Sveučilište kao generator tehnološkog razvoja

Sveučilište je, kao što je dobro poznato, uz Katoličku crkvu jedna od dviju najstarijih europskih institucija. Ono je jedan od kamena temeljaca te europske ili, kako volimo reći, zapadne kulture i svijeta i ono je od XII. stoljeća do danas »proizvođač« i širitelj znanja bez kojega se zapadni svijet ne bi razvio tako kako se razvio, a ni sve ostale civilizacije i društva ne bi prihvatili obrazac europskog sveučilišta kao stožerni obrazac školovanja svojih stručnjaka da on nije tako učinkovit.

Pri obavljanju te svoje prevažne zadaće kroz vjekove sveučilište nije bilo maženo: ni vlasti, ni društvo, ni ono samo zbog svojih unutarnjih raskoraka u razmišljanju i trvenja često nisu bili skloni njegovim osnovnim postulatima, u prvom redu akademskoj slobodi i autonomiji, nužnim pretpostavkama intelektualnog razvitka. Ustrajući na objema, sveučilišta su opstala, ali su se katkad baš zbog opasnosti za svoj integritet i opstojnost teško odlučivala za promjene. Ta otpornost na promjene, ili otpor promjenama, sveučilištu je kroz povijest, a posebno u zadnjih 60–70 godina, priskrbila mnoge kritike. S druge strane, pobliži uvid u rad sveučilišta pokazuje da se ono nosilo s promjenama i kad to na prvi pogled nije tako izgledalo, a da se to posebno dobro vidjelo upravo u njegovoj inovatorskoj ulozi u tehnološkom razvoju društva.

Ova uvodna crtica mogla bi se dojmiti kao početak široke rasprave o sveučilištu, njegovim mijenama, njegovoj navodnoj i katkad stvarnoj tromosti, njegovu poslanju kroz stoljeća. Međutim, njezina je namjera u ovom slučaju uvesti kao temu jedno od važnih poslanja sveučilišta koje nije od jučer, ali izdaleka može izgledati kao isključivo suvremeni način promišljanja njegove uloge: to je istraživanje za tehnološki razvoj, odnosno inoviranje. Naravno, nas u prvom redu zanima taj proces na hrvatskim sveučilištima.

Sveučilište u Zagrebu, nekada jedino hrvatsko sveučilište (koje se je u vrijeme Hrvatskog proljeća jedno vrijeme i službeno zvalo Hrvatsko sveučilište), na sjednicama svoje tadašnje skupštine vodilo je potkraj šezdesetih godina rasprave o istraživanjima u svrhu tehnološkog razvoja s naglaskom na suradnji stručnjaka iz raznih disciplina. Rektor Ivan Supek je u govoru o tristotoj obljetnici Sveučilišta – koji je postavio kao odgovor intelektualne i akademske Hrvatske velikosrpskom rankovićevskom centralizmu – kao postignuća Sveučilišta naglasio i obrazložio povezivanje »osnovnih i aplikativnih smjerova u istraživanju i nastavi«: »da budu omogućene studijske kombinacije između različitih disciplina prema ličnom interesu i raznolikim potrebama bogatog društva: da se sastanu istraživači iste znanosti ili programa. Time, dakako, padaju ograde između fakulteta, a imperativi suradnje nalažu i nove sveučilišne strukture, u koje treba da se uključe i znanstveni instituti i privredni laboratoriji«. Pritom se Supek pozvao na postojeću tradiciju u razmišljanju o razvoju Sveučilišta u Zagrebu, u prvom redu na razmišljanja koja su dovela do inkorporiranja Visoke tehničke škole u Sveučilište 1923. po savjetu Stjepana Radića.

Naglašavajući novosti znanstvene revolucije XX. stoljeća u usporedbi s industrijskom revolucijom prethodnoga stoljeća, rektor u tada dopuštenim okvirima (koje je sam, kao što znamo, u tvrdim političkim okolnostima proširio do granica koje politika naposljetku nije htjela i znala odobriti) govori o modernom, integriranom sveučilištu koje bi i svojom inovativnošću u području novih tehnologija trebalo pomoći razvoju društva.

Od tada je proteklo više od pet desetljeća u kojima su sveučilišta ulagala velike napore u istraživanja za tehnološki razvoj. S oblikovanjem Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA) i Europskog istraživačkog prostora (ERA) na mnogim se europskim sveučilištima pojavila bojazan da u toj novoj nadnacionalnoj i kompetitivnoj sredini ne će uspjeti opstati kao istraživačka središta, pa ni kao središta znanja za tehnološki razvoj i napredak. Jedan od načina održavanja ili hvatanja koraka bio je sav niz udruživanja zahvaljujući brojnim modelima koje i EHEA i ERA zaista pružaju. Ali, nakon gotovo dvadeset godina mi znamo da cijela Europska unija u tehnološkom razvoju zaostaje za zemljama poput SAD-a ili Južne Koreje te da je prioritet Europske komisije, istaknut 2020. godine, upravo tehnološki razvoj.

Danas gotovo sva sveučilišta, i gotovo sva hrvatska sve­učilišta, imaju predviđen tehnološki razvoj kao jedan od jakih prioriteta u svojoj strategiji. U ovom tematskom bloku bit će riječi o tom aspektu djelovanja sveučilišta, kao i o sustavu koji bi na nacionalnoj razini trebao omogućiti konkretno povezivanje sveučilišta s mogućim mjestima korištenja i primjene tog znanja proizvedena na sveučilištima. Unaprijed možemo reći da takav sustav nažalost nije dovoljno razrađen na nacionalnoj razini. U državnoj administraciji nema ministarstva koje u svom nazivu nosi termin »tehnologija/tehnološki«, a različita vijeća pokušavaju transverzalno i učinkovito objediniti ingerencije različitih ministarstava ne bi li nadoknadila taj očiti nedostatak državne uprave, nažalost zasad bez većeg uspjeha. Naziv se pojavljuje samo u nazivu Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Ono, međutim, ne raspolaže ni novcem ni mogućnošću donošenja odluka o konkretnim rješenjima u području tehnološkog razvoja. Na sveučilištima, međutim, postoji velik broj nukleusa koji su proizveli rješenja za mnoge od problema koji strateški nisu sagledani, ni nacionalno ni regionalno ni sektorski, i koji djeluju u prostoru koji u tom smislu nije zadovoljavajuće definiran. Prilozi koji slijede približit će neke od aspekata okvira u kojem se odvija rad na inovacijama i tehnološkim rješenjima na našim sveučilištima, poteškoće s kojima se suočavaju i nedvojbene uspjehe s kojima se mogu pohvaliti.