Nekoliko napomena o 52 dana pjesničkog dopisivanja

Knjiga pjesama 52 dana nastala je na osnovi neopreznog pristanka da se onaj koji putuje u Australiju javi pjesmom i da će dobiti zasluženi odgovor, točnije 52 dana je pjesničko i prijateljsko dopisivanje Branka Čegeca i Miroslava Mićanovića. Udaljenost i razdvojenost možda zvuče kao tematska nosiva mjesta ljubavne poezije, ali riječ je o različitim prostorima i kulturama, o pisanju s istog i s različitog mjesta o onome što vide, doživljavaju, osjećaju i misle. Za obojicu je svakodnevno dopisivanje pjesmama, između Hrvatske i Australije, bio izazov traženja teme, istraživanje oblika, stvaranje događaja u jeziku, gdje god da se jedan od dvojice sudionika (adresata) nalazio. Pjesme su, koliko god od toga jedan ili drugi bježali, nastale kao nagovor na pisanje pjesme, bavljenje poezijom i kad se to čini najmanje priličnim ili mogućim. Jedan se nije htio čuditi drugom kontinentu, nije htio pisati katalog svakodnevnih susreta, vodič kroz iznenađenja na putu, nije htio biti pjesnik-putopisac, pjesnik koji radi slikovnicu od vlastitog života, izvještava o onome što ga je plašilo ili u čemu je uživao. Drugi je postojano tražio osamu na mjestima gdje su ga poznanici zatjecali, prekidali u pisanju i odgovaranju, poticanju ili podsjećanju. Međusobno u mnogočemu različiti napisali su »interkontinentalnu« knjigu pjesama 52 dana s toliko pjesama da im se i sami čude, da ih ne samo pamte samo kao svoje nego ih dijele onako kako su nastajale i govore o prošlom ili sadašnjem vremenu. Stilski i strateški različite postajale su jednake u različitom, nadopunjavale su se i iznevjeravale podjednako. I obrnuto: pisane su na putu sa zajamčenim povratkom i s nužnim odmakom, na putu u blisko: od djetinjstva do književnog života, od vijesti iz svijeta do obiteljskih, sentimentalnih, ogorčenih i pomirljivih uvida o sebi i drugima. Ozbiljno i tragično miješa se s ironijom, samoironijom, bijesom i bljeskom duhovitog, zaigranog i neponovljivog užitka pisanja. Ili se sve samo tako čini, upisivano je i dopisivano uporno i svakodnevno, iznenađujuće i poznato, poslano i čitano na whatsappu, što je bilo ne samo tehnička zadanost nego je utjecalo na druge tematske i stilske kontekste u 52 dana. Međutim, kao i uvijek, sve je prepušteno različitim čitanjima, interpretacijama, užicima, kako se to već s poezijom i knjigama događa: neizvjesno i radosno...

[18.11.2022. 19:42:12] MM:

Pogodak, uzgon

Samo da uzletimo.
Postoje za to riječi kao:
pogodak, kao: uzgon.
Ali rečeno je, gotovo je,
sad samo gore noćne vatre,
stihije, na parkiralištu.
Dok gore auti i drugi spavaju,
dok putuju navijačke horde,
dok su muškarci pod okom kamere,
blaženi, zamrli, džepovi su puni
onog što će se tek dogoditi:
zujanje zečjih ušiju,
zujanje zečjih ušiju,
zujanje zečjih ušiju.

Javio bih se svima onima kojih više
nema, tek kad se sleti, oni će
maznuti pivo, uzbuđeni su medenjaci
u plastici, to je problem kad se budeš
vraćao, vratio...

Kako izgledaš na putu do stadiona?
Slobodan, miran, ravnodušan, svet.

Ona kaže: Jeste li pokušali javljanje?
Ona kaže: Ja imam vas.

[18.11.2022. 20:18:52] BČ:

Fluid

Uzletite samo!
Oblaci su nabrekli od tekućine
koja ne smije u avion.
Isprat će talog, skinuti prašinu s krila
u kojima se skutrilo prošlo i buduće vrijeme,
sve ono iza upakirano za arhiv
i nostalgiju,
slobodan prostor za ono ispred
u zraku, u valovima
udaljena kontinenta
koji se neminovno bliži,
ususret, između digitalnih
kazaljki aerodromskog sata:
Čežnjiva koža
preplanule ljubavnice
koja će nas samo okrznuti, ostaviti miris i
zagonetnim smijehom
raspiriti plamen noći,
ubrzati vrijeme, skratiti put
mimo navijačke strasti i
nevina loptanja s pojasom nevinosti
na ekranima smartphonea:
Lopta je okrugla i kotrlja se – kažeš i
zagledaš se u dubinu
istočnog horizonta:
Slavonija u bočici balzama poslije brijanja,
na oštrici meridijana vojnički postrojenih
u svetkovinu dobrodošlice.
Možda si poželio mahnuti
prije ulaska u avion,
možda je kišna izmaglica
htjela izgovoriti poznate riječi,
ali one nisu bile potrebne.
Put je već ionako započeo
kada smo popili ritualnu kavu i dogovorili iduću,
idućeg datuma,
iduće godine,
sutra.

[22.11.2022. 11:13:19] MM:

Teror izbora, teror siromaštva

Barem se toliko poznajem,
nepotrebno je toliko priprema,
čitanja i materijala, jer ta vrsta
ozbiljnosti ne pomaže.

Kruto je kad tome nije vrijeme,
kad zec manji od šake traži mjesto
da se skloni od vjetra i samo bih
mu trebao doviknuti tko sam i
odakle dolazim, možda i zašto
kad bih to znao, ali tu nema
ni nevinosti ni zaštite.

Večer pada u Geelongu.

Pala je kao što sve pametno nestane
s nadom da će do jutra biti bolje,
bit će bolje od lakse skuhane u šalici
od čaja, lakše od lakse, od Azije u
instant vrećici, i ne samo da je odlično,
puše se i jede, samo da svane, što hoće,
jedan-dva-tri, poezija olakšanja, veselog
slaganja redova, noć je između, kao zarez
koji se raduje razmaku, bjelini,
ali to smo već.

[22.11.2022. 12:39:03] BČ:

Blizu i daleko

Tebi pada noć
a ovdje je padanje noći evoluiralo u kišu dana,
nipošto bilo kojeg dana,
jer nije u Brestu,
nije u Macondu:
pod pljuskom sitne, stisnute figure,
grupirane,
kažu da su Filipinci,
govore meni nepoznatim jezikom,
ja njima jednako nepoznatim:
na oba se sporazumijevamo.
Kao noć i kiša.
Kao padanje i pad.

Globalno vrijeme utonulo u mucanje,
nikad dosad razgovjetnije,
u čitanje lica, kretnji, grimasa,
zvukova iz privatne lektire,
Kručoniha i Šklovskog.
Zaum se oteo jeziku,
skliznuo iz književnosti na ulicu.
Opet govorim ne otvarajući,
ne zatvarajući usta.
Vidim kad ne gledam,
čujem kad ne slušam.
Jedan se par u kafiću
gleda neprestano,
ne ispuštajući ruke,
ne spuštajući pogled,
prožimanje okupira cijeli prostor
a kažu da seks se ne tolerira u javnosti.
Tko može zabraniti tu dubinu?
Vlagu u očima i dlanovima?
Sitni, tamnoputi ulaze ljudi,
kažu da su Filipinci,
brzih, energičnih pogleda
sjedaju za susjedni stol,
za kojim je, osjećaju,
blisko i najtoplije.
Tebi su bliže Filipini.
Filipinci su s nama:
Što je to blizina,
bliskost,
toplina?

Reći ćeš: u blizini ognjišta!
Ali gdje je ognjište?
Što je ognjište?
Tko gasi vatre
u našim dubinama?

[23.11.2022. 12:29:48] MM:

Waurn Ponds Estate

(Jezero)

Trebalo je biti jezero, ovdje, ispod nas,
ali je zaogrnuto platnom i obilježeno
propisno tekstom o održanju prirode.

I mi se tako držimo goli, jedno za drugo,
drugo u jednom, bez ruha i uha u
kadru australskog 20. stoljeća,
u prozoru od guma, od stabla do sjene,
do smjene radnika koji su ostavili
golemi smeđi radni stroj i svjetlo,
svjetlo po propisu radi i svjetluca,
pokraj pokrivenog jezera u doradi,
o čemu se radi, pita me,
dok se noć svlači i prometno svjetlo
radi svoju noćnu smjenu.

Obasjava nas, kažem joj,
zečeve, šumu, izgubljenu djecu
i njihovu pjesmu, dakle, kaže ona,
veličanstveno mjesto za
konferenciju, savršena terapija nakon
tako iscrpljujućeg iskustva,
hvala na podršci i dobrim mislima,
noć je bila duboka i daleka,
svjetlo je ostalo samo i izvodilo
svoj hrabri i besmisleni pohod
na ono što ga okružuje,
što ga plaši.

[24.11.2022. 00:13:11] BČ:

Skučeno, gordo

Kuće rastu u mojim očima,
kuće bez prozora i vrata,
bez pogleda,
bez sočiva;
rastu kao paprati i preslice,
sivih od dasaka i
pokrova azbestna,
mimo svih bolesti i poraza
koje smo upravo proslavili.

Obrazi kuća
ne znaju pocrvenjeti.
Skriju se u ispis skela
i rastu divljački,
sve dublje
u najdublju provaliju,
gromku ariju
i bateriju udaraljki
na 10000 metara
u Markuševcu,
na Trešnjevci,
u Zapruđu.

Sati otkucavaju,
kuće rastu u očima,
bez boje,
u skeli,
skeletu,
ispod paravan-sablasti
Markova trga
i njegovih gordih gelendera,
iz kojih će jednom,
neznano kada,
ali mnogo godina kasnije,
niknuti nove kuće,
kućerine,
kćeri blažene
patriotske ljubavi,
bez bludnih radnji,
detaljno dokumentiranih
samo na
društvenim mrežama.

[24.11.2022. 01:45:12] MM:

ANSA Coffee Chat

(Priručni kućni luđaci)

Dok ona drži prst na slavini za vruću
vodu, kao da je jednostavno da slavina
svijetli i šalje signal crveno, juri kao izgubljen
planet u svemiru, nisam onaj koji prijeti u
novinama, na društvenim mrežama,
nisam Korado Korlević u zvjezdarnici
u Višnjanu, nisam majstor električar,
vodoinstalater, ali, moram reći:

voda ne ide i dok je tako, svijet stoji dok ja
ne kažem nešto drugo, ne ide voda, ni vruća
ni hladna, kažem joj za njezin uzaludni prst,
kažem joj da ga konačno stavi, da ga stavi u
moju šalicu s uzorkom Australian Great Tee,
ali ona sad već zna da ima posla s luđakom
iz daleke i nepoznate zemlje, traje li rat još
kod vas, kao da je ikad prestalo to s vodom,
hladnoćom i korupcijom.

Možda smo samo slijepi, kažem joj,
i ne vidimo da voda ide, možda je ovo samo
san, dream, ponovim da joj vjerujem
i onda kao Maruna iz Maruna
(tko je sad pa taj, pitaju njezine bespomoćne
oči), uzmem njezin prst s nesretne
pustinjske slavine, krenem u pitomu i
dotjeranu šumu, dvoranu koja je dobila
zasluženo aboridžinsko ime,
ali ga nisam mogao izgovoriti:

dok voda šuti, dok se naoružani duhovi
štitovima štite, dok čekam tvoju poruku,
signal, dok prepisujem pitanje i odgovor.

[24.11.2022. 15:25:22] BČ:

Imati ili biti

Lopovi galopiraju prostranim predvorjem shopping malla. Netragom su nestali dućani od cimeta, predratne trgovine mješovite robe i pozamanterije. I njih su pokrali divlji jahači, konji, oklopnjače Potemkin, tusti seljaci s Maljevičevih izloga. Pustinja prelivena iluzijom, obilje u rog, rog u dupe: povuci-potegni iščupaj repu koje nema, avatar pod kopitima Tatara, vratara virtualnih stvarnosti u kojima nismo ali se suočavamo. U smrtnom grču iluzije, uvjereni da i dalje možemo imati, osjećati, ljubiti, ubiti, biti, iti, ti, i...

(Dalje se fućka, govorili smo još donedavno u onoj drugoj, kojoj drugoj?, stvarnosti.)

[24.11.2022. 23:40:23] MM:

Barrabool

(Moderna poezija)

Oni ne spašavaju svijet.

Oni kao Ivan-vilenjak u ogrtaču
boje lana bosi plešu oko nemoguće
vatre tzv. društvenih odnosa:
od brige, od radosti i straha,
od istraživanja, od o do o.

Ekstaza i trauma, refleksija i
analiza, dok se sluša jazz,
dok se jede, dok se pije,
dok se hoda, dok se smije.

Hej i haj, sjaši i uzjaši:
od az i jaz, od jezika i znanja,
od rodova i robova,
od-do i dalje, i talhe,
i daljave i hepenenja.

Oni ne spašavaju svijet,
ne spašava se ono čega
nema.

[25.11.2022. 11:16:52] BČ:

Bez papira

Sjećaš li se vremena u kojem su
pjesme bile papirnate
kao: Dobro je to napisano,
samo je malo papirnato...
Pjesnici su bili »zanesenjaci«
daleko od zemlje,
s glavom u oblacima,
mrklim oblacima,
a nikako da se razvedri...
Bilo je onda poezije
bez glagola,
bez patetike,
bez suza,
bez srca i
bez ljubavi.
Bilo je vrijeme
preziranja metafore,
vrijeme kljaštrenja epiteta,
rušenja tiranije smisla.
Bilo je poezije od golih riječi i
poezije bez riječi,
poezije slike,
poezije zvuka,
poezije geste i
poezije grimase.
Mislili smo da je
vrijeme okrutno, ali moderno.
Bili smo mladi i jaki.
Za okrutnost i modernost.
Bili smo sad i bili smo sve.
U međuvremenu smo
napredovali u »bili smo«,
u sjećanje,
u nostalgiju i
patetiku
propuštenih revolucija.
Vrijeme je sve okrutnije i
nimalo moderno.
Jesmo li zalud mrčili papir i
dospjeli u eru bez papira?
Što se dogodilo
s papirnatom poezijom i
njezinim papirnatim pjesnicima?
Hoćemo li ikad
pisati poeziju bez upitnika?
Hoće li biti poezije
kada upitnici nestanu?
Jesu li strojevi već programirali odgovore?

[27.11.2022. 06:52:55] MM:

No worries

(Ali otpor je tu!)

Pada mi na pamet tatin aparat za varenje:

kutija velika kao zvučnik radničke

udarničke brigadirske smjene,

žute kožne rukavice i zaštitna maska

s tamnim staklom kroz koju se pipka,

dodiruje, zagrijava i pravi siguran var.

Maska da se ne izgubi vid,

da se ne gleda i oslijepi od zapaljenog

željeznog sunca, da se na vrijeme ide u

krevet i zaspi snom pravednika.

Znam da to neće izaći na dobro,

tetovaža na prsima goleme Aboridžinke,

pogled od praznih tanjura, pojedenih

smeđih samosasa, crnog čaja i kave

intenso.

Opasan san. Odsutnost u kljunu ptice,

u repu zeca, u gubici podivljala psa.

Očeva maska, nesigurna udaljenost.

San kao jedina pouzdana stvarnost.

Poezija kao bingo-gubitak.

Užitak, spas.

Javljam, konačno.

[27.11.2022. 19:14:22] BČ:

Jawa

Moj stari nikad nije gledao nogomet. Bio je svojeglav, često u društvu a uvijek sam.

Jednom smo otišli u Koprivnicu i kupili motor, Jawu, 250 kubika, crvenu.

Vozio sam bez dozvole, vješto zaobilazio milicijske patrole, jednom sletio s mokrog asfalta, bez posljedica, jednom se Jawa ugasila u mom noćnom pohodu pa sam je gurao po mraku dvadeset kilometara, jednom me stopirala cura iz susjednog razreda: odvezao sam je do kuće a uskoro su počele stizati razglednice, dan za danom, kičasti prizori i uvijek isti tekst: Ja ljubim i osvećujem se kao tigar! Zauvijek tvoja Beci.

Slučajni susret, 30 godina kasnije, razriješio je misteriju:

– Ja sam ti pisala one razglednice! Muž je nestao u ratu, djeca studiraju, živim u istoj kući.

Ja sam u drugom gradu, nismo se više susreli, ali lakše je sa svakim pitanjem koje dobije odgovor. Nekad odgovori nisu mogući, nekad ih ne želimo.

Kad se stari autom zabio u banderu, došao je kući i nazvao hitnu. Bez pitanja, bez odgovora.

Točio sam gorivo na odmorištu Staro Petrovo Selo kada me nazvala sestra: – Umro je, javili su iz bolnice.

Jawu je prodao kada sam otišao studirati. Vozio je različite aute, najčešće krntije, i jedan kuhinjskoplavi Tomos APN.

Volio je voziti a volio je i popiti.

Nikad nije gledao nogomet, nikad nije išao u crkvu, jednom se potukao s bratom, jednom sam nehotice čuo trač o kojem ga nisam mogao pitati.

Kada se zabio u banderu, kada mu je ugrušak odsjekao motoriku i glas, tragovi alkohola nisu pronađeni.

Vidio sam ga posljednji put na bolničkim kolicima, ukočena pogleda, uvjeren da me još uvijek mogao prepoznati.

Branko Čegec (1957) diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uređivao je književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do 1989. bio je glavni urednik časopisa Quorum, od 1989. do kraja 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko, a nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo je vlastitu nakladničku kuću Meandar (od 2005. MeandarMedia). Suosnivač je udruge Hrvatski neovisni nakladnici i njezin prvi predsjednik (1998). Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Godine 2002. pokreće Centar za knjigu i Časopis za knjigu Tema. Donedavni docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Objavio je dvadesetak knjiga poezije, kritike, esejistike i proze. Pojedine knjige ili izbori iz poezije objavljeni su u Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Slovačkoj i Francuskoj. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu.

Miroslav Mićanović rođen je 1960. godine u Brčkom, a djetinjstvo je proveo u Gunji. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike na radiju, u novinama i časopisima. Tekstovi su mu nagrađivani i uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. S Brankom Čegecom sastavio pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih »Strast razlike, tamni zvuk praznine« (Quorum, 1995). Autor je antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (2006), prevedene na engleski, mađarski i slovački jezik. Sudionik je hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum, biblioteka u Nakladi MD i autorskih knjiga kod različitih hrvatskih izdavača (MeandarMedia, CeKaPe, Fidipid…). Dobitnik je nagrada »7 sekretara SKOJ-a« za knjigu kritičkih tekstova Četiri dimenzije sumnje, s J. Matanović, V. Bogišićem, K. Bagićem (1988), »Duhovno hrašće« za knjige pjesama Zib (1998) i Jedini posao (2014), »Fran Galović« za knjigu priča Trajekt (2004), »Kvirinove nagrade« (2017) i »Goranova vijenca« (2020). Za kritičarski rad dobitnik je Povelje uspješnosti Julija Benešića (2017) i Nagrade Julija Benešića Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara za knjigu Ronjenje na dah (2021). Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Foto: Meandarmedia d.o.o.