Traganje za Istinom u vremenima postistine

Mnogi su dobro zamijetili da živimo u dobu prefiksa post-. Već desetljećima govorimo o postmoderni, sada već i o postpostmoderni, a uobičajili su se i izrazi poput postindustrijsko doba, postistina, postčinjenično stanje i slično. Postmoderna je nagovijestila »kraj velikih priča« te otvorila put pomodnim pluralizmima mišljenja i zavodljivim populizmima, koji pokušavaju zabaciti istinu; prvo ju relativizirati, a nakon toga dokinuti. Pritom se nastoji prikazati da je pluralizam mišljenja nešto demokratično, a populizam pseudodemokratično ili nedemokratično; pluralizam se prema tim pojednostavljenim, površnim i kadšto tendencioznim tumačenjima ima zasnivati na racionalnome mišljenju samosvjesnih pojedinaca i njihovim razložno izgrađenim stajalištima, a populizam raste na instrumentaliziranom instinktu mase, zavedene svjetine. Razumije se da je pluralizam mišljenja bolji i prihvatljiviji od jednoumlja i totalitarizma, ali valja imati na umu da je tanka crta što pluralizam dijeli od relativizma, koji u svojim krajnjim oblicima prelazi u skepticizam.

Nije riječ ni o čemu novome. Tako je u 5. stoljeću prije Krista sofist Protagora u svojemu spoznajnom i etičkom relativizmu naučavao da nema objektivne istine, nego samo subjektivne. Njegovu se spoznajnom i etičkom relativizmu suprotstavio Sokrat naučavajući spoznajni i etički intelektualizam. Za Sokratom, umnim i pravednim, hrlila je mladež željna znanja, istine i vrline. Njega će atenska demokracija osuditi na smrt nakon optužbe da »ne vjeruje u državne bogove i kvari mladež«.

Spoznajni i etički relativizam sofista na posve određen način živi i u našemu postpost­modernome vremenu, u kojem se govori o »zastarjelosti istine«. Sve češće možemo čuti da se nalazimo u dobu postistine. Taj rogobatni, zdravom razumu i istinoljubivoj etici suprotstavljeni termin nastao je prijevodom engleske kovanice post-truth, koja navodno potječe od američkoga dramatičara srpskoga podrijetla Stevea Tesicha. On ju je uporabio 1992. govoreći o aferi Watergate prilikom obilježavanja njezine 20. godišnjice. Oxfordski rječnik određuje termin post-truth kao oznaku za stanje kojemu je svojstveno da na oblikovanje javnoga mnijenja manje utječu činjenice, a više pozivanje na emocije i osobna vjerovanja. Ne treba posebno isticati da širenju postistine najviše pogoduju internet i društvene mreže.

Usuprot svemu tomu treba reći da istina jest trajna i svevremeno suvremena vrijednost koja ostaje epistemološkom, logičkom i etičkom konstantom unatoč izmjenama epoha, svjetonazora i političkih sustava. Uputno se u tome pogledu prisjetiti Isusa Krista i njegovih riječi zapisanih u 18. poglavlju Evanđelja po Ivanu: »ʽJa sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.ʼ Reče mu Pilat: ʽŠto je istina?ʼ« (Iv 18,37–38). Pilatovo pitanje »Što je istina?« ili, izrečeno na njegovu materinskome latinskom, »Quid est veritas?«, ostalo je do danas jedno od najtežih pitanja u filozofiji, a time i znanosti. Ali rečenim pitanjem Pilat nije smjerao na određenje istine, njezinu definiciju, nego je donekle rezignirano i skeptički htio reći »Tko uopće može reći što je istina i tko može dati njezine kriterije...?« Tri je stoljeća nakon toga sveti Augustin, tražeći Isusov smisao istine, ustanovio: »Bog je Istina« ili »Deus veritas est«. U novovjekovlju je Hegel rekao, važno je dometnuti, da istina jest cjelina: »Das Wahre ist das Ganze.«

Početkom 2023. objelodanjena je knjiga Traganje za Istinom (gdje je riječ Istina napisana velikim početnim slovom). Autor je prof. dr. sc. Miroslav Furić, hrvatski fizičar svjetskoga ugleda. Od 1965. do 1980. bio je zaposlen na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, a od 1980. do 2012. bio je profesor na zagrebačkome Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, nakon čega je professor emeritus. Dulje je vrijeme boravio u uglednim svjetskim znanstvenim institucijama: Sveučilište Južne Kalifornije u Los Angelesu, Rice University u Houstonu, CERN u Ženevi i drugima. Profesor Furić jedan je od prvih hrvatskih znanstvenika koji su zagovarali i provodili našu suradnju s CERN-om na istraživanju elementarnih čestica. Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja.

Knjiga Traganje za Istinom temelji se na autorovim iskustvima stečenim tijekom osam desetljeća života, kako je istaknuo, »unutar bitno različitih društvenih uređenja«. Autora je stalno nadahnjivala potraga za istinitim uvidima, te u predgovoru napominje da se u knjizi riječ istina pojavljuje u dvama značenjima: kolokvijalnome, svakodnevnome, ali i, što je važnije, značenju koje se odnosi na Istinu kao posve određeni ideal. Zatim nastojeći pobliže razjasniti termin Istina upozorava da ga ne treba brkati s jasnoćom i činjenicama jer je »izvanredno osjetljiv naziv za izgledno trajan napor čovječanstva da stvori konačnu sliku o pojavama u svijetu oko nas i u nama samima«.

Nije u ovome osvrtu moguće podrobno predstaviti sadržaj svih trinaest poglavlja knjige heterogenih tematskih sklopova, koji smjeraju obuhvatiti čovjeka i svijet u svim njihovim očitovanjima. U prvome poglavlju autor razotkriva određene zablude te govori o krhkosti današnjega znanja i manipuliranju njime, o potrebi za objektivnim informiranjem, o vjeri, sveučilištu i znanosti, o zatajenim aspektima Marxova djelovanja, o neistinama koje kršćanstvo nastoje prikazati reakcionarnim, i o drugim temama. Slijedi poglavlje o materijalnome svijetu, spoznaji i njezinim granicama, gdje je riječ o svijetu i njegovoj razumljivosti ljudskome umu, o granicama toga razumijevanja, o odnosu matematike i fizike, umjetnosti i fizike, znanosti i religije, znanosti i marksizma, o specifičnosti fizike u hrvatskim krajevima te o dubokim spoznajnim pitanjima. O potonjem autor uz ostalo kaže da je istinitost ideal konačne spoznaje koja više nije subjektivni dojam te objašnjava da je Albert Einstein davao prednost jasnoći, dok je Niels Bohr favorizirao istinitost.

Treće poglavlje naslovljeno je »Osnovno o glavnim svjetskim religijama«, gdje je ponajvećma riječ o abrahamskim religijama: židovstvu, kršćanstvu i islamu. Pišući o teologiji i teologijama autor napominje kako je danas malo poznato da su teološka razmatranja u temelju razvoja sveučilištâ. Zatim kaže da je za kršćanskoga teologa Biblija analogna prirodoslovlju, a to je misao koju je iznio John C. Polkinghorne, britanski teorijski fizičar te anglikanski svećenik i teolog, u knjizi Vjera u Boga u doba znanosti. Profesor Furić zatim objašnjava:

»No dok se prirodoslovni eksperimenti mogu ponavljati i na temelju toga znanja nadograđivati, u kršćanskoj teologiji postoji samo jedan suštinski izvor. To su zapisi četvorice evanđelista: Mateja, Marka, Luke i Ivana, o životu i smrti Isusa Krista. Toj srži kršćanstva pridodane su i poslanice«.

Autor ne propušta napomenuti da su i prije kršćanskih teologa razmišljali o Bogu veliki mislioci antičke filozofije, posebice Platon i Aristotel. »Aristotelova teološka razmišljanja imala su utjecaja na teologe sve tri abrahamske vjere«, ističe profesor Furić.

Četvrto se poglavlje dohvaća planeta Zemlje i naše civilizacije, razmatra moguća staništa civilizacije izvan Zemlje, govori o utjecaju energijskoga faktora na civilizacijske zajednice, o znanstveno-tehnološkome potencijalu, o etičkome sustavu i odnosu vjere i ideologije, k tome i o drugim temama. Peto poglavlje govori o etici i moralnosti. Tu je riječ o religijskoj etici, o pokušaju stvaranja ateističke etike, o etici za civilizirano preživljavanje čovječanstva. Posebna je pozornost posvećena djelu O najboljemu uređenju države i o novome otoku Utopiji (1516), koje je napisao humanist i državnik Thomas More, svetac Katoličke crkve. »Danas se termin utopija spominje u pogrdnom i izrugivačkom tonu bez znanja o vrlo smišljenom poretku, iz kojeg su veliki društveni sustavi uzimali dio vrijednosti, ali ne i cjelovito rješenje«, objašnjava profesor Furić i zatim napominje da je malo poznato kako su strani autori pisali o Dubrovačkoj Republici kao »približnoj realizaciji utopije«, državi koja se najviše približila Moreovu idealu.

Sadržaje ostalih poglavlja naznačujemo njihovim naslovima: »Nagoni«, »Kompleksnosti ratovanja«, »Pojedinac i zajednica«, »Oblici zajednica«, »Šutljiva većina«, »Prapovijest civilizacije i misteriji«, »Medijske manipulacije i njihovo prikrivanje«, »Vremensko ograničenje postojanja čovječanstva« i »Sažimanje«. Na kraju se nalaze popis literature i kratka bilješka o autoru.

Na putu prema zaključku čini se prikladnim podsjetiti na razmjerno poznatu misao Immanuela Kanta iz njegova djela Kritika praktičnog uma (1788): »Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.« Premda Kanta običavaju smatrati, redukcionistički i jednostrano, agnostikom, treba reći da njegov agnosticizam doista progovara iz Kritike čistoga uma – a u poslije objavljenoj Kritici praktičnoga uma Kant vidi u zvjezdanome nebu Boga iznad sebe, a u moralnome zakonu Boga u sebi. Boga transcendentnoga i imanentnoga. Možemo zaključno ustanoviti da je knjiga Miroslava Furića Traganje za Istinom višedesetljetni dijalog s Bogom bliskim i nedokučivim. Ugledni znanstvenik i ujedno uvjereni vjernik napisao je djelo koje se iskazuje vrijednim doprinosom traganju za istinom o Bogu, čovjeku i svijetu. Autoru Furiću zaslužena pohvala, a čitateljskoj publici preporuka da potraže ovu knjigu što traga ne samo za istinom nego i Istinom, umnogome pronalazeći obje, koje u konačnici uviru u jednu i jedinu – Istinu.

Marito Mihovil Letica, magistar filozofije i religiologije, isusovački student. Književni i likovni kritičar, član uredništva časopisa Kolo Matice hrvatske, autor i voditelj emisije Kozmos i etos na Trećem programu Hrvatskoga radija, dopisnik Vatikanskoga radija; autor knjige Odnos metafizike i znanosti: Boškovićevo metafizičko prirodoslovlje.