Troplet klasična sjaja

1.

U veljači ove (2023) godine hrvatskoj je javnosti predstavljena nova knjiga Igora Zidića objavljena u biblioteci Izabrana djela Matice hrvatske; knjiga je naslovljena: Jesmo li živi?, Polemike, rasprave, govori 1968–2014. (godina izdanja 2022., glavni urednik Luka Šeput, izvršna urednica Romana Horvat). Objava nove Zidićeve knjige, događajno promatrano, i nije posebnim iznenađenjem. Ako smo točno brojili riječ je o 50. knjizi u Zidićevu nemalom opusu. Nakon toliko knjiga evo još jedne. Komentari na nju bolje pristaju izrazima poštovanja Zidićevoj autorskoj plodnosti negoli izrazima iznenađenosti. Ipak, suočen s tom knjigom čitatelj ostaje i iznenađen. »Krivac« je jednostavna činjenica: knjiga se od drugih razlikuje po tematskoj usmjerenosti (većine) tekstova. Nazovimo ih, prigodno, političkim. Čitajući prije objavljene Zidićeve knjige (osim Slučaja Alilović, 2011) teško je predpostaviti kako Zidića svrbi i ruka pisca političkih tekstova. No sama knjiga, i kalendar nastanka brojnih tekstova u njoj, pokazuje ne samo da ga svrbi nego da je ta ruka neprestano na djelu tijekom pretežitog razdoblja, kada je napisano i ostalih 49 Zidićevih knjiga i brojni tekstovi.

Taj uvid prirodno oživljuje pitanje o obrisima cjeline Zidićeva opusa. Nije dostatno, očito, taj opus azilirati u »dvoglavu« skupu pjesničkih i likovnih tekstova. Idući tim tragom podsjetiti je kako se (već) u knjizi Zidićevih izabranih pjesama Kost i gozba, Pjesme 1957–2011 (objavljenoj u istoj biblioteci Izabrana djela 2011., glavna urednica Romana Horvat, urednica knjige Jelena Hekman) u Pogovoru spominju četiri osnovna »sektora« Zidićeva javnog djelovanja. To su: (i) pjesništvo; (ii) praksa likovnog pisca, esejista i kritičara; (iii) praksa (oporbena) političkog pisca; (iv) djelovanje dužnosnika u kulturnim ustanovama (Matica hrvatska, Moderna galerija). »Popunjavanje« toga četverstva nakon knjige Kost i gozba (2011) nastavljeno je u istoj biblioteci Matice hrvatske Izabrana djela objavljivanjem knjige Rukopis oka, Likovne teme i ogledi 1967–2013 (2014., glavna urednica Romana Horvat, izvršni urednik Luka Vukušić). Godine 2022. pojavila se i treća, kako je spomenuto, knjiga političkih tekstova. O četvrtom »sektoru« Zidićeva djelovanja nema (još) cjelovite knjige. Ali u posebnu zborniku tekstova naslovljenu Stvaralački opus Igora Zidića (Matica hrvatska, 2022., uredili Milan Bešlić i Božidar Petrač, glavni urednik Luka Šeput) nalazi se nekoliko nezanemarivih tekstova i osvrta na njega (primjerice, tekstovi Biserke Rauter Plančić, Stjepana Damjanovića, Stipe Botice, Milana Bešlića, Božidara Petrača...). Izabranost tekstova u spomenutim »izabranim« Zidićevim knjigama sugerira kako je u njima predstavljena neka vrst vršnog sažetka znatno opsežnijega Zidićeva opusa što obuhvaća, kako je spomenuto, pedesetak knjiga i brojne manje tekstove i osvrte iscrpno popisane u Biografskim i bibliografskim bilješkama i objavljene u Zborniku iz 2022. godine (bilješke je priredila Anabel Zanze). No, točnosti radi, dodati je kako složenica »vršni sažetak« bolje opisuje odnos knjige Rukopis oka prema »ostatku« Zidićevih likovnih tekstova nego što opisuje odnos tekstova u druge dvije knjige Izabranih djela prema ostalim pjesničkim i političkim tekstovima. Na ta dva autorska sektora brojnost Zidićevih radova je uvjerljivo manja usporedi li se s brojnošću likovnih radova. Tu opet treba »potegnuti ručnu« pa reći kako se pri tome misli na pjesničke knjige a ne i na broj objavljenih pjesama.

2.

Ustvrditi kako je red objavljivanja Zidićevih knjiga u biblioteci Izabrana djela Matice hrvatske stvar praktičnosti ili, ako se hoće, prigodnosti znači već »preventivno« pristati na – manjak točnosti. Zacijelo se, kao i u svakom drugom izdavačkom poduhvatu, računalo s praktičnošću. Ali izgleda manje pogrešno prihvatiti hipotezu kako je jezgreni, generativni, autorski lik u opusu Igora Zidića – lik pjesnika. Pa je i logično vremensko prvenstvo u objavljivanju knjige izabranih pjesama. Pročitaju li se »okrutnije« Zidićevi tekstovi predočeni u knjigama likovnih i političkih tekstova, ali i Zidićev tekst studije o Vladimiru Nazoru naslovljen Glasovi o lirskom Nazoru (u: Vladimir Nazor: Sveti lug, izabrane pjesme, 1975., Nakladni zavod Matice hrvatske) nije teško uočiti kako se Zidić i kao književni kritičar i kao likovni pisac i kao politički pisac obilato naslanja na »pomoć« Zidića – pjesnika. U izabranosti ali i sabranosti pjesničkih Zidićevih tekstova dolazi na vidjelo s kojim (metodologijskim) uporištima čitatelj treba računati čitajući druge Zidićeve tekstove. Zahvaljujući tim uporištima njegovi (ostali) tekstovi uspješno izmiču redukcijama na tekstove, pokradimo Stipu Damjanovića, pisane »stisnutom pesnicom«, čak kada su posrijedi i otvorene, i ne baš nježne polemične suočice. Sve njih obvija aura »lijepo/dobro napisanih« tekstova, ne­ovisno o tome koliko se na tematskoj razini netko sa Zidićem slagao ili neslagao. Prisutnost tragova pjesničke ruke dopušta ih čitati kao nagovještaje odnosa prema drugima – bez »niskih pobuda«.

Na popisu Zidićevih pjesničkih knjiga nakon polazne, i obvezujuće, Uhodeći more, objavljene daleke 1960. godine, nema puno naslova, ako smo točno pobrojili 8 (u knjizi Kost i gozba dodana su još četiri naslova). Ta kolikotna skromnost Zidićeve pjesničke ruke znala je navesti Zidića na autoironične izjave kako kao pjesnik nije daleko od položaja amatera-dokoličara, koji ima vremena za pjesništvo tek u nedjelju, jer ga u druge dane priječe u tome svakodnevni i stručni poslovi, pa mu priliči i podrugljiv naslov »nedjeljnog pjesnika«, srodan naslovu »nedjeljni slikar« ili »vozač nedjeljom« (sunday painter, sunday driver). U usporedbi s brojem njegovih likovnih knjiga broj pjesničkih zbilja nije dojmljiv, premda nije u suvremenu hrvatskom pjesništvu ni poseban. No to ne znači da Zidić nije čitan. Dostaje podsjetiti, ako smo dobro pobrojili, da su mu, nakon 1960., i objavljivanja prve pjesničke knjige, do danas, pjesme uvrštene u 65 različitih antologijskih izbora i pregleda.

U više kritičkih uvida sugerirala se svodljivost njegova pjesničkog opusa na jedan metodologijski predložak. No već i samo čitanje tekstova toj se sugestiji opire. Svojedobno je Cvjetko Milanja, u svojoj »epskoj« analizi hrvatskog pjesništva u razdoblju od 1945. do 2000., ustvrdio kako je Zidićeva poetika odveć zamršena a da bi se mogla reducirati na prisutnost samo jednoga poetičkog »segmenta«. Tehnički promatrano, moguće je evidentirati u Zidićevu opusu nekoliko tvorbenih postupaka, u rasponu od »poetskih minijatura«, kako ih definira Davor Šalat, ili »reduciranih zapisa«, kako ih naziva sam Zidić, do otvorenih igara osamostaljenih ulomaka, narativnih cjelina ili potraga za lijepim (»kristalnim«) rješenjima. Time se, posredno, nagovješćuje prostrani intencijski obzor osloncem na kojega se diferencira Zidićev »lirski subjekt«. Na jednoj je strani u odnosu na svaku uporabljenu metodu – više od metode. Ne dopušta navlastito »propadanje« u metodu, gdje bi se njegovi obrisi rastvorili u »funkcionalna« rješenja i tako legitimirala redukcija pjesničkog teksta na svojevrstni »tehnički determinizam«, nemoćan razlikovati mehaničku akumulaciju teksta od – pjesništva. Na drugoj strani Zidićev »lirski subjekt« konkretizira svoje obrise kroz odnose spram četiri osnovna životna područja: sredozemno, hrvatsko, egzistencijalno i jezično, legitimirajući se u isti mah i kao baštinik tih svjetova i dobara nastalih prije, i kao tvorac novih. Iliti, pokradimo samog Zidića, kao sudionik i baštinik moderne (hrvatske) tradicije. Rezultati istraživanja tih odnosa talože se oko posebnih, jezgrenih, označitelja, tijesno svezanih s obnoviteljskim, revitalizacijskim, silnicama životne dinamike. Na tom se tragu u sredozemnim pjesmama na mjestu jezgrena označitelja ustaljuje ljeto; u hrvatskim križ; u egzistencijalnim ponizni nitko; u jezičnim upisi tišine i onkrajnosti. Pri tome se, osloncem na pitagorejsko povjerenje u svemirski ritam sugerira kako je posrijedi stara/nova igra životnih silnica formatiziranih u zagonetna četverstva, gdje se jedan član četverstva nadređuje ostalima svojim obnoviteljskim potencijalom. Pa se ljeto – križ – ponizni nitko – upisi tišine i onkrajnosti javljaju u jedinstvenu značenjskom nizu gdje je životu dopisana – uskrslost kao njegova primarna moć i sposobnost. Iz vidljivosti toga niza ishodi i svojevrstna svjetlosna aura Zidićeva pjesničkog teksta. Tonko Maroević (2022., u tekstu Bljesak i znak, Stvaralački opus Igora Zidića) podsjeća kako je Zidićev pjesnički tekst »obilježen dihotomijom (...) između stvarne svjetlosti i druge svjetlosti«. Neovisno o njezinu epifanijskom grananju, i množini posebnih bljeskova, vidljivo je da Zidićev pjesnički tekst ostaje na »sunčanoj strani ulice«, nalazeći u iznenadnim i zagonetnim bljeskovima uvijek nove načine izmicanja izvanjskim redukcijama. Ima li se u vidu ta »protejska« zaliha u Zidićevu pjesništvu nije nemoguće jasnije predočiti i tri metodologijska oslonca s kojima Zidić računa u pisanju nepjesničkih tekstova. (a) U radionici pjesničkog autora višak imaginacije i sposobnost drugačijeg viđenja (Zidićeva »snohvatica«) polazna su i nužna pomagala. Njihova prisutnost na drugim analitičkim područjima jamči otvorenost intencijskog obzora u odnosu na svako zatečeno »stanje stvari«. (b) Moderno pjesništvo (recimo od Mallarméa dalje) sebe zamišlja u ulozi tvorca »pomične« jezične granice. Ta se »pomičnost« ne može valjano nazrijeti bez analogne »pomičnosti« značenjskih polja. Drugačije rečeno, moderno pjesničko iskustvo koliko je bilancom »uhođenja« zagonetnih svemirskih i životnih ritmova, toliko je i istraživačkim postupkom kao svojevrstnim pozadinskim sidrištem svake posebne analitičke prakse. Stoga je čak i »pozitivni« znanstvenik, ako je zbilja znanstvenikom, ujedno i valjanim baštinikom pjesništva. (Unatoč tomu što te baštine ne mora biti svjestan.) (c) Bez pjesničkog umijeća nema ni valjana jezičnog tkiva teksta neovisno o žanru gdje se on situira. To posebno »pogađa« kulturnu i umjetničku kritiku, (a i humanističke znanosti). Lišena pjesničkog umijeća u genezi teksta i njegova jezika takva kritika jedva da i doseže svoj predmet. Nisu nigdje, ni u jednom Zidićevu tekstu, skicirana metodologijska uporišta izravno formulirana. No čitanje Zidićevih ne/pjesničkih tekstova, s brojnim »obkoracima« u drugačija tumačenja i drugačije rečenice, jednostavno olakšava nazrijeti njihovu (orijentirajuću) prisutnost. Ne traži se ponavljanje pjesničkog teksta. Ali se pisac obvezuje pisati i istraživati »posuđujući« iz pjesničke radionice njezine glavne orijentire. Pjesnik Zidić pretkom je Zidića likovnog i političkog pisca.

3.

Kao likovni pisac Zidić se, već voljom kulturnog i društvenoga konteksta modernih društava, našao u svojevrstnoj ulozi »oporbenjaka«. Podsjetimo, po pravilima toga konteksta drži se samorazumljivim kako – »slika govori više i od tisuću riječi«. Taj stav, poznato je, praktično funkcionira kao aksiom u vrjednovanju komunikacijskih pomagala modernih društava, a i u investicijskim odlukama i razvojnim politikama. Slika je glavna – riječ je pomoćna. Danas znamo da je taj aksiom jednom od i teorijskih i tehničkih »vibracija« modernosti, sažeto opisane složenicom »doba slike svijeta«. Svodi se na proces nadređivanja vidnih spoznaja i uvida spoznajama i uvidima stečenim osloncem na druga osjetila. Na tom se tragu voli isticati kako i sama riječ: vid, vidnost, vuče (etimologijski) korijen od riječi ideja, pa se značenje složenice: imati ideju »poprijeko« izjednačuje sa značenjem složenice: vidjeti jasno, imati jasnu sliku. Zidić, očito, samim pisanjem teksta (o slici, u povodu slike, o slikaru...) takvu sociokulturnom i tehničkom monopolu – oponira. Lako je predpostaviti kako tom oponiranju dobro pristaje i poopćeni oprečni iskaz: riječ govori više od tisuću slika. Zidić je štovatelj slikarstva pa je očito da mu nije do takva »ponižavanja« slike. Stoga mu nije ni do obrata sažeta u prijašnjem iskazu. (Ne računa se poželjni obrat u prerazdiobi tehničke i komunikacijske moći s kojom aktualno slikovni mediji raspolažu.) Ali, sukladno modernoj kritičkoj tradiciji, i sam drži kako je u zadobitku društvene i kulturne legitimacije slici nužna pomoć riječi. Sliku legitimira gospodar riječi, a ne gospodar platna.

Na tu »delikatnu« ulogu Zidića podsjećaju i neki njegovi slikarski sugovornici o kojima u svojim brojnim monografijama piše, bilo u razgovorima bilo u bilješkama što su ih za sobom ostavili. Nije nekorisno podsjetiti na neka majstorska imena. Tu su, primjerice, Miljenko Stančić, Josip Vaništa, Edo Murtić, Emanuel Vidović, Ivo Dulčić, Matko Trebotić, Blago Karačić, Bojan Šumonja, Drago Trumbetaš, Branko Suhy, Hrvoje Šercar, Josip Račić, Vlaho Bukovac, Leo Junek, Ignjat Job, Vatroslav Kuliš, Vjekoslav Parač, Marino Tartaglia, Božidar Rašica, Ljubo Ivančić... (Izgleda, lakše je pobrojiti hrvatske moderne majstore o kojima Zidić nije pisao.) Promotri li se taj skup Zidićevih knjiga, analiza, osvrta kao jedinstveni tekst nameće se predodžba o njemu kao o svojevrstnoj protimbi socijalnoj i kulturnoj šutnji koja bi se, predvidljivo, mogla nastaviti na ontičku »šutljivost« same slike. Tu je tekst likovnog pisca u isti mah i »slugom« slike i slikarova umijeća, i »gospodarom« imaginarnog ulaza slike u svijet i vladavinu riječi. Sličan je odnos između »šutljive« umjetnine i kritičarskog teksta vidljiv i u nekim drugim umjetničkim područjima kao što su, primjerice, arhitektura, dizajn... Pa i nije neobično što se i od nekih uglednika »postfunkcionalne« arhitekture na pitanje: bi li voljeli ostati upamćeni kao autori valjane kuće ili valjane knjige, može očekivati odgovor – knjige. Stavi li se u zagradu eventualni psihologijski ostatak u podlozi takva odgovora, dopušteno je predpostaviti kako se u pjesničkoj jezgri kritičareva teksta sakriva prolaz kroz koji »šutljiva« umjetnička tvorba mora proći eda bi se potvrdila u njezinoj ontologijskoj – prvosti. Riječ »šutljiva«, dakako, nije ovdje na svom mjestu. Recimo kako se radi o razlici u »rječitosti«.

Na nju, posredno, podsjeća i Zidić odabirom naslova knjige objavljene u biblioteci Izabrana djela Matice hrvatske. Ponovimo: naslov je: Rukopis oka. U Zidićevu načinu mišljenja tu je obvezujući tvorbeni trokut: imaginacija – oko – ruka. Dok bi se još moglo računati s monopolom slike »što govori više od tisuće riječi« osloncem na prva dva člana trokuta (imaginacija + oko), prisutnost ruke opovrgava tu mogućnost. Tamo gdje je ruka prisutan je i – rukopis. A on je, (kao i ruka) tragom i nekoga (živog) tijela koje nije obdareno samo vidom nego i – jezikom. U potrazi za aktualizacijom (a i za trajnošću) on se upisuje, koliko u sjećanje i svojevrstnu logotehniku toliko i u napisani tekst kao sliku prije svake (druge) slike. Pa slikati znači (među ostalim) već biti u nekom rukopisu koji ne dopušta predmetu slike, onomu što se slika, njome izvana gospodariti, budući da je već na njezinu porođajnom mjestu — rukopis. On je odredljiv, samo u cjelini spomenuta trokuta. I u prohodnost prijevoja između rukopisa slike i rukopisa kritičkog teksta. Potonji će, paradoksalno niječući nadmoć slike u odnosu na »tisuće riječi«, svojim autoritetom tu nadmoć – potvrditi (uspostavom posebna značenjskog ovitka slike). Na toj podlozi, gdje su slika i tekst u neraskidivu »tropletnu« savezu, ustaljuje se autoritet slike kao traga (nesvodive) razlike. Zidić ponavlja da se bez »posudbe« pjesničkih zaliha slici ona i ne može održati. Tu je u igri – tekst prema tekstu. U tom odnosu Zidićevo pitanje, prisutno u spomenutim monografijama: tko je slikar?, zadobiva, logikom samog odnosa, prihvatljiv odgovor: slikar je biće iz pjesme. U Dvadeset primijenjenih pjesama (knjiga Strijela od stakla, ponovljena u Kost i gozba) Zidić pokazuje kako taj odgovor ne mora ostati tek apstrakcija prigodno dodana kao svojevrstna teorijska dekoracija kritičkom tekstu. U nizu minijaturnih bljeskova i odnjegovanih komentara sugerira kako su kretanje imaginarnim prostorom pjesme i slikanje blizanački neodvojivi.

U samoj knjizi Rukopis oka Zidić ne raspravlja o cjelovitim autorskim opusima. (O njima, ponovimo, piše posebne monografije.) Raspravlja, međutim, o nekolikim temama koje su mu se nametnule radeći na pripremi pojedinih izložaba (nadrealizam, erotizam, utopije...) ili o posebnim aspektima u opusima nekih slikarskih majstora (Stančić, Dulčić, Parać, Vidović, Miše...) ili o pojedinim kulturološkim temama. Za razliku od knjige Kost i gozba, gdje je Zidić sabrao (a priređivač s njim i odabrao) do 2011. napisane pjesme, ovdje nema te holistične težnje. Prije će biti kako Zidić objavljivanjem uvrštenih tekstova dopunjuje i popunjava pojedine »kutove« ili »pukotine« u nemalom opusu likovnog pisca. Pa knjigu određuju koliko uvršteni tekstovi toliko i kontekst stvoren prostranošću samog opusa. Imajući tu činjenicu u vidu ovdje se ograničujemo na osvrt na tri »zidićevske« teme.

Jedna od tih tema može se prigodno definirati u vidu opreke: »obostranost« (imaginacije) – realističnost (slike). Na tragu autonomije pjesničkog/likovnog autora Zidić ustvrđuje kako je pretvaranje »figurativne« ili »apstraktne« metode slikanja u ontologijsko uporište vrjednovanja slike – promašeno. Autorska autonomija opire se svakoj izvanjskoj determinaciji, bila ona s ove ili one strane (vidne) granice. Njoj je, budući da je (pjesnički) autonomna, svojstvena – »obostranost«. (Zidić o »obostranosti« autorske autonomije piše još daleke 1973., u tekstu Granica i obostrano; pod istim naslovom objavio je i knjigu 1996. godine). Stoga, za autorsku kakvoću slike nije presudno je li ona »figurativna« ili »apstraktna«. To su aspekti njezine izvanjske determinacije. Presudno je, naprotiv, koliko je slika tragom autonomna »rukopisa oka«, koji izmiče svakom pokušaju njezina podređivanja »idealu unapredne determiniranosti«. Iliti, zadane predvidljivosti. Promotri li se s toga stajališta svojedobni normativni autoritet apstraktnog slikanja nameće se pitanje: koliko, tako legitimirano, i samo postaje primjerom predvidljive produkcije. Tu je mehanički prihvat pojedinih (apstraktnih) postupaka neodvojiv od tehničke imitacije, a time i od nemoći za (autorsku) razliku. Tu nema umjetničkog dobitka.

Na srodnu tragu Zidić aktualizira i pitanje o odnosu glavnih silnica post/modernosti spram mogućnosti autorske autonomije. Po njegovu uvidu, (poopćeno) pretapanje modernosti u post/modernost, među ostalim, ohrabruje i promjene odnosa spram »hibridnih« fenomena i likova u kulturi, pa, stoga, i u slikarstvu. Zidić ustvrđuje pišući o Vlahi Bukovcu (kao autoru »hibridna« opusa): »(...) Povijesna je realnost, srećom, mnogo kompleksnija i mi već odavno znamo da postoje ʽparalelni svjetoviʼ, paralelne težnje, koje pokazuju da naše okružje nije monocentrično, linearno, jednoznačno, isključivo; ono je, naprotiv, raznovrsno, bogato, isprepleteno protivuriječjima, polivalentno. Post/moderna je, kako smo nastojali pokazati, pomogla da se riješimo nekih kompleksa, osobito onoga koji kontinuira jednosmjernu povijest – povijest jedne i jedine tendencije, jednog (valjanog) rukopisa, jednog priznatog weltanschaunga (...) Zato nije prihvatljiva ona teza hrvatskog pisca koji Bukovca ironizira jer je živio u Kafkinu Pragu a nije bio (slikovni) Kafka.« (Rukopis oka, str. 489).

Obzor post/modernosti omogućuje, svojom otvorenošću spram razlike, razdvojiti i (barem) dva lika kulturne tradicije. Prvi lik okuplja imperativne naloge po kojima se ima prakticirati kulturno (a i životno) djelovanje. Njihovo ostvarivanje svodi se na svojevrstnu mehaničku nuždu pa i nije bez sadržaja tvrdnja kako se ona održava »mehaničkom solidarnošću«. Samo je prividni paradoks da ona indiferentno rabi i stare i nove označitelje. U osnovi, na djelu je tradicija kao unutrašnja fosilizacija i kulturnih praksa i iz njih izvedenih životnih odnosa. Drugi lik pokazuje se u zalihi različitih slojeva i sastavnica prisutnih u životnom i društvenom kontekstu. Zaliha je dvostruko otvorena. Jedanput kao skup olakšica i poticaja na autorsku razliku. Drugi put kao tvorbeni proces u koji se »vodoravno« uključuju nove autorske intencije i postignuća. Njihova prisutnost mijenja i revidira prije uspostavljene hijerarhijske odnose između pojedinih slojeva i autorskih opusa. Živo polje veza i napetosti uspostavlja se razlikom prema razlici. Na toj podlozi uspostavlja se tradicija u vidu trajna »zavičaja« – autorske autonomije i njezine proizvodeće naravi. Imajući u vidu taj lik tradicije Zidić, nerijetko, ukazuje na važnost moderne/postmoderne tradicije kao poopćene osnove i konteksta gdje se stvaraju povoljni uvjeti razvitka posebnih autorskih strategija. U njezinu se okviru prije spomenuti »hibridni« autorski opusi uspješno opiru stigmatizacijama osloncem na neočekivani (post/moderni) paradoks po kojemu je baš ta hibridnost najmanje netočan trag – autorske autonomije. (U monografiji o Vlahi Bukovcu, koju Zidić priprema, vjerujemo da će o tome Zidić pisati iscrpnije.)

4.

U uvodnom ulomku ovoga teksta već je spomenuto kako je treća Zidićeva knjiga u biblioteci Izabrana djela Matice hrvatske naslovljena: Jesmo li živi? knjiga (pretežno) političkih tekstova. Ona je slična knjizi pjesničkih tekstova Kost i gozba po sabirućoj autorskoj intenciji: u njoj su uglavnom svi važniji tekstovi te vrsti. No od te, a i knjige likovnih tekstova Rukopis oka, razlikuje se po prisutnoj političkoj intenciji. Polazni stav u ovome osvrtu svodi se, vidjelo se, na tvrdnju kako su obje predhodeće Zidićeve knjige u biblioteci Izabrana djela, pjesnička i likovna, napisane rukom pjesničkog autora (pjesma + esej). Razložno se nameće pitanje: je li ista autorska adresa vidljiva i u tekstovima knjige Jesmo li živi? I koliko je, uopće, pjesnički autor u takvim tekstovima (polemike, epistole...) uvjerljiv? Pri tomu je podsjetiti na dvije činjenice. Prva otkriva kako izleti i najnadarenijih pjesnika u političke poslove i pisanje političkih tekstova, po pravilu, ne završavaju happy endom. Ili stradaju pjesnici ili strada pjesništvo. Druga činjenica otkriva kako pisanje političkih tekstova već »konstrukcijski« izazivlje mijenu autorskog lika. On »kliže« od meštra zavičajna u autorskoj autonomiji prema ulozi zagovornika ili »odvjetnika« posebnih društvenih sudionika. Time se u samom pisanju događa svojevrstni obrat: izvanjski ciljevi, interesi, obziri, itd... promeću se u središnju autorsku obvezu. Izvanjska determinacija nadređuje se unutrašnjoj, autorskoj, autonomiji. Pa je razložno sumnjati u istost autora pjesničkog opusa i autora političkog teksta. Stoga i tvrdnja kako su u ovoj knjizi politički tekstovi hoćeš-nećeš implicira i sumnju u istost autorske ruke iz prvih dviju Zidićevih knjiga.

No već i sam naslov: Jesmo li živi?, a i polemični tekst u knjizi tako naslovljen, spomenutu sumnju – ne ohrabruje. U tom tekstu Zidić na primjeru jedne kulturološke izložbe u režiji drugojugoslavenske države (u Parizu, 1971. godine) ukazuje na dva oprečna pristupa kulturi i kulturnoj baštini. Prvi pristup svodi se na akumulaciju mrtvih dobara i zapisa. U njemu »mrtvi gospodare živima«, pa je prijeporno imaju li živi u takvu pristupu ikakvu ulogu, osim kao neka vrst povijesnih i statističkih dodataka nad kojima će mrtvi, i prošlost kao njihovo vrijeme, dokumentirati svoju nadmoć. Drugi pristup drži kulturnu baštinu humusom živih: ona je življena baština, i neodvojiva od živih kao njihova baština i – djelo. Zahvaljujući tomu, oni su sposobni »goli život« preobraziti u – oslobođeni život, život slobodnih ljudi u slobodnoj zajednici, formatiziran autonomnom razlikom s korijenom u živosti te baštine. Stečeno političko iskustvo nas današnjih pokazuje kako totalitarni politički poredci daju prednost prvom pristupu. Pa je vidljivo kako i u spomenutoj izložbi iz godine 1971. – nema kulture živih. Kultura je tu reducirana na političko pomagalo u simuliranju modernog pročelja drugojugoslavenskog totalitarizma. Naspram takvoj redukciji kulture Zidić ističe važnost prije spomenuta drugog pristupa kulturnoj baštini. On počiva na vitalnoj autonomiji sabranoj u složenici: biti živ. Na njezinu tragu društva orijentirana prema životu autonomiju, kao vrijednost i praksu, ugrađuju u različite regulativne i proizvodne sklopove s pomoću kojih se oblikuje društvena zbilja. I afirmiraju je kao svojevrstnu pozadinsku jezgrenu samosvrhu. U takvu kontekstu autorska autonomija u kulturi je ključnim mjerilom životne autonomije. Za zagovarati takvo što, očito, pjesničkom ili likovnom autoru nije potrebno preoblačiti autorsku kožu. I sama njegova (pjesnička, likovna) autonomija u vidu idealne intencije ide ususret skiciranu povjerenju u autonomiju živih kao u ontologijski uvjet svake posebne autonomije u kulturi.

U tekstu Slučaj Alilović izneseni se uvidi dodatno učvršćuju. Tekst je tek po izvanjskom povodu – političkim tekstom. Kritičar se pod tlakom toga povoda suočava s totalitarnim otiscima drugojugoslavenskog poretka šezdesetih godina na tlu ondašnje Hercegovine. Jedan čestiti srednjoškolski profesor književnosti, samo zato što voli i pripada hrvatskoj kulturi i katoličkoj vjerničkoj zajednici, rastvara se u tim otiscima u lik grotesknog neprijatelja kojemu poredak, u svojevrsnoj »lošoj beskonačnosti« dodaje kaznu na kaznu, ako već i sama »loša beskonačnost« kažnjavanja nije kazna povrh svake kazne. No sržna intencija teksta nazire se iza toga: u obrani životna opstanka i životne autonomije osobe čija je krivnja stara mitska krivnja a uvijek i nova – što je živa. Profesor Alilović je – živ čovjek. Time je i zakoniti baštinik autonomije s pomoću koje se, uopće, život živih i uspostavlja. U njegovu djelovanju nema posebnih političkih gesta koje bi ciljale na ovo ili ono slijepo mjesto poretka: on nije političkim aktivistom na zadatku. Ali već činjenica što se njegova životna autonomija formatizira osloncem na hrvatsku kulturnu i katoličku vjerničku baštinu dostatna je za prometnuti ga u lovinu poretka. To implicitno znači da su obje te baštine, kao takve, poretku neprihvatljive. Pisati, stoga, u Alilovićevu obranu ne implicira i obvezu promjene lirskog subjekta: iz pjesničkog u političkog. Premda Zidić poseže za iscrpnom analizom političkoga konteksta samog »slučaja«, on zadržava polaznu adresu pjesničkog autora kojemu je do istoga jezgrenog ishodišta i u pjesničkom poslu i u obrani profesora Alilovića: do obrane životne autonomije kao ontologijskog uvjeta oslobođena života. Pače, tu je više doma pjesnik negoli politički kritičar. Tekstna je razlika, dakako, tu neporeciva: na poslu pjesnika Zidić piše pjesme, na poslu likovnoga kritičara eseje. (Pri tome eseje nadsvođuje aura pjesničkog teksta pa ih je primjereno zvati zajedničkim imenom: esejnost.) I u ovoj knjizi Zidić piše, također, eseje. (No ne samo eseje.)

Odmjeri li se, osloncem na skicirani uvid, prije uporabljena politička kvalifikacija knjige: Jesmo li živi? lako je uočiti njezinu – netočnost. Ali, njezina polemičnost, na drugoj strani, ne dopušta takvu kvalifikaciju ni prekrižiti. (S nužnim upozorenjem da autor tekstova u knjizi nije političkim piscem.) To upozorenje dodatno pomaže u čitanju posebna skupa tekstova u knjizi okupljenih pod zajedničkim naslovom: Zašto se borimo? U skupu je 5 tekstova tematski svezanih Domovinskim ratom. U njima Zidić podsjeća da je obrana od agresorskih vojska 1991–1998. i obrana na Haaškom sudu optuženih hrvatskih generala ista životna obrana. Između njih i prije spomenute obrane profesora Alilovića razlika je tek kalendarska. Ali je totalitarna redukcija Hrvatske i Hrvata, i kao zajednice i kao živih pojedinaca, na mrtvu stvarnost prije i poslije – ista. Pa jasnoća temeljnog pitanja o živima i njihovim šansama izmiče kalendarskoj »nemezi«.

U posebnu dijelu knjige nalaze se tekstovi nazvani U Matici i s Maticom hrvatskom. Zidić je, poznato je, bio predsjednikom Matice hrvatske 12 godina, od 2002 do 2014. godine. Duže od njega na tom časnom položaju bila su samo četvorica: Filip Lukas 17 godina; Ivan Kukuljević Sakcinski 15 godina; Ivan Mažuranić 14 godina; Jakša Ravlić 14 godina. Uzmu li se u račun i godine 1966–1989., kada je Zidić zaposlenikom u Matici i u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, obnoseći i nekolike dužnosti (tajnik, urednik, pokretač izdavačkih poduhvata...), vidljivo je kako su predsjedničke godine svojevrstnim finalom razdoblja dugog približno pet decenija. Stoga njegovi predsjednički tekstovi nisu svodljivi na prigodne obljetničke ili izborne poruke. Korijen im je u dvostrukoj živoj vezi: između Zidića i Matice hrvatske; i između Matice hrvatske i moderne hrvatske kulture. U 7 tekstova tematski svezanih s Maticom i (ne)prilikama oko nje i s njom, nameću se dva Zidićeva uvida. (a) Bez Matice teško bi bilo zamisliti cjelinu moderne kulturne tradicije u Hrvatskoj. Baštiniti tu tradiciju moguće je samo koliko se ta tradicija (autonomno) živi. U protivnom, odvojena od svijeta života pretvara se u skup fosiliziranih tragova i mrtvih spomenika. »Od deklarativnog zalaganja za nepročitanu baštinu neće biti koristi ni za koga...« podsjeća Zidić. (b) Jedna od bitnih sastavnica žive hrvatske baštine je stalna borba za hrvatski identitet. Zidić piše: »(...) Srž našeg identiteta jest otpor, jest nepomirljiva borba za svojstvo i za vlastitost u svomu i na svomu (...) (str. 181) Ako smo se naučili boriti da bismo opstali, onda neka ta borba bude naša navika, budimo borci jer to jesmo (...) Mi nismo gospoda iz perja, mi smo oni koji se bore i koji bismo, da se prestanemo boriti (...) – sve izgubili.« (str. 105)

Vidljivo je, u ovakvim tekstovima esejni tekstovi se djelomično povlače a većinski prostor »osvajaju« polemike i – epistole. (Držimo da nije posve pogrešno tako označiti Zidićeve govore matičarima.) Ali pjesnička obrana žive autonomije pojedinca i zajednice i u njima ostavlja trag. Na djelu je svojevrstni tekstualni tijek: pjesme – eseji – polemike – epistole. Nije posrijedi evolucija koja bi odbacila u zastaru pjesme esejima ili eseje polemikama i epistolama. Na djelu je svojevrstno tekstovno četverstvo, kao simbolni orijentir, naznačeno još u Zidićevu pjesničkom opusu. Nije teško povjerovati kako njegova prisutnost u tipskoj smjeni tekstova u ove tri knjige Izabranih djela, od pjesme do epistole – nije slučajna. Uporište tom »lakovjerju« leži u činjenici, već i prije spomenutoj, da su tekstovi izvan pjesništva (esej – polemika – epistola) nastali osloncem na prije spomenuta metodologijska uporišta zajamčena prisutnošću pjesničkog autora na »nultoj razini« Zidićeva opusa. Pa i nema posebna razloga zanemarivati ih. Ponovimo sa Stjepanom Damjanovićem, nema, baš zbog toga, u Zidićevu opusu mjesta tekstovima napisanim »stisnutom pesnicom«. Sjaj duga trajanja i autorska ruka iz radionice »par nas s Parnasa« njihovi su glavni jamci.

Sažetak

U razdoblju 2011–2022. objavljene su u biblioteci Izabrana djela Matice hrvatske tri knjige Igora Zidića. To su: Kost i gozba, Pjesme 1957–2011 (2011); Rukopis oka, Likovne teme i ogledi 1967–2013 (2014); Jesmo li živi? Polemike, rasprave, govori 1968–2014 (2022). U prvoj knjizi izabrane su Zidićeve pjesme. Posrijedi je jedan od pjesničkih vrhunaca u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Na to ukazuje i činjenica da su Zidićeve pjesme zastupljene od godine 1960., i objavljivanja prve pjesničke knjige, u 65 različitih antologijskih izbora i pregleda. U pjesništvu Zidić je oblikovao metodologijska uporišta koja primjenjuje u pisanju ostalih tekstova, likovnih i političkih. To su povjerenje u imaginaciju i otvoreni intencijski obzor; jezična otvorenost; pjesnički trag u jezičnom tkivu. U drugoj knjizi objavljeni su Zidićevi likovni tekstovi. Oni su svojevrstnim »vršnim sažetkom« opsežnijega Zidićeva likovnog opusa koji obuhvaća pedesetak knjiga i brojne manje tekstove. U knjizi Zidić posebno ističe važnost otpora zahtjevima koji suvremenom slikarstvu, u ime te suvremenosti, nameće ideal »unapredne determiniranosti« slike. Na tom tragu ukazuje na veću osjetljivost post/modernosti prema autorskoj razlici te na veću mogućnost, zajamčenu post/modernošću, kritičkog razlikovanja mrtve tradicije i tradicije kao stalnog obnoviteljskog i revitalizacijskog tijeka. U trećoj knjizi na više primjera iz sociokulturne suvremene zbilje pokazuje koliko je važno tradiciju razumijevati kao živi, tvorbeni proces i praksu. Samo u takvu kontekstu moguće je uspješno održavati navlastiti identitet i vrijednosti s korijenom u »oslobođenu životu«, a naspram totalitarnih poredaka, praksu kojih je i hrvatsko društvo u dva jugoslavenska razdoblja podnosilo tijekom 20. stoljeća.

U posebnoj su skupini Zidićevi tekstovi koje je napisao kao predsjednik Matice hrvatske (2002–2014). U njima, u formi govora (epistola) ukazuje na važnost žive moderne tradicije i na pripravnost da se živom djelatnošću (»borbom«) ona obogaćuje i razvija. Svi tekstovi u ovim knjigama napisani su pjesničkom rukom, pa im pristaje kvalifikacija Stjepana Damjanovića, jednog od (suvremenih) predsjednika Matice i Zidićeva suradnika, da u Zidićevu opusu nema tekstova napisanih »stisnutom pesnicom«. Promatrano kao cjelina, objavljivanje ovih knjiga izabranih tekstova Igora Zidića iznimnim je poduhvatom i događajem u suvremenoj hrvatskoj kulturi.

Ivan Rogić-Nehajev, sociolog i književnik širokog raspona interesa i tema. Znanstveno se bavi urbanom sociologijom, sociologijom okoliša i sociologijom razvoja. Autor je desetak zbirki poezije (Odlazak s Patmosa, Marina kruna, Osnove uranometrije i dr.), književnih, kulturoloških i socioloških eseja (Ogledi i pabirci, Tko je Zagreb? i dr). Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sada je znanstveni savjetnik u Institutu Ivo Pilar. Dobitnik je mnogih nagrada (Goranov vijenac i dr.), a 2023. godine i nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za književnost.