Arheološka baština Salone Felix

Salona, glavni grad rimske Dalmacije, odavno je u fokusu arheologije. Ruševine antičke prijestolnice privlačile su monumentalnošću građevina, slučajno otkrivenim ulomcima arhitektonskih ukrasa i skulptura, natpisa i nadgrobnih spomenika. Obilje arheološkog materijala u početku je sakupljeno u privatnim zbirkama poput Papalićeva lapidarija (Museum Papalium) ili one nadbiskupa Pacifika Bizze u atriju biskupske palače, obitelji Garagnin u Trogiru, gdje se i danas u njihovu vrtu nalaze neki salonitanski natpisi, te poznatim splitskim zbirkama Carla Lanze i Vicka Solitra. Mnogi su salonitanski spomenici razneseni izvan naših granica, o čemu postoje izvjesni zapisi te su s vremenom integrirani u neke muzejske zbirke. Što reći o tom iznimnom arheološkom nasljeđu?

Tijekom dva stoljeća istraživanja najvećeg arheološkog lokaliteta provedena su prema određenim pravilima struke što se s vremenom prilagođavalo razvoju novih metodologija iskopavanja. Osnutkom Arheološkog muzeja u Splitu prva arheološka istraživanja bila su usmjerena prema zapadnoj salonitanskoj nekropoli gdje se nastojalo pronaći brojne grobne priloge za muzejske zbirke. Tada je Carlo Lanza otkrio i rano rimsko groblje s dijelovima mauzoleja i brojnim skulpturama ugledne italske obitelji Lollia. Pritom nije zanemario ni vidljive ostatke zidova antičke arhitekture poput termalnog sklopa u južnom dijelu grada. No, problem su predstavljali privatni posjedi, što je i danas aktualno, jer nije bilo moguće provesti cjelovita iskopavanja, pa su radovi na nekim lokalitetima obavljani u više navrata i gotovo rijetko potpuno zahvaćeni.

Tlocrt Salone u vrijeme istraživanja gradskog perimetra (F. Carrara)

Zatim je sustavno istraživanje gradskog perimetra proveo F. Carrara, čiji su dragocjeni podatci temelj za poznavanje oblika i veličine grada, budući da se mnogi dijelovi više ne mogu provjeriti na terenu, osobito na južnoj strani u močvarnim predjelima riječne delte. Dokumentirao je brojne kule uz bedeme te utvrdio i gradska vrata Porta Caesarea i Porta Andetria. Osim toga uočio je istaknute ruševine krstionice oktogonalna oblika čiji su zidovi bili ukrašeni mramornim oplatama kao i sam krsni zdenac križna oblika. Ispred je pronašao mramorne stupove s iznimnim bizantskim kapitelima svečanog predvorja. To ga je potaknulo na istraživanje susjednih prostorija poput konsignatorija, gdje je na svjetlo dana izišao i jedinstven mozaik s prikazom dvaju jelenova pokraj kanatarosa – ilustracijom 41 psalma i mozaični tapeti geometrijske ornamentike izrazito kršćanske simbolike. U toj svečanoj prostoriji zatečena je i zidana polukružna klupa s katedrom odakle je biskup krizmao neofite. Potom je radove nastavio don F. Bulić kompletiravši istočnu dvoranu – katekumenej odnosno vestibul u kojem su katekumeni čekali na sam obred krštenja. S južne strane krstioničkog sklopa Bulić je otkrio veliku trobrodnu baziliku, nazvavši je basilica urbana, s obzirom na to da je to bila prva crkva otkrivena unutar grada. Kako su istraživanja napredovala, pozvao je arheologe bečkog Arheološkog instituta W. Gerbera i R. Egger da se pridruže tim opsežnim arheološkim zahvatima. U nekoliko kampanja otvoren je episkopalni kompleks koji se sastojao od dvojnih bazilika izgrađenih u više razvojnih faza tijekom vremena, što je objavljeno u prvoj monumentalnoj monografiji (Forschungen in Salona I). U prezbiteriju salonitanske katedrale bio je postavljen mozaični natpis s imenima biskupa graditelja: Nova post vetera / coepit Synferius / Eysichius eius nepos / cum clero et populo fecit / haec munera / domus C(h)r(ist)e grata / tene. Spomen salonitanskih biskupa značio je siguran datum podizanja te monumentalne crkvene građevine početkom 5. st. i predstavljao okosnicu izgradnje biskupskog sjedišta. Pokraj salonitanske katedrale W. Gerber je otkrio baziliku križnog tlocrta i temeljne ostatke zidova jedne ranije trobrodne bazilike. Unutar apside križne bazilike zatekao je jedan polukružni zid koji je pripisao prvoj crkvenoj građevini na tom mjestu. U posljednjoj fazi u 6. st. u vrijeme biskupa Honorija, kada je izgrađena križna bazilika i obnovljena ranije podignuta katedrala i napravljena nova krstionica s konsignatorijem i vestibulom, potpuno je preuređen i iznimno ukrašen episkopalni kompleks. S obzirom na to da su sačuvani samo niski zidovi, gdje se naziru tragovi fresaka uglavnom geometrijske raščlambe zidnih ploha, najraskošniji su podni mozaici izvanrednih geometrijskih prepleta kršćanskih simboličnih motiva gdje dominiraju inačice križeva, oktogona, rombova – najvažnijeg dokaza Kristova Uskrsnuća, odmaknutoga kamena s Kristova groba koji »donosi život«.

Rekonstrukcija forumskoga kompleksa i teatra s hramovima
(E. Dyggve)

Pogled na sjeveroistočni ugao bedema Urbs vetus s Porta Caesarea i sjeverni dio Urbs orientalis s episkopalnim kompleksom

Nasuprot dvojnim bazilikama (basilica gemina) povezanim zajedničkim narteksom nalazi se biskupova palača s velikim atrijem i luksuzno uređenim biskupskim termama, budući da je svećenstvu bilo zabranjeno odlaziti u javne termalne građevine.

Danas je to najbolje prezentirana spomenička cjelina, iako nije do kraja razjašnjena. Izražavajući sumnju u neke Gerberove zaključke o tom kompleksu, E. Dyggve je poduzeo reviziona istraživanja okupivši pritom ekipu vrsnih suradnika, osim danskih kolega sudjelovali su naši antički arheolozi – D. Rendić-Miočević, B. Gabričević, M. Suić. Nažalost, rezultati nisu nikad objavljeni, nego su samo sporadično doneseni pojedini segmenti, poput krstioničkog sklopa ili brojnih oratorija. Dyggve je ponudio i rješenje odvijanja obreda krštenja analizom prostorija povezanih s krstionicom što je bilo u suprotnosti s prije iznesenim i općeprihvaćenim mišljenjem o funkciji pojedinih prostora. Katekumeni su iz narteksa ulazili u dvoranu katekumeneja (konsignatorija), odakle su kroz predvorje krstionice odlazili u vestibul, gdje su čekali svoj red za krštenje. Zatim su iz malog predsoblja dolazili u svlačionicu te u glavnu prostoriju krstionice gdje je u jednoj dubokoj niši bio konsignatorij. Nakon svečanog čina krizme kroz predvorje su ulazili u katedralu da bi kao punopravni kršćani prvi put prisustvovali glavnom dijelu mise – Euharistiji. Na funkciju zapadne dvorane odnosile su se primjedbe D. Rendić-Miočevića, koji se priklanja mišljenju prijašnjih istraživača da je riječ o konsignatoriju s važnom porukom mozaičnog prikaza psalma na ulazu iz krstionice. No, kako se u to vrijeme smatralo da katekumeni ne smiju boraviti u crkvi prije krštenja, predložio je njihov dolazak u prostoriju čekaonice – vestibula, iz smjera tzv. Petrove ulice kroz uske hodnike. Pritom je potpuno zanemaren vrlo važan reljef na nadvratniku ulaza u vestibul iz katedrale, gdje je istaknut prikaz Agnus Dei, očito namijenjen pripravnicima svečanog obreda krštenja koji se obavljao na Vigilije Uskrsa. Dakle, upravo iz katedrale su katekumeni ulazili u vestibul gdje su okupljeni pod vodstvom svećenika sudjelovali u posljednjim pripremama – molitvama i čitanjima Evanđelja. Potom su odlazili u svlačionicu te u krstionicu, iz koje su u konsignatoriju prisustvovali završnom činu krizme ispred svećenstva na čelu s biskupom. Potom su silazeći stubištem iz narteksa ulazili u katedralu. Također je važno napomenuti da je pred sam početak obreda krštenja svećenička povorka predvođena biskupom prilazila monumentalnim predvorjem krstionice na posvetu i blagoslov krsnog zdenca, a iz tog razloga je prilikom obnove katedrale proširen prostor sjevernoga bočnog broda. To neprijeporno pokazuje važnost posebno ukrašenog ulaza u građevinu krstionice, a ne izlaza kojim su mogli nakon cjelokupne ceremonije novi kršćani doći u katedralu na prvu misu Uskrsnog jutra. Upravo u salonitanskom krstioničkom sklopu najbolje su sačuvani svi bitni elementi pružajući uvid u rekonstrukciju toga temeljnoga kršćanskog obreda, što se već dalo naslutiti iz prvog Dyggveova prijedloga, donekle ispravljenog odnosno nadopunjenog.

Votivni dar mramorne skulptura dječaka u igri s ljubimcem

Mozaik s prikazom Tritona iz namjesnikove palače

Na salonitanskim nekropolama pokopani su brojni martiri čiji su grobovi predstavljali temelj za podizanje cemeterijalnih bazilika. U blizini groba prvoga salonitanskog biskupa Domnija, nakon vizigotskih razaranja brojnih grobnih memorija, biskupi Gajanus i Symferius podižu potkraj 4. i početkom 5. st. baziliku na Manastirinama, gdje neposredno ispod oltara postavljaju svoje sarkofage te pritom dodaju još sarkofag martira Septimija. Dakle, salonitanski biskupi primjenjuju primjer milanskog biskupa Ambrozija, koji je na taj način za života pripremio svoj sarkofag uz one martira Gervazija i Protazija, čime je to uveo kao pravilo u Zapadnu crkvu. Prvo biskupsko groblje gdje su pokraj martira pokopani prvaci salonitanske stolice i drugi uglednici istraženo je u potpunosti te objavljeno u monografiji (Foschungen in Salona II). Pod Bulićevom arheološkom palicom jedno od najpoznatijih ranokršćanskih cemeterija sub divo, predstavljalo je povod organiziranja Prvoga međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju. Zamah istraživanja ranokršćanskih nekropola nastavio se na lokalitetu Kapljuč, gdje je također podignuta cemeterijalna bazilika nad grobom martira Asterija i četvorice vojnika Dioklecijanove straže. Arheološka su iskopavanja povjerena danskim arheolozima pod vodstvom J. Brondsteda, pri čemu je sudjelovao i E. Dyggve kao dokumentarist. U toj najranijoj bazilici, osebujnog tipa s podnim mozaicima u prednjem i jednostavno popločanom endonarteksu u drugom zapadnom dijelu, uočeni su elementi obnavljanja nakon rušenja Alarikovih Vizigota i preuređenja prezbiterija razvojem liturgijskih obreda. Drugo biskupsko groblje nastalo je u 6. st. nad grobom martira Anastazija, gdje je podignuta ne samo monumentalna cemeterijalna bazilika s narteksom i atrijem u kojem istaknuto mjesto zauzima građevina mauzoleja nego i specifični oblik oratorija – martirija bazilikalnog oblika, poznatog prema Dyggveovu nazivu kao basilica discoperta. U toj cemeterijalnoj bazilici ostvarena su jedinstvena djela salonitanske radionice mozaika bezbrojnih geometrijskih kombinacija uobičajenih kršćanskih simbola, gotovo u cijelosti sačuvani na podnim površinama.

Glasovita salonitanska ranokršćanska groblja, gotovo potpuno istražena, prezentirana su i također objavljena u monografijama (Recherches a Salone I, Forschungen in Salona III). S obzirom na to da je upravo posljednji period kasnoantičke Salone i najbolje bio sačuvan, zaokupio je brojne istraživače salonitanskih starina. Pritom je onaj rani antički grad ostao u sjeni, premda su postupno pronađeni bitni gradski sadržaji. U prvom redu pristupilo se istraživanju najmonumentalnijih građevina poput amfiteatra i teatra, koje su dugo korištene i preuređivane te nije uvijek jednostavno razlučiti sve faze gradnje. To je već započeo F. Carrara, a nastavio don F. Bulić, koji je ponudio iskopavanja danskim arheolozima. Tako je J. Brondsted otkrio mali tetrastilni hram nasuprot teatru utvrdivši četiri razdoblja adaptacije toga ranoga kultnog objekta, čiju je rekonstrukciju napravio E. Dyggve. Pritom je Dyggve proučavao i zgradu teatra pripremivši opsežnu dokumentciju koju je potom objavio D. Rendić-Miočević. Rimsko kazalište čije je gledalište dijelom podignuto na padini brežuljka, a viši menijan oslonjen na substrukcijama, moglo je primiti oko 3500 gledatelja. Bogato ukrašena i arhitektonski raščlanjena scenae frons pozornice vjerno je prikazana na segmentu reljefa Trajanova stupa prilikom carskog posjeta Saloni.

Tijekom tih danskih iskopavanja E. Dyggve je ubicirao forum najstarije gradske jezgre te sondažnim istraživanjima utvrdio osnovni raspored i razvojne faze glavnih objekata. To je prostrani trg pravokutna oblika okružen trijemovima kojim na sjevernoj strani dominiraju kultne građevine. Prvobitni tetrastilni hramovi blizanci flankiraju nešto nižu govornicu – rostru, koju Dyggve smatra najranijim periodom, a potom ih u 2. st. zamjenjuje trodijelni hram kapitolijskog tipa u 2. st. Konačno preuređenje pripisuje Dioklecijanovu vremenu kada se potpuno mijenja orijentacija foruma, što očito predstavlja znatan urbanistički zahvat. Premda su naknadno izvršena revizijska iskopavanja L. Creme tijekom II. svjetskog rata, nažalost, neobjavljena, i ona posljednja Ch. Clairmonta, kada je otkrivena i gradska vijećnica – curia s istočne strane foruma, samo su potvrđeni Dyggveovi rezultati. Upravo u kontekstu foruma vrlo rano se štovao carski kult, esencijalni simbol propagande Rimskog Carstva. O tome svjedoče nalazi skulptura careva, poput Augustova mramornog torza, nažalost, trenutačno izloženog u muzeju Metropolitan u New Yorku umjesto u našim muzejskim zbirkama. Otkriveni su i portreti dječaka Nerona i Druza Cezara, carice Livije, cara Domicijana iz 1. st., a potom Faustine Mlađe i one najpoznatije tzv. Solinjanke, carice Plautile u dvije različite inačice, vjerojatno postavljene na novom forumu proširenjem grada, tzv. Urbs orientalis. Tu je podignut monumentalni Jupiterov hram čiji su arhitektonski dijelovi nedavno otkriveni kao spolije u bankinama riječnog rukavca i drenažnoga kanala – veliki nadvratnik, ulomci kasetiranog stropa, Jupiterovi žrtvenici i votivni darovi poput skulpture dječaka u igri sa svojim ljubimcem. U Dioklecijanovu razdoblju obnavlja se hram, o čemu govore nalazi mramornih korintskih kapitela azijskog tipa i natpis carice Aurelije Priske, nobilissimae feminae na postolju njezine skulpture. Tom vremenu pripisuje se i jedan od posljednjih poganskih hramova u blizini Porta Andetria koji je pronašao i samo usputno objavio E. Dyggve. S obzirom na odavno poznat nalaz mramorne skulpture Venere Victrix, smatrao je da je riječ o kultnoj statui tog hrama, simbolu apsolutne pobjede i prosperiteta Rimskog Carstva.

Pogled na amfiteatar

U tom istočnom dijelu grada, Urbs orientalis nalazila se i palača namjesnika provincije. To je klasičan tip rimske vile sa središnjim atrijem okružen trijemovima oko impluvija čime je omogućen pristup ostalim prostorijama. Odatle potječu najpoznatiji antički mozaici s prikazima Orfeja, Apolona i Tritona, koji su tijekom istraživanja L. Creme tijekom II. svjetskog rata izvađeni i preneseni u AMS. Kako nisu nikad objavljeni rezultati iskopavanja, nego je nedavno samo preliminarno donesena štura dokumentacija, nije moguće razaznati njihov izvorni raspored. Međutim, na istočnoj strani atrija je najveća dvorana presvođena križnim svodovima, što neprijeporno pokazuju pravilno raspoređeni zidani piloni, te je očito na katu bila prostorija iste veličine. Podni mozaici te glavne dvorane ukrašeni su prepletima florealne ornamentike, karakterističnoga kasnoantičkog perioda, pokazujući posljednju obnovu Dioklecijanova vremena. U tom kontekstu može se nad monumentalnim ulazom okrenutim glavnom dekumanu, promatrati i reljefe s prikazom Rome i salonitanske Tihe gdje je u službenoj kratici imena Salone naveden i Dioklecijanov gentilicij Valeria te se možda može pretpostaviti s druge strane i simbol cara, zaslužnog za prosperite glavnoga grada.

U sjeverozapadnom uglu Urbs orientalis gdje se uz bedeme pružao gradski vodovod sagrađen je golemi termalni kompleks od kojeg je danas vidljiv i prezentiran samo istočni dio, tzv. Velike gradske terme. Tu su oko središnje palestre raspoređene prostorije različitih namjena, kao bazeni i kade za hladne kupke – frigidariji na sjevernoj strani ili oni zagrijani prostori sistemom hipokausta – tepidariji i kaldariji uz istočno pročelje. U zapadnom dijelu je naknadno nastao manji sklop termalnih prostorija, neposredno uz tzv. Petrovu ulicu. No, termalne građevine se prostiru i s druge strane te ulice, čiji su zidni temelji još vidljivi ispred apsida križne bazilike i katedrale. Dyggveovim revizionim istraživanjem episkopalnoga kompleksa otkriveni su elementi termalnih instalacija ispod biskupskih bazilika u čijem kontekstu se posebno ističe antički mozaik s prikazom pjesnikinje Sapfe okružene muzama. Jedinstven podni mozaik je više puta otvaran i samo dokumentiran crtežem te nažalost ponovo zatrpan.

Rani rimski most (Pet mostova)

Najmonumentalnija rimska građevina, amfiteatar, prvobitno podignuta izvan gradskog perimetra, uklopljena je u zapadne bedeme prilikom formiranja novog dijela grada, Urbs occidentalis. Istraživanja je sredinom 19. st. započeo F. Carrara i nastavio don F. Bulić te pritom otkupio mnoge privatne posjede da bi se mogao prezentirati najveći antički spomenik, kojem je E. Dyggve posvetio opsežnu studiju i detaljnom analizom prikazao rekonstrukciju njegova izvornog izgleda (Recherches a Salone II). Amfiteatar je bio na tri kata s vanjskim plaštem raščlanjenim arkadama ukrašenim arhitektonskim redovima i skulpturama, a unutrašnjim konstruktivnim sustavom kružnih i radijalnih hodnika sličan rimskom Koloseju, očito nije sagrađen prije dinastije Flavijevaca. Prestankom održavanja gladijatorskih predstava u 6. st. prostori malih svetišta Nemeziona unutar substrukcija gledališta pretvaraju se u kršćanske oratorije gdje su na zidovima oslikane freske salonitanskih martira stradalih u areni, osobito za Dioklecijanovih progona. Mjesto martirija idealan je prostor trijumfa kršćanstva pa se u tom kontekstu može promatrati adaptiranje podzemne prostorije u sredini arene, izvorno u funkciji Porta Libitinae. Tu je ukopana manja pravokutna građevina u čijim su temeljima pronađeni dijelovi stupova i ranokršćanskih kapitela 6. st., što pokazuje obnovu kultnog mjesta u ranom srednjem vijeku, u povijesnim izvorima poznate crkve Sanctus Michael de Arena.

Salonitanske nekropole pratile su neposredno ceste izvan grada. Zastupljene su sve vrste nadgrobnih spomenika poput mauzoleja uglednih rimskih obitelji sa skulpturama ili simboličnim prikazima na reljefima, natpisima ili porukama ispisanim u stihovima, jednostavne stele i are, mramorni sarkofazi i oni nastali u domaćim radionicama, nastojeći zadržati u sjećanju građana one preminule. No, podižu se i svetišta htonskih božanstava pod čijom su nebeskom zaštitom antička groblja. Jedinstven je primjer maloga hrama u antama ispred spilje s Heraklovim reljefima na samom ulazu u podzemni svijet, u blizini zapadne nekropole. Skulpture ili simboli Atisa ili Dioniza također su postavljani u kontekstu grobnih parcela, pružajući iniciranim pokojnicima nadu u blaženstvo zagrobnog života.

Dakle, dugogodišnjim istraživanjima Salone dotaknuti su više-manje mnogi segmenti antičkoga grada izvanredno smještenog u prostranom morskom zaljevu zaštićenom planinskim masivom Kozjaka pokraj ušća rijeke koja je oduvijek predstavljala izvor života. U tom kontekstu slikovit je opis Tome Arhiđakona o Salonitancima koji su bili prisiljeni napustiti svoj razoreni grad i skloniti se na susjedne otoke: »Ništa se, naime, njima nije činilo, da im nedostaje, osim rijeke Jadra, koji je s istočne strane živahno utjecao u grad Solin, o čemu se čita u Lukanu – Qua maris adriatici longas ferit unda Salonas, et tepidum in molles zefiros excurrit Yader«.

U ovom kratkom eseju akcent je na kompleksnom pogledu isprepletenosti prilagođavanja i adaptacija brojnih objekata tijekom raznih povijesnih razdoblja. Pritom se prisjećam prvog dojma s arheoloških iskopavanja pod vodstvom moga dragog profesora D. Rendić-Miočevića, gdje sam kao studentica sudjelovala na složenom zahvatu otkrivanja sjevernih gradskih bedema pokraj Porta Caesarea. Upravo na mjestu najstarije gradske jezgre moglo se očekivati pronalazak elementa najranijega grada, a pronađene su izrazito kasnoantičke strukture, te mi se već tada urezala slika o složenosti arheoloških istraživanja. Zahvaljujući kozervatorskom početku svojega profesionalnog rada, što mi je pružilo jedinstvenu priliku upoznavanja mnogih arheoloških lokaliteta i suradnji s kolegama raznih institucija tijekom njihovih istraživanja te osobito stručnjaka drugih profila, iskristalizirao se konzervatorski princip sveobuhvatnog pristupa svakom pojedinom spomeničkom kompleksu. A to je jedini pravi način upravo za razumijevanje salonitanske baštine. Naime, Carrarinim iskopavanjima utvrđen je obris grada a Dyggveovom analizom urbanistički razvoj najstarije gradske jezgre potom proširene na istočne i zapadne suburbije, čime su postavljeni temelji za proučavanje Salone. Vrsne studije brojnih istraživača posvećene pojedinim građevinskim sklopovima potpuno istraženim ili tek ubiciranim kao i različitim vrstama spomenika osvjetljavaju neizmjernu raznolikost i bogatstvo. U tom kontekstu dragocjeni su doprinosi naših prethodnika koje će nadopunjavati i nadograđivati novim spoznajama arheološke znanosti buduće generacije nastavljajući arheološka istraživanja ovog jedinstveno sačuvanog antičkog velegrada.

Jasna Jeličić Radonić redovita je profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu te na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Prije je vodila konzervatorske radove i arheološka istraživanja u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu. Istraživala je grčki polis Faros te antičku i kasnoantičku Salonu. Objavila je više knjiga i članaka o antičkoj i ranokršćanskoj umjetnosti s područja rimske provincije Dalmacije.