Ljepota prirode i dubina duhovnoga

U traganju za istinom i ljepotom Blaženka Pleše svoj je darovani talenat i zanos utkala u umjetničko i ljudsko poslanje. Njena umjetnost duboko je prožeta duhovnošću, neovisno o tome koji motiv svojim senzibilitetom osmišljava. U pejzažu i portretima prepoznaje dimenziju sakralnog, dosegnutu u novoj sadržajnosti činjeničnog. Svojom varijantom poetskog realizma interpretira različita stanja i izglede prirode s uprisutnjenošću božanskog čina stvaranja. Zbilja konkretnog povezana je s nebeskim, sa samim pojmom ljepote od Blaženke doživljene iskrenom začudnošću.

U svojim portretima svetaca prikazuje velikane crkve dajući im ozračje upućenosti transcendentalnom. Blaženkin umjetnički stav prozlazi iz nadahnuća vjerom, snažnom vodiljom kojom »profane« teme dobivaju veličajnost sakralnog. Zasigurno i prije prvog poteza, pogotovo na portretima, postoji razdoblje sazrijevanja ideje, meditacija kao sastavnica ritma dana kojom se približava osobi svetoga života, produbljuju saznanja o njoj, tako da joj je polazište za sliku duša, a ne vanjština. Dakako da je fizička sličnost važna kao oblik realistične discipline, ali u dijalogu s osobama potpune posvećenosti Bogu kriteriji su nešto drugačiji. Objektivno tek tada portreti svetih osoba, kao jednih od nas, mogu pripadati tematskoj širini sakralne umjetnosti. Kompozicijskom jednostavnošću, strogom frontalnošću, simetrijom kadra, jasnim odvajanjem figure i fonda, neutralnim tonom dubine stvorene su pretpostavke za idealizaciju u realističnom. Blaženka često formatom poput oltarne pale daje svecima dodatnu mjeru poštovanja, kao osobama koje su bile, ali i onima koje jesu, s divnim porukama izrečenih svojim životima, s prihvaćanjem naših zaziva. Slikom izraziti takvu slojevitost portreta, a dati i potrebnu psihološku stranu traži od umjetnika uz talenat, vještinu, pravo posvećenje, stvaranje djela kada se i ne slika. Svaki od detalja ima svoj smisao, poglavito lica, oka, kao ogledala duše. Traži i nalazi Blaženka Pleše te preplete duhovnog bogatstva, stvarajući zanimljivu, pomalo paradoksalnu sintezu dojma. S jedne strane, po izvanjskim oznakama reprezentativnost, a s druge prisnost. Spaja se pijedestal i prijateljski duhovni susret u molitvenoj svakodnevici. Blaženka svoje raspoloženje prenosi i na promatrače, u promatranju slika na izložbama, odnosno toplini ambijenta ukupnosti doživljaja u njezinu domu u zagrebačkoj Dubravi. Stvoren je svojevrsni slikarski poliptih u kućnoj kapelici koja je više od stana i atelijera. Nastajanje slika u određenom vremenskom rasponu nosi i neke stilske mijene u stupnju odnosa realistične marnosti i stilizacije, plošnosti te manjeg ili većeg sugeriranja volumena. Blaženka Pleše gradi portrete čitkom obrisnom linijom kontinuiranoga tijeka, s razložnom realističnom razradom površine, dajući svakom portretu nenametljivi akcenat osobnog viđenja. U svojem pristupu »suptilne egzaktnosti« Blaženka je uskladila sve elemente slike tako da na portretima dominiraju čiste boje, tek s povremenom kromatskom zgusnutošću, nanijete »urednim« postupnim potezom. Zanimljiv je odnos prema bjelini, bijelom, koje Blaženka identificira sa svetošću i svjetlošću, bijelo koje u nijansama nanošenja od akromatske vrijednosti »postaje« boja. Na licu koloristička tankoćutnost oblikuje potrebnu sabranost, ali i životnost, kojom osoba zrači. Bojom kod draperije figura Blaženka likovno vrlo korektno daje uvjerljivost materijala, i sjaja i grublje istkanosti, bilo da je riječ o habitu ili nekoj drugoj odjeći. Stvara sklad slikarske cjelovitosti u nizanju portreta Majke Terezije, Ante Gabrića, blaženog Alojzija Stepinca, sv. Leopolda Mandića, pape Ivana XXIII., patra Pija, majke Klaudije, kardinala Kuharića, velikana Crkve koji su na različitim mjestima i načinima svjedočili ljubav spram Krista i čovjeka. A i Blaženkina umjetnost je svjedočenje, iako uglavnom bez doslovnog okvira tema kršćanske ikonografije u srcu je posvojila osobe plime vjere, blagosti i žrtve. Prožetošću uzvišenim osjećajima (sukladno svom imenu) i umjetničkom odgovornošću pratila ih je i prati svojim slikarskim ostvarenjima, prepoznajući žarišta njihovih posebnosti. Za odabir svakoga pojedinog sveca, blaženika slugu Božjih postoje Blaženkini posebni razlozi koji se i ne trebaju otkrivati. Očito je da su joj oni hrvatski najdraži, ali i prema drugima postoji kucavica dijaloga mistične bliskosti. U slikama, likovno gledano, čvrstih membrana nema u uskliku stvaranja čvrstih granica.

Krajolik je slikarski neiscrpna tema. U slikarskoj vjetrometini vremena nekad gurnut i na marginu, no uvijek aktualan s nizom svojih vrsnih poklonika. Među njih pripada i Blaženka Pleše, sa značajnim dijelom opusa vezanim uz pejzaž. Zalazeći u kutke i zakutke prirode sjevera i juga Hrvatske, pamtila je i bilježila atraktivne vizure, a i one »običnije« vidjela u njihovoj prikrivenoj ljepoti. Jer i svaka travka ima svoj šarm, možda katkad i veći od popularnosti razgledničkog. Konačno i spomenuto je da u stalnom obnavljaju prirode Blaženka s udivljenjem promatra djelo Božjih ruku, koje s radošću prenosi u sliku. Preobražava konkretno u uprizorenja vlastitoga slikarskoga koncepta, baziranog na načelima klasične estetike, spajajući opće s načelima svoje likovne rukopisnosti. Nadmeću se Blaženka i motiv, no ni na jednoj strani, razumljivo, nema »dosadne« konstante. Slikarska stilistika ima svoje amplitude, a adrese pejzaža su bezbrojne. Motivi se nude u različitoj pitoresknosti, a odgovori ovise i o Blaženkinu raspoloženju, te disanju svjetla i boje. Trenutke prevodi u trajanje služeći se dvama likovnim konceptima, i neposrednošću iskaza, slikarstvom gestualnog poteza, gdje je čistoća prve impresije u većoj mjeri ostala sačuvana u konačnici slike, ili gdje prvotni bljesak biva potka za studioznu razradu motiva. Potonje je posebno vidljivo u nizu djela velikog formata i horizontala i vertikala, kod kojih je Blaženka usitnjenim potezima gradila slikarsko tkivo, i nekim svojim »poentilizmom« oblikovala gredice površine.

Teče slika, teče rijeka (čest motiv na takvim prikazima) okružena raslinjem. S odrazom u vodi vegetacije sa zemlje, treptavog u nemirnom, uz svjetlo dirigentom prikaza. U spajanju stalnosti i promjenjivog, sitnih no čvrstih listića drveća i žbunja i bezbrojnih kapi vode uključenih u »žurbu« ili lijeni hod matice. Gdjekad i ono jasno definirano prepušteno je igri vjetra, a i sama rijeka katkad se umori na putu ka svom cilju. Blaženka Pleše uz neosporivu realističnost scene, s detaljima maksimalne dorađenosti, ostavlja prostor simboličnog, dajući slikom prirode i sliku života, u odnosu prolaznosti i obnavljanja, jer privlačnost prirode uz doslovnost činjeničnog pokazuje i drugo lice. Putokaza i smisla. Blaženka je u tom ciklusu (izlaganom prije nekoliko godina u dvorcu u Sv. Križu Začretju) nastalom u dužem hodočasničkom kretanju, s točkama zastanka, ili produbljivanja, nagovještajima budućeg. A Blaženka privodi sve niti slike u ravnotežu dubine prostora i prvoga plana. Utišala je boju te uz nekoliko vrijednosti orkestrira paletu svakog uprizorenja. Gradacijama zelene, od proljetne nevinosti, zrenja izvornog, do zgusnutosti jesenskih boja govorljivih u brojnim nijansama tona. Kromatska partitura pulsira u jedinstvenom prostoru ambijenta, te se čini jednako dragocjenom svaka »brazda« površine. Fascinira je voda, i ona snažnog toka rijeke, nekog rukavca, pučine mora, manjih i većih slapova, jezerca. Bistrinu vode i njene dubine, bonace i »šetnje« malih valova, upisano »crtovlje« u širini strujanja rijeke pretvara u njihovu likovnu opjevanost u različitom, i obrnuto pojmom i izgledom vode Blaženka ostvaruje sintezu opredmećene energije i note sanjarskog, strahopoštovanja i začudnosti, epskog i lirskog.

Rijeka uz koju je djetinjstvom vezana svojom vizualnom obilatošću ostavila je jak pečat na Blaženku pa se tako sa svakom slikom voda (more je nešto drugo) vraćala doma, polažući pravo na privatnu ljepotu prirode. I godišnja doba daruju svoje, svako s vlastitom botaničkom vjerodostojnošću, oplođujući vode svojim spektrom. U onom toplijem Blaženka se približava romantičnosti ugođaja izdašnih opojnih odora prirode, gdje razlistane grane s jekom u vodi likovni su nakit, pravi nasad ljepote. Približava se drveće vodi te lišće stvara tajanstvene prostore, vrtloge gustoće, suprotnost šumarcima prozračnosti s koridorima difuznog svjetla. S plavetnilom neba, nježnošću pahuljastih oblaka. Krhkost i stamenost, plošnost i voluminoznost čine presjek pejzaža koji Blaženka doživljava i poput zaštitničkoga gnijezda i poput prostora radoznalog iščekivanja. U svakom slučaju izbjegava ponavljanje uspješne formule, svaki prizor je novi izazov, i lepršav i živopisan i čedan. Slikarskim entuzijazmom Blaženka je dosegnula divnu osobinu razumijevanja prirode, njene blagdanske biti, koju vještinom poteza i kapilarnošću slikarskih karika dovodi do istinske dramaturgije prizora. Krenula je i ka osluškivanju univerzalnog, ljepote edenske provenijencije, vidljive i u percipiranju isječka vlastitog inventara motiva, i pri zalaženju u rajski vrt. Red i uzburkanost, kaskadnost, konkavno-konveksni ritam privlačenja, mijenjanje perspektiva realističnim lozinkama daje dublju sadržajnost. Kao kad u literarnom opisu nedostaju riječi, a u likovnom forme. Ali one postoje. U slojevima doživljaja, u nasljedovanju ljepote. »Poljice«, »Most kod Novigrada na Dobri«, »Maksimir«, primjeri su taktilnosti zapisa slikarskih formi, prirode s aurom, dorađenosti nedokučivog. U ostvarenjima definiranog rastera, s mogućnostima igre, pravila povezanih s »kontroliranim slučajem«. Slikarskoga krasopisa, no koji nije potpuno imun na nestašnost poteza. Posebno kada je riječ o pastelima i akvarelima, koji po logici tehnika zadržavaju slobode crtačkoga krokija. Na slikama manjih formata, motivskog isječka, likovno zaokruženog, poput cvijeta, životinja, Blaženka u slikama kumulirane ljepote nalazi u bljesku doživljaja kote adekvatne kompozicijama razvedenije topografije. I slikarske strukture koja je u primjerice cvjetnih latica, ili krilima leptira oslobođena »vladavine« sile teže. Radovi na papiru, u svijetu florealnoga, galebova i roda donekle su i predah od slika s plohama bogatih tekstura, no likovno ne manje »ozbiljne« jer u svakom djelu Blaženka teži ispunjenju osnovne ideje na najbolji mogući način. Oscilacije su nužne, pa i potrebne, i mnogo su simpatičnije i eventualne pogreške od radova likovne kalkulacije, s nedostatkom kreativnog soka. A Blaženka se stanja slikanja bez unutrašnjeg poticaja uvijek klonila. U nizu pejzaža preko fluidnosti akvarela i maznosti pastela slikarskim instinktom proslavila je ljepotu. Staza do nje osvojena je i planinarskim hodom, dobrovoljnom »mukotrpnošću«, pa su slike špilje, kapelice na Velebitu ili spusta do Korane imale važnu predigru. Određeno podneblje nosi svoje fokuse i finese koje Blaženka uključuje u sliku zavirivanjem u pitomost prostora, prihvaćajući i »mig« pejzaža s pozivom na suradnju. Ne nameće se ili čeka da se likovno doživljajni elementi poslože ili u iznenadnosti »šoka« proizišlim iz ljepote motiva odmah popusti, te pri interpretaciji čak donekle stavlja kontrolu provedbe u drugi plan. I tu nema recepta. Za Blaženku je slikanje pejzaža naviranje, poput njihaljke, koja je ili u laganom luku dodiruje ili u zamahu obara. I jedno i drugo ima smisla. Prvo je opis, a drugo je strast. Izmjena načina a ni kronologija pejzažnih poglavlja nije pravilna. Blaženki je nužna samoća pri stvaranju, pri čemu nema jeftinoga sentimentalnog prihvaćanja nenadmašne scenografije. A slike izrastaju u spoju ranjivosti i sreće. A u tom kalendar godina nije presudan.

Zanimljiv ciklus Blaženka je posvetila hrvatskim braniteljima, herojima u obrani teško ranjene domovine, i njihovoj velikoj požrtvovnosti u borbi, i izvojevanim pobjedama za slobodu Hrvatske. Pejzaž je okvir vojsci, pejzaž posvećena sastavnica ukupnosti hrvatskog tla. Blaženka se odriče izvanjske slikovitosti krajolika, povlači se do »neutralnosti« njegove privlačnosti, s težnjom da mladost koja brani zemlju dođe u prvi plan. Likovnom odmjerenošću uklopljeni su likovi branitelja u pejzaž premrežen dolinama, poljima, brežuljcima, vrletima planine. Kreću ispunjeni ponosom putevima i šumarcima u svojoj plemenitoj zadaći oslobađanja okupiranih razorenih mjesta i zdanja, s teško oštećenim interijerima i tornjevima crkava. Neke od slika imaju i dokumentarnu vrijednost poradi citiranja arhitekture upamćenih stoljeća, i autentičnosti atmosfere koju Blaženka donosi. A vojnici u koloni, ili manjim grupama, iako nama nepoznati, zbog hrabrosti i značenja koje imaju nisu anonimni. U pejzažu koji kao da odražava patnje rata boja je zastala ući, nestajući u sfumaturnoj mekoći. No slike su to optimizma, bliske pobjede, sazrijevanja naroda. U temi koja se uključuje po svim parametrima u umjetnički opus Blaženke Pleše. S djelima ljubavi i stvaralačke zrelosti.

Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Od 1973. je kustos u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Autor je mnogobrojnih tematskih i monografskih izložaba, predgovora u katalozima (I. Rabuzin, S. Šohaj, E. Kovačević, R. Petrić, K. Henc i dr.) i monografija (Tomislav Ostoja, 1992; Tihomir Lončar, 1994; Mladen Veža, 2006; Marija Braut: fotografije 1967.–2005., 2006). Objavljuje likovne kritike u stručnim časopisima i dnevnom tisku.