Splitska pohvala ruci

Umjetnost se pravi rukama. One su sredstvo stvaranja, ali prije svega organ spoznaje. (...) to vrijedi za svakog čovjeka; za umjetnika još i više, i to na posebne načine.

Henri Focillon, Pohvala ruci, u: Život oblika, Zagreb, 1995., prijevod s francuskog: Desanka i Marko Grčić, str. 112–139, 121.

Izložbe koje problemski ili tematski, s različitim interpretacijskim i kustoskim pogledima pristupaju fundusima velikih muzejskih institucija zanimljive su jer uvijek iznova bacaju novo svjetlo na umjetnička djela. Katkad je riječ i o djelima koja zahvaljujući takvim izložbama prvi put vidimo izvan sigurne tame muzejskog depoa, jer ili nisu dio stalnog postava ili su rijetko i nikada do tada bila izlagana. Galerija umjetnina u Splitu njeguje takav pristup svom fundusu pa je nakon konceptualno zamišljene izložbe Od sigurnog prema mogućem: Lica, krajolici, licemjerja kustosa Dalibora Prančevića koja se u jesen 2022. održala u velikom izložbenom prostoru u prizemlju galerije, u svibnju 2023. u malom izložbenom prostoru Galerije umjetnina otvorena zanimljiva tematska izložba pod nazivom Pohvala ruci čija je autorica Iris Slade, muzejska savjetnica i voditeljica Zbirke moderne umjetnosti s umjetninama 19. stoljeća. Tematske izložbe su, ističe kustosica, čest izlagački format, a izdvajanje specifičnoga tematskoga, motivskog ili likovnog sadržaja djela usmjerava percepciju publike na novo ili drugačije čitanje i razumijevanje umjetničkog djela. Iris Slade već je potkraj 2020. godine priredila izložbu intrigantna naslova Između srca i želuca – neki primjeri animalistike u splitskoj likovnoj umjetnosti koja se bavila temom animalistike u splitskoj modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti.

Izložba Pohvala ruci, kako u tekstu na uvodnom panou pred ulazom na izložbu piše autorica, »fokus stavlja na prikaz ruku. Nacrtane, naslikane ili izvedene u grafičkim tehnikama važan su detalj svake od dvadeset figuralnih kompozicija iz fundusa Galerije umjetnina. Kako je riječ o različitim autorima, tema izložbe nije samo navedeni motiv već i njegova interpretacija, jer u prikazu ruku umjetnici u pravilu ostavljaju prepoznatljiv autorski biljeg«. Cilj je, dakle, bio nepretenciozna, saglediva izložba djela istaknutih autora hrvatske moderne, s naglaskom na temu ruke, iako ni jedno od izloženih djela nije samostalan prikaz ruke, nego su ruke dio figuralne kompozicije, pa je među izloženim djelima najviše portreta. Od dvadeset umjetničkih djela iz fundusa galerije najviše je slika, ali zastupljeni su i crteži, grafike i dvije karikature, nastali u vremenskom rasponu od kraja 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Najranije djelo na izložbi je Bukovčev portret iz 1884., a vremenski okvir završava s 1939. godinom, kada je nastala izložena grafika Antuna Zuppe iz ciklusa Tamne varijacije. Kronološkim redom izloženi su: Portret Frane Bollanija (1884) Vlaha Bukovca, Sveti Jeronim (studija, do 1901) Mata Celestina Medovića, Karikatura Josipa Hatzea (oko 1910) Emanuela Vidovića, Ruski balet (1912) Miroslava Kraljevića, Portret Ljube Wiesnera (1916) Ljube Babića, Portret Ive Ćipika (1917) Vladimira Becića, Portret Noe Matošića (1917) Silvija Bonaccija Čike, Grabancijaš odnosno Portret J. Matošića (1919) Jerolima Miše, Djevojka s lutnjom (1920) Ivana Meštrovića, Portret Danka Anđelinovića (1920) Marina Tartaglie, karikatura »Nestor u penziji« – Ivan Rendić (1922) Angjela Uvodića, Poljubac (1923) Tomislava Krizmana, Za stolom (1923) Marijana Trepšea, Pudar (1925) Jurja Plančića, Ženski akt (1927) Antuna Augustinčića, U kazalištu (1927) Vjekoslava Paraća, Autoportret s crvenim rupcem (1930) Cate Gattin-Dujšin (Dujšin-Ribar), Tučnjava u krčmi (1932) Ignjata Joba, Komedijaši (1935) Vilima Svečnjaka i Strančari (1939) Antuna Zuppe. U postavu izložbe izdvaja se zid na kojem su, dizajnerskom intervencijom Nikole Križanca, reproducirani izdvojeni detalji prikaza ruku sa svakog izloženog djela, što stvara likovno zanimljiv mozaik motiva kojemu je izložba posvećena.

Naziv izložbe jasno upućuje na inspiraciju glasovitim esejom Éloge de la main / Pohvala ruci francuskog povjesničara umjetnosti Henrija Focillona, koji je prvi put objavljen daleke 1934. godine. Esej je do danas ostao nezaobilazan panegirik ruci koja dodiruje, otkriva, spoznaje, stvara, koja nije samo sluga nego i spona naših misli. Njezina je uloga u likovnom stvaralaštvu velika, pa su joj mnogi umjetnici posvetili u svojim djelima zasluženu pozornost i uzdignuli je na pijedestal kao oličenje stvaralačkoga genija. Riječima Focillona: »Veliki su umjetnici izvanredno pomno proučavali ruke. Njihovu su silnu moć osjećali upravo oni koji, više od drugih ljudi, žive od njih (...) Istina je i to da su ih neki majstori slikali po navici, s nepromjenjivom stalnošću, što je korisno antropometričko obilježje za kritičku klasifikaciju. Ali koliki pak listovi crteža odaju analizu, želju za nečim jedinstvenim! Samo takve ruke snažno žive«.

Osim portretiranja ruku na različite i specifične likovne načine, svako djelo na splitskoj izložbi priča i drugu zanimljivu priču o kontekstu nastanka, o portretiranoj osobi, umjetniku, te upućuje na zanimljivosti iz autorova opusa ili na neke posebnosti likovnog medija u vremenu. Ruke su to koje govore o psihološkoj karakterizaciji portretiranoga, o vještini i umijeću autora, njegovu poznavanju anatomije i likovnoga govora, ali i o različitim načinima slikarskih tehnika, rukopisu autora, njegovoj slikarskoj, grafičkoj ili crtačkoj vještini. Tako na primjer za Portret Frane Bollanija Vlaha Bukovca, s métierski sjajno izvedenim rukama dugačkih prstiju, znamo da je to prvi portret koji je Bukovac napravio za vrijeme svoga kratkog, ali intenzivnog boravka u Splitu potkraj 19. stoljeća kada je izradio gotovo stotinu portreta Splićana. Ruke sv. Jeronima na Medovićevoj su slici formalno i simboličko središte kompozicije, gotovo snažnijih portretnih obilježja od svečeva lica. Ruke Meštrovićeve Djevojke s lutnjom neobične su, gotovo svedene na grafički znak: njezini se prsti svijaju u ritmu glazbe, postajući glazba sama. Na litografiji Marijana Trepšea ruka je poput njegova umjetničkog stila, ekspresionistička, nemirna i pomalo prijeteća. Dvije izložene karikature Emanuela Vidovića i Angjela Uvodića svjedoče o njihovoj važnoj i pionirskoj ulozi u razvoju i afirmaciji karikature u likovnom životu Splita u prvoj polovici 20. stoljeća. Velike razigrane ruke pijanista Josipa Hatzea na Vidovićevoj karikaturi iz 1910. zadobile su gotovo vlastiti život, odvojen od tijela i duha koji njima zapravo upravlja i najbolje ilustriraju Focillonove riječi iz spomenutog eseja: »One su gotovo živa bića. Služavke? Možda. No, obdarena energičnim i slobodnim duhom i fizionomijom, ta lica bez očiju i bez glasa vide i govore«. Te i druge zanimljivosti o slici, slikaru ili portretiranima bilo bi zgodno saznati iz kratkih tekstova uz djela na samoj izložbi, ali su, vjerojatno dijelom i zbog manjka prostora, izostali. Zasigurno ćemo o tome čitati u katalogu izložbe, koji na dan otvorenja izložbe i u vrijeme pisanja ovog teksta još nije bio tiskan.

Svakako je riječ o zanimljivoj izložbi koja radove iz fundusa stavlja u novi kontekst i daje im drugačiji okvir za gledanje i promatranje. Izložba bi mogla dobiti i svoj nastavak jer, kako je u svom govoru na otvorenju istaknula Iris Slade, među skulpturom iz razdoblja modernizma u fundusu Galerije umjetnina ima dosta djela koja se mogu predstaviti unutar tematske cjeline Pohvala ruci. Izložba je ujedno i podloga za sva buduća promišljanja teme i Focillonova poetskog, intelektualno pronicljivog i poticajnog eseja o odnosu duha i ruke i njezine važnosti u umjetničkom stvaralaštvu.

Sandi Bulimbašić je povjesničarka umjetnosti iz Splita. Zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Splitu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i obranila disertaciju pod nazivom Društvo hrvatskih umjetnika »Medulić« (1908.–1919.). Područje njezina znanstvenog i stručnog interesa jesu teme iz moderne i suvremene umjetnosti.