Prva monografija glazbe povijesnih hrvatskih zemalja u srednjem vijeku

Knjiga Glazba povijesnih hrvatskih zemalja u srednjemu vijeku autorice Hane Breko Kustura prva je monografija o najstarijim izvorima i slojevima hrvatske glazbe. To vrlo raskošno i sadržajem bogato izdanje, na 272 stranice ukoričeno u tvrde korice, prvi put predstavlja sistematičan i sustavan prikaz glazbenih izvora koji svjedoče glazbenu kulturu povijesnih hrvatskih zemalja u srednjem vijeku, točnije iz razdoblja od 11. do 17. stoljeća, pohranjenih u domaćim i stranim arhivima. Uz autoricu to je izdanje okupilo zavidnu ekipu stručnjaka: izdavač ove iznimne monografije jest Leykam international, urednica je Eugenia Ehgartner, a recenzenti prof. dr. sc. Katica s. Katarina Koprek te prof. dr. sc. Katarina Livljanić.

Knjiga na neki način predstavlja vrhunac i sintezu novih spoznaja koje su rezultat četverogodišnjeg istraživanja i znanstvenog projekta »Hrvatski glazbeni i liturgijski kodeksi srednjega vijeka: Interdisciplinarna obrada« (CROMUSCODEX70) koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost u razdoblju od 2017. do 2021. godine. Taj je projekt, kako mu i u nazivu stoji, bio interdisciplinarno koncipiran te je okupljao stručnjake s područja muzikologije, digitalne humanistike i umjetne inteligencije, filologije i pisane riječi, povijesti umjetnosti, liturgike te interpretacije srednjovjekovne glazbe. Voditeljica projekta CROMUSCODEX70 jest autorica ove knjige, a konzultant prof. dr. sc. Andreas Haug, dok su suradnici bili Katarina Livljanić, Marijana Horvat, Rozana Vojvoda i fra Domagoj Volarević. Rezultati istraživanja u okviru projekta objavljeni su kao znanstveni radovi na engleskom, francuskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, ali su i predstavljeni u okviru radijskih emisija, stručnih tekstova te znanstvenih skupova. Ipak, ova monografija, uz nove spoznaje proizašle iz navedenog projekta, okuplja autoričine kontinuirane višegodišnje istraživačke napore o hrvatskoj, mahom liturgijskoj glazbi srednjega vijeka.

Nakon Predgovora autorice slijedi osam opsežnih poglavlja, redom: Uvod – Povijesni kontekst najstarijih glazbenih izvora crkvene glazbe hrvatskih regija, Beneventansko pjevanje u Dalmaciji: Regionalni kontekst i poveznice s jugom Italije, Glazba srednjovjekovne Istre: između Akvileje i bavarskih utjecaja, Glagoljaško pjevanje – nasljeđe hrvatskog srednjovjekovlja, Liturgijska glazba srednjovjekovne Zagrebačke biskupije – Ritus et consuetudo almae ecclesiae zagrabiensis, Srednjovjekovna polifonija iz Hrvatske: primjeri iz Zadra, Staroga Grada na otoku Hvaru, Zagreba i Dubrovnika, »Zadarski« virelai iz 14. stoljeća – jedini relikt srednjovjekovne svjetovne glazbe u Hrvatskoj te Odabrani izvori »kasnijih« gregorijanskih zapisa. U pravilu je svako poglavlje podijeljeno na više potpoglavlja, čime sistematičnost i preglednost sadržaja još više dolazi do izražaja. Nakon glavnog dijela knjige slijedi Sažetak na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku te opsežna literatura na više od dvadeset stranica, a sam kraj donosi Dodatak koji čini Popis ilustracija / slikovnih priloga u boji te Kazalo imena – Indeks nominum.

Poglavlja studije prikazuju povijesno-repertoarni kontekst najstarijih glazbenih izvora uglavnom crkvene glazbe podijeljenih po hrvatskim regijama. Početci glazbene kulture hrvatskih povijesnih zemalja crkvenog su podrijetla te se u pravilu odnose na liturgijsko-glazbene rukopise na latinskom jeziku koji nastaju kontinuirano od kraja 11. stoljeća. Liturgijsko-glazbeni rukopisni kodeksi obrađeni u okviru ove studije odlikuju se različitim repertoarima te raznovrsnim tipovima pisama i notacija. To pretpostavlja jasnu eklezijastičku podjelu tadašnjega hrvatskog područja na južni dio, odnosno Dalmaciju, Istru te sjevernu Hrvatsku. Dalmatinski, južni dio Hrvatske svjedoči povezanost dalmatinskih izvora s beneventanskim i srednjotalijanskim kulturno-glazbenim krugom, istarski su izvori pod utjecajem Akvileje i bavarskih odjeka, a prve liturgijsko-glazbene knjige sjeverne Hrvatske pripadaju Zagrebačkoj biskupiji utemeljenoj 1094. godine, a pod utjecajem mađarske nadbiskupije Esztergom te južnomađarske Kaločke metropolije.

Dalmatinske rukopise, one na širem području Dalmacije – Osor, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik, Kotor – karakterizira beneventansko pismo kao i notacija beneventanskoga tipa. To svjedoči o kulturnom transferu glazbene tradicije sa zapadne na istočnu obalu Jadrana. Studija donosi izravna svjedočanstva beneventanskoga korala dalmatinske provenijencije, mahom pohranjenih u inozemnim arhivima, kao što su: Zadarski (Čikin) časoslov (kasno 11. st.), Osorski evanđelistar (11. st.), kotorski Lekcionar Pontifikal (12. st.), Missale Ragusinum (kasno 13. st.), dubrovački Beneventanski liturgijski priručnik legende i obreda blagdana sv. Nikole (13. st.) te Trogirski evanđelistar (13. st.). Valja spomenuti da uz brojne beneventanske rukopise u arhivima Dalmacije postoji i nekoliko nebeneventanskih izvora, što dokazuje supostojanje i suživot različitih kultura i liturgija na hrvatskom području južne regije.

Najstariji glazbeni izvori srednjovjekovne Istre potječu iz 1030. godine, a obrađeno je i nekoliko »kasnijih« izvora iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća. Autorica knjige ističe zanimljivost činjenice da je upravo Pula najjužnija točka europske prisutnosti repertoara sekvenci iz zbirke Lyber ymnorum Notkera iz Sankt Gallena, te mjesto liturgijskog slavlja svetaca raznih europskih regija.

Nadalje, poglavlje o jedinstvenom fenomenu glagoljaškog pjevanja, koje se proteže od Istre preko srednje Dalmacije do okolice Dubrovnika i njegova kopnena zaleđa, donosi glazbene aspekte višeslojnosti različitih utjecaja te tradicije – od elemenata bliskog bizantskom crkvenom pjevanju, korištenja gregorijanskog pjevanja i drugih oblika zapadnoeuropskoga liturgijskog pjevanja, do specifičnih obilježja svjetovne vokalne tradicijske glazbe lokaliteta na kojima nastaje. Uz tek iznimne primarne izvore te tradicije, autorica ističe one sekundarne poput zapisa u kronikama, arhivskim dokumentima i putopisnim zapisima koji svjedoče o uputama za glazbenu izvedbu, kao i o samim povijesnim izvedbama glagoljaškog pjevanja.

Liturgijskoj glazbi srednjovjekovne Zagrebačke biskupije posvećeno je najveće poglavlje ove knjige. Lokalni obred crkve zagrebačke održao se gotovo punih sedam stoljeća. Naime, upravo stoga iz Zagreba potječe najveći broj sačuvanih srednjovjekovnih glazbenih kodeksa. Temelj obreda crkve zagrebačke tijekom 11. i 12. stoljeća jesu Sakramentar sv. Margarete MR 126, Agenda pontificalis MR 165 te Benedictionale MR 89, pohranjeni u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke biskupije u Zagrebu. U tim importiranim liturgijsko-glazbenim rukopisima autorica navodi važnost naknadno dodanih dopuna u sanktoralu što upućuju na početke formiranja liturgijske i glazbene prakse Zagrebačke biskupije. Posebna je važnost posvećena rukopisu Missale Zagrabiense, najstarijem liturgijsko-glazbenom izvoru nastalom prije 1230., pisanom u Zagrebu i za upotrebu u bogoslužju srednjovjekovnoga zagrebačkog obreda, o čemu svjedoči svečano slavlje patrona Zagrebačke biskupije te izostanak mađarskih svetaca. Posebno se analiziraju glazbeni crkveni izvori 13., 14. i 15. stoljeća, među kojima se ističe misal MR 70, o kojem je u opsežnoj studiji autorica već prije pisala. Nova važna spoznaja jest i najvjerojatnija pripadnost dosad u literaturi znanoga Esztergomskoga graduala Zagrebačkoj biskupiji, što je otkriće ključno za buduća istraživanja kontinuiteta glazbe i notacije u Zagrebačkoj biskupiji u kasnom 15. i 16. stoljeću.

Važno mjesto u glazbenoj povijesti hrvatskih povijesnih zemalja, ali i u ovoj knjizi, zauzima poglavlje koje se bavi reliktima srednjovjekovne polifonije iz Hrvatske, konkretno iz Zadra, Starog Grada na otoku Hvaru, Zagreba i Dubrovnika, nastalih od 13. do 18. stoljeća. Dočim hrvatski rukopisi uglavnom sadrže jednoglasne napjeve, primjeri vokalne polifonijske glazbe rijetkost su, a stilski pripadaju dvama glazbenim fenomenima: fenomenu jednostavne srednjovjekovne polifonije tzv. polifonia semplice te fenomenu ritmiziranih napjeva u stilu cantus fractusa.

Posebnost u kontekstu crkvenih i liturgijskih glazbenih rukopisa čini unikatan primjerak svjetovne glazbe, tzv. »zadarski« virelai iz 14. stoljeća. Riječ je o nepotpuno sačuvanom troglasnom virelaiu, plesnoj pjesmi na starofrancuskom jeziku nepoznatog skladatelja s početka 14. stoljeća. Taj je napjev otkriven 1969. godine tijekom restauracije korskih sjedala u zadarskoj katedrali svete Stošije. Dosad su otkrivene tri verzije iste pjesme i to pariška, bolonjska i zadarska.

Posljednje poglavlje donosi pregled većeg broja kasnijih glazbenih izvora koji su u biti relikti gregorijanskih zapisa rimskog obreda uz prisutnost svetačkih slavlja karakterističnih za pojedine hrvatske regije, a pripadaju redovničkim zajednicama franjevaca i dominikanaca.

Izrazita vrijednost ovoga izdanja leži u činjenici da je autorica temeljem osobnog uvida u rukopisne pergamentne glazbene kodekse hrvatskih prostora načinila opsežan izbor glazbenih izvora i fenomena kojima je, iz pojedinačnih spoznaja, stvorila mozaik svjedočanstava o glazbenoj kulturi hrvatskih povijesnih zemalja u srednjem vijeku. Kako bi osobno istražila obrađene rukopisne izvore, posjetila je velik broj institucija, arhiva i knjižnica u Hrvatskoj (Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije, Arhiv HAZU u Zagrebu, Franjevački samostan u Kamporu, Arhiv Samostana Male braće u Dubrovniku, Arhiv samostana sv. Dominika u Dubrovniku, Arhiv bratovštine svećenika u Dubrovniku, Kaptolski arhiv u Splitu, Samostan sv. Frane u Šibeniku, Samostan sv. Frane u Zadru, Benediktinski samostan sv. Marije u Zadru, Nadbiskupski ordinarijat u Zadru, Arhiv katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Puli, Knjižnica i arhiv Hvarskoga kaptola, Samostan dominikanaca sv. Petra Mučenika u Starom Gradu na otoku Hvaru, Muzej sakralne umjetnosti Trogir te Arhiv katedrale sv. Lovre u Trogiru) i inozemstvu (od kojih se ističu Bodleian Library u Oxfordu, Staatsbibliothek zu Berlin, Preussicher Kulturbesitz, Mađarska nacionalna biblioteka Széchényi, Metropolitanska knjižnica u Esztergomu, Apostolska biblioteka u Vatikanu, Jean Paul Getty muzej u Los Angelesu, Arhiv franjevačkog samostana u Güssingu, Biblioteka Ruske akademije znanosti u Sankt Peterburgu i dr.). Posjet tolikom broju institucija rezultirao je time da upravo ova monografija donosi brojne raritetne slikovne priloge, i to više od njih pedeset, hrvatskih i inozemnih arhiva, od kojih je većina objavljena prvi put.

Monografija prati najsuvremenije metode istraživanja pa se tako najnovije spoznaje odnose na komparacije znanih hrvatskih izvora s europskim rukopisima te otkrivanje njihova stvarnog eklezijastičkog podrijetla i identiteta koji do danas u većem broju izvora nisu bili poznati. Nadalje, studija donosi i transkripcije i transliteracije izvora te rekonstrukcije glazbe iz neumama notiranih kodeksa, a znanstveni aparat je vrlo razveden. Zanimljivo je i vrijedno spomenuti da je istraživanje usmjereno k najnovijim muzikološkim tehnologijama, uključujući i metodu načina obrade glazbenih rukopisa uz pomoć alata umjetne inteligencije, u okviru programa MonodiPlus projekta Corpus monodicum.

Ova knjiga čini sintezu dosadašnjih i novih spoznaja koje dokazuju da su srednjovjekovne povijesne hrvatske zemlje bile sastavni dio europskih eklezijastičkih središta. Autorica zaključuje da su domaći skriptoriji imali puno veću ulogu u nastanku glazbenih izvora te da nove spoznaje mijenjaju paradigmu odnosa u kojoj je napušten anakroničan pristup centar – provincija. Dokazano je, dakle, da je hrvatski povijesni prostor itekako pratio aktualne europske trendove glazbene kulture onodobne suvremenosti uz njegovanje lokalnih osobitosti. Cilj ove studije jest diseminacija najvažnijih novih spoznaja i rezultata istraživanja o najstarijoj glazbenoj kulturi povijesnih hrvatskih zemalja te upoznavanje stručne, kulturne i znanstvene javnosti s najstarijim izvorima hrvatske glazbene pismenosti. Knjiga je pisana jezikom koji je blizak glazbenim znalcima, ali i širem krugu čitatelja. U tom smislu autorica odmjereno balansira između znanstvenoistraživačkoga muzikološkog diskursa i jezika koji je primjeren širem zainteresiranom čitateljskom krugu. Ova je knjiga od iznimne važnosti za znanstvenu muzikološku zajednicu jer kao takva predstavlja kompendij spoznaja o srednjovjekovnoj glazbi hrvatskih povijesnih zemalja, čime pretendira postati itekako relevantan udžbenik na studiju muzikologije, kao i polazišna literatura budućih znanstvenih muzikoloških istraživanja.

Daniela Perković je magistarske diplome iz muzi­kologije i klavira stekla na Muzičkoj akade­miji Sveučilišta u Zagrebu, gdje je trenutačno doktoran­dica studija muzikologije. U fokusu njezina interesa je povijest hrvatske glazbe, a kao klaviristica bavi se pedagoškim radom te korepetira soliste i sastave.