Oda jednoj radosti. Fragmenti o Europi (Deset godina poslije)

Gledam neki dan dječji zbor jedne naše osnovne škole. Povodom Dana Europe pjeva Odu radosti, himnu Europske unije: »Komu bješe sklona sreća // Biti drugu vjeran drug // Tomu sreća još je veća // Primitʼ u svoj topli krug...« pomalo neveselo pjevaju klinci i klinceze. Nisu to oni snažni, odrasli basovi, baritoni i altovi iz četvrtog stavka prave Beethovenove Devete, koji usklikom »Freude!« nadjačavaju golemi orkestar i još veći zbor. Nisu to ni naši zborovi i pjevači iz generacije koja je imala svoju radost – da nas Europa s izvjesnim zakašnjenjem »primi u svoj topli krug«. U našoj varijanti, s desetogodišnjim pomakom (s primitkom u »svoj topli krug«), onaj pučki prepjev Schillerovih stihova kao da namjerava nastaviti koračnicom: »...naprijed uz druga je drug...«.

Uostalom, europska himna službeno uopće ne sadrži Schillerovu odu, nego samo skraćeni glazbeni dio Beethovenova četvrtog stavka, a tek povremeno, uza zvučni zapis, koristimo stihove iz simfonije. A u nedostatku cjelovitoga hrvatskog prepjeva Schillerove ode, kao i u odsutnosti značajnijih proslava nedavnog europskog praznika – premda za našu proslavu desetogodišnjice pristupa europskome elizeju još ima nešto vremena, možemo se tješiti, dječji zbor i učiteljska poduzetnost pružili su barem kakav-takav znak inicijative i volje za pripadanjem. »Mi kročimo, pijani od vatre // K slavi, u tvoje carstvo!«

Možda je Schillerova oda isuviše složena? Možda za današnje uho ima premalo ritma? Možda božanska apoteoza i njezina ikonologija zvuče anakrono? Možda oda traži previše poznavanja helenske i kršćanske mitologije? A možda oni glavni stihovi – »Svi će ljudi biti braća« sa sobom nose ocean bliskih i gorkih povijesnih sjećanja na sve one više ili manje davne – opake pokušaje sličnih utopijskih ostvarenja?

Doista, danas se čini da je potrebno uložiti intelektualni napor kako bismo rekonstruirali smisao i kontekst te »elizejske« Ode, njezinu ulogu i funkciju u Beethovenovoj Devetoj simfoniji. »Wollust ward den Wurm gegeben // Und der Cherub steht vor Gott.«?

Albrecht Dürer, Otmica Europe, Albertina, Beč

Potrebno je možda zaviriti u Homera, Hezioda, Vergilija, Pindara, u grčke mitove i njihovu latinsku inkarnaciju, potrebno je rekonstruirati elizejske vizije Shakespearea, Marlowea, Heinea, Mozarta, pa čak i Cervantesa... možda bi bilo lijepo shvatiti zašto se helenistička vizija raja Schilleru i drugima činila ljepšom i primjerenijom od vizija onoga kršćanskoga... I možda najvažnije, mogli bismo se upitati, kako to da među bezbrojnim romantičarskim i Stur m-und-
-Drang umjetnicima nakon iskustva jakobinskog terora i stotinama tisuća žrtava napoleonskih ratova, baš kao i među nama danas, s razmjerno bliskim iskustvima, žrtvama revolucija, totalitarnih režima i svjetskih ratova, nije prevladao ozbiljniji i mračniji uvod Beethovenove Devete. Kako se s takvim iskustvima itko uopće može diviti i veseliti bratstvu sviju ljudi?

...

Pred sobom upravo gledam prastaru fotografiju pariških Elizejskih polja snimljenu 4. rujna 1870. Champs Élysées, ta – nama današnjima najzornija, i gotovo jedina asocijacija na Elizejska polja – posve je uništena. Među zapregama, kolima i topovima u prvome planu i srušenim višekatnicama Hausmannovih zgrada prepoznajemo jedino Arc de Triomphe. Tijekom samo nekoliko dana te godine, kaže komentar fotografije, u Parizu je u uličnim borbama poginulo više od 40.000 ljudi.

U toj fotografiji Elizejskih polja ima nešto simbolično. Europa se uvijek iz pepela ponovno rađala. Katkada se, kaže britanski povjesničar civilizacije Kenneth Clark, civilizacija provlačila kroz ušicu igle (»between the skin of our teeth«). I uvijek je dosad (baš kao i mi, potomci genske rijeke što teče iz rajskoga vrta) uspijevala proći kroz neki obnovljeni Arc de Triomphe.

***

Froh, wie seine Sonnen fliegen

Durch des Himmels prächtʼgen Plan

Svjetlo, kʼo što sunca Njegova lete

Kroz nebeski divan plan

Godine 1926. Vladimir Nabokov, ruski emigrant u Berlinu, održao je studentima govor »O općenitostima«: »Postoji jedan vrlo zavodljiv i opasan demon«, priča Nabokov, »demon općenitosti. On privlači ljudsku misao time što svaki fenomen obilježava jednom malom naljepnicom, pa ga pažljivo slaže s drugim, isto tako brižno zapakiranim i brojem obilježenim fenomenom. Područje ljudskoga znanja, promjenljivo poput povijesti, taj demon pretvara u uredan mali ured, u kojem nebrojeni ratovi i nebrojene revolucije spavaju u fasciklima – kako bismo o prošlim vremenima mogli razglabati u potpunoj udobnosti. Taj demon voli riječi ʽidejaʼ, ʽtendencijaʼ, ʽutjecajʼ, ʽrazdobljeʼ i ʽeraʼ. U tom povjesničarskom uredu naš demon s naknadnom pameću svodi i kombinira fenomene, utjecaje i tendencije prošloga doba. A prati ga i strašna dosada, naime spoznaja (posve pogrešna, usput rečeno) da će čovječanstvo, kako god odigralo svoje karte ili nadigralo svoju sudbinu, povijest i dalje slijediti svoj neumitni tijek. Tog se demona moramo bojati. On je prevarant... Za petsto ili više godina 20. stoljeće će se i samo pretvoriti u fascikl s zamišljenom malom naljepnicom – primjerice pod naslovom ʽDrugi srednji vijekʼ. Zgodno je razmišljati o 20. stoljeću, u obliku u kojem će se prezentirati mašti profesora povijesti za 500 ili više godina – i zamišljati homerski smijeh koji bi nas obuzeo da imamo prilike zaviriti u udžbenike budućnosti...«

Baš kao i Schillerovu Odu radosti, Nabokovljevu filipiku protiv »općenitosti« shvaćam kao poticaj da se živi punim plućima, kao nadomjestak za neispunjene nade, posebno preživjelima nakon ratnih i revolucionarnih razaranja. Ta potreba za doživljajem i užitkom »tu i sada« – ta sladostrast prema »slučajnostima« u kojima se još nije izgubio »fini miris prošlosti«, ta posve karnalna, takoreći erotična potreba za nadvladavanjem i zaboravom osobnih i društvenih katastrofa, kako piše austrijsko-nizozemski povjesničar Philipp Blom u svojoj sjajnoj knjizi Rastrgane godine (1918–1938), doista je predstavljala gotovo najvažniju osobinu duha te kaotične međuratne epohe.

»Ali najstrašnija stvar«, nastavlja Nabokov, »zbiva se kada iskušenje da se potpuno prepustimo udobnim općenitostima ne primijenimo na prošla, već iznošena i otrcana vremena, već na vrijeme u kojem upravo živimo... Što je točno naše doba? Kada je počelo, koje godine, kojeg mjeseca? Kada ljudi kažu ʽEuropaʼ, što točno imaju na umu, koje zemlje; samo one u ʽsredištuʼ, ili su Portugal, Švedska i Island također središnji? ...Kada izgovore riječ ʽEuropaʼ... onda ne vidim baš ništa, jer ne mogu istodobno zamisliti krajolik i povijest Švedske, Rumunjske i, recimo, Španjolske. Prisiljen sam zaključiti da moj sugovornik govori o posljednje dvije ili tri godine, da se akcija odvija u istom gradu u kojem on živi – recimo, u Berlinu – i da se barbarizam o kojem govori odnosi samo na pojave u plesnim dvoranama na Kurfürstendammu. Čim to shvatim, iznenada sve postaje jednostavnije.«

Potreba za prevladavanjem ružnih slika europskog thanatosa posve je razumljiva. Ali: s vremenskim odmakom usuđujem se dodati: u toj fanatičnoj borbi protiv »općenitosti« isto tako vidim filozofiju Nabokovljeva ruskog sunarodnjaka, Tolstojeva junaka, seljaka Platona Karatajeva: »Živi se, baćuška!«, fatalističku filozofiju života bez refleksije. Samo jednu od brojnih filozofija.

Jer mi, zapravo, ne možemo bez općenitosti, bez filozofija. Savoir vivre? Svakako! Ali čak i znati živjeti »punim žilama života« – ne možemo bez »općenitosti«. Barem neke općenitosti! A to ponajmanje može, i ponajmanje smije – upravo Europa! Jer čak i kada mislimo da je užitak nešto posve osobno, subjektivno, prolazno ili trenutačno, poput Nabokovljeva finog mirisa koji još nije posve nestao, mi, Europljani ranog 21. stoljeća, vrlo dobro znamo (barem zamišljati) da je do nas i neka druga osoba, ličnost, da je uvijek riječ i o nekom drugom čovjeku, zapravo o svim drugima, i da i sve te »druge«, možda upravo zbog tih naših sposobnosti uživanja u životu, zbog života samog – valja cijeniti i respektirati.

A čak i kada bi bila riječ isključivo o egoističnom užitku, o užitku koji i ne bismo imali potrebe univerzalizirati, kopirati, priopćiti i prenijeti nekom drugome, morali bismo slijediti Schillerovu odu: »Und werʼs nie gekonnt, der stehle Weinend sich aus diesem Bund!« (»Komu bješe sklona sreća// Biti drugu vjeran drug// Tome sreća još je veća.// Primit u svoj topli krug // Ma, i samo jedno biće // Koje svojim smije zvatʼ,// A tko nema takvo biće,// Plačućʼ skritʼ se mora znat«). To biće »bez drugih«, kaže Aristotel, može biti samo zvijer ili Bog.

Danas doduše, tamo na istočnim granicama Europe, postoji jedan Nabokovljev sunarodnjak, koji čini se doista nema potrebe za »općenitostima«: on cijele narode, uključujući i vlastiti, pod egidom filozofije života bez refleksije ponovno baca u ambis... te nastavlja s jednom posve drugom tradicijom – posve subjektivnih – takoreći satrapskih užitaka.

Wo dein sanfter Fluegel weilt.

Tu, gdje tvoje nježno krilo prebiva...

Blizina! Ideje koje su jednome vladaru bile nepoćudne, u Europi su se često, bez pretjeranih teškoća mogle preseliti (pod »toplo krilo«) u obližnje kraljevstvo: svi prognanici, disidenti, uljezi, heretici, od Dantea i Erazma preko Zweiga, Joycea, Manna, Nabokova, Kundere i Solženjicina, sve do Kiša, Ugrešićke, Sorokina ili Aleksijevičke, razmjerno su lako pronalazili puteve svojih skarednih misli i djela, i iz daljine, poput omraženih proroka izvan vlastitoga vrta, još su jače utjecali na svoje bližnje. U znanosti i filozofiji to je bilo još i lakše. Spinoza, Leibniz, Voltaire, Rousseau, Marx. Ako ih njihova okolina ili vlast nije podnosila, uvijek je bilo vladara i sredina koje su ih rado prihvaćale. »Europom nije moguće vladati hegemonijom. Za to je potrebna potpuno drukčija, duboka tajnovita alkemija«, piše Cees Nooteboom u svojoj knjizi Kako biti Europljanin.

Te opreke, sukobi i tenzije oduvijek su gradili Europu. Unatoč slomu komunizma i sad već 30-godišnjeg priključenja negdašnjih sovjetskih satelita, sociološke analize još uvijek često barataju gotovo anakronim heurističkim oprekama »zapadne« (tobože »stare«) i »istočne« (tzv. »nove« Europe), primjerice kada treba objasniti zastoje u razvoju ili neke navodno dramatične razlike u vrijednostima (recimo: u religioznosti). Za neke druge analitičke potrebe politolozi se koriste oprekama europskog »sjevera« i »juga« (recimo u objašnjenju razlika u zadovoljstvu vlastima ili ocjeni ekonomskih perspektiva Europe). A odnedavno se u socijalnim analizama europskih političkih gibanja obnovila i uvriježila i opreka »Anywheresa« (ljudi koji imaju sposobnosti i znanja snaći se svuda) i »Nowheresa« (ljudi vezanih za svoj kraj i podneblje koji nemaju kamo pobjeći).

Europa je naučila živjeti s tim suprotnostima, ili se barem čini da brzo uči živjeti s njima. I iz njihova sukoba, uvijek ispočetka uspijeva iznjedriti ili izgraditi nešto novo. Zvuči kao kratki sažetak dijalektičke filozofije Schillerova suvremenika Gottfrieda Wilhelma Friedricha Hegela.

U takvoj filozofiji, međutim, neki su pronalazili i »idejni kraj«, nužni, »konceptualni« kraj razvoja, napretka duha ili povijesti, i ta je ideja za Europljane, za nas današnje, pa i za građane svijeta općenito, bila s vremena na vrijeme pogubna. Iz te ideje Novuma i napretka, »kreativnih« nadilaženja sukoba iznjedrile su se dvije opasne ideje: prva, poznatija, o neizbježivosti povijesti, ideja da možemo znati (ili da znamo) koji je cilj povijesti, i da u ime tog cilja možemo, pa čak i da »imamo pravo« odstraniti sve one koji taj krajnji cilj ne vide ili koji se s njime ne slažu. Karl Popper tvrdio je da je upravo takva filozofija Povijesti kriva za totalitarizam i nasilje.

I druga: o europskoj »demokratskoj« otpornosti na krize. Samo u posljednjih 30 godina narodi »istočne« Europe doživjeli su jaku demografsku krizu (desetak postsocijalističkih država izgubilo je više od četvrtine negdašnjeg stanovništva, a brojne druge – uključujući i neke »zapadne«, tek neznatno manje); doživjeli smo – i preživjeli migrantsku krizu, pandemiju, nekoliko ekonomskih kriza... neki će tom popisu rado pridodati i krizu legitimnosti poretka, a o slomu komunizma i njegovim posljedicama da i ne govorimo!... Sve su to bili vrlo ozbiljni socijalni lomovi, pa ipak, sudeći po analizama javnoga mnijenja, nijedna spomenuta kriza nije ozbiljnije poljuljala ideju Europe kojoj žele pripadati ne samo narodi koji joj »zemljopisno« pripadaju nego i brojni drugi – oni nešto udaljeniji. Upravo suprotno! Kada su Grci 2010. bili stavljeni pred zid: žele li ostati u eurozoni, ili izaći iz unije, nije bilo nikakve sumnje koju će opciju izabrati. Povratak u autarkičnost, bilo je posve jasno – bio bi mnogo veće zlo.

***

Zu den Sternen leitet sie
Wo der Unbekannte thronet...

Vodi ih k zvijezdama

Tamo gdje vlada nepoznato...

Otpornost? Autarkičnost? Kakve li iluzije, reći ćete! Pa ipak, tu iluziju dijele (uvijek i iznova) i drugi, poput Aldousa Huxleya, koji je 1929. godine, onih gadnih godina poraća, napisao: »Europa je poput lijepo sređenog parka, nalik na umjetničko djelo, znanstvenu teoriju i uređen metafizički sustav. Čovjek je stvorio Europu na svoju sliku i priliku.« I doista, gledamo li Europu tuđim očima, posebno očima ljudi iz drugih civilizacija (koji rado kopiraju poznate europske spomenike, pa čak cijele europske gradove – kao u slučaju kineskoga »Hallstadta«), Europa doista pruža sliku prekrasno sređenog, pomalo arhaično-feudalnog parka, u kojem cvate tisuću cvjetova. A tu iluziju dijelimo i mi! Jer kako bi izgledao taj naš jezični Babilon zvan Europa bez mediteranskih začina i zvonika, bez francuskih vina, španjolskih konvenata, njemačkih klasika, skandinavske ozbiljnosti i britanske praktičnosti? Upravo je ljepota Europe, ljepota njezine različitosti – danas možda glavno, a svakako najzornije i najpraktičnije sredstvo njezina ujedinjenja.

***

Laufet Brueder, eure Bahn,
Freudig, wie ein Held zum Siegen

Trčite braćo svojim putem,

Veselo, poput heroja k pobjedi.

Ali dopustite mi na kraju nekoliko brižnih riječi. Zasigurno ima razloga za slavlje. I za ponos. Vjerujem da to posebno vrijedi za nas. I to posebno otkad smo na razne načine primljeni »pod nježno krilo Europe«. Pa ipak, ne mogu zaboraviti da se na istočnim vratima Europe već godinu dana vodi rat, i da postoje zemlje poput Rusije, koje duhovno pripadaju Europi, a koje se ponašaju do te mjere »neeuropski« (da ne upotrijebim neku ružniju riječ).

U svojem Prvom pismu pod naslovom »Kriza uma« iz 1919. odmah nakon svršetka Prvoga rata, Paul Valéry piše: »Mi, civilizacije koje smo došle kasnije... i mi znamo da smo smrtni... Elam, Niniva, Babilon bila su prekrasna, neodređena imena, a posvemašnje uništenje tih svjetova, pa i samo njihovo postojanje, za nas nije igralo veliku ulogu. Ali Francuska, Engleska, Rusija... i to su prekrasna imena. Sada vidimo da je ponor povijesti dovoljno dubok za sve nas... Nije li za našu generaciju bilo dovoljno da iz vlastitog iskustva nauči kako najljepše i najstarije stvari, kao i one najpraktičnije i najsređenije mogu nestati pukom slučajnošću; u području misli, osjećaja, zdravoga razuma, svjedočimo jednom izuzetnom fenomenu: da paradoks može postati činjenica... Vrline mogu postati zlo, češće negoli što lijenost stvara porok. Svojim smo očima vidjeli kako se savjestan rad, najsolidnije učenje, najozbiljnija disciplina, mogu iskoristiti za najgroznije ciljeve. Toliko užasa ne bi bilo moguće da nije bilo toliko vrlina...«

Prisjećam se također onih slavnih stranica Jučerašnjeg svijeta kojima Stefan Zweig opisuje stabilan svijet – »do Jučer«, koji se urušio takoreći u jednome času, u jednome danu. »Bilo je to zlatno doba sigurnosti. Sve je u našoj gotovo tisućljetnoj monarhiji izgledalo kao sazdano za vječnost, a sama država doimala se poput jamca te trajnosti... (z)nalo se da se u dobro usklađenom redu ništa neće promijeniti. Nitko nije vjerovao u ratove, revolucije i prevrate. Sve radikalno, sve nasilno doimalo se nemogućim u to razumno doba. Taj osjećaj sigurnosti bio je najpriželjkivanije dobro milijuna ljudi, njihov zajednički životni ideal. Jedino uz tu sigurnost život je bio vrijedan življenja... U tom dirljivom uvjerenju... bilo je poprilične opasne obijesti. Devetnaesto je stoljeće u svom liberalističkom idealizmu iskreno vjerovalo da se nalazi na pravom i nepogrešivom putu prema ʽnajboljem od svih svjetovaʼ. S prezirom se gledalo na ranija vremena i njihove ratove, gladi i revolucije kao na razdoblja u kojima je čovječanstvo još bilo nezrelo i nedovoljno prosvijećeno... Vjera u takav neprekidan, nezadrživ ʽnapredakʼ u to je doba doista dobila snagu prave religije; ljudi su u taj napredak vjerovali više negoli u Bibliju, a njegova su evanđelja naizgled danomice neprijeporno dokazivala nova čuda znanosti i tehnike.«

Stabilan svijet Zweigova djetinjstva imao je svoje vrline i svoje mane, ali kako li samo suvremeno zvuči? Da ne poznajemo autora i vrijeme o kojem govori, ne bismo li bili skloni taj opis primijeniti na naše doba? Ima nečeg zlokobnog u toj našoj naknadnoj pameti, u znanju što se dogodilo poslije. I donedavno, prije razmjerno nedavne službene prijetnje ruskog vođe da će iskoristiti atomsko naoružanje, zlokobnost Zweigova opisa mogli bismo lako zanemariti.

Europa je ponovno uvučena u rat. Nema nikakve sumnje na kojoj je moralnoj strani. Ona je trenutačno ujedinjena oko otpora Rusiji i potpore Ukrajini, ali sva obećanja i sve što čini u potpori Ukrajini govori o njezinoj bitnoj – vojnoj slabosti. Europska unija razmišljala je kako postići trajni mir, i u tu se ideju, razumljivo, nije uklapalo povećanje izdataka za vođenje rata. Kao i u našem, Domovinskom ratu, njoj nedostaju i idejna i u ovome ratu i materijalna sredstva za postizanje onoga što bi u moralnome smislu trebalo postići. I to je vraća k Americi, stvarnom jamcu njezine slobode. Istodobno, postoji zamjetan otpor prema »trans­atlantskoj« ideji koja je zapravo stvorila Europu kakvu danas poznajemo.

Evo, dakle, mojeg razloga za brigu: »Vrijeme je da se prestanemo pretvarati kako Europljani i Amerikanci dijele zajednički pogled na svijet, ili čak da žive u istome svijetu«, piše Robert Kagan godine 2003. u svojoj knjizi O raju i moći. »Američke i europske perspektive o najvažnijem pitanju – pitanju moći – o učinkovitosti moći, o moralnosti i poželjnosti moći – bitno se razlikuju. Europa se uklanja moći, ili malo drukčije, ona se kreće povrh moći prema samozatvorenom svijetu zakona i pravila i transnacionalnih pregovora i suradnje. Ona ulazi u postpovijesni raj mira i relativnog prosperiteta, u Kantov ʽvječni mirʼ. Istodobno, Sjedinjene Države ostaju uronjene u povijest, one nastavljaju koristiti moć u anarhičnom Hobbesovu svijetu u kojem se nitko ne može osloniti na međunarodne zakone i pravila, i u kojem prava sigurnost, obrana i promocija liberalnog poretka i dalje ovisi o posjedovanju i korištenju vojne sile. I zbog toga su pri odgovoru na najvažnije strateško i međunarodno pitanje današnjice Amerikanci s Marsa a Europljani s Venere: oni se oko malo toga slažu, a razumiju se sve manje i manje. I takvo stanje stvari nije prolazno – ono nije proizvod rezultata jednih američkih izbora ili jednoga katastrofalnog događaja. Razlozi za tu transatlantsku podjelu su duboki, imaju dugu povijest i vrlo je vjerojatno da će se ta podjela zadržati. Kada je riječ o postavljanju nacionalnih prioriteta, određivanja opasnosti i ugroza, definiranju izazova, oblikovanju i primjeni vanjske i vojne politike, Sjedinjene Države i Europa krenule su posve različitim putevima.« Danas smo Kaganove proročanske riječi, u svjetlu Rusko-ukrajinskog rata, skloni malo ublažiti, pa ipak podzemni tokovi još su uvijek tu.

I ako me pitate, čemu onda ova Oda o jednoj radosti, reći ću Vam, kao što bi to rekli i Schiller, Beethoven i nebrojeni drugi: upravo zato što znamo za što su ljudi i narodi sposobni, upravo zato što smo bili, ili zato što jesmo svjedoci ratnih i ideoloških zvjerstava, upravo zato ima smisla slaviti jedinstvo čovječanstva. Ili barem onoga herojskog dijela koji želi vjerovati u našu univerzalnu Odu.

Tko će ostvariti fikciju ujedinjene Europe, ne znam. Kada će se to dogoditi, još mi je manje poznato, ali znam da će nam trebati puno pisaca da smisle sretan kraj za 350 milijuna glavnih likova.

Cees Nooteboom: Kako biti Europljanin

Darko Polšek, redoviti profesor sociologije na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu i njegov voditelj od listopada 2014. Bio je Fulbrightov stipendist na Virginia Polytechnic, stipendist DAAD-a u Heidelbergu, ÖAD-a u Grazu, te zaklade Open Society na St. Catherineʼs College Sveučilišta u Oxfordu. Dugo je godina vodio međunarodni poslijediplomski seminar »Sociology of Sciences« na IUC-u u Dubrovniku a bio je i voditelj njemačke zaklade Friedrich Naumann u Zagrebu. Obavljao je dužnost predsjednika Odjela za sociologiju Matice hrvatske u Zagrebu, bio je član predsjedništva Hrvatskoga filozofskog društva i Hrvatskoga sociološkog društva. Autor je, koautor i urednik dvadeset i jedne knjige, među kojima se ističu Peta Kantova antinomija, Pokušaji i pogreške, Aporije realnoga, Rađanje nacije, Zapisi iz treće kulture, Sociobiologija, Sociologija znanstvene spoznaje, Vidljiva i nevidljiva akademija, Udovice i siročići, Erazmove poslovice.