Prvih deset godina članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji: demografske promjene u Hrvatskoj 2013–2023.

Deset godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji donijelo je brojne prednosti i napredak hrvatskog društva i ekonomije, ali su došle do izražaja i neke bitne i nezaobilazne slabosti. Te slabosti nisu prolazne i protokom vremena – bez dugoročne demografske strategije uklopljene u ukupni razvoj Hrvatske – poprimat će sve intenzivnije i za ukupni razvoj sve razornije učinke. Rekapitulacija razdoblja prvog desetljeća članstva Hrvatske u Europskoj uniji nepotpuna je bez analize demografskih procesa u tom razdoblju. Uza sve, često isticane, pozitivne učinke desetogodišnjeg članstva u Europskoj uniji, u zadnjih se nekoliko godina sve manje govori o zaista krajnje zabrinjavajućim nepovoljnim demografskim kretanjima. Usuđujemo se ustvrditi da razlog svojevrsnog bijega od tog problema leži u činjenici da se u slučaju provođenja aktivne populacijske politike rezultati mogu očekivati tek u srednjem roku. Zato su se u Hrvatskoj donosili različiti dokumenti koji su imali cilj zaustaviti pad broja rođenih i iseljavanje ali se od samog čina donošenja uglavnom nije odmaknulo. Vratimo se malo u prošlost kako bismo razumjeli zašto se već dugo širi prostor depopulacije u Hrvatskoj i zašto su ubrzani depopulacijski procesi na razini cijele Hrvatske. Pretpostavke za sadašnja negativna demografska kretanja u Hrvatskoj slagale su se tijekom cijelog 20. stoljeća a osobito naglašeno od druge njegove polovice. Do druge polovice 20. stoljeća unutar Hrvatske bile su dominante migracije prema prostorima bogatim plodnom zemljom a od tada prema gradovima gdje se je širio industrijski sektor gospodarstva. Od druge polovice 20. stoljeća – gotovo u čvrstoj povezanosti s rastom udjela izvan poljoprivrednog sektora u strukturi gospodarstva – rasla je emigracija ne samo s nerazvijenih teritorija nego i iz nekada imigracijske Slavonije. Budući da Hrvatska nije imala regionalni sustav većega broja gradova – koji bi razvojem izvanpoljoprivrednoga sektora gospodarstva postupno prihvaćali stanovništvo iz svojega okružja koje se odlijeva iz poljoprivrede – nastavio se je produbljivati neravnomjeran regionalni gospodarski razvoj. Industrija se je razvijala u prvom redu u većim gradovima, gdje je postojala temeljna infrastruktura. Izgradnja nove industrijske i druge prateće infrastrukture zahtijevala je ne samo duže razdoblje nego i zamjetno veća ulaganja. U tom procesu unutrašnje preraspodjele stanovništva stanovništvo iz najmanjih naselja selilo se prema najvećim središtima, zaobilazeći srednja naselja, odnosno srednje gradove. Sveukupni razvoj malih i srednjih gradova nije mogao zadržati glavninu deagrariziranog stanovništva iz svojih gravitacijskih zona, pa je ruralni egzodus bio neizbježan. Hrvatska, dakle, nije razvila regionalni sustav većeg broja gradova – za hrvatske populacijske uvjete – srednje veličine koji bi razvojem izvan poljoprivrednog sektora gospodarstva postupno prihvaćali stanovništvo iz svog okružja koje se odlijevalo iz poljoprivrede. Prema tome, u Hrvatskoj su do polovice 20. stoljeća veliki prostori na kojima nije bilo rastućih gradova gospodarski, koliko-toliko, egzistirali dok je osnovni izvor egzistencije bila tradicionalna poljoprivreda. Već od 1960-ih ubrzani su depopulacijski procesi na nerazvijenim prostorima jer su izostale temeljne infrastrukturne investicije i otvaranje radnih mjesta u industrijskom sektoru gospodarstva. Tako je slab razvoj gospodarskih i društvenih djelatnosti bio snažan potisni činitelj za iseljavanja.

Prvi, i dosada jedini, pokušaj planiranog poticanja ekonomskog razvoja manje razvijenih područja u Hrvatskoj bio je u drugoj polovici 1970-ih. Ipak, djelatnosti koje su pokretane na tim prostorima nisu osiguravale dugoročni razvoj. Težište se razvoja temeljilo na industriji niske tehnološke razine koja, sama po sebi, ne oblikuje uvjete za širenje dodatnih razvojnih djelatnosti. No, kratko je trajalo i to razdoblje relativno povoljnih ekonomskih kretanja i početkom 1980-ih u Jugoslaviji pa tako i u Hrvatskoj započinje ekonomska i politička kriza koja je potrajala sve do raspada Jugoslavije. Ratna agresija na Hrvatsku općenito je nanijela velike demografske i materijalne gubitke i to osobito, uz iznimku istočne Slavonije, na manje razvijenim hrvatskim područjima. Propadanje poduzeća koja su zapošljavala velik broj radnika i ratna situacija utjecali su na dosta masovno iseljavanje i dodatno ubrzanje nepovoljnih demografskih procesa. Sve dosada napisano je manje-više poznato, ali kao da to nije poznato kreatorima općerazvojne politike. Nakon spomenutog pokušaja gospodarske i u sklopu toga demografske revitalizacije velikih nerazvijenih područja u Hrvatskoj nije uslijedio novi pokušaj. Problem je rješavan selektivno bez cjelovitoga regionalnog pristupa, pri čemu su često trenutačne potrebe nosile prevagu nad cjelovitim za dugi rok odgovarajućim gospodarskim i demografskim politikama. Dakle, nije uslijedila državna intervencija kojom bi se veliki prostori u Hrvatskoj stavili u funkciju razvoja, a za to je prvi uvjet bio uspostava regionalnog sustava gradova kao nositelja razvoja na naglašeno depopulacijskim područjima. Do oko 2010. još uvijek je jedan broj županija imao pozitivan prirodni prirast. Danas gotovo sva naselja u Hrvatskoj imaju pad broja stanovnika i prirodno smanjenje. Iznimka su neka prigradska naselja u kojima se naseljava mlađe stanovništvo. Prema tome, zaustavljanje iseljavanja s područja više nego polustoljetnom depopulacijom mogao se je jedino zaustaviti osmišljenom strategijom gospodarskog razvoja u koju bi bila uključena populacijska politika primjerena nerazvijenim područjima. Budući da je to izostalo, nastavilo se je iseljavanje s tih teritorija. Brojni činitelji koji utječu na prostorni razmještaj stanovništva idu i dalje u pravcu još izrazitijih demografskih disproporcija. Sadašnji razmještaj stanovništva i njegove strukture predstavljaju za velik dio hrvatskog teritorija ograničavajući čimbenik gospodarskog razvoja.

Kretanje ukupnog broja stanovnika u zemljama Europske unije od 2013. do 2022. godine

Zemlje Europske unije bilježe različite demografske trendove. U tablici 1. nalaze se zemlje Europske unije s porastom broja stanovnika od 2013. do 2022. godine (podatci su dani za početak godine, prema procjenama Eurostata). U tablici 2. nalaze se zemlje Europske unije s padom broja stanovnika od 2013. do 2022. godine. Na temelju osnovnih demografskih podataka u zadnjih se deset godina jasno razabiru dvije skupine zemlja, jedna skupina s porastom i druga skupina s padom broja stanovnika. Svim zemljama je zajedničko demografsko starenje – postojan rast udjela starog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Međutim, razmjeri i sami činitelji starenja se razlikuju. Ekonomski razvijenije zemlje osim toga što ih većina ima pozitivan prirodni prirast istovremeno privlače mnoštvo migranata i time pomlađuju dobnu strukturu, usporavaju proces starenja i ispunjavaju zahtjeve gospodarstva za radnom snagom. Nasuprot tome, ekonomski manje razvijene europske zemlje ili regije pojedinih zemalja, npr. jug Italije ili jugozapad Španjolske, bilježe iseljavanje mladog stanovništva, što uzrokuje ubrzanje demografskog starenja. Promatrajući Europsku uniju kao cjelinu neosporive su znatne unutrašnje razlike u dohotku, životnom standardu i kvaliteti života, ali samo time se ne mogu objasniti međusobne demografske različitosti. Promatrajući dobnu strukturu europskih zemalja, demografi kažu kako razvijenije zemlje stare »odozgo« odnosno produženjem očekivanog trajanja života, a manje razvijene zemlje »odozdo« odnosno smanjenjem udjela mladih ne samo smanjivanjem broja rođenih nego i iseljavanjem. Navedeno se odražava i na dugoročne promjene u ukupnom broju stanovnika i u porastu udjela starijeg stanovništva. Većina zemalja koje su pristupile Europskoj uniji 2004. i poslije, osim Češke, Estonije, Slovenije, Malte i Cipra, zabilježila je pad ukupnog broja stanovnika. U analiziranom razdoblju (2013–2022) Hrvatska je zabilježila značajno najveći pad (-9,4%) ukupnog broja stanovnika u Europskoj uniji, dakle, i u odnosu na preostale zemlje koje su zabilježile pad broja stanovnika. Nasuprot tome, gotovo sve »stare« članice, osim Portugala, Italije i Grčke, zabilježile su rast ukupnog broja stanovnika. I bez detaljnije analize utjecaja ekonomskih procesa na demografske procese, poznato je i jasno kako su neodvojivi.

Tablice jasno pokazuju kako su relativno bogatije zemlje bilježile rast a relativno siromašnije bilježile pad ukupnog broja stanovnika. Detaljnija analiza sastavnica kretanja ukupnog broja stanovnika po pojedinim zemljama prelazi okvire ovog rada, ali važno je naglasiti kako je u 2019. godini devet zemalja EU-a zabilježilo pozitivan prirodni prirast i pozitivan saldo migracije, a to su: Austrija, Belgija, Češka, Danska, Francuska, Irska, Nizozemska, Slovačka, Švedska. Nasuprot tome, u 2019. godini tek su četiri zemlje u EU-u imale i negativan prirodni prirast i negativan saldo migracija: Hrvatska, Latvija, Litva i Rumunjska. U domaćem javnom diskursu učestalo se provlači pogrešna teza kako su nepovoljni demografski procesi u Hrvatskoj jednaki onima u ostatku Europe, što, iz svega izloženog, ne odgovara činjenicama, nego se demografski trendovi u Hrvatskoj mogu usporediti samo s nekoliko zemalja srednje, jugoistočne i istočne Europe. Hrvatsku demografsku sliku obilježava pad broja stanovnika, ubrzano starenje stanovništva i negativan saldo migracija. Hrvatska, dakle, pripada malobrojnoj skupini europskih zemalja u kojoj su navedene sastavnice već dulje vremena negativne. Prema tome, osnovni statistički podatci Eurostata pokazuju da nije točno da Hrvatska slijedi demografske trendove većine europskih zemalja. Iz godine u godinu u Hrvatskoj se povećava broj stanovnika u dobi 65+, smanjuje se broj stanovnika u radnoj dobi, broj živorođenih manji je iz godine u godinu. Demografske promjene u posljednjih deset godina u Hrvatskoj nastavak su dugoročnih demografskih procesa depopulacije i starenja stanovništva, ali su značajno ubrzani kroz intenzivne migracije odnosno iseljavanje stanovništva iz Hrvatske. Grafikoni pokazuju neprekinuti pad broja živorođenih u Hrvatskoj a to nosi u srednjem a osobito u dugom roku značajne negativne učinke.

Migracija u Europskoj uniji

Otvorenost granica i slobodno kretanje stanovništva jedan je od temeljnih stupova i funkcija zajednice zemalja Europske unije (i nekoliko zemalja pridruženih u sustav slobodnoga kretanja stanovništva). Međutim, s demografskog motrišta, ukupni migracijski tokovi pogoduju samo razvijenijim članicama EU-a. Nekoliko godina prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju bilo je obilježeno snažnom gospodarskom krizom i sporim oporavkom, posebno u odnosu na okruženje i druge europske zemlje. Većina zemalja tzv. Nove Europe (članice EU-a koje su pristupile zajednici 2004. i poslije) iskusila je, u većoj ili manjoj mjeri, iseljavanje prema ekonomski razvijenijim članicama. Međutim, početna pozicija i okolnosti pri pristupanju pojedinih zemalja bili su različiti. Tako su, primjerice, Češka i Slovenija iskusile relativno malo iseljavanje, dok su Rumunjska, Poljska i baltičke zemlje iskusile snažno iseljavanje. Pristupanje u razdoblju ekonomske ekspanzije drugačije je djelovalo na migracije u odnosu na pristupanje neposredno prije ekonomske kontrakcije ili krize. Valja naglasiti kako kod migracija odnosno iseljavanja nije važan datum pristupanja, nego datumi ukidanja restrikcija na slobodu kretanja kod zemalja koje su odrednice iseljavanja (primjerice, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge) jer je svaka članica EU-a imala pravo odgoditi slobodno useljavanje iz nove članice (neke zemlje su to koristile, a neke  nisu). Dobar primjer navedenog je upravo Hrvatska: najsnažnije iseljavanje iz Hrvatske nije zabilježeno 2013., kada je Hrvatska pristupila Uniji, nego nakon 2015., kada je Njemačka ukinula ograničenja na useljavanje hrvatskih građana jer je vladala nestašica na njemačkom tržištu radne snage. Svaka zemlja na temelju projiciranih potreba za radnom snagom utvrđuje godinu od koje se dopušta slobodan priljev radne snage iz drugih članica Europske unije. To je u nadležnosti nacionalnih politika, a to znači da migracije nisu u potpunosti slobodne, nego ih diktiraju interesi pojedine zemlje.

Naime, većina najbogatijih zemalja EU-a otvorila je svoje granice za hrvatske građane 2015. ili poslije. Jedna od iznimaka je Irska, koja se nije koristila mogućnošću odgode pa je uz faktore dinamičnog tržišta rada i engleskoga govornog područja postala važno odredište hrvatskih emigranata. Zadnja članica EU-a koja je ukinula ograničenje na useljavanje hrvatskih građana je Austrija, koja se koristila maksimalnom odgodom, do 2020. godine. Od 31 zemlje Europskoga gospodarskog područja i zemalja sa sporazumima o slobodi kretanja građana manje od polovice zemalja (njih 14) je odmah nakon pristupanja Hrvatske otvorilo svoje granice hrvatskim državljanima. Razlozi odgađanja su interne politike i prilike svake pojedine zemlje koje se uglavnom tiču okolnosti vezanih uz tržište rada i trenutačnu migracijsku politiku. Detaljan popis prikazan je u tablici 3. Zanemariv se broj znanstvenih i stručnih radova prije pristupanja EU-u bavio pitanjem potencijalnih učinaka na demografske procese u Hrvatskoj. Jedan od rijetkih je članak objavljen u Hrvatskoj reviji pod naslovom Demografski pogled na ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Autor tog članka je i jedan od autora ovog članka. U spomenutom članku oprezno se upozoravalo i stavljalo naglasak na nezaposlenost kao glavni faktor potencijalnog iseljavanja, pa je istaknuto: »Upravo bi nezaposlenost mogla biti, kao i do sada, glavni čimbenik iseljavanja i na taj način produbljivati i ubrzavati krajnje nepovoljne demografske trendove«. Također, autor povezuje i okolnosti ekonomskog ciklusa pri ulasku u Uniju: »Usto, ako se nastavi gospodarska kriza u Hrvatskoj uz istodobni snažniji gospodarski rast u zapadnoeuropskim zemljama, pretpostavljamo i, kako je istaknuto, odljev mladih iz Hrvatske«. U retrospektivi možemo ocijeniti kako su te prognoze bile točne, ali i donekle preoptimistične. Jednostavno se nije moglo projicirati da će uslijediti tako veliko iseljavanje iz Hrvatske. Ekonomska kriza je prestala ali iseljavanje nije prestalo. Naime, nezaposlenost je zaista bila iznimno negativan čimbenik iseljavanja, ali se i podcijenila privlačnost inozemnog tržišta rada u obliku boljih primanja, ponude i kvalitete poslova te mobilnost mlađih generacija u Hrvatskoj pa je i značajan dio iseljenika bio iz kontingenta zaposlenih osoba u Hrvatskoj. Dodatno, razmjeri samog iseljavanja su bili neočekivano visoki za autora i općenito za tadašnji javni diskurs o posljedicama pristupanja zajedničkom tržištu rada. Domaći su autori već početkom iseljeničkog vala upozoravali na veliku razliku između službene statistike koja objavljuje broj iseljenih iz Hrvatske i stvarnog broja iseljenih. Problem velikog iseljavanja ili je nijekan ili je sustavno zaobilažen; teško se suočiti s činjenicom da tako velik broj stanovnika iseljava iz Hrvatske. Stručnjaci koji se bave demografskom problematikom u različitim su publikacijama iznosili procjene broja iseljenih oslanjajući se ponajviše na strane izvore o broju i, u znatno manjoj mjeri, strukturi iseljenih. Izvješća europskih institucija također su primijetila navedenu problematiku te su se referirala na nedovoljno kvalitetno praćenje i podcjenjivanje razmjera iseljavanja iz određenih zemalja, među kojima i iz Hrvatske. Razumijevanje i odgovarajuće statističko praćenje obujma i strukture iseljavanja preduvjet je kreiranja kvalitetnog i učinkovitog odgovora javne politike na izazov masovnog iseljavanja stanovništva. Ipak, realnije procjene iseljenih ostale su tek predmet analize znanstvenih i stručnih radova, a ne fokusna točka novih javnih politika. Službena statistika Državnog zavoda za statistiku, Ministarstva unutarnjih poslova i drugih institucija značajno je precjenjivala broj stanovnika u zemlji kroz cijelo razdoblje od 2013. do rezultata popisa stanovništva 2021. godine, kada su se jasno očitovali razmjeri iseljavanja. Tako su se objavom rezultata popisa stanovništva potvrdile brojne teze koje su nekoliko godina prije prikazane u demografskim publikacijama. Važnost pravovremenog i točnog izvještavanja o broju i strukturi stanovnika u zemlji nije samo puko statističko informiranje i podloga za znanstvene analize nego temelj kvalitetnog upravljanja ekonomskim i društvenim procesima i općim razvojem. Primjerice, osvijestio se problem točnosti kvantitativnih pokazatelja koji su temelj funkcioniranja moderne demokratske države, poput težine biračkoga glasa (izbornih jedinica), broja zdravstvenih osiguranika u zemlji, regionalne, socijalne i fiskalne politike u zemlji te niza drugih aspekata kojima je temelj broj, struktura i razmještaj stanovništva u zemlji. Literatura pokazuje brojne prednosti i nedostatke migracija, kako na individualnoj tako i na makrorazini. Tako se u hrvatskom javnom diskursu doznake iz inozemstva spominju kao najvažniji pozitivan učinak iseljavanja iz Hrvatske, međutim ekonomska literatura pokazuje kako doznake uz pozitivne imaju i negativne učinke te da u nekim slučajevima negativni učinci mogu i prevladavati. Malobrojna istraživanja te teme u Hrvatskoj ne ulaze u dubinu problematike, a postojeća saznanja o učinku doznaka na gospodarstvo Hrvatske ne pridaju isključivo pozitivan učinak doznaka kako je to često prezentirano u javnosti.

Očekivanja

Navedeni demografski procesi uz relativno nizak (u usporedbi s drugim članicama tzv. Nove Europe), ali postojan gospodarski rast u posljednjih nekoliko godina profilirali su Hrvatsku u zemlju izrazite potrebe za radnom snagom. Projekcije stanovništva za Hrvatsku do 2051. godine pokazuju da će ta potreba iz godine u godinu rasti.

Dodatno, rast životnog standarda i posebno rast visokog obrazovanja promijenili su preferencije prema zanimanjima kod mlađih generacija i promijenili ponudu radne snage u Hrvatskoj pa je nedostatak radne snage u brojnim djelatnostima dodatno izražen. Struktura gospodarstva Hrvatske u kojoj dominiraju turizam, ugostiteljstvo, građevinarstvo, prerađivačka industrija i slične gospodarske grane definira konstantnu potražnju za relativno slabije plaćenom radnom snagom, sezonskim radom i drugim oblicima rada koji se sve teže nalaze na domaćem tržištu rada. Izvjesno je kako će Hrvatska, uz nepromijenjenu strukturu gospodarstva, imati velikih problema s nestašicom radne snage. Pokazalo se da Hrvatska treba kreirati politiku koja će privlačiti radnu snagu, posebno s težištem na povratku netom iseljenih. Zasada se to rješava stihijski i bez jasne strategije. S obzirom na to da se velik broj iselio u razdoblju od 2013. do 2019., ne treba očekivati tako veliko iseljavanje. Činjenica je da se je velik broj mladih iselio, što će uz ostalo utjecati na daljnji pad broja rođenih. Ipak, očekujemo kako će se u sljedećem razdoblju posebno isticati problem odljeva mozgova, s obzirom na nisku konkurentnost domaćih poslodavaca plaćama i radnim uvjetima visokostručnim kadrovima u uvjetima europskog tržišta rada te novih oblika rada (primjerice rad na daljinu za inozemnog poslodavca). Snaga hrvatskih institucija za sada nije spremna na nove izazove vezane uz dinamičnost suvremenih migracija te nema odgovore na pitanja koja se odnose na stambene, socijalne, zdravstvene i druge aspekte značajnijeg doseljavanja uz usporedni odljev visokostručne radne snage koju ne uspijeva zadržati u zemlji. Brže, snažnije i proaktivne reforme cjelokupnih sustava i institucija nužne su kako bi se mala otvorena ekonomija poput Hrvatske uspješnije nosila sa sve bržim promjenama na tržištu rada i sve mobilnijim generacijama mladih.

Na kraju ovog relativno sažetog prikaza ishodišta i posljedica suvremenih demografskih promjena u Hrvatskoj valja istaknuti da još uvijek demografsko pitanje nije prepoznato kao ključni problem. U Hrvatskoj se demografska problematika nije nametnula kao prioritetno pitanje ni u situaciji kada se desetljećima bilježi neprekinuti pad broja stanovnika zbog iseljavanja i pada broja rođenih. Budući da taj problem nije nametnut kao problem, izostaje demokratski pritisak na nositelje političke vlasti za kreiranjem odgovarajućih politika. Tako, dakle, bavljenje demografskom problematikom ne nosi političke poene, što znači ni glasove na političkoj sceni i zato to nije među prioritetima. Jedino se donošenjem dugoročne populacijske politike koja bi obvezivala u dugom roku nositelje političke vlasti može postupno zaustaviti daljnja demografska erozija Hrvatske.

Literatura

Akrap, A. (2013). Demografski pogled na ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Hrvatska revija, 2, 15–27.

Akrap, A. (2019). Stanovništvo u Hrvatskoj: Čimbenici silaznih trendova. Obnovljeni život, 74(3), 335–350. https://doi.org/10.31337/oz.74.3.4

Akrap, A., & Ivanda, K. (2019). Najnovija iseljavanja i promjene u demografskim strukturama Hrvatske. Socijalno-demografska reprodukcija Hrvatske, 25–41.

Akrap, A., Strmota, M., & Ivanda, K. (2017). Iseljavanje iz Hrvatske od početka 21. stoljeća: Uzroci i posljedice. Hrvatska Izvan Domovine II, 543–551.

Bogdan, Ž., & Ivanda, K. (2018). Emigration and Labor Supply: The Effect on Wages in Source Country. 7. Međunarodni Znanstveni Simpozij ‘Gospodarstvo Istočne Hrvatske – Vizija i Razvoj’, 234–241. https://www.bib.irb.hr/940113

Bogdan, Ž., & Ivanda, K. (2019). The impact of personal remittances from abroad on the Croatian economy. Proceedings of 8th International Scientific Symposium »Economy of Eastern Croatia – Vision and Growth«, 19.

Draženović, I., Kunovac, M., & Pripužić, D. (2018). Dynamics and determinants of emigration: The case of Croatia and the experience of new EU member states. Public Sector Economics, 42(4), 415–447.

Stubbs, P., & Zrinščak, S. (2017). Policy vacuum in the face of a new wave of emigration from Croatia. European Commission, DG Employment, Social Affairs and Inclusion. https://www.bib.irb.hr/904139

Anđelko Akrap, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i redoviti član HAZU. Vodeći je hrvatski demograf i autor velikog broja radova iz tog područja. Nositelj je više nagrada zasluženih znanstvenim postignućima.

Krešimir Ivanda, demograf, poslijedoktorand na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.