Ante Starčević i hrvatsko državno pravo u ideološkom sustavu don Mihovila Pavlinovića

U historiografskoj literaturi i povjesničarskim debatama ideologa dalmatinskoga narodnjaštva, don Mihovila Pavlinovića, katkad se označava pravašem prije pravaštva u Dalmaciji, odnosno pravašem prije don Ive Prodana, koji je početkom 1880-ih predvodio prvu pravašku skupinu u Dalmaciji, doduše izvanstranačku. Takve ocjene mogu se smatrati opravdanima jer je Pavlinović doista bio uključiv prema idejama Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, što je u istraživanjima njegove ideologije zapazio akademik Nikša Stančić, a o čemu svjedoče Pavlinovićevi spisi i sačuvana korespondencija. Povodom 200. godišnjice Starčevićeva rođenja u ovome tekstu objasnit će se na koji je točno način, i u kojoj mjeri, hrvatsko državno pravo bilo zastupljeno u Pavlinovićevu ideološkom sustavu te kakav je bio odnos između njega i Ante Starčevića.

Don Mihovil Pavlinović

Portret narodnoga tribuna

Dok je u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji 1861. zasjedao Hrvatski sabor, upamćen kao »veliki«, Dalmacija je prvi put u povijesti dobila zemaljski parlament – Dalmatinski sabor. Uzavrela debata koja je otpočela u srpnju 1860. polemikama o jeziku zemljišnih knjiga naznačila je obrise dvaju suprotstavljenih političkih tabora: autonomaškog i narodnjačkog. Dok su autonomaši polazili od slavo-dalmatinskoga nacionalnoga konstrukta i pokrajinske autonomije, uz latentno prisutne pomake prema talijanskom nacionalizmu, dalmatinski su narodnjaci zagovarali sjedinjenje sa središnjom Hrvatskom, lavirajući pritom između jugoslavenskoga i hrvatskoga nacionalnog opredjeljenja. Konstituiranjem Dalmatinskoga sabora politička bitka ustavnoga razdoblja prelila se sa stranica novina i brošura u saborske klupe dvorane sv. Antuna u Zadru. Eugen Kvaternik smatrao je Dalmatinski sabor plodom austro-švabskoga nasilja, odnosno umjetnim tijelom koje ne proizlazi iz državnopravne tradicije Trojedne Kraljevine, čiji bi zastupnici trebali saborovati isključivo u Hrvatskome saboru. Međutim, konstituiranje Dalmatinskoga sabora pragmatično je poslužilo narodnjačkoj politici, a njegova je rostra već u prvim zasjedanjima isprofilirala narodnjačke tribune. U ulozi jednoga od tribuna i predvodnika Narodne stranke našao se don Mihovil Pavlinović, karizmatični svećenik iz Podgore u Makarskome primorju. »Podgorski pustinjak« Pavlinović plijenio je pozornost svojim ostrašćenim nastupom u raspravama, kao i osebujnom fizičkom pojavom. Politički suparnici slikovito su ga dočaravali u svojim tekstovima. U knjižici Don Miho na braniku (1884) srpski političar Sava Bjelanović prispodobio je Pavlinovića s hajdukom Veljkom, junakom Prvoga srpskog ustanka, dok je autonomaš Enrico Matcovich u djelu I nostri onorevoli (1869), prihvativši se posla portretiranja dalmatinskih sabornika pod pseudonimom Bellumore, još prije primijetio da Pavlinović, dok govori u saboru, izgleda kao da će svakoga trenutka izvaditi iz džepa pištolj i uperiti ga u protivnika. Taj je svećenik glagoljaš po dalmatinskim krajinama sustavno prikupljao pučke riječi i narodne pjesme, pa ga je narod dobro poznavao. Upravo je ruralno dalmatinsko društvo, svijet nekadašnje mletačke stečevine povraćene od osmanske vlasti, postalo ključnim Pavlinovićevim političkim i društvenim uporištem.

Motivacija narodnjačkoga jugoslavenstva

Poznato je da je hrvatski nacionalnointegracijski proces u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji posegnuo za širom slavenskom integracijom u obliku ilirizma odnosno jugoslavizma kako bi prevladao snažne unutarnje partikularizme i diferencirao se u odnosu na neslavenske susjede u vlastitome nacionalnome uzletu (Nijemce i Mađare). U sličnim se uvjetima u zakašnjeloj preporodnoj fazi nacionalna integracija u Dalmaciji odvijala pod jugoslavenskim plaštem. Naime, parcijalno povijesno iskustvo Dalmacije, osobito obalnih gradova i otoka, rezultiralo je snažnim slavenskim partikularizmom s talijanskim duhom, jezikom i kulturnim kapitalom, što je činilo plodno tlo za razvoj protuhrvatskih refleksa tankoga sloja dalmatinske građanske elite. Zajednički hrvatsko-srpski nastup protiv slavo-dalmatinske ideologije te naslonjenost narodnjaka na pravoslavne birače Dalmacije također su 1860-ih pogodovali razvoju jugoslavenske narodnjačke ideologije u pokrajini. Uz niži stupanj društvene diferencijacije, razlozi su to zbog kojih se u Dalmaciji već tada nije mogao pojaviti ekskluzivni hrvatski nacionalizam, kakav su Ante Starčević i Eugen Kvaternik inaugurirali 1861. godine.

Od plemena prema narodu

Upućenost na jugoslavensko rješenje stoga je prisutna u svim programatskim tekstovima don Mihovila Pavlinovića, dalmatinskoga političara koji je razvio cjelovit ideološki sustav, unutar kojega su se stalno hrvale hrvatska individualnost i jugoslavenska integracijska nadgradnja. Svoj rani pogled na hrvatsko-srpske odnose unutar jugoslavenstva, tipičan za jezični, disimilacijski nacionalnointegracijski model (tzv. Sprachnation) Pavlinović je razradio u tekstu Niešto lieka mlogim ranam. U toj seriji članaka, objavljenoj u lipnju i srpnju 1862. u prilogu glasilu Il Nazionale, Pavlinović je ustvrdio da su »Srbi i Hrvati dva rodjena bliznaca, plemena jednoga te istoga naroda«. Tezu o plemenima istoga naroda na slavenskome jugu, kojega krsti nestandardiziranim imenom, ispustio je u reizdanju teksta iz 1875. godine. Iako se do kraja života pozivao na prirodno pravo naroda i zadržao uvjerenje o zajedničkom jeziku i podrijetlu južnih Slavena, bio je poput Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkoga svjestan važnosti hrvatskoga državnog prava, pa je budućnost južnih Slavena uglavnom podrazumijevao u okviru federalizirane Habsburške Monarhije koja će ispuniti povijesnu misiju na jugoistoku Europe. U logici habsburškoga legitimizma državno je pravo bilo valjan argument i legalno sredstvo za zahtijevanje teritorijalne cjelovitosti povijesnih naroda Monarhije. Stoga je bilo pitanje vremena kada će ta koncepcija snažnije privući pozornost don Mihovila Pavlinovića, deklariranoga protivnika prevrata. Jer: »ko je u buni, taj je u krvi i u bezakonju«, govorio je Pavlinović.

Ante Starčević

Grob dr. Ante Starčevića na zagrebačkim Šestinama

Pobjeda hrvatskoga državnog prava

Sa zajedničkih kategorija krvi i jezika Pavlinović je postupno naglasak u svom ideološkom sustavu počeo stavljati na različito povijesno iskustvo južnoslavenskih naroda, a Hrvate umjesto kao pleme jednoga naroda promatrati kao narod (naciju). Otpornost slavo-dalmatinskoga identiteta, pristajanje pravoslavnih Dalmatinaca uz srpsko narodno ime pod presudnim utjecajem pravoslavnoga klera, te iskustvo nagodbenoga uspjeha mađarskih liberala 1867., osvijestili su Pavlinoviću potrebu za jasnijom unutarslavenskom diferencijacijom na području Trojedne Kraljevine. Rješenje je pronašao u formuli hrvatskoga državnog prava. Promjenu pozicije navijestio je 1868. u javnom govoru povodom otvaranja čitaonice u Jelsi na Hvaru, a već je godinu dana poslije dovršio tajni program Hrvatska misao (1869), nastojeći njime dinamizirati procese u pokrajini i iznutra preorijentirati dalmatinsku Narodnu stranku. U tom je programu predstavio misli koje će u glavnim crtama zadržati do kraja života. Naime, smatrao je da na području koje je obuhvatio hrvatskim povijesnim, državnim pravom u političkom smislu postoje samo politički Hrvati, definirani pripadnošću teritoriju na kojem žive. Za razliku od Ante Starčevića, na prostoru hrvatskoga državnog prava Srbima ipak priznaje etničko ime, iako je smatrao da oni zapravo nisu etnički Srbi, nego »hrvatski državljani grčko-istočne crkve« koji su počeli koristiti vjersko ime (srpsko) za narodno. Pavlinović objašnjava: »Ako braća grčko-istočna u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po narodu, neka priznadu što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi; mi dalje neiziskujemo; nam je dovoljno, da hrvatska narodno-
-državna cjelokupnost ostane ogradjena; nam je dovoljno da Srbi razume, da mi Hrvati nismo dužni stvarati srbstvo u Hrvatskoj«. Promjena Pavlinovićeve pozicije izazvala je reakcije u srpskom političkom taboru u Dalmaciji. Tako je Sava Bjelanović, prvo pero Srpskoga lista, u spisu Don Miho na braniku na Pavlinovićeve teze odgovorio: »...Srbima se ostavlja samo plemenski naziv. Dakle Srbi, koji su u ovijem zemljama u većini, koji od pamtivijeka u njima žive i natopili su ih suzama i krvi svojom, u svojoj vlastitoj zemlji i kući postaju, po sili hrvackog nekog prava, – hrvackijem ciganima«.

Kvaternikova neuspjela inicijativa

Opisana Pavlinovićeva evolucija nije promaknula pozornosti pravaša Banske Hrvatske. Naime, Pavlinovićev govor u Jelsi motivirao je Eugena Kvaternika da 1868. s njim uspostavi korespondenciju; jednom su se već susreli u Zagrebu 1861. Prepoznavši u Pavlinoviću važnu kariku političkoga života u Dalmaciji, sklonu pravaškim idejama, Kvaternik ga je do 1870. nastojao nagovoriti da se u potpunosti opredijeli za pravaštvo. Međutim, Pavlinović na to nije mogao pristati, jer unatoč prihvaćanju pojedinih elemenata pravaške ideologije, i dalje su postojale bitne razlike između njegovih i Kvaternikovih odnosno Starčevićevih pogleda. Jedan od uzroka bile su i bespoštedne pravaške kritike upućene na adresu biskupa Strossmayera, kojega je Pavlinović iznimno cijenio. Stoga je u pismu od 25. svibnja 1870. Kvaterniku napisao da ne može stupiti »odmah danas u zajednicu sa strankom, koja bi me vodila na polje kad mi nije hora, i tiskala bi mi u ruke oružje koje moje nije«. Dakle, Pavlinović nije napustio ni Narodnu stranku ni narodnjačku ideologiju, nego je nastojao narodnjački program razvijati uključivanjem elemenata pravaške ideologije.

Pred kraj puta

Tijekom ustanka kršćana Bosne i Hercegovine protiv osmanske vlasti Pavlinović je 1877. u spisu Hrvatski razgovori, kroz dijalošku formu, za kojom je rado posezao i Starčević, precizirao koji teritorij prema njemu obuhvaća hrvatsko državno pravo. Iako je prije dopuštao mogućnost da Kneževina Srbija pripoji područje Bosne i Hercegovine, u spisu Hrvatski razgovori proširio je državno pravo prema istoku do Drine, dokazujući pritom da je ta zemlja etnički i povijesno hrvatska. Dalje od toga nije išao, pa nikad nije poput Starčevića protegnuo hrvatsko državno pravo daleko na istok do Timoka. Pavlinović je 1878. pozdravio ulazak austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu, prepoznavši u tome hrvatsku korist. Ali takav rasplet postao je trn u oku srbijanskih državnih aspiracija, što se odrazilo i na držanje dalmatinskih Srba, koji su potom u Dalmaciji okrenuli leđa narodnjacima povezavši se s autonomašima, te usmjeravajući pogled sve više prema netom osamostaljenoj Srbiji i Crnoj Gori. Tih veza bio je svjestan i Pavlinović, koji je u djelu Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882. (1882) zapisao: »Što pod grmom tinja na Cetinju, to se piri u Novom Sadu, a plamca u Biogradu«. Nakon izdvajanja Srba iz dalmatinske Narodne stranke 1879. godine i pojave prve pravaške grupe okupljene oko don Ive Prodana, Pavlinović je zbog razmirica s njima napisao djelo Hrvatski razmišljaji (1884). Pokazat će se da je u njemu tri godine prije smrti sumirao dotadašnja postignuća hrvatske politike u drugoj polovici 19. stoljeća, ali i podvukao crtu vlastitoga političkog puta. Ujedno je riječ o tekstu u kojem se najopširnije osvrnuo na Antu Starčevića, Stranku prava i starčevićanstvo. Istaknuo je Starčevićev asketski život, moralnost i druge vrline, ali i slabosti njegova karaktera, prikazavši ga kao »zasukanog naučenjaka«. Pavlinović u tom spisu uspostavlja razliku između »Stranke prava u sebi« i »Starčevićanstva ili ti Steklištva«, koje »uzvišenu zastavu prava, svojim pretjeranostima pogani«. No, Pavlinović je prepoznao ključno Starčevićevo postignuće, a to je afirmiranje ideje hrvatstva, prema kojoj će se određivati generacije hrvatskih intelektualaca. Pavlinović je ustvrdio: »Starčević je najbolje pogodio, kad je kroz pometnje preranog jugoslavenstva i mimo krparije srbo-hrvatstva, iznio zastavu hrvatstva«. Unatoč tomu, Pavlinovićevi Hrvatski razmišljaji dugo su izazivali negodovanje među Starčevićevim sljedbenicima. Tako je i mladi Ante Trumbić pod pseudonimom »at« u pravaškoj Hrvatskoj 11. rujna 1890. ocijenio da je taj spis »podlo i sramotno djelo, o kome je na njeki način težko vjerovati da ga je Pavlinović napisao«, što je u raskoraku s percepcijom Trumbića iz njegove zrele faze, kada je percipiran kao političar s osjećajem za pravu mjeru.

Ante Starčević o don Mihovilu Pavlinoviću

Don Mihovil Pavlinović odredio se prema Anti Starčeviću u tekstovima i pismima, no Starčevićevi iskazi o Pavlinoviću jedva da postoje. U fragmentu Kvaternikova dnevnika, koji je 1934. u sarajevskom Napredku objavio Blaž Jurišić, zasvjedočena je Starčevićeva reakcija na jedan Pavlinovićev govor. I to negativna. Naime, nakon što je objavljen govor koji je Pavlinović 1870. održao na otvaranju čitaonice u Imotskom, Kvaternik i drugi pravaši bili su njime zadovoljni, usredotočivši se na zastupljenost pravaških ideja. Ali Starčević je zamjerio Pavlinoviću stajališta o »plemenu slavjanskom«, zemljopisnim »jugoslavenima« i jezičnim »srbohrvatima«, te ga označio šarlatanom koji si sva vrata ostavlja otvorenima. Nakon Pavlinovićeve smrti Starčević je 6. srpnja 1887. u pravaškoj Hrvatskoj spomenuo pretiskivanje »naručenoga čerčkanja dalmatinskoga Slavoserba«, za kojega je ustvrdio da je »čovek osebno pošten«, aludirajući pritom na Pavlinovića. Starčević očigledno nije tolerirao Pavlinovićevo uporno pristajanje uz narodnjaštvo, pa ga je svrstavao u red političkih protivnika, stavljajući naglasak na ono što ih je dijelilo, a ne na ono što ih je povezivalo.

Zaključna razmatranja

Između Starčevića i Pavlinovića nisu potvrđeni osobni kontakti, a iz opisanih odnosa ne mogu se iščitati ni međusobne simpatije. Unatoč tomu, Pavlinović je potkraj 1860-ih s jugoslavenski obojenoga prirodnog prava naglasak u svom ideološkom sustavu premjestio na hrvatsko državno pravo, čime je uveo hrvatsku politiku u Dalmaciji u novu fazu odškrinuvši vrata kasnijemu prodoru pravaštva u pokrajinu. Pavlinović je preuzimao dijelove pravaškoga programa, ali nikada nije postao pravaš, nego je do smrti 1887. djelovao u sklopu Narodne stranke. Njegovo je djelovanje katkad nadilazilo okvire vlastite stranke, ali je ipak ostajalo uz nju čvrsto privezano, uz nastojanje da narodnjaci prihvate dio pravaškoga programa i provedu ga na polju praktične politike. Don Mihovil Pavlinović nije prihvaćao Starčevićevu doktrinarnost ni radikalizam u političkoj praksi njegovih sljedbenika. Nije dijelio Starčevićevo stajalište prema Srbima na hrvatskom povijesnom prostoru, a prostor hrvatskoga državnog prava prema njemu je obuhvaćao znatno manji i realniji teritorijalni opseg. Također je ostao sljedbenik Josipa Jurja Strossmayera, uvažavajući narodnjačka postignuća u izgradnji modernih institucija. Prepoznavao je i važnost specifičnoga subdualističkog položaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Međutim, u dosadašnjim istraživanjima nedovoljno je naglašena razlika između Starčevića i Pavlinovića u pogledu na vjerska pitanja. Don Mihovil Pavlinović zamjerao je Starčeviću prosvjetiteljski pogled na Crkvu te iskaze antiklerikalnoga raspoloženja, a nije dijelio ni njegov afirmativni stav prema islamskoj baštini, nego je zadržavao protuislamski i protuturski sentiment hrvatske dopreporodne i preporodne književnosti. Za razliku od Starčevića, koji je već početkom 1850-ih raskinuo s ilirizmom, Pavlinović se nikada nije riješio primisli o uzajamnosti južnoslavenskih naroda, čime je obuhvaćao i Bugare. Slijedeći Strossmayera, načelno je pristajao uz austroslavističku, federalističku politiku unutar Monarhije. No, Pavlinović je djelovao i razmišljao na duge staze. Tako je u djelu Hrvatska misao (1869) maglovito upućivao na neku vrstu južnoslavenske konfederacije, a u Hrvatskim razgovorima (1877) na regionalni obrambeni savez samostalnih južnoslavenskih država. Hrvatsko rješenje izvan okvira Austro-Ugarske Monarhije naslućuje se i u Hrvatskim razmišljajima (1884), ali ponovno s pomakom iz stoljetne hrvatske usidrenosti u srednjoeuropski prostor prema europskome jugoistoku: »Hrvatskoj sreći nisu vrata zaprta. Po bližiki i po srodstvu vezana uz jug slovinski, ona će se častno namjestiti, ili putem zakonitim, što joj poviesti i životu odgovara; ili putem vanrednih preokreta, što Desnica Božja na vremena svoja, napušta u sviet. Hrvatsku, ako se hotimice sama neponišti, čeka njezin dan«. Preminuvši 1887., zamjeni habsburške države onom jugoslavenskom nije svjedočio, nego je u toj povijesnoj roli ključna bila generacija dalmatinskih pravaša, koja se napajala i na Pav­linovićevim i na Starčevićevim idejama.

Jure Trutanić je povjesničar, asistent na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Predmet njegova užega znanstvenog interesa teme su iz hrvatske političke, kulturne i intelektualne povijesti 19. i 20. stoljeća. Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih skupova i autor je nekoliko znanstvenih članaka u polju povijesti, a povremeno objavljuje i historiografske priloge publicističke naravi. Doktorand je na poslijediplomskom studiju povijesti Fakulteta hrvatskih studija.

Bibliografija

Novine

Hrvatska (Zagreb), srpanj 1887; rujan 1890.

Il Nazionale: Prilog k Narodnomu Listu (Zadar), lipanj – srpanj 1862.

Brošure

Bjelanović, Sava. Don Miho na braniku. Zadar: Pečatnja Ivana Woditzke, 1882.

Matcovich, Enrico. I nostri onorevoli. Zadar: Fratelli Battara, 1869.

Pavlinović, Mihovil. Besjeda na postanku Ješke Narodne Čitaonice. Zadar: Narodni list, 1868.

Pavlinović, Mihovil. Besjeda na slavi Imoske čitaonice. Zadar: Narodni list, 1870.

Pavlinović, Mihovil. Hrvatski razgovori. Zadar: Narodni list, 1877.

Pavlinović, Mihovil. Hrvatski razmišljaji. Zadar: Narodni list, 1884.

Pavlinović, Mihovil. Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji: od godine 1848. do godine 1882. Zadar: Narodni list, 1882.

Literatura

Cetnarowicz, Antoni. Narodni preporod u Dalmaciji. Zagreb: Srednja Europa, 2006.

Diklić, Marjan. Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata. Zadar: Matica hrvatska, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1998.

Gross, Mirjana. Izvorno pravaštvo. Zagreb: Golden marketing, 2000.

Gross, Mirjana. Povijest pravaške ideologije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu; Institut za hrvatsku povijest, 1973.

Jurišić, Blaž. »Pavlinovićeve veze s pravašima: Odnos Eugena Kvaternika i Mihovila Pavlinovića«. Napredak: hrvatski narodni kalendar 23 (1934): 79–83.

Palavršić, Ante i Benedikta Zelić, ur. Korespondencija Mihovila Pavlinovića. Split: Historijski arhiv, 1962.

Pavlinović, Mihovil. Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija Nikša Stančić. Zagreb: Golden marketing; Narodne novine, 2000.

Perić, Ivo. Dalmatinski sabor 1861–1912. (1918.) god. Zadar: Centar Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1978.

Stančić, Nikša. Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji: Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Centar za povijesne znanosti – Odjel za hrvatsku povijest, 1980.

Stančić, Nikša. »Odnos nacionalno-političkih shvaćanja Eugena Kvaternika i Mihovila Pavlinovića«. Historijski zbornik 25–26 (1972–1973): 163–187.

Trogrlić, Marko, Nevio Šetić. Hrvatska povijest u 19. stoljeću. Sv. 3, Dalmacija i Istra u 19. stoljeću, 2. izd. Zagreb: Leykam International, 2021.

Vrandečić, Josip. Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću. Zagreb: Dom i svijet, 2002.