Cinci à Viro (ulomci iz rukopisa romana)

Beštek nitko nije uzeo. To je prvo rekla, još nije pravo ni ušla, s velikim ključem u ruci, kao da bi sad trebalo o svemu promisliti. I već sam vidio Filjurku kako ga lašti kao da savojski regent dolazi na piknik. Svi su prozori u toj velikoj, bečkoj kući, smještenoj na vrhu brda malo izvan Vira, koja zbog svega figurira kao ladanje, otvoreni, a zvukovi ulaze već prema prirodi stvari: neki se zaigrano zalijeću, drugi se meko spuštaju na drvene okvire, ima ih koji kao da se odbijaju od stakala pa zaokruže prostorijom i u sve manjoj spirali padaju pred stol na kojemu poput mamuza ulanskog časnika zveckaju čaše za rakiju i one za vino, šalice i tanjurići za kavu, škripe pletene stolice od domaće, dravske šibe i sve je nekako živo na toj verandi išaranoj sunčevim grafitima.

Naočigled to možda i nije tako, jer: sva ta crnina i posmrtne maske, ali u zvucima ipak prevladava radost pa da tkogod makar na tren zažmiri mogao bi baš poput mene čuti kako se netko vani prigušeno nasmijao, što bi bilo krivo uzeti za zlo. Sudaralo se tako nešto foršpilano makabrično s onim punoživotnim, što cvrči, praska i buja, a pobjedu je, prividno barem, odnosila ta loše glumljena forma, konvencija odavno i slabo režiranog žalovanja, koje se upija od najmanjih nogu pa uvježbava uz rake i svaki je uvjeren da njegova tuga zaslužuje najviše pozornosti, jer žalovanje je svečaniji čin, a iako kulturološki, sad već jednako imanentan pametnome i budali, za razliku od duhovitosti.

To da beštek nitko nije uzeo, to joj je baš bilo slično. Netko drugi vikao bi, ljutio se, derao, proklinjao, ali ne i ona. Mogao sam je zamisliti kako se spusti na cestu pa prvu babicu koja s kantom na guvernalu ide na mlekaru nedužno upita: dobro, za kojega vraga neste pokupili srebrninu, nego samo race? Ali u toj njenoj vrckavosti zapreteni su nemoć, tuga i bijes.

Osmjehnuo sam se, a ona me prodorno gledala, mogao sam osjetiti njen pogled i dah na vratu, znala je da ću uvidjeti tu njenu dvosmislenost, zamisliti čitavo selo za jednim velikim stolom kako jede rukama, srčući srž iz pilećih kostiju kao iz frulica. No, to da beštek nitko nije uzeo, valjda tri kile uglavnom srebrnih, ali i pozlaćenih žlica, vilica i noževa koji su stajali u kutiji nasred boravka, značilo je u prvom redu doslovno to: da ga nitko nije uzeo. Netko drugi, ne i Veronika, rekao bi: ukrao.

Htjela je krenuti čim su joj javili da joj je umrla majka, ali bilo je jasno da ne može doći prije jutra, put iz Njemačke po noći bio bi predug pa je nazvala staru Filjurku i zamolila je da vidi od koga može uzeti sve što treba za sva tri čina žalovanja: verestuvanje, sprovod i karmine. Susjeda Jančijeva uvijek je imala kokoši preko glave, našla se kod nje i koja guska, Veronika će platiti kad dođe, a njen brat Drago i ja donijeli smo klupe i stolove. On bi išao prvi, a ja za njim i brzo smo to donijeli i postavili u vrtu, između artritičnih starinskih jabuka i cijepljenih šljiva, za pedesetak ljudi, jer nikad svi iz sela ne dođu istodobno, uvijek netko stoji, a netko se pravi važan odbijajući jesti, dok netko i ne dođe nakon sprovoda, iz važnog ili manje važnog razloga.

Sve se nekako vratilo, kao što bi se svaki put nekako vratilo, Veronika je sama bila od onih koje se vraćaju po još i još, pokušavajući prenijeti još jedno sjećanje u vlastitu, ali i kolektivnu, obiteljsku memoriju, kad smo se vratili sa sprovoda, a valjda stoljetna Filjurka iz kuhinje zavapila za apostolskom pomoći, pomalo zapravo nespretno, budući je ovo bila župa Rastanka Apostola, jer za vrijeme sprovoda nestale su kokoši i guske, a čak i krumpira i luka kao da je bilo manje.

Nikome zapravo i nije bilo do tih ptičurina, jedina nam je želja bila da sjednemo, otpustimo prisjećanjem težinu i pokušamo se osloboditi osjećaja kraja, sad kad više nije bilo ne samo gazda Joce, mog gazde i moje gazdarice, nego i Kreška i njegove supruge Mage, Veronikine majke, čiju sam ruku na ramenu još mogao osjetiti. Veronika je za tu drsku otimačinu krivila sebe i briznula u plač, jer to se ne bi dogodilo da nije bilo onog nemilog događaja s bdjenja kad su dvije majčine sestrične došle pomoliti se za njenu dušu, ponavljala je, a mi smo je tješili, strepeći i pred Anitinom smrti. Dragina je supruga naime samo nekoliko dana ranije zbog leukemije završila u bolnici i on se jedva držao da se ne raspadne. Tog su jutra žene iz sela uz Filjurkin nadzor čistile kokoši i pripremale sve za ručak, a Veronika i Drago sjedili su uz mamu, čiji je lijes bio u salonu. Tad su pobožno ušle te dvije žene, rođakinje i kume, najsmjernije blagoslovile pokojnicu, vjerodostojno pokleknule pa ispružile svoje bijele ruke kao utočište, promrmljale molitvu, nabajale no eto, da, falen budi Jezuš Kristuš, živeti se mora, bila je dobra, gdo zna do gda bumo i mi zdurale. Zatim je jedna od njih, i dalje zagledana u nebeske visine, govoreći svima i nikome, rekla:

»Je, sad je na tebe red, mama je napravila kaj je imala.«

Svi smo znali da govori Dragi, to su bile te njihove dvorsko-zaplotnjačke konvencije, ujedno prigovarajući Veroniki što je bila tako daleko. »Imaš dvoje djece, ženu koja ti bude umrla i morat ćeš sve sam...«

Zrak je zapucketao, elektricitet je sunuo zidovima jureći u krugovima, a onda je Veronika najsmirenijim glasom rekla, obraćajući se bratu: »Mama nam bude oprostila« pa zaurlala: »Marš van, zmijurine stare! Krampusice jedne! Marš! Dabogda vas sutra vozila Geršekova kola!«

U tom trenu sve je stalo, granica je bila prijeđena, i znao sam koliko joj je teško. Ipak, žene su već bile vani, i nisu mogle čuti Veronikinu ispriku, također izgovorenu tako da se raspline u zraku.

Tako je krađom sve završilo, mislio sam, to je bilo trajno stanje kod Avirovih, gubitak unatoč svemu, sad je kraj i sve dalje bit će samo zaborav, a onda je predvečer, svi su već malo popili i pustili da ih obuzme sjeta koja je godila, Veronika sjela pored mene, i nekako kao da smo opet bili sami, počela iznositi svoje samo naizgled nevezane priče.

»Ti se sigurno ne sjećaš, dok sam bila mala, pa je ona mala susjeda Škrobotova, vraga mala, bila je starija od mene, imala neku plehnatu, najjadniju žlicu, a ja sam htjela baš takvu pa smo se mijenjale. Ja sam njoj dala jednu našu, srebrnu, a ona meni ovu. To sam protestirala pred mamom, a ona me pustila i sve je bilo dobro dok me susjeda jedan dan nije kod bunara dočekala s tom žlicom i pitala da se opet mijenjamo. Ova joj je naša bila preteška.«

Osmjehnuo sam se tome, čuo sam kako tkanina šušti, a stolica škripi, tako se Veronika namještala. Prekrižila bi noge, podbočila se na jednu ruku, raspustila kosu pa je opet svezala u rep, kao da joj ruke stalno moraju biti zaposlene da ih ne stavi nekome oko vrata. Najčešće ih je držala na knjizi, čitajući rusku, francusku i njemačku književnost, a potonju je, skupa s jugoslavenskom i diplomirala te se zaposlila na katedri u Heidelbergu, gdje je predavala književno prevođenje. To je seljacima imponiralo, pa su se prema tome odnosili kao i prema svemu što im se čini velikim – ignoriranjem i ruganjem iza leđa.

»Da ju sad japa vidi«, bila je najgora misao koju su dijelili među sobom.

Iza ovakvih Veronikinih rečenica uvijek se nešto skrivalo, a ona je uživala ne pojašnjavati to već pustiti ljude da svatko na svojoj razini pojmi stvari. Ovo sa zamjenom i žlicom račvalo se u nekoliko smjerova, ali ništa nisam rekao, osim da se ne sjećam.

»Samo su čekali da umre. Pa da se više nitko ničega ne sjeća. Ali mi se sjećamo, zar ne, ti i ja?«

»Čega se sjećamo.«

»Vidjela sam jedan oglas«, glas joj je postao drugačiji. »Prodaje se klavir.«

»Gdje?« upitao sam.

»U Bjelovaru.«

I sve mi se vratilo. Svega sam se sjećao. Filjurkin korak postao je brži, desetljećima mlađi, u salon su ušli neki drugi glasovi, prhnulo je veselje u sve sobe, a ja sam sve to gledao i mislio kako će trajati zauvijek, kako neće doći mraki, a ja sam postati Mračnjak.

1.

Malo niže u ulici, tamo gdje se ona jogunasto širila zavijajući na jugoistok, stvarajući privid seoskog trga, mesnicu su imali Aviri, čuveni po tome što su govorili da su poznavali Spiridona Samarasa. Nitko zapravo u čitavoj okolici, sve do Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara nije čuo za njega, ali bili su složni u tome da je takvo što obična izmišljotina. Zahvaljujući tome nerijetko bi iskrsnulo ime tog grčkog skladatelja, jednako na pogrebima, proštenjima, vjenčanjima ili političkim mitinzima. Nema tko nije imao mišljenje o Samarasu, i svima je polako išao na živce.

Gazda Aviro uz uzdah bi sjeo pred radnju odajući dojam čovjeka koji je tim činom spasio ne samo sebe već i čitav svijet. Uvijek bi mu trebalo malo vremena da prebrodi krizu uzrokovanu tim naporom, naglašeno izdahne, iz tabakere nabubrenim prstima izvadi cigaretu i zapali. Otpravio bi prvi dim u nebo i svijet bi opet došao na svoje mjesto. Dosađivao bih se na stepenici pred kućom, pritiskao boso stopalo na ostrugač, komad flah željeza koji je bio zabijen u zemlju kod ulaza da se prije ulaska očiste čizme, pomičući granicu izdržljivosti svoga tabana i čekao da me pozove. On bi se ispravio pa nagnuo naprijed, uprijevši se dlanovima u koljena, otvorivši tako perspektivu prema vrhovima cipela, što mu je u stajaćem položaju bilo nedohvatljivo. Do trenutka kad bi me pogledao i mahnuo, već bih išao prema njemu.

»Po čistim cipelama možeš prepoznati gospodina«, rekao bi svaki put.

Prošao bih kroz mesnicu do stražnje prostorije po krpu i tuljanovu mast, koju je kasnije, otprilike 1915., kad je postalo jasno da rat neće trajati tek nekoliko mjeseci, zamijenio komadić slanine. Nitko drugi to nije radio, i ne samo zato što je nije imao, nego i jer se smatralo da to uništava cipele, privlači male, nevidljive crve i velike pse, ali on je želio da mu se cipele sjaje, za drugo ga nije bilo briga pa ako se od ovog i nisu sjajile nije bio spreman odustati jer to bi značilo da život može biti i drugačiji i da baš ništa nije sigurno. Gazda Aviro pažljivo bi odvojio kožu i dao mi je. Osjećajući mast na jagodicama gutao bih slinu. Čučnuo bih i počeo mu čistiti cipele. Skinuo bih prašinu ili blato, obrisao ih pa mazao mašću. Bilo mi je osam-devet godina i znao sam sanjati kako mu zagrizam u cipele. Za nagradu, obično subotom, dao bi mi da onaj komadić slanine ponesem kući. Prvi put, da barem malo usrećim majku koja je stalno bila zabrinuta zbog oca čija su pisma i karte neredovito stizale, i njoj sam namazao cipele, zbog čega se rasplakala, istodobno sretna i očajna, kakva je tih godina najčešće bila.

Onog jutra kad mi je gazda Aviro rekao: »Donesi samo krpu«, znao sam da se svijet promijenio. Diskretno sam pljunuo na njen vrh i počeo glancati. Bile su to još posve dobre cipele, lijepe iako nekoliko godina stare, ali on kao da je izgubio volju.

»Dosta je bilo«, izvukao je nogu.

»A Samaras?« pitao sam kao i toliko puta kad bi bio loše volje.

Dugo je šutio, a onda je u njemu opet bljesnulo, fosfor sjećanja zaustavio je vrijeme i ratove.

»Velik čovjek, velik...«, počeo je i na toj stolici pred gotovo praznom mesnicom svijet se vratio u normalu.

Osjećao sam ipak da uskoro čak ni to neće biti dovoljno.

Nastavio sam mu čistiti cipele, u zamjenu za priče, ali i ne samo zbog toga. Gazda Aviro bio je godište moga oca, zbog čega me nešto istodobno odbijalo i privlačilo prema njemu. Čuo sam ljude više puta kako govore o njemu, jednom i pod stolom, kad je susjeda Špeharova pitala majku nije li neprilično da mu čistim cipele, a mama uzdahnula tako jako da mi je u glavi nastao vakuum, jer bio sam siguran da će mi zabraniti da nastavim s tom sramotom. Ništa nije rekla, pa je susjeda opreznije nastavila da zna da mi nedostaje otac i sve će to proći kad se vrati.

»Znaš kak o njemu govore ostali muški?«

Mama opet nije odgovorila, možda je odmahnula glavom da ne zna jer susjeda je nastavila: »Da su ga spasili njegovi debeli prsti. Kad su mu dali pušku nije mogao provući kažiprst kroz onu okruglu zaštitu i doći do oroza.«

Zazveckao je porculan, kako je to majka zvala. Šalica i tanjurić. Kava od cikorije, koju je čuvala za goste. Susjeda bi uvijek našla način da odbije čaj od maslačka ili drugog bilja koje je mama sama skupljala i sušila na tavanu. Mama je lupkala petom u sporom, ujednačenom ritmu. Pritiskalo me u prsima, zažmirio sam da se smirim, a udarci su dobili na intenzitetu pa sam brzo otvorio oči.

»Ne znam. Moj muški ne veli ništa.«

Kratka tišina pa šalica zastruže. Susjeda se krene obraniti gutljajem.

»Ili veli, ali ne nama, nego negdje bogtepitaj gdje, jer zabranjeno nam je znati gdje su.«

Nikako nisam mogao shvatiti zašto susjeda Špeharova dolazi k nama i zašto joj majka dopušta da u kuhinji ponekad sjedi satima, jer majka kao da se svaki put morala braniti.

»Samo moraš znati da je Aviro cincar, i da je crveni.«

»Dajte najte...«

»Jesu s Rusima ili nisu?«

Gotovo sam uzviknuo i tako se izdao. Još sam u sobi čuvao primjerak Ilustrovanog lista koji je otac kupio na dopustu na kojem je na naslovnici lijepo bilo pokazano kako Kozaci pucaju na naš vlak Crvenog križa, što se nije smjelo, kako sam pamtio, jer nisam mogao zapamtiti termin međunarodno pravo kad je otac naglas čitao novine jer drugačije bi izgubio nit. Majka je ustala od stola i prišla peći. Susjeda joj je gledala u leđa.

»Takvi pucaju u tvog supruga.«

Gledao sam neće li majka udariti nogom, ali stajala je čvrsto, nepomično.

U glavi mi je opet nastao vakuum, cviljelo mi je u ušima, zašto sam čistio cipele nekome tko bi pucao na mog oca, i zašto bi to gazda Aviro učinio kad su uvijek lijepo razgovarali, a osim toga ionako nije mogao provući prst do okidača, kako je sama rekla. Ali susjeda Špeharova uvijek je govorila takve neke stvari, i kad bi majka za njom zatvorila vrata svaki put bi nešto mrmljala i pitala zašto joj se stalno motam oko nogu, nemam li konačno nekog posla.

Da je imao debele prste, i moj je tata mogao ostati kod kuće, kao i gazda Aviro, misao je koja me nije napuštala. Mi djeca rugali smo se njegovoj debljini, oponašajući roditelje, djedove i bake, a zapravo je on bio pametniji od svih njih.

Ali moj je tata imao najtanje prste kojima je mogao razgoropaditi violinu ili rastopiti bas. Kad je on vadio cigaretu, to je bilo nešto posve drugačije. Nije bilo težine svojstvene gazdi Aviru koji kao da to čini jer mora, ma kakvi, moj otac kad bi zapalio i zabacio glavu, sve je bilo kao da će odletjeti. I odletio je, a gazda Aviro i dalje je tu bio usidren, pušio koliko je htio i zagledavao ta svoja stopala, kao da bi mogla nekamo pobjeći bez njega.

Ponekad bi gazda bio posebno razgovorljiv pa sam s vremenom o njima znao još i više nego susjeda Špeharova, čijeg su supruga znali u tri sreza, a na malom je prstu sve do uspostave Kraljevine imao prsten s natpisom dadoh zlato za željezo 1914., koje su dobivali oni koji su u humanitarnoj akciji dali zlato ili novac za pomoć udovicama i djeci poginulih vojnika, dok se nije sasvim uvjerio da je stvar s Austrijom svršena. Treza Krčina, susjeda s druge strane, koja je pamtila kakvo je koji dan bilo vrijeme barem do 1880., rekla je da je Špehar to prstenje nabavio na crno, po 50 krajcara komad. Ovako ili onako, gazda bi samo otresao žar cigarete i kiselo podrignuo ako bih mu spomenuo te važne stvari, ali ako bih postavio pitanje ponekad bih dobio odgovor koji sam pamtio do u detalje, kao najveće blago, jer tad bih konačno imao nešto za podijeliti s drugima, privući majčinu pažnju i malo je razveseliti.

»Odakle ste vi?« jezik mi je bio brži od pameti, jer nisam mogao podnijeti pomisao da bi gazda pucao na mog tatu i da je crveni.

»Odavde i odasvuda«, odgovorio je i to me uplašilo iako se rijetko kad micao s te stolice pa mi se činilo da malo preuveličava. »Trojica mojih predaka, braća Nikola, Teodor i Konstantin, dotaljigali su se iz Grčke, sa svime što su imali, a to i nije bilo toliko malo. Koci Djuc’ su se prezivali, to ti znači zlatno runo, ali ako i nisu bili posve siromašni, nisu bili ni bogati i ona da se prezime daje po karakteristikama kod njih nije točna, oni su svoje dobili, ili si sami putem nadjenuli, tko će znati, po selu pokraj Kozana, skroz daleko na jugu sjevera Grčke, a možda i po tome što je jedan od njih, vjerojatno Nikola, trgovao kozama«, volio me tako zbunjivati, kao da je želio da se mučim u memoriranju svog zlatnog runa koje ću podijeliti sa svakime tko bude htio slušati. »Vjerojatno i nisu došli da ostanu, bili su putujući trgovci, znaš kako se ovdje naziva te ljude? Cincari.« Pretrnuo sam, znači bila je to istina, i dobio sam želju pobjeći. Cincari nisu bili kao mi, to su svi govorili, oni su bili kao neki Židovi i još k tome pravoslavni, i sve me to strašilo jer mi je bilo neshvatljivo i mistično pa sam napeto slušao što će mi reći, blagoslovljen njegovom pažnjom. »Cinci«, pokazivao mi je dlan sa svih pet ispruženih prstiju. »Odatle nam ime, od broja pet, jer da cincari samo novce broje, trgovci, kamatari i bankari.«

»Cinci. Bankari i karmatari«, ponovio sam.

»Da, trgovinom su se bavili i pobjegli od Turaka. Znaš li tko su Turci?«

»Tko za njih nije čuo!«

»Bilo je to negdje oko 1740.«

»Prije rata?« pitao sam, samo to mi je bilo važno.

»Ovog sad?« nasmijao se gazda Aviro. »Davno prije«, rekao je pa se nagnuo naprijed provjeriti jesu li prsti na mjestu.

Trojica braće trgovala su srebrom, kožom i zna čime još sve ne. Nikola je bio opančar, Teodor sve i sva, pričat ću ti jednom više, kaže, sve je blago uložio u zagrebačku Petrovu 2, Sveti duh i lijepe žene, a Kosta je imao gostionicu koju je volio, ženu koja ga je voljela, a onaj tamo zdenac, pokaže iako ga ne možemo vidjeti, prema izlazu iz sela, kako se zove? Kostin zdenac, pa da, pred njegovom kućom, on ga je napravio.

»Na kraju su se odlučili vratiti u Grčku, ali ostali su u Makedoniji kao oni od našeg sela. Više nisu bili Koci Djuc’, nego duboki vrtlog koji te može povući u sebe. Da, bili su od našeg sela, od Vira ili a Vira kako bi se cincarski reklo, a njihovi su nasljednici ostali, kao Aviri. Znaš li ti što je zlatno runo? To ti je runo jednog ovna u grčkoj mitologiji na kojem su Friks i Hela, brat i sestra, pobjegli i odletjeli na Crno more.«

Crno more za mene je naravno bilo nešto najstrašnije, ali nisam se usudio ništa upitati, tamo valjda idu Židovi i pravoslavni i dobivaju neku krv u kaležu i bodeže za srce.

»Zatim je Friks to runo poklonio svom rođaku i kralju Eetu. Bilo je obješeno na hrastu u Svetoj šumi, a čuvala ga je velika, divlja zvijer.«

»Markulesa?«

»Ne, ali recimo da je slično. Više kao Huta.«

»Huta?« sav sam se naježio. Markulesa me privlačio, a Huta mi je samo bila stravična, s onim kokošjim nogama skakala je posvuda, šuštala u lišću i mogla te začarati.

»Zatim ga je jedan hrabri mladić, zvao se Jazon, odlučio vratiti u Jolk, odakle su pobjegli brat i sestra, pa je s Argonautima krenuo na Crno more, u grad Kolhidu i uspio ga je vratiti.«

Usta su mi bila razjapljena, pitao sam se jesu li uspjeli.

»Vratili su runo, uz pomoć Medeje, kraljeve kćeri, koja je bila čarobnica.«

U mojoj glavi, oni su bili nasljednici Jazona i Medeje, a kako mi vrijeme još uvijek nije značilo ništa, njih su dvoje mogli biti gazdini djed i baka, netko tko je još jučer bio tu negdje, možda u šumama prema Koprivnici ili kod Molvi, ili pak na Dravi, koja je za mene uvijek imala nešto mitsko. Koci Djuc’, mislio sam, da se barem meni dogodi nešto jednako zanimljivo, da nađem zlatno runo koje je bilo ukradeno gazdinim precima i postanem junak.

Tako bi mi prolazila prijepodneva, i zbog gazde Avira nisam toliko mislio na rat i na oca za kojeg sam se nadao da će se vratiti.

 * * *

Marko Gregur (Koprivnica, 1982) je književnik i djelatnik u kulturi. Od 2009. godine član je, a od 2014. predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca (2016–2018) koji je okupljao autore iz Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Predsjednik je Organizacijskog odbora festivala »Krleža i Duga Rijeka«. Jedan je od pokretača i glavni urednik časopisa za književnost Artikulacije te urednik hrvatske književnosti u Vijencu. Urednik je 20-ak knjiga domaćih i stranih autora. Autor je sedam knjiga, a za svoj je književni rad dobio više nagrada, među kojima i državnu Nagradu Vladimir Nazor i nagradu Fric (za roman Vošicki) kao i nagradu Prozak za najbolji rukopis autora u dobi do 35 godina iz Republike Hrvatske. Romani su mu snimljeni kao zvučne knjige, dramatizirani za Hrvatski radio i prevedeni (ili se prevode) na njemački, talijanski, makedonski i slovenski. Dobitnik je Medalje Grada Koprivnice za osobit doprinos književnosti. Oženjen je i otac dvoje djece.

Marko Gregur, foto: Tone Stojko