Kad skulptura progovori: religioznost Ivana Meštrovića

Ivan Meštrović: Umjetnost kao molitva, Muzej Cetinske krajine, Sinj, 2. 8. – 24. 9. 2023. Autorica i kustosica izložbe: Zorana Jurić Šabić; stručna suradnica: dr. sc. Sandi Bulimbašić. Autori likovnog postava: Gamulin&Sevšek

Izložba »Ivan Meštrović: Umjetnost kao molitva« održana u kolovozu i rujnu u Muzeju Cetinske krajine u Sinju jedna je od izložbi kojom se na nacionalnoj razini stručno i svečano obilježava stočetrdeseta obljetnica rođenja kipara Ivana Meštrovića. Nakon velike izložbe Meštrovićevih crteža »Umjetnička vizija na papiru«, to je druga važna izložba koju u ovoj godini kustoski potpisuje Zorana Jurić Šabić, viša kustosica u splitskoj Galeriji Meštrović i jedna od najvećih stručnjakinja za Meštrovićevu umjetnost, osobito njegov religiozni opus.

Posljednjih nekoliko godina Jurić Šabić intenzivno je koncipirala i postavljala izložbe koje istražuju religiozni dio Meštrovićeve umjetnosti, među kojima su najrecentnije izložba »Meštrović: otisci duše (religiozna umjetnost Ivana Meštrovića)«, održana 2019. godine u Arheološkom muzeju Istre, točnije u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca u Puli, a potom i izložba »Umjetnost kao molitva: religiozna umjetnost Ivana Meštrovića (1914. – 1918.)«, održana povodom Noći muzeja 2022. godine u Osnovnoj školi u Meštrovićevim rodnim Otavicama. Ovogodišnja izložba u Sinju stoga predstavlja novu etapu višegodišnjega kustoskog i istraživačkog rada.

Meštrovićevi radovi prikazani na sinjskoj izložbi snažan su znak vremena u kojem su nastali, Prvoga svjetskog rata, ali i razdoblja koje mu je neposredno prethodilo. To je vrijeme u kojem se Ivan Meštrović kao umjetnik, intelektualac i domoljub silno zauzimao na međunarodnoj razini pokušavajući iznaći najbolje rješenje za oslobođenje i osamostaljenje hrvatskog naroda u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju, koja ga je gušila. To djelovanje imalo je za cilj i zaštitu hrvatskog naroda i obale od agresivnih talijanskih teritorijalnih i političkih pritisaka i posezanja. Iz tog razdoblja, može se reći, potječu i njegovi politički stavovi i nastojanja koja su ga obilježila za života, ali i poslije, te je njegovo hrvatsko domoljublje više puta pogrešno interpretirano i nepravedno dovođeno u pitanje na temelju njegova dotadašnjeg unitarističkog djelovanja u kontekstu južnoslavenskih naroda.

Arkanđeo Gabrijel, 1918–1919.

Gospa s djetetom, Cannes, 1916–1917.

Razdoblje Prvoga svjetskog rata za Meštrovića bilo je iznimno izazovno. Proveo ga je seleći se po Europi, dijelom prisiljen od strane političkih protivnika, istovremeno vođen patriotskim zauzimanjima za hrvatski narod i njegovu budućnost. To razdoblje posebno je znakovito u njegovoj biografiji. Iako tada još ne dolazi do promjene njegovih političkih ideja, tada nastupa velika duhovna promjena kod Meštrovića: naime, nakon Balkanskih ratova i tijekom Drugoga svjetskog rata, u kojima se nije mogao pomiriti s ratnim strahotama i agresijom koju jedan čovjek može počiniti nad drugim, rasplinjuje se kod Meštrovića ideja o naciji kao najvećoj životnoj vrijednosti, zbog čega patnje i težnje jednog naroda prestaju biti glavna tema o kojoj razmišlja i koju obrađuje. Vidovdanski ciklus i apoteoza nacije više ne zadovoljavaju Meštrovićeva duhovna, intelektualna i umjetnička nagnuća i nadanja. Ne pronalazi u njima isti smisao kao nekoliko godina prije toga, kada je u zanosu na njima radio. To mjesto sada zauzima općeljudska patnja i potraga za njenim otkupljenjem koje sada pronalazi u kršćanstvu i osobi Isusa Krista. Korijeni njegova divljenja Isusu Kristu leže u činjenici da je uz Bibliju i narodne epove Ivan Meštrović kao dijete naučio čitati. To također pokazuje koliko su vjera i tradicija utkani u njegov osobni identitet.

Na otvorenju izložbe, kao i u svojem tekstu u pratećem katalogu, stručna suradnica na izložbi, povjesničarka umjetnosti i konzervatorica dr. sc. Sandi Bulimbašić, naglasila je povezanost između tih dviju faza Meštrovićeva rada, nacionalne i religiozne. Naime, čak i njegov nacionalni ciklus koji je prethodio religioznom ima svoju duhovnu dimenziju u konceptualnom smislu i nepotpuno je pro­učavati njegov odnos prema pitanju nacije, nacionalnog identiteta i političke misli ako se ne uzme u obzir njegov pogled na religiju i duhovni svijet. U tom smislu Meštrović je smatrao da je cjelokupna vjerska tradicija jedna od poveznica južnoslavenskih naroda te da je kršćanstvo, odnosno katoličanstvo jedna od važnih odrednica hrvatskog identiteta. U likovnom smislu to se očitovalo oblikovanjem ideje vidovdanskoga hrama po uzoru na splitsku katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i njen zvonik. Kao što Bulimbašić piše u katalogu izložbe: »Riječ je o dva, samo naizgled, suprotstavljena pola njegovih umjetničkih nastojanja: snaga, monumentalnost, ratni poklič i težnja za oslobođenjem, secesijska shematiziranost naspram krika boli, patnje, duhovnosti oblikovane u gotičkoj ekspresiji. Vidovdanskim junacima nastojao je propagandistički mijenjati svijet, upozoravati i djelovati, dok je religioznim temama Kristove muke, Bogorodice, Oplakivanja bio bliži svojim intimnim promišljanjima boli i patnje, čija je simbolika također postala univerzalna i kolektivna bol svijeta«.

U sinjskom muzeju izloženi su ovom prilikom Meštrovićevi radovi manjeg formata. Izložbu otvara jedino nereligiozno djelo prikazano ovom prilikom, brončana statueta kipareva autoportreta nastala 1914. godine u Rimu, koju su Muzejima Ivana Meštrovića svojedobno donirali Neda i Petar Grisogono, o čemu svjedoči i popratni dépliant. Riječ je o jednom, gotovo se može reći, netipičnom Meštrovićevu autoportretu, koji svojim malim dimenzijama i vijugavim oblikovanjem kipareva položaja tijela u kontrapostu djeluje vrlo intimno, nježno i krhko, suprotno strogom, ozbiljnom i pomalo zastrašujućem oblikovanju njegova nacionalnog programa.

Cijela je izložba intimističkoga karaktera, smještena u naizgled omanjim izložbenim prostorijama Muzeja Cetinske krajine zasićenima različitim bojama i velikim brojem izložaka stalnog postava. U prvoj prostoriji gotovo da je teško pronaći Meštrovićeve »Glavu Krista« i »Glavu Ivana Krstitelja«. Zanimljiv je način na koji prostor Palacine odnosno muzeja i njegov stalni postav gotovo pa dominiraju nad izložbom, mnogo više nego što to Meštrovićevim skulpturama čini monumentalna arhitektura kiparove vile na splitskim Mejama, to jest današnje Galerije Meštrović. Stalni postav sinjskog muzeja pomnjivo je oblikovan, obiluje bojama, detaljima i predmetima te je muzej 2022. godine primio posebno priznanje Hrvatskoga muzejskog društva za svoj novi stalni postav, čiji likovni dizajn potpisuju Damir Gamulin i Antun Sevšek, koji su i autori zahtjevnoga likovnog postava i prostorne koncepcije ove Meštrovićeve izložbe. U ovom slučaju važno je pohvaliti minimalističku nenametljivost postamenata koji nisu egoistično oblikovani i nisu u vizualnom sukobu s Meštrovićevim radovima. Damir Gamulin također je skladno oblikovao i prateći katalog izložbe. Postav izložbe svakako nije dosadan, bezličan poput sterilno čistoga white cube prostora, nego je živopisan. Smještanje Meštrovićeve izložbe unutar stalnog postava muzeja može se smatrati prikladnim jer potonji prikazuje povijesni i kulturni kontekst vrlo sličan onomu Meštrovićeva rodnoga kraja i koji je Meštrović izrazito njegovao cijeli svoj život i koji je za njega i njegov identitet bio iznimno važan.

Naglasak na Meštrovićevim radovima najveći je u maloj prostoriji kružnog tlocrta u kojem su sučelice postavljeni radovi Pietà, Evanđelist Luka I, Mojsije, Bogorodica s Djetetom i Gospa s Djetetom. Do izražaja ovdje dolaze dijagonalne linije prvih triju skulptura, čistoća njihovih površina i odraz različitih psiholoških stanja prikazanih osoba. Uz to, dvije spomenute Bogorodice s Djetetom ističu se svojom nepomičnošću, šutljivošću, elegantnim zaobljenim i naglašeno izduženim oblicima.

Osim Meštrovićevih djela na izložbi je u zatamnjenom hodniku izložbenog prostora moguće vidjeti i video Davora Širinića, koji na pet ekrana u vrlo smirenim, usporenim i kratkim kadrovima praćenim također smirujućom instrumentalnom glazbom uspješno prikazuje detalje s pet reljefa Meštrovićeva kristološkog ciklusa iz crkve Svetog Križa u Crikvinama-Kaštilcu u Splitu. U videoradu Širinićev autorski pečat je odmjeren te je naglasak potpuno stavljen na Meštrovićeve reljefe. Ovaj rad dobar je pokazatelj kustoske prakse autorice Jurić Šabić jer u svojim projektima ona često naručuje videoinstalacije ili animacije suvremenih umjetnika kojima se naglašavaju različite karakteristike Meštrovićeve umjetnosti.

Kristološki ciklus u Meštrovićevim Crikvinama-Kaštilcu u Splitu

U posljednjem dijelu izložbe pokraj skulptura Arkanđela Gabrijela i Žene u molitvi izloženi su crteži koji prikazuju odgovarajuće teme i motive kao i izložene skulpture. Među crtežima ističe se Poklon triju kraljeva, koji je, kao što je napisano na samom radu, Meštrović nacrtao na Silvestrovo 1915. godine u Londonu. Ljubičastom bojom na žućkastom papiru Meštrović je zapisao i duhoviti imaginarni razgovor u kojem je, kako se čini, predstavio meni s novogodišnje proslave na kojoj je crtež i nastao.

Razdoblje u kojem je ova izložba realizirana u Sinju također je posebno znakovito. Naime, otvorena je na katoličku svetkovinu Blažene Djevice Marije od Anđela i uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije (ujedno i Dan grada Sinja), osobito slavljene u sinjskom kraju u spomen na čudesnu obranu grada Sinja od opsade oko dvadeset tisuća turskih vojnika. S tim u vezi je prigodna i tematika same izložbe, koja je na drugoj razini dobar podsjetnik na činjenicu da je Ivan Meštrović među ostalim i jedan od najvažnijih kipara religiozne umjetnosti dvadesetog stoljeća. Štoviše, odabrani radovi pokazuju ne samo možda najvažniji dio Meštrovićeve umjetnosti nego posredno i njegove osobnosti i njegova života. To sve potvrđuje koliko je ova sinjska izložba dobro promišljena i organizirana. Stoga je ona značajan doprinos proučavanju umjetnosti Ivana Meštrovića i dio nacionalnog obilježavanja stočetrdesete obljetnice kipareva rođenja, kao i velika promocija i potvrda kvalitete za sinjski muzej, koji proteklih godina nakon obnove zgrade Palacine i uređenja novoga, nagrađenoga stalnog postava djeluje kao zamjetan dionik kulturnog i umjetničkog života i izvan granica samoga grada i cetinskoga kraja.

Anđelko Mihanović, povjesničar umjetnosti, kon­zervator je pri Ministarstvu kulture i medija u Konzervatorskom odjelu u Splitu. Doktorirao je upravljanje kulturnom baštinom na IMT School for Advanced Studies u Lucci (Italija). Kao vanjski suradnik predaje na Filozofskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.