaostajali nisu ni isusovci. Crkvenim redovima kao promicateljima tridentskog »programa« posvećen je drugi, opsegom nešto veći, dio zbornika. Ivana Prijatelj Pavičić, koja se također već dugo bavi ikonografskim istraživanjima i adekvatnim interpretacijama likovne umjetnosti u Dalmaciji ranoga novoga vijeka, napisala je pregledan rad o Dominikancima i poslijetridentskoj ikonografiji. Težište je na temama što odražavaju pojačano štovanje Gospe od Ružarija, koje se prikazi također uklapaju u okvir vjersko-politički intoniranih poruka povezanih s pobjedom kršćanske armade u Bitci kod Lepanta 1571. godine. Tu, kao i niz drugih ikonografskih tema autorica promatra i tumači u »polisemiološki ambivalentnom diskursu koji je spoj političke mitologije i poslijetridentske ideologije, a koji se treba iščitavati unutar određenog istočnojadranskog sociopolitičkog i ideološkog konteksta, unutar kojega su konkretni naručitelji na tim slikama projicirali svoje zavjete, težnje, ideale, očekivanja«. Tako se zapravo uvijek vraćamo sprezi vjere i politike, no uz nju se kao specifična svjedočanstva života na slikama očitavaju odrazi osobnih sudbina i potreba pojedinačnih i kolektivnih naručitelja.

O zauzimanju franjevaca na području širenja pobožnosti s pomoću prikazbenih umjetnosti u cijeloj Hrvatskoj piše izvrsna poznavateljica Mirjana Repanić Braun. Organizirani u nekoliko ogranaka i provincija franjevci su najbrojniji i pastoralnim djelovanjem puku najbliži crkveni red na području tadašnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Njihov rad na širenju i utvrđivanju onih oblika pobožnosti koje je promicala poslijetridentska Crkva, njihovo isticanje pouzdanja u zaštitu svetaca (sv. Ante!) i Bogorodice, njihovo neumorno nastojanje oko elementarnoga vjerskog prosvjećivanja puka – sve su to sastavnice posebnoga franjevačkog »programa« koji se može tumačiti kao iznimno aktivan podskup širega crkvenog nastojanja. Franjevačka vjerska i obrazovna djelatnost imala je snagu kapilarnog prodiranja u najšire vjerničke slojeve ne samo zahvaljujući njihovoj misionarskoj ulozi u Slavoniji nakon izgona Osmanlija nego i zahvaljujući tome da su upravo franjevci bili čuvari i opslužitelji iznimno značajnih hodočasničkih mjesta, poput Trsata i Sinja, kao i mnoštva lokalnih svetišta s milosnim slikama i kipovima.

Franjevci i pavlini, o kojima u ovom zborniku piše Danko Šourek, imali su još jednu veliku zaslugu – ti su redovi izravno njegovali umjetnost. U njihovim samostanima djelovali su slikari i kipari koji su novosagrađene crkve i kapele opremali baroknim oltarima s raskošnim slikama i skulpturama prema tridentskom ikonografskom ključu, koji su, poput pavlina Ivana Rangera u 18. stoljeću, oslikali stotine kvadratnih metara zidova i svodova na kojima se trijumfalno slavi moć katoličke vjere i Crkve. S druge strane siromašni kapucini, o kojima piše Josipa Alviž, promiču izvornu skromnost i samozatajnost, kako u crkvenoj arhitekturi tako i u opremanju crkava i samostana djelima prikazbene umjetnosti. Unatoč tomu, i oni su se svojim narudžbama uklopili u ikonografske trendove poslijetridentske Crkve ponavljajući iste pobožne teme u ruhu provjerenih ikonografskih rješenja koja su se nudila putem grafičkih predložaka. Svi su redovi, dakako, nastojali promicati »svoje« svece kao uzore raznovrsnih oblika pobožnosti i kršćanskog života, odnosno – što je bilo još i važnije – kao zagovornike u životnim poteškoćama.

U tom velikom poslijetridentskom orkestru istaknuta je uloga pripadala isusovcima, na čiju se djelatnost u Hrvatskoj toga vremena osvrće Tanja Trška u posljednjoj studiji zbornika. Osnovani 1534., na hrvatskom tlu prisutni već 1599. (u Dubrovniku), no u punom smislu aktivni tek od početka 17. stoljeća, isusovci su dali presudan doprinos »globalizaciji« poslijetridentske crkvene obnove i promicanju njezinih ideja na svim poljima vjerskog života. Taj je, pak, kako se često elaborira u člancima zbornika, bio pod snažnim utjecajem političkih interesa i promocije nositelja svjetovne vlasti. Kad je riječ o isusovcima, oni su u sjevernoj Hrvatskoj i u Primorju s velikom lojalnošću u prvom redu veličali habsburške vladare, kao svoje zaštitnike i gorljive podupiratelje obnovljene pobožnosti.

S jedne strane, isusovci nastoje oko učvršćivanja sustavnog obrazovanja (zagrebačka Akademija), a s druge poticanjem masovnih pučkih pobožnosti i osnivanjem bratovština njihov se utjecaj uvlači duboko u šire socijalne strukture. Upravo su bratovštine, tradicionalno prisutne u gradovima još od srednjega vijeka, kao neka vrsta svjetovno-crkvenih udruga znatne ekonomske moći, imale značajnu ulogu u promicanju pobožnosti i umjetnosti u duhu crkvene obnove. U zborniku one se često pojedinačno spominju, no još uvijek nemamo obuhvatnu analizu njihova doprinosa umjetnosti i kulturi na tlu čitave Hrvatske. Složena i zamršena tema »bratovštine i umjetnost« ostaje u svoj svojoj raznolikoj sveukupnosti izazovom za buduće sinteze hrvatske kulturne povijesti.

Tridentski sabor često se, pa tako i u uvodnom eseju ovoga zbornika, koji potpisuje Sanja Cvetnić, apostrofira kao razdjelnica između stare i nove ikonografije, kao događaj koji je prouzročio tektonske promjene u crkvenoj umjetnosti. O tome nema sumnje. Vjerska obnova tražila je nove formule i služila se novim sredstvima za vlastitu promociju (tisak i grafika). Usput je došlo i do korjenitih stilskih promjena (manirizam, barok), koje su, djelujući uzajamno s duhovnim preokretom, usmjeravale vizualnu percepciju suvremenika. Tako su se mnoge stare teme i sadržaji prikazivali na nov način u duhu patetične vjerske osjećajnosti, s alatima sveprisutne metafizičke alegorije i simboličke retorike. Sve se to putem svakovrsnih slika – od najraskošnijih fresaka i štukatura u crkvenoj unutrašnjosti do najprostijih grafičkih reprodukcija i prikaza čudotvornih mjesta – u novom izrazu, sračunatom na optičko i ekspresivno djelovanje, utiskivalo u svijest primatelja. Barokna umjetnost katoličkih zemalja u svojoj je teatralnoj pretjeranosti vjernike neprestano podsjećala na moć vjere i Crkve, pobjednice nad poganima i krivovjercima. Zato su tu umjetnost, bez obzira na njezine likovne vrsnoće, sve do kraja 19. stoljeća mnogi držali neuravnoteženom, pretjerano kićenom i nedostojnom usporedbe s decentnom estetikom klasičnoga karaktera. Međutim, umjetnost i kulturu tzv. baroknih stoljeća u Europi, kako je to isticao Émile Mâle, nemoguće je razumjeti bez poznavanja svih onih impulsa koji su potekli od tridentskog obrata. Kad je riječ o hrvatskim zemljama, koje u tim stoljećima poznaju gotovo isključivo sakralnu umjetničku produkciju, zbornik Trident u Hrvatskoj nezaobilazan je orijentir i putokaz, koji i onome manje upućenom pomaže u probijanju kroz mrežu složene i bogate povijesne i umjetničke građe. Sažetci na četiri jezika (engleski, talijanski, njemački i mađarski), jednako kao i iscrpna bibliografija s kazalima, dodatan su pokazatelj truda urednika i njihove želje da ovaj zbornik postane i ostane hrvatski manuale tridentinum.

Milan Pelc je povjesničar umjetnosti, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Od 2003. do 2018. bio je ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti. Osim umjetnosti ranoga novoga vijeka u Hrvatskoj istražuje tradicionalnu povijest vizualne kulture, u prvom redu grafike i knjižne slike.