Simpoziji Hrvatske revije u Švicarskoj 1968. i 1971. godine

Godine 2022. bila je 110. obljetnica rođenja pjesnika Vinka Nikolića (1912–1997), glavnog urednika i izdavača Hrvatske revije, kao i 20 godina od prerane smrti Tihomila Radje (1928–2002), ekonomista i književnoga kritičara, koji su bili glavni organizatori dvaju poznatih simpozija Hrvatske revije, održanih u Švicarskoj 1968. i 1971. godine. S njima sam dugo surađivao i obojica su mi bili dragi prijatelji, koji su više puta sjedili za mojim obiteljskim stolom, stoga im posvećujem ovaj detaljni prikaz obaju simpozija, s popisom svih imena poznatih i anonimnih sudionika, onih koji su bili nazočni na tim simpozijima, kao i onih koji su poslali svoja izlaganja.

Prije samoga detaljnog prikaza tih simpozija želim reći nekoliko riječi o sudionicima tih simpozija u vrijeme vladanja komunizma u njihovoj domovini, kako bi čitatelji vidjeli koji su sve ljudi bili prisiljeni napustiti svoju domovinu i postati dio hrvatske političke dijaspore nakon Drugoga svjetskog rata. Imao sam čast upoznati njih petnaest, a desetorica su mi bili dobri prijatelji. Svi sudionici simpozija bili su ljudi visoke naobrazbe, a čak dvije trećine njih bili su doktori znanosti. U tuđem svijetu postigli su zavidne uspjehe u svojoj karijeri i bili prihvaćeni i cijenjeni, a u svojoj vlastitoj domovini bili su proganjani, tako da su ju morali napustiti. Dio podataka o njima donosim iz svojih izvora, a za ostale podatke koristio sam se uglavnom Leksikonom hrvatskog iseljeništva i manjina (Zagreb, 2020), kojeg sam bio i suradnik.

Vinko Nikolić

Tihomil Radja

Prvi i vodeći bio je pjesnik, književnik i izdavač Vinko Nikolić. Gimnaziju je završio u Šibeniku, a u Zagrebu je diplomirao hrvatski jezik i povijest te ruski i talijanski jezik. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata uređivao je više književnih djela među kojima je i poznata Naša domovina, u dva sveska. U svibnju 1945. povlači se u Austriju i kao ratni zarobljenik dospijeva u britanske logore u Italiji, odakle uspijeva pobjeći, tako da sredinom 1947. odlazi u Argentinu. Nikolić je prava pjesnička duša i autor dirljivih stihova: Često se u putu susrećem sa svojim nerođenim sinom, za kojim je cijelog života žudio. I kako nije imao djece, cijeli život posvetio je izdavanju Hrvatske revije, najbogatijeg i najznačajnijeg časopisa hrvatske dijaspore uopće, koji pokreće 1951. zajedno s pjesnikom Antunom Bonifačićem. Časopis je uređivao i izdavao 47 godina, od Buenos Airesa do Barcelone i Zagreba, gdje ga je uređivao zadnjih sedam godina do svoje smrti 1997. godine. Uz Reviju izdavao je i Knjižnicu Hrvatske revije sa 66 objavljenih djela na ukupno 20.900 stranica, a u svemu tome neumorno i samozatajno pomagala mu je njegova vjerna supruga Štefica. U Reviji su pisali i u Knjižnici objavljivali svoja djela najpoznatiji Hrvati diljem svijeta koji su morali napustiti domovinu zbog komunističke diktature.

Nakon nepunih dvadeset godina plodnoga rada velik broj suradnika različitih zvanja i zanimanja, koje je rodoljublje snažno povezalo, odlučio se naći zajedno te izmijeniti znanje i iskustva u obliku izlaganja o aktualnim potrebama i zbivanjima u svijetu, a posebno u domovini nakon objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967).

Zbog političke neutralnosti i zemljopisnog položaja Švicarska je bila najprikladnija za održavanje susreta, pogotovo što su ondje živjela dvojica vrijednih i aktivnih suradnika koji su napravili sve pripreme za održavanje simpozija. Bili su to Tihomil Radja i Jure Petričević.

Tihomil Radja, ekonomist i političar te književni analitičar. Potkraj 1944. partizani su ga zatvorili kao maloljetnika i držali u zatvoru 8 godina. U Švicarsku je emigrirao 1955., a 1965. doktorirao na Sveučilištu u Fribourgu. Jedan je od osnivača londonske Nove Hrvatske, kao i suosnivač Poruke slobodne Hrvatske. Surađivao je u više listova hrvatske političke emigracije i u Hrvatskoj reviji, a nakon 1991. bio je kolumnist Nedjeljne Dalmacije, Vjesnika, Vijenca i Zareza. Njemu u čast održan je u Sinju 2012. znanstveno-stručni skup »Život i djelo dr. Tihomila Rađe«, a 2018. postavljeno poprsje, rad kipara Stipe Sikirice.

Jure Petričević, inženjer agronomije i publicist. U Zagrebu je diplomirao agronomiju, a godine 1942. doktorirao agrarnu ekonomiju na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu. Mnogo je pisao u hrvatskim političkim iseljeničkim publikacijama i vrlo aktivno sudjelovao 1962. na Svehrvatskom kongresu u New Yorku. U Bruggeu je objavljivao Knjižnicu slobode, u kojoj je izdao 14 svezaka na njemačkom i hrvatskom jeziku. Matici hrvatskoj u Zagrebu ostavio je oporučno novčanu donaciju kojom je 2002. sagrađena Dvorana Matice hrvatske, koja nosi njegovo ime, a 2010. uz nju je postavljeno njegovo brončano poprsje, rad kipara Tomislava Kršnjavoga.

Osim te trojice organizatora Simpozija Hrvatske revije, još su sljedeća trojica bila sudionici obaju simpozija, a to su: Bogdan Radica, Vinko Grubišić i Gvido Saganić.

Bogdan Radica, povjesničar, publicist i novinar. Dopisnik Obzora iz Pariza. Izaslanik za tisak Kraljevine Jugoslavije u Ateni. U Washingtonu i New Yorku djelovao u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije. Nakon Drugoga svjetskog rata živi u New Yorku i više od dvadeset godina djeluje kao redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju. Pisao je mnogo u američkim novinama i u hrvatskom iseljeničkom tisku, posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji, koja mu je u svojoj Knjižnici objavila više zapaženih knjiga, među kojima se ističe Živjeti nedoživjeti (1982. i 1984), velebno djelo u dva sveska, na više od 1200 stranica uspomena, koje su izvanredno svjedočanstvo vremena od 1920. do 1980. godine.

Vinko Grubišić, jezikoslovac, pjesnik i pisac. U Zagrebu studirao klasičnu filologiju, a u Fribourgu diplomirao filologiju i pedagogiju. Doktorirao u Aix-en-Provenceu u Francuskoj. Od 1975. živi u Kanadi, gdje je predavao jezike za hrvatske izvandomovinske škole. Od 1989. izvanredni je profesor hrvatskog jezika i književnosti Sveučilišta u Waterloou. U knjizi Hrvatska književnost u egzilu (1991) prikazao je najvažnija djela i autore u području beletristike, političko-povijesne publicistike u hrvatskom iseljeništvu (1945–1990). Piše pjesme i drame te književne i jezikoslovne priloge. Član je PEN-a, Društva hrvatskih književnika i dopisni član HAZU-a.

Gvido Saganić, novinar i publicist. Proganjan kao sjemeništarac pobjegao 1960. u Italiju, a nedugo zatim postao članom uredništva Nove Hrvatske i preselio se poslije u London. U Novoj Hrvatskoj djelovao je 30 godina i puno pridonio da list bude najpoznatije hrvatsko glasilo u iseljeništvu. U domovinu se vratio 1990. i vodio službu Hrvatske vlade za praćenje stranih medija u Ministarstvu vanjskih poslova.

Sudionici koji su izlagali na jednom od dvaju simpozija

Ivan Babić, časnik i kulturno-politički djelatnik. Vojnu akademiju završio je u Beogradu 1928. i kao najbolji pitomac nastavio obrazovanje u Francuskoj. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata obavljao je u činu pukovnika visoke vojne dužnosti u domobranstvu. Kao pregovarač sa savezničkim snagama u Italiji bio je interniran 1944. Potkraj 1945. emigrirao je u Argentinu, pa u Venezuelu, a onda se 1960. vratio u Europu i do smrti živio u Malagi. Mnogo je pisao o političkom položaju Hrvata u svijetu i objavljivao vojno-političke analize, posebno u Hrvatskoj reviji i Novoj Hrvatskoj. Bio je suosnivač Hrvatskoga narodnog vijeća i voditelj njegova Ureda za politička pitanja.

Milan Blažeković, pravnik i političar. U Zagrebu doktorirao pravo 1937. Za vrijeme NDH najprije bio tajnik Ministarstva vanjskih poslova, a zatim tajnik veleposlanstva u Berlinu. Nakon rata i logora u Salzburgu odlazi u Buenos Aires. Surađivao u Hrvatskoj reviji i Hrvatskoj misli. Jedan je od osnivača časopisa Studia Croatica i pokretača Hrvatsko-latinskoameričkog kulturnog instituta. Bio je predsjednik Časnoga suda Hrvatskoga narodnog vijeća i prikupljao arhivsku građu o hrvatskoj emigraciji. U Hrvatsku se vratio 1996. a njegova se biblioteka danas čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Autor je Bio-bibliografskog leksikona suradnika Hrvatske revije (Zagreb, 1996).

Gojko Borić, novinar i publicist. Školovao se u Makarskoj, Zagrebu i Splitu, a 1954. bježi u Austriju i u Grazu studira arhitekturu. Zatim studira španjolski u Madridu i onda odlazi u Njemačku. Ubrzo se povezao i uključio u rad hrvatske političke emigracije osobito oko Hrvatske revije, u kojoj je objavljivao raznovrsne članke i književne osvrte. Bio je jedan od suosnivača i suradnika časopisa Nova Hrvatska, Kroatische Berichte i Poruke slobodne Hrvatske, a kao novinar uređivao na hrvatskom emisije na radijskoj postaji Deutsche Welle u Kölnu. Dopisnik je i autor mnogih političkih analiza u domaćim novinama i časopisima. Djela: S inozemnog vidikovca (1995), Hrvat izvan domovine. Sjećanja političkog emigranta (2007).

Stjepan Buć, pravnik, političar i publicist. U Zürichu završio studij prava i doktorat 1917. Bio je član Hrvatske stranke prava od 1925. i osnivač Hrvatske kulturno-prosvjetne zadruge »Ante Starčević«. Objavljivao je u mnogobrojnim domaćim časopisima do odlaska u Njemačku 1945., a potom u hrvatskom iseljeničkom tisku, baveći se poviješću i podrijetlom hrvatskog naroda. Djela: Narod i stranke u Dalmaciji (1920), Njemački zakon o seljačkom nasljednom domu (1936), Temeljne misli nauke dra Ante Starčevića (1936).

Ivan Cesar, povjesničar književnosti, slovenist, književni prevoditelj i političar. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zatim studirao klasičnu filologiju i romanistiku u Njemačkoj i bio lektor na Sveučilištu u Münchenu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a potom radio na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Koautor je knjige Slovenska književnost (1991) s Jožom Pogačnikom i bavio se književnim prevođenjem. Osnivač je Hrvatske kršćanske demokratske stranke, bio je ministar u Vladi Republike Hrvatske i kandidat na predsjedničkim izborima 1992. godine.

Nikola Čolak, pedagog, osnovnu školu završio je u Janjevu, a gimnaziju u Prizrenu i Travniku. U Italiji u Gallarateu diplomirao je filozofiju (1938), a u Zagrebu romansku filologiju (1943). Od 1945. do 1947 bio je u zatvoru, a poslije radio kao nastavnik i ravnatelj u osnovnim i srednjim školama. Bio je znanstveni suradnik Historijskog arhiva u Zadru i Instituta za društvene nauke JAZU također u Zadru, a 1966. emigrirao u Italiju. Uz ostalo bavio se povijesti Dalmacije i ulogom Dubrovačke Republike na Balkanu, a radove je objavljivao u mnogim hrvatskim i talijanskim časopisima. Bio je dopisni član venecijanske akademije Deputazione di storia patrie per le Venezie. Autor je više djela, među kojima se ističu Iza bodljikave žice (1977) i Hrvatska iznad svega: odsjevi prošlosti – perspektive budućnosti / La Croazia prima di tutto: riflessi del passato – prospettive nel futuro (1989) te objava povijesnih izvora u seriji Regesti Marittimi Croati. Fonti documentarie / Hrvatski pomorski regesti. Dokumentarna vrela (I–III, 1985–2017).

Asaf Duraković, toksikolog i pisac. Gimnaziju je završio u Zagrebu i diplomirao na Veterinarskom fakultetu, dok je biologiju magistrirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postigao je doktorat medicine. Radio je u Institutu Ruđer Bošković i u Zavodu za medicinska istraživanja u Zagrebu, a potom išao na poslijedoktorski studij u Harwell i Ottawu. Specijalizirao je radiologiju i nuklearnu medicinu te radio u više kanadskih i američkih bolnica i institucija, a u američkoj vojsci radio s činom pukovnika Vojnoga liječničkog zbora. Osim stručnog rada bavio se kulturnim i vjerskim radom te bio osnivač Hrvatskoga islamskog centra u Torontu, a pisao je i pjesme. Objavio je mnogo znanstvenih radova i knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku te pisao u mnogim hrvatskim časopisima. Nositelj je više međunarodnih odlikovanja i bio član Njujorške akademije znanosti.

Hrvoje Jurčić, povjesničar. Maturirao u Njemačkoj 1962. Studirao povijest istočne i jugoistočne Europe u Münchenu kod profesora Georga Stadtmüllera. Magistrirao 1967. i doktorirao filozofiju u Münchenu 1971. Bibliotekar od 1975. Sin je pravnika Milutina Jurčića, koji je bio sudionik puča Lorković–Vokić 1944. i bez suda ubijen 11. veljače 1945. u Zagrebu.

Ante Kadić, književni povjesničar. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, doktorirao teologiju na Gregoriani u Rimu, a u Ženevi doktorirao političke znanosti 1946. Radio je za Uje­dinjene narode u Parizu i Bejrutu, a na Kalifornijskom sve­učilištu u Berkeleyju bio je profesor slavenskih književnosti, te na Indiana University u Bloomingtonu do mirovine 1980. Kao jedan od značajnih književnih kritičara predstavljao je hrvatsku književnost na međunarodnim kongresima i sku­povima te surađivao u Hrvatskoj reviji, Hrvatskom glasu, Hrvat­skom listu, Slobodnoj riječi i drugim časopisima hrvatskog iseljeništva, kao i u više švicarskih listova. Od 1992. bio je dopisni član HAZU-a. Napisao je više knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku: Domovinska riječ (1978), Iseljena Hrvatska (1979), Moji izgoni iz Jugoslavije i povratak u Hrvatsku (1992).

Ferid Karihman, esejist, publicist, kroničar i pjesnik. Obitelj mu se nakon Drugoga svjetskog rata iselila u Tursku, gdje je završio srednju školu. Zatim je otišao u SAD studirati i stekao doktorat filozofije. Pisao je za Hrvatsku reviju, u kojoj je od 1971. bio glavni govornik Hrvata muslimana. O odnosu buduće hrvatske države prema Hrvatima muslimanima sažeto je izlagao na Drugom simpoziju 1971. Osim esejističkih i polemičkih članaka u Hrvatskoj reviji objavljivao je i svoje rodoljubne pjesme. Od knjiga je objavio: Soj i odžak ehli-Islama (1974), Musa Ćazim Ćatić (1995), a najpoznatija mu je Hrvatsko-bošnjačke teme (1996), koja je posvećena tematici muslimanskih pisaca u hrvatskoj književnosti. Dobitnik je Jubilarne književne nagrade 1970. u povodu dvadesetogodišnjice Hrvatske revije za članak »Hrvatski književnici Muslimani. Četiri stoljeća od Mehmedove Hrvatske pjesme do Selimovićeva Derviša i smrti« (Hrvatska revija, XX/4(80), jubilarni broj, 1970., 983–999). 

Lucijan Kordić, svećenik franjevac i pjesnik. Gimnaziju je završio u Širokom Brijegu, filozofiju i teologiju diplomirao u Mostaru, a za svećenika zaređen 1939. Kao zarobljenik kraj Bleiburga pobjegao je skočivši u Savu (kako mi je sam rekao) i emigrirao u Italiju. U Rimu je kratko studirao slavistiku i romanistiku a zbog bolesti se preselio u Švicarsku. Godine 1961. imenovan je prvim hrvatskim dušobrižnikom u Zürichu i voditeljem Hrvatske katoličke misije u Baselu (1972–1974). U domovinu se vratio 1990. i do tragične smrti boravio u samostanu na Širokom Brijegu. Bio je suosnivač izdavačke kuće ZIRAL i urednik zbornika iseljeničkog i domovinskog pjesništva Hrvatska iseljenička lirika (1974). Uz to je objavio dvadesetak zbirki pjesama.

Jakša Kušan, nakladnik i publicist. Nakon studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Beogradu i sukoba s komunističkim vlastima, otišao je 1955. u emigraciju te nastavio studije na Akademiji za međunarodno pravo u Haagu i na Londonskoj školi za ekonomiku i političke znanosti. Od 1956. živio je u Londonu i 1958. pokrenuo Hrvatski bilten, koji od 1959. prelazi u časopis Nova Hrvatska, koji je tijekom idućih 30 godina postao najtiražnijim i najčitanijim hrvatskim novinama u iseljeništvu, prelazeći nakladu od 10.000 primjeraka kao dvotjednik. Kušan je od 1974. do 1979. biran u Sabor Hrvatskoga narodnog vijeća (HNV) i bio pročelnik njegova Odjela za tisak i promidžbu te uređivao Vjesnik HNV-a. U domovinu se vratio 1990. i kao urednik tiskao zadnje brojeve Nove Hrvatske. U knjizi Bitka za Novu Hrvatsku opisao je kako se Nova Hrvatska uspjela održati 33 godine i svoja iskustva u 35 godina emigracije. Bio je član PEN-a.

Eugen Laxa, publicist. Nakon mature u Zagrebu na klasičnoj gimnaziji, doktorirao je 1940. na Pravnom fakultetu. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske mobiliziran je u domobranstvo i kao sudionik puča Vokić–Lorković bio zatvoren do kraja rata. Nakon rata otišao u Pariz, a 1946. odlazi u Brazil. U São Paulu se bavio trgovinom i aktivno djelovao u hrvatskim društvima, posebno u HSS-u, podupirući Vladka Mačeka. Bio je član ogranka londonske Velike lože i proučavao povijest masonstva u Hrvatskoj. Surađivao je u časopisima Hrvatska revija, Hrvatski glas, Studia Croatica i Slobodna riječ. Suautor je djela Počeci hrvatskoga masonstva (1994) s W. Readom.

Dominik Mandić, svećenik franjevac i povjesničar. Osnovnu školu i gimnaziju završio na Širokom Brijegu, a u Mostaru maturirao 1910. Za svećenika je zaređen 1912., a bogosloviju završio u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je i doktorirao 1921. Do preseljenja u Rim 1939. bio je tajnik Provincije, kateheta i odgojitelj. U Rimu postaje ekonom franjevačkog reda i za vrijeme rata pomaže zatočenicima talijanskih logora. U Chicago odlazi 1952. i postaje starješina hercegovačkih franjevaca u Sjevernoj Americi, te se posvećuje duhovnom i znanstvenom radu. Osnovao je Hrvatski izdavački zavod Croatia i Hrvatski povijesni institut. Bavio se poviješću Bosne i Hercegovine te općom poviješću Hrvata i slovi kao jedan od najozbiljnijih povjesničara. Najpoznatija su mu djela: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora (1957), Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja (1–3, 1960–1962), Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti (1963), Franjevačka Bosna (1968), Hrvati i Srbi dva stara različita naroda (1971).

Mate Meštrović, povjesničar i političar. Sin Ivana Meštrovića, seli se već kao dječak s roditeljima 1942., najprije u Rim, pa u Švicarsku, a onda 1947. u SAD, gdje diplomira i magistrira povijest 1952. na Sveučilištu u Syracusei. Nakon Korejskog rata kao poručnik izlazi iz vojske i doktorira povijest na Sveučilištu Columbia u New Yorku 1957. Zatim deset godina radi kao novinar, a poslije do 1991. predaje suvremenu europsku povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju. Surađuje u američkim i europskim novinama te u Danici i Hrvatskoj reviji. Bio je predsjednik Izvršnoga odbora Hrvatskoga narodnog vijeća i njegov pročelnik za vanjske poslove te urednik njegova Vjesnika. Godine 1991. vratio se u Hrvatsku i bio zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora i hrvatski veleposlanik u Bugarskoj. Uz ostala, napisao je zapaženo djelo U vrtlogu hrvatske politike (2003).

Milivoj Mostovac, pravnik. Pučku školu završio je u rodnom Svetom Petru Orehovcu, a gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon toga radio je kao sudac u Zagrebu, Sisku i Petrinji, a za vrijeme rata predavao je na Domobranskoj akademiji u Zagrebu. U ljeti 1945. uspijeva preko Austrije pobjeći u Rim, gdje je studirao filozofiju, ruski jezik i doktorirao nakon poslijediplomskog studija prava. U Belgiju se preselio 1948. i u Bruggeu usavršavao iz ustavnoga prava, a onda s obitelji koja mu se pridružila otišao 1956. u Kanadu, gdje je na Sveučilištu u Ottawi predavao pravo. Bio je poliglot i aktivan član mnogih hrvatskih i kanadskih društava, kao što su Hrvatski sokol, Športska sloga, Hrvatsko narodno vijeće i Savez profesora kanadskih sveučilišta. Pisao je osim u kanadskim i u hrvatskim časopisima: Osoba i duh, Hrvatska revija i Danica.

Franjo Nevistić, pravnik i publicist. Osnovnu je školu završio u rodnoj Šuici, a franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu 1933., dok je pravo studirao i doktorirao 1940. u Zagrebu. Od 1941. do 1942. bio je tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, a zatim tajnik poslanstva NDH u Rimu. Nakon kapitulacije Italije vraća se u Zagreb na mjesto docenta na Pravnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu i postaje urednik tjednika Spremnost. Nakon rata dospijeva u Rim i 1947. se seli u Argentinu, gdje je bio tajnik Hrvatskog domobrana i s Vinkom Nikolićem pokrenuo glasilo Hrvatska. Stalni je suradnik Hrvatske revije i tjednika Danica te urednik časopisa Studia Croatica na španjolskom jeziku, a prije rata je pisao u domaćim listovima Spremnost, Plug i Hrvatski narod. Napisao je dvadesetak knjiga, od kojih mu je Hrvatska revija objavila Za slobodu čovjeka i hrvatskoga naroda (1989).

Bonifacije Perović, svećenik. Osnovnu školu pohađao je u Arbanasima, gimnaziju u Zadru i Visokom, a 1916. pristupio je franjevačkom redu. Teologiju je završio u Dubrovniku i za svećenika zaređen 1923. u Kotoru. Doktorat socijalnih znanosti postigao je 1932. u Parizu i radio kao profesor u Splitu, Makarskoj i Dubrovniku. Od 1936. do 1945. bio je duhovnik Hrvatskoga katoličkog akademskog društva Domagoj i za vrijeme rata suradnik Hrvatske enciklopedije. Nakon rata prebjegao je u Rim, gdje je na Sveučilištu Antonianum radio kao profesor sociologije do 1947., kad je otišao u Buenos Aires, gdje se bavio pisanjem i bio redovnički starješina. Pisao je u hrvatskim časopisima Danica, Glas Sv. Antuna, Hrvatska revija, Osoba i Duh i Studia Croatica. Jedan je od osnivača više hrvatskih društava u Buenos Airesu, a u Europu se vratio 1968. te do kraja života živio u franjevačkom samostanu u Bologni. Poznatija su mu djela: Hrvatsko društvo u revolucionarnom procesu (1971), Hrvatski katolički pokret (1976) i Društvo u svom ljudskom liku (1979).

Luka Petković, ekonomist. U Njemačku je emigrirao 1945. i preselio se 1950. u Chicago, gdje je i ostao. Radio je u svojoj struci i bio aktivan u hrvatskoj zajednici. Pisao je u hrvatskom iseljeničkom tisku, a za članak Politička suglasnost i narodno vodstvo, objavljen u Hrvatskoj reviji (br. 4/1970., 569–608), Revija mu je dodijelila nagradu.

Ivo Rojnica, poduzetnik i publicist. U rodnoj Cisti završio osnovnu školu, a gimnaziju pohađao u Dubrovniku. Od uspostave Nezavisne Države Hrvatske bio je ustaški povjerenik u Dubrovniku i djelatnik Ministarstva oružanih snaga. Nakon sloma NDH preko Austrije bježi u Italiju, gdje su ga uhitili Britanci, kojima uspijeva pobjeći i 1947. emigrirati u Argentinu. Bavio se trgovinom i proizvodnjom tekstila. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatsko-argentinskoga kulturnog kluba, Hrvatsko--latinskoameričkoga kulturnog instituta, te časopisa Studia Croatica. Među ostalim, pisao je u Hrvatskoj reviji i Danici, a od 1974. član je Hrvatskoga narodnog vijeća. Od 1991. do 1993. opunomoćeni je predstavnik hrvatskog predsjednika za Argentinu i Latinsku Ameriku, a zatim dvije godine hrvatski veleposlanik u Argentini. Nagrađen je papinskim odličjem Sancti Gregorii za karitativni rad, a napisao je i nekoliko zapaženih knjiga, kao što su Prikaz povijesti Argentine i doprinos Hrvata (1974), Susreti i doživljaji 1975. – 1990. (1–3, 1969–1999), Svjedok istine i pravde (2002).

Branko Salaj, ekonomist i političar. Gimnaziju je završio 1950. u rodnom Zagrebu, gdje je studirao etnologiju i anglistiku, a 1960. je u Stockholmu diplomirao politologiju i političku ekonomiju, da bi 1963. u SAD-u stekao magisterij političke ekonomije. U Švedskoj je dugo radio u Savezu poslodavaca građevinske industrije, gdje je obavljao razne dužnosti. Bio je inicijator osnivanja Društva prijatelja Matice hrvatske i Hrvatskoga saveza u Švedskoj te član uredništava Nove Hrvatske i Poruke slobodne Hrvatske u Londonu, dok je u Švedskoj bio urednik Hrvatskoga glasnika. Godine 1990. vratio se u Hrvatsku te odmah bio imenovan članom Ustavotvorne komisije i savjetnikom za modernizaciju vrhovne državne uprave. U Vladi demokratskog jedinstva bio je ministar informiranja, a od 1992. do 1995. veleposlanik Hrvatske u Francuskoj, te od 1995. do 1997. u Nizozemskoj. Nakon toga je bio ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije. Sudjelovao je na simpoziju posvećenom prijatelju Tihomilu Radji u Sinju 2012. Autor je više stručnih knjiga i članaka na švedskom jeziku.

Zdravko Sančević, političar i poduzetnik. S roditeljima se mlad iselio u Venezuelu i u Caracasu maturirao 1947. Studij za naftnog inženjera završio je u Coloradu, a nakon magisterija doktorirao 1977. na Universidad Central de Venezuela. Radni vijek proveo je u naftnoj industriji kao inženjer i menadžer, istaknuvši se kao jedan od osnivača naftnih studija na Sveučilištu u Caracasu. Bio je aktivan u hrvatskim društvima; urednik Vijesti za Hrvate i izdavač Vjesnika Centro Croata--Venezolano. Suosnivač je i predsjednik Hrvatskoga odbora za Venezuelu i jedan je od osnivača Hrvatskoga narodnog vijeća, te suradnik časopisa Studia Croatica i Hrvatska revija. Godine 1991. vratio se u Hrvatsku i uključio u Zbor narodne garde. Ubrzo je postao savjetnik ministra za informacije, a potom ministar za iseljeništvo, pa veleposlanik u Bosni i Hercegovini. U Venezuelu se vratio 1999. i postao počasni hrvatski konzul. Kao pukovnik Hrvatske vojske nositelj je Spomenice Domovinskoga rata i odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom Ante Starčevića. Za radne zasluge u Venezueli primio je visoka odličja. Objavio je knjigu Pogled u Bosnu. Zapisi veleposlanika (1998).

Krsto Spalatin, jezikoslovac. Školovao se u Stonu, Zadru, Kotoru, Splitu i Šibeniku, gdje je maturirao 1927. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je romanistiku i doktorirao književnost, a poslijediplomski studij fonetike i francuske književnosti završio je na Sorboni 1956. U Zagrebu je radio kao gimnazijski profesor i lektor do 1941., a potom je otišao u Italiju te bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Rimu i Napulju do 1948. U SAD je otišao 1958., gdje je predavao jezike i romanistiku na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeju do 1975. Nakon toga živio je na Floridi i kao umirovljenik nastavio se baviti lingvistikom. Bio je član Hrvatske akademije Amerike i suradnik Journal of Croatian Studies, Hrvatske revije, Hrvatskoga iseljeničkog zbornika, Marulića i Annales de l’Institut francais de Zagreb. Bavio se proučavanjem hrvatskog i francuskog jezika i književnosti i objavio u Zagrebu 1990. Peterojezični rječnik europeizama. Poginuo je u prometnoj nesreći 1994. godine.

Drago Stipac, inženjer šumarstva i političar. Gimnaziju je završio u Visokom, a u Zagrebu je 1943. diplomirao na Šumarskom fakultetu. Kao zagrebački student postao je član Sve­učilišne organizacije Hrvatske seljačke stranke i ubrzo njenim tajnikom. Imao je neposredne dodire s Vladkom Mačekom i surađivao s glavnim tajnikom Jurjem Krnjevićem, što ga je jako rano formiralo kao mladog političara. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je kao vatreni radićevac nepoćudan novim vlastima, pa je zato ilegalno djelovao sa svojim prijateljima, zbog čega je dva puta uhićen i zatvaran. Ni nakon rata nije dobro prošao, jer su ga partizani u Sarajevu zatvorili i bez suđenja držali u tamnici 8 mjeseci. Nakon toga je radio kao šumarski stručnjak u mnogim bosanskim gradovima do 1968., kada se vratio u Zagreb i ubrzo postao komercijalni direktor. Nakon 1971. osuđen je na 2,5 godine zatvora, koje je proveo u Lepoglavi, a zatim još malo radio do mirovine. Potom se uključio u mnoge javne i tajne inicijative za slobodu Hrvatske, te nakon njezina ostvarenja kao ugledan radićevac jednoglasno izabran za predsjednika HSS-a 1991. Zbog teške bolesti tu je dužnost napustio 1994. uz priznanje kao počasni predsjednik.

Neven Šimac, pravnik i javni djelatnik. Klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Zagrebu, a zatim pohađao studij usporednoga prava, u Strasbourgu, Madridu, Cagliariju i Freiburgu, nakon čega je doktorirao političke znanosti u Parizu 1971. Iste je godine bio asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je uhićen nakon sloma Hrvatskoga proljeća. U Francusku je otišao 1972. i radio u državnoj upravi do 1995. Jedan je od osnivača Društva članova Matice hrvatske u Parizu i predsjednik Predstavničkoga vijeća hrvatskih ustanova i zajednica Francuske (CRICCF-a) od 1991. do 1995. Bio je jedan od pokretača Hrvatskoga svjetskoga kongresa te član Kršćanske inicijative za Europu. Djelovao je kao savjetnik vlada Češke, Letonije, Litve i Poljske za pravnu prilagodbu u procesu pristupanja Europskoj uniji. Objavio je knjige Abeceda demokracije (1999), Protiv korupcije (2000) i Le nettoyage ethnique – documents historiques sur une ideologie serbe (1993., suautori Marc Gjidara i Mirko Dražen Grmek).

Ivan Tomas, svećenik i povjesničar. Gimnaziju je završio u Travniku, a teologiju u Sarajevu. Godine 1937. zaređen je za svećenika i bio župnik u Bosni do 1940., kad je postao tajnik biskupu u Skoplju. Potom 1941. odlazi u Rim, gdje je doktorirao na Gregoriani 1951. i kroz to vrijeme u Vatikanu diplomirao arhivistiku, diplomatiku i paleografiju. Mnogo je pomagao hrvatskim izbjeglicama te od 1954. do 1962. obnašao dužnost urednika hrvatske redakcije Radio Vatikana, boraveći jedno vrijeme u Zavodu sv. Jeronima. U domovini je uređivao časopise Travničko smilje i Blagovijesti, a u Rimu Novi život. Mnogo je pisao o hrvatskoj povijesti i kulturi te o ulozi crkvenih ljudi u stvaranju svjetske kulturne baštine. Pisao je u Glasniku Srca Isusova i Marijina, Hrvatskoj reviji i Studia Croatica, te objavio djela Dragutin Kember. Utrka sa smrću (1970), Dva predvodnika Božje Hrvatske (1971), Božji svjedoci (1971).

Mirko Vidović, hrvatski književnik, pjesnik i prevoditelj. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, gimnaziju u Livnu, a u Zadru je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1964. Bio je urednik Kulturne kronike u Narodnom listu i suradnik Instituta JAZU u Zadru. Kao utemeljitelj Pokreta nezavisnih intelektualaca 1965. morao je napustiti zemlju i otišao je u Francusku, gdje je na Sveučilištu u Lyonu diplomirao ruski jezik i književnost. Godine 1971. posjetio je teško bolesnu majku i na povratku bio uhićen u Zadru te osuđen na tešku robiju zbog knjige pjesama Hram nade. Nakon pet godina robije oslobođen je zauzimanjem francuskog predsjednika Valéryja Giscard dʼEstainga. Bio je u dva mandata predsjednik Sabora Hrvatskoga narodnoga vijeća. Jedan je od utemeljitelja Međunarodnoga helsinškog udruženja i bio je član Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja i uvršten u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca. Djela: Hram nade (1970), Ribnjak Bethesda, Sakrivena strana mjeseca (1978), Bijeli vitez (1980), Hrvatski iranski korijeni (1991), Ban Kulin i krstjanska Bosna (2001), Panonija (2003), Pad i uspon Ilirije (2005), Postojbina Dinaraca i njihovo raseljavanje. Prilozi za proučavanje podrijetla Hrvata (2011) i mnoga druga djela.

Stanko Vujica, filozof. Nakon školovanja u rodnoj Busovači, u Visokom je završio Franjevačku gimnaziju, a filozofiju je studirao u Sarajevu, Zagrebu, Beču te doktorirao u Innsbrucku. Kao franjevac zaređen je 1933., ali je napustio svećeništvo. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske radio je kao ataše za novinstvo u Ministarstvu vanjskih poslova. Nakon rata izbjegao je u SAD i godine 1947. zaposlio se kao profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju i komparativnu religiju na Wilkes Collegeu u Pennsylvaniji. Godine 1967. javno je podupro Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Bio je sabornik Hrvatskoga narodnog vijeća, u kojem je najprije obnašao dužnost predsjednika Časnoga suda, a zatim je izabran za predsjednika Izvršnoga odbora. Isto tako bio je član Hrvatske akademije Amerike i tri godine njezin predsjednik, kao i član mnogih američkih strukovnih društava. Dobitnik je mnogih priznanja, a surađivao je i u brojnim časopisima, kao što su Hrvatska revija, Hrvatski glas, Danica, Journal of Croatian Studies. Najpoznatije mu je djelo Kroz izbjegličku prizmu (1972).

 

Uredništvo Hrvatske revije, »Hrvatski razgovori o slobodi. Drugi simpozij ʽHrvatske revijeʼ 1971.«, Hrvatska revija 2–3/21 (1971).

Lav Znidarčić, odvjetnik i kulturni djelatnik. U rodnom Splitu završio je pučku školu i klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu je studirao na Pravnom fakultetu, gdje je 1942. doktorirao. Radio je kao pravnik u Hrvatskoj radničkoj komori, a zatim je bio tajnik Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Zbog svojih vjerskih uvjerenja i rodoljublja četiri puta je bio zatvaran i dvije godine proveo u zatvoru bez suđenja. Početkom 1957. odselio se s obitelji u Kakanj te su se on i supruga zaposlili u rudniku. Zatim je kratko radio u jednom odvjetničkom uredu, a zbog rada u Velikom križarskom bratstvu (VKB) nije mogao dobiti odobrenje za otvaranje odvjetničkog ureda u Bosni i Hercegovini i onda se 1962. vratio u Zagreb. Svoj odvjetnički ured smio je otvoriti tek 1968., i u njemu je radio do mirovine 1979. Kao nesalomivi rodoljub branio je studente i članove Matice hrvatske na političkim procesima nakon pada Hrvatskog proljeća. U obnovljenoj Matici hrvatskoj volonterski je radio kao pročelnik Odjela za inozemstvo i obnašao dužnost predsjednika Časnoga suda. Bio je suradnik i urednik mnogih časopisa kao što su Odvjetnik, Kolo, Vijenac, Križarska straža te napisao knjigu Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja (1998).

Dušan Žanko, književnik i kulturni djelatnik. Pučku školu završio je u Sinju, maturu na Širokom Brijegu a povijest je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Između dvaju ratova bio je član Hrvatskog orlovskog saveza i Velikoga križarskog bratstva te urednik Hrvatske smotre. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio je intendant Hrvatskoga državnoga kazališta do 1943., a zatim glavar izaslanstva NDH u Francuskoj. Nakon sloma NDH prebjegao je u Italiju i 1948. emigrirao u Argentinu, a 1954. odselio se u Venezuelu, gdje mu se nakon deset godina pridružuje obitelj. Bio je aktivan član hrvatskih društava i do smrti član Hrvatskoga odbora za Venezuelu, kojega je bio jedan od osnivača. Istaknuo se kao organizator knjižnice Katoličkog sveučilišta Andrés Bello i kao profesor bibliografske dokumentacije Središnjeg sve­učilišta Venezuele u Maracayu. Odlikovan je od predsjednika Venezuele za znanstveni doprinos Venezueli, a nakon smrti fakultetska knjižnica nosi njegovo ime. Više stotina članaka objavio je u Hrvatskoj smotri, Nedjelji, Franjevačkom vjesniku, Katoličkom tjedniku, Orlovskoj misli, Hrvatskom narodu, Hrvatskoj reviji, Danici, Glasu sv. Antuna itd. Napisao je mnoga djela, od kojih ističemo: Fra Stanko Petrov (1964), Majka Klaudija 1875. – 1952. (1972), Svjedoci (1987), Mistika i misterij Povijesti. Članci, eseji i studije (2017., posmrtno) itd.

Prvi simpozij Hrvatske revije: Hrvatska danas i sutra (održan od 29. kolovoza do 1. rujna 1968)

Prvi simpozij Hrvatske revije održan je u Švicarskoj, u pred­alpskom selu Grandvillardu u hotelu Vanil-Noir, pod naslovom Hrvatska danas i sutra, a trajao je od četvrtka 29. kolovoza do nedjelje 1. rujna 1968. godine.

Od 15 sudionika trojica nisu bila prisutna, nego su svoja izlaganja poslala, a od 12 nazočnih jedan je bio anonimni Govornik iz domovine (1), koji je održao jedno predavanje te sudjelovao u zajedničkoj raspravi na temu Orijentacija omladine: angažiranost i budućnost, o kojoj je napisao tekst za knjigu Hrvatska danas i sutra, kao Govornik iz domovine (2).

Pisane priloge poslali su Ivan Babić, Eugen Laxa i Stanko Vujica, a nazočni sudionici bili su Nikola Čolak, Vinko Grubišić, Hrvoje Jurčić, Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Luka Petković, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja, Gvido Saganić i Mirko Vidović, te kako je već gore navedeno Govornik iz domovine (1) i Govornik iz domovine (2), a riječ je zapravo o istoj osobi. Bio je to Neven Šimac, koji mi je to osobno potvrdio.

Vjesnik od 26. travnja 1972. piše da je prof. Mladen Bošnjak (60) prisustvovao na simpoziju Hrvatske revije pod nazivom Hrvatska danas i sutra u švicarskom gradu Evilardu. Sudionik simpozija Tihomil Radja napisao je u Hrvatskoj reviji (3–4/1997., 519–523) da se simpozij održao u selu Granvillardu, te da je Mladen Bošnjak zaista bio na tom simpoziju, a živući sudionici to potvrđuju i kažu da je Bošnjak bio promatrač, a ne i sudionik simpozija.

Sudionici prvog simpozija Hrvatske revije održanog od 29. kolovoza do 1. rujna 1968. (u selu Grandvillardu, hotel Vanil-Noir, u Švicarskoj)

Sudionici i njihova izlaganja:

1.     Ivan Babić (Sveti Ivan Žabno, 15. XII. 1904 – Torremolinos, Španjolska, 6. VI. 1982)

Reperkusije vojno-političke situacije u svijetu na hrvatski problem

2.     Nikola Čolak (Janjevo, Kosovo, 14. IV. 1914 – Padova, 23. VIII. 1996)

Odlučivanje o vlastitoj sudbini

3.     Vinko Grubišić (Posuški Gradac, Posušje, BiH, 5. IV. 1943)

Neki problemi duhovnog kontinuiteta hrvatske poslijeratne književne generacije

Odgoj – Proces otvaranja naciji

4.     Hrvoje Jurčić (Bjelovar, 25. IV. 1943., doktorirao filozofiju u Münchenu 1971., sin Milutina Jurčića)

Razmišljanja o hrvatskoj omladini

5.     Eugen Laxa (Zagreb, 4. VI. 1916 – São Paulo, 24. XII. 2000)

Povijesno-politički okviri jučerašnje Hrvatske: Stranke i vođe

6.     Mate Meštrović (Zagreb, 13. IX. 1930)

Različiti vidovi dijaloga s hrvatskim komunistima i realne političke mogućnosti danas

7.     Vinko Nikolić (Šibenik, 2. III.1912 – Šibenik, 12. VII. 1997)

Hrvatski nacionalno-umjetnički kriteriji za hrvatsku kulturu i umjetnost

8.     Luka Petković (Gradište kod Županje, 15. X. 1908 – Chicago, 13. II. 1992)

Znanstveni marksizam i ekonomska reforma

9.     Jure Petričević (Starigrad-Paklenica, 6. X. 1912 – Brugge, Švicarska, 24. II. 1997)

Ekonomski sustav-danas i sutra; osvrt na neka osnovna pitanja

Hrvatska država u jadransko-podunavskoj gospodarskoj zajednici

10. Bogdan Radica (Split, 26. VIII. 1904 – New York, 5. XII. 1993)

Opći položaj Hrvatske

Hrvatska u budućem razmještaju Evrope

11.   Tihomil Radja (Sinj, 2. III. 1928 − Sion, Švicarska, 19. III. 2002., sahranjen u Sinju)

Potreba prospektivnog gledanja na hrvatske narodne probleme

12.   Gvido Saganić (Miholašćica, Cres, 30. X. 1932 – Zagreb, 3. IX. 1994)

Pravni odnosi između Crkve i Države u SFRJ i budućoj Hrvatskoj Državi

13.   Neven Šimac (Osijek, 6. XII. 1943) – N. N. sudionik iz domovine (1 i 2)

Evolucija nekih vidova hrvatskog pravnog života – Govornik iz domovine (1)

Orijentacija omladine: angažiranost i budućnost – Govornik iz domovine (2)

14.   Mirko Vidović (Bila, BiH, 31. XII. 1940 – Valence, Francuska, 13. X. 2016., sahranjen u Bili)

Današnja predodžba hrvatske kulture

Otuđenje kao posljedica primijenjenog marksizma

Eksperimentalna generacija jugoslavenskog komunizma

15.   Stanko Vujica (Busovača, BiH, 27. XI. 1909 – London, Kanada, 5. IX. 1976)

Filozofski marksizam i ideološko previranje u Hrvatskoj

 

Jedan od promatrača bio je prof. Mladen Bošnjak, hrvatski bibliotekar i publicist (Zagreb, 5. IX. 1912 – Konstanz, Njemačka, 1. VII. 1978).

Knjižnica Hrvatske revije objavila je o ovom simpoziju knjigu Hrvatska danas i sutra, Ciklus Ljudi i krajevi, knjiga V., u kojoj su objavljena sva izlaganja. Izišla je iz tiska 30. lipnja 1969. u Münchenu, na 296 stranica.

Drugi simpozij Hrvatske revije Hrvatski razgovori o slobodi (održan od 5. do 9. srpnja 1971)

U Luzernu, Švicarska, u hotelu Kolping, održan je drugi simpozij Hrvatske revije pod naslovom Hrvatski razgovori o slobodi, od ponedjeljka 5. do petka 9. srpnja 1971. godine.

Od 27 sudionika, njih 8 nije bilo prisutno, nego su svoja izlaganja poslali, a od 19 nazočnih, njih trojica bili su anonimni sudionici iz domovine. Šestorica od nazočnih bili su sudionici i prvog simpozija Hrvatske revije iz 1968. godine.

Pisane priloge poslali su Milan Blažeković, Gojko Borić, Ferid Karihman, fra Dominik Mandić, Franjo Nevistić, Krsto Spalatin i don Ivan Tomas, te predavanje na kaseti Dušan Žanko.

Nazočni sudionici bili su Stjepan Buć, Asaf Duraković, Vinko Grubišić, Ante Kadić, fra Lucijan Kordić, Jakša Kušan, Milivoj Mostovac, Vinko Nikolić, fra Bonifacije Perović, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja, Ivo Rojnica, Gvido Saganić, Branko Salaj i Zdravko Sančević. Poslije je objavljeno da su sudionici iz domovine bili Gojko Borić, Drago Stipac i Lav Znidarčić, a četvrtom suradniku iz domovine, Ivanu Cesaru, nije objavljeno ime. Tihomil Radja napisao je u Hrvatskoj reviji (3–4/1997., 519–525) uz ostalo i ovo: »Simpoziju su pribivali i u raspravama sudjelovali brojni ugledni Hrvati, primjerice: Vilim Cecelja, Dominik Šušnjara, Ernest Bauer, Pero Maruna sa suprugom, Blaženko Miloslavić, Franjo Pavičić, Miro Škrinjarić (fotograf simpozija), Štefica Nikolić te mnogi drugi. Naprotiv na samom simpoziju nisu sudjelovali Branimir Donat i Krešimir Mikolčić, iako su tih dana bili u Švicarskoj i kontaktirali s nekim sudionicima. Ipak su ih komunističke vlasti zbog toga gnjavile, a Krešimira Mikolčića čak i osudile, kao i otvorene sudionike Lava Znidarčića i Dragu Stipca«.

Nenazočni sudionici, njihovi poslani pisani prilozi i jedan zvučni:

1.     Milan Blažeković (Prozor, BiH, 23. X. 1913 – Zagreb, 14. XII. 1998)

Crne legende i Hrvati

2.     Gojko Borić (Podgora, 29. IX. 1932), u knjizi naveden kao sudionik iz domovine

Hrvatski komunisti i »Novi Hrvatski preporod«

3.     Ferid Karihman (Vlasenica, BiH, 14. XI. 1930)

Muslimani hrvatskog jezika i koljena

4.     fra Dominik Mandić (Lise kraj Širokog Brijega, BiH, 2. XII. 1889 – Chicago, SAD, 23. VIII. 1973)

Revizija hrvatske povijesti / Stvarnost i potreba

5.     Franjo Nevistić (Šuica, BiH, 2. VII. 1913 – Buenos Aires, Argentina, 13. VI. 1984)

Nosioci suvremene hrvatske politike i politički pluralizam

6.     Krsto Spalatin (Ston, 15. X. 1909 – Punto Gordo, SAD, 16. XII. 1994)

Hrvatski književni jezik i emigracija

7.     don Ivan Tomas (Drinovci, BiH, 29. IX. 1911 – Albano kraj Rima, Italija, 27. VIII. 1992)

Vatikan i Hrvati danas

8.     Dušan Žanko (Trilj kraj Sinja, 10. XI. 1904 – Maracay, Venezuela, 23. I. 1980)

Novi povijesni čas u odnosu Crkve i Hrvatske (izlaganje stiglo kao zvučni prilog na kaseti)

Nazočni sudionici i njihova izlaganja:

9.     Stjepan Buć (Orašac kraj Dubrovnika, 7. III. 1888 – München, 8. IV. 1975)

Povijesni temelji hrvatskoga jezika

10.   Asaf Duraković (Stolac, BiH, 16. V. 1940 – Washington, D. C., 16. XII. 2020)

Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine

11.   Vinko Grubišić (Posuški Gradac, Posušje, BiH, 5. IV. 1943), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Hrvatsko izbjeglištvo i pitanje norme u hrvatskom jeziku

12.   Ante Kadić (Krug kraj Jesenica, 18. I. 1910 – Mali Rat kraj Omiša, 21. II. 1998)

Patriotizam hrvatskih pjesnika u tuđini

13.   fra Lucijan Kordić (Grljevići, BiH, 9. VI. 1914 – Široki Brijeg, BiH, 16. VI. 1993)

Dilema slobode u suvremenoj književnosti

14.   Jakša Kušan, ml. (Zagreb, 23. IV. 1931 – Zagreb, 29. VII. 2019), sahranjen na Mirogoju

Da li je višestranački sustav neizbježni uvjet za demokraciju i politički pluralizam?

15.   Milivoj Mostovac (Sv. Petar Orehovec kraj Križevaca, 21. VIII. 1907 – Ottawa, Kanada, 15. I. 1989)

Demokratska Hrvatska u međunarodnom životu

16.   Vinko Nikolić (Šibenik, 2. III. 1912 – Šibenik, 12. VII. 1997., sahranjen na Mirogoju), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Mjesto i uloga javnoga radnika u životu hrvatskog naroda

17.   fra Bonifacije Perović (Arbanasi kraj Zadra, 24. XI. 1900 – Bologna, Italija, 5. IV. 1979)

Vjera i Crkva u hrvatskom narodu

18.   Jure Petričević (Starigrad-Paklenica, 6. X. 1912 – Brugg, Švicarska, 24. II. 1997), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Suradnja država u jugoistočnoj Europi

19.   Bogdan Radica (Split, 26. VIII. 1904 – New York, 5. XII. 1993), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Uloga inteligencije i njen udio u životu vlastitog naroda

20.   Tihomil Radja (Sinj, 2. III. 1928 – Sion, Švicarska, 19. III. 2002., sahranjen u Sinju), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Ekonomsko-politički model samoupravnog (ne)demokratskog društva

21.   Ivo Rojnica (Cista kraj Imotskog, 20. VIII. 1915 – Buenos Aires, 5. XII. 2007)

Uloga ekonomije u oslobođenju i vođenju države

22.   Gvido Saganić (Miholašćica, Cres, 30. X. 1932 – Zagreb, 3. IX. 1994), sudionik i Prvog simpozija Hrvatske revije 1968. godine

Odnos Crkve i države u slobodnom društvu

23.   Branko Salaj (Zagreb, 8. VIII. 1932 – Stockholm-Lidingö, 30. IX. 2022., sahranjen u Stockholmu-Djursholms, 21. X. 2022)

Hrvatska u izboru između tehnologija i ideologija

24.   Zdravko Sančević (Crkvena, BiH, 20. I. 1931 – Caracas, 21. IX. 2021)

Nacionalna kultura i znanost usmjerene k slobodi Hrvatske

Sudionici iz domovine i njihova izlaganja:

(2).   Gojko Borić (Podgora, 29. IX. 1932), prilog poslao iz Njemačke, a ne iz domovine

Hrvatski komunisti i »Novi Hrvatski preporod«

(Iako označen kao sudionik iz domovine, bio je politički emigrant u Njemačkoj i budući da nije mogao doći na simpozij, osobno mi je rekao da je »svoje izlaganje poslao prijatelju Radji da ga pročita«.)

25.   Drago Stipac (Busovača, BiH, 25. VII. 1920 – Zagreb, 5. II. 1995)

U jednome gradu zarobljene Hrvatske godine 1971.

26.   Lav Znidarčić (Split, 14. XII. 1918 – Zagreb, 23. XII. 2001)

Quo vadis Ecclesia croatica? Da li se Crkva u Hrvatskoj politizira?

27.   Ivan Cesar (Beletinec kraj Varaždina, 9. V. 1936 – Zagreb, 26. XI. 1993)

Odrednice za ocjelovljenje hrvatske kulture

 

Knjižnica Hrvatske revije objavila je o ovom simpoziju knjigu Hrvatski razgovori o slobodi, u Ciklusu Ljudi i krajevi, knjiga IX., prvo izdanje. Tiskanje dovršeno u Barceloni, 25. svibnja 1972. na 472 (+16) str. Pod istim nazivom tiskano je drugo izdanje, ispravljeno i prošireno, u Ciklusu Ljudi i krajevi, knjiga XII. Tiskanje te knjige dovršeno je u Barceloni, 25. svibnja 1974. na 580 (+19) stranica.

U drugom izdanju objavljen je dodatak: »IX. Hrvatska nakon Karađorđeva«, sa sljedećim prilozima:

1.     Jure Petričević, Bogdan Radica i Vinko Nikolić

Kratka kronika novoga nasilja

2.     Izjava predavača na II. simpoziju i članova odbora za jubilarnu nagradu »Hrvatske revije« godine 1971.

Odnos i suradnja hrvatske emigracije s domovinom (dana 1. prosinca 1972)

3.     Prilozi i dokumenti:

Brzojavni apel urednika HR predsjedniku USA Richardu Nixonu

Jubilarna književna nagrada HR 1971.

Izjava Vinka Nikolića u vezi osude Zlatka Tomičića

Apel uredništva HR na ustanove za podjelu Nobelove nagrade za Mir.

4.     Suradnik iz domovine (Lav Znidarčić)

Dopuna prikazu Quo vadis Ecclesia croatica?

5.     Vinko Nikolić

»Hrvatska revija« na optuženičkoj klupi

6.     Vinko Nikolić

Osvrt na tri prikaza naše knjige.

***

Šestorica istaknutih hrvatskih emigranata i uglednih hrvatskih intelektualaca sudjelovala su na oba simpozija Hrvatske revije (1968. i 1971): Vinko Grubišić, Vinko Nikolić, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja i Gvido Saganić.

Marinko-Mauricij Frka Petešić, jedan od osnivača Društva članova Matice hrvatske i CRICCF-a u Parizu, suradnik časopisa Nova Hrvatska i Hrvatska revija prije osamostaljenja Hrvatske. Bio je opunomoćenik Vladina ureda za prognanike i izbjeglice za humanitarnu pomoć iz Francuske. Piše o filateliji (Hrvati i njihovi potomci na stranim poštanskim markama). Suradnik je Leksikona hrvatskog iseljeništva i manjina, suautor knjige Glagoljica u Salima i saljsko pučanstvo kroz stoljeća.