Fenomen Festivala Dora Pejačević

Kada je o tzv. ozbiljnoj glazbi riječ, već godinama nije bilo u Zagrebu takva događanja – a može se slobodno reći i iznenađenja – kao što je to bio Festival Dora Pejačević, održan od 1. do 5. ožujka 2023. pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Tomislava Tomaševića. Kako piše u programskoj knjižici Festivala, u pet dana ostvareno je deset programa na sedam zagrebačkih lokacija, a sudjelovalo je više stotina »ujedinjenih glazbenika, muzikologa, glumaca i drugih kreativaca...«. To posljednje upućuje na interdisciplinarnost koja je bila uistinu prisutna, jer su, uz navedene, sudjelovali i muzealci te kazališni i filmski autori. Zašto smo spomenuli iznenađenje? Zato što je malo tko vjerovao da će Dora Pejačević i bogat program u povodu 100. godišnjice njezine smrti sabijen u nekoliko dana uzastopce privući toliko publike. Činilo se kao da je svaki segment Festivala bio toliko uspješan da je publika poželjela još više toga čuti i saznati.

Recimo odmah na početku važnu, široj javnosti malo poznatu činjenicu: Dora Pejačević (Budimpešta, 1885 – München, 1923) nije prva hrvatska skladateljica, kao što se gotovo uvijek pogrešno navodi. Taj je naslov zaslužila Elena Luisa Ragnina udana Pozza Sorgo, ili Elena Pucić-Sorkočević (1784–1865) iz poznate dubrovačke glazbeničke obitelji, no njezin je malobrojni opus djelo nadarene amaterke i ne može se mjeriti s opusom Dore Pejačević. Kao dijete iz grofovske obitelji (koja je dala dva hrvatska bana, bili su to skladateljičin otac i djed), Dora Pejačević je poduku iz glazbe dobila privatno, prvo u obiteljskom dvorcu u Našicama, a potom u Zagrebu, Dresdenu i Münchenu. Dobro je svirala i violinu i klavir, bila je velika poznavateljica književnosti i filozofije, a druženja s istaknutim europskim intelektualcima onoga vremena poput književnika Karla Krausa utjecala su na njezino stvaralaštvo i svjetonazor. Udala se 1921. godine za austrijskog časnika Ottomara von Lumbea te umrla nakon porođaja svoga prvog djeteta, sina Thea, 5. ožujka 1923. u Münchenu. Na prvi pogled doima se kao jednostavna bio­grafija, jasnih smjernica života onodobne pripadnice aristokracije sklone umjetnosti. Ali, ne samo da se u tih nekoliko rečenica krije vrelo zanimljivosti nego ih treba ispreplesti s glazbom Dore Pejačević, tom značajnom karikom u povijesti hrvatske glazbe. Upravo je povezivanje života Dore Pejačević, njezinih riječi i misli s njezinom glazbom bilo jedna od glavnih odrednica Festivala.

Možda se na prvi pogled čini neobično da je organizator Festivala bio jedan ansambl – Zagrebačka filharmonija, naš najstariji orkestar – no sjetimo se da još od 2017. godine više ne postoji Koncertna direkcija Zagreb, koja je desetljećima bila vodeći organizator takvih događanja. Inicijativu za festival dao je Dawid Runtz, mladi poljski šef-dirigent Zagrebačke filharmonije (od 2021), zadivljen glazbom njemu do tada nepoznate skladateljice. Ne samo da je dao ideju nego je bio i pravi »motor« Festivala: naime, bio je – uz v. d. ravnatelja Filharmonije Mirka Bocha – na tiskovnim konferencijama domaćin, a za dirigentskim pultom sjajan interpret glazbe naše slavljenice. Zagrebačka je filharmonija realizirala Festival uz pomoć partnera, od kojih su neki imali i svoje dodatne programe – Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu priredila je ukupno tri koncerta, a Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski postavila je u visokom prizemlju tijekom Festivala izložbu slika Slave Raškaj iz Zbirke Kovačić-Mihočinec pod spretnim naslovom Slava Dori.

Višednevna događanja posvećena stvaralaštvu i životu neke osobe iz glazbenog svijeta (obično su to koncerti, izložba i znanstveni skup) počast je koju je u nas dobilo samo nekoliko glazbenika, među kojima i skladatelj Blagoje Bersa (1873–1934), uz svoj jubilej 1973. godine. Zanimljivo je da je ova, 2023. godina spojila dvoje skladatelja, Bersu i Pejačević, jer će se u prosincu svečano obilježiti i 150. godišnjica Bersina rođenja. U doba svojega zrelog stvaralaštva, tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća, oboje su živjeli pretežno izvan domovine: Bersa je radio u Beču, a Pejačević je boravila uglavnom u raznim europskim glazbenim središtima te kod prijateljice Sidonije Nádherný von Borutin u dvorcu u Češkoj. Nakon smrti Berse i Dore Pejačević, prevladavajući stil novonacionalnog smjera u hrvatskoj glazbi izgurao je 1930-ih godina to dvoje vrsnih skladatelja na marginu zanimanja glazbene javnosti, jer je njihova glazbena estetika bila drugačija, slijedila je tadašnje europske trendove. Poslije su ih muzikolozi nazvali »prijelaznom generacijom« (između razdoblja Ivana Zajca i novonacionalnog smjera), da bi tek 1970-ih postao uvriježen mnogo bolji termin glazbena moderna. Posveta razdoblju moderne bio je svečani koncert otvaranja Festivala, Dora Pejačević u društvu velikana, na kojem su uz djela Pejačević i Berse, najznačajnijih predstavnika hrvatske glazbene moderne, bile izvedene i skladbe njihovih suvremenika, Gustava Mahlera te Claudea Debbusyja.

Okosnicu Festivala Dora Pejačević činilo je, dakako, predstavljanje njezine glazbe: iz opusa koji broji 57 skladbi odnosno ciklusa odabrano je dvadesetak skladbi. Posjetitelji su na šest koncerata mogli čuti izbor klavirskih skladbi, solo popijevaka, komorna djela, skladbe za glas i orkestar te orkestralne skladbe. I upravo to posljednje treba posebno istaknuti: u jednoj su večeri bile izvedene ključne skladbe opusa Dore Pejačević, ujedno i prve takve vrste u hrvatskoj glazbenoj baštini: Koncert za klavir i orkestar te Simfonija u fis-molu (uz Doru Pejačević simfoniju je istovremeno skladao i Franjo Lučić). Uz to su na Festivalu izvedene i manje poznata Uvertira u d-molu te Koncertantna fantazija za klavir i orkestar. Vokalnu liriku zastupale su četiri popijevke kao i pjesme za glas i orkestar; klavirske skladbe su bile minijature i opsežna Sonata u b-molu op. 36, a komornu glazbu predstavile su skladbe za violinu i klavir te Trio za violinu, violončelo i klavir u C-duru, op. 29. Bilo je zanimljivo čuti i obradbe skladbi Dore Pejačević: Igor Kuljerić napisao je početkom 1990-ih glazbu za film Kontesa Dora Zvonimira Berkovića te je obradio klavirski Nokturno, op. 50 br. 1 za simfonijski orkestar, a ukrajinski klarinetist sa zagrebačkom adresom Yaroslav Sadovyy aranžirao je stavke iz klavirskog ciklusa Život cvijeća, op. 19, za puhački kvintet (oboa, klarinet, saksofon, bas­klarinet i fagot). Taj je ciklus, koji ide u red najpoznatijih skladateljičinih djela, doživio transformaciju i na drugi način: crteži osam cvjetova (prema naslovima stavaka tog ciklusa) postali su dio zanimljivog i lijepoga vizualnog identiteta Festivala. Transformacija i likovnost poveznice su i s posebnom točkom trećega večernjega koncerta Festivala: Portret Dore P., praizvedba skladbe mlade skladateljice Helene Skljarov u kojem je vizualni dio skladbe bila transformacija fotografije Dore Pejačević u koloriranu sliku.

Sve su izvedbe bile na iznimnoj razini i predstavile glazbu Dore Pejačević na najbolji mogući način. Okosnicu su činila tri koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Na već spomenutom koncertu otvorenja 1. ožujka nastupili su Zagrebačka filharmonija, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (zborovođa: Ivan Šćepanović) i dirigentica Marija Ramljak. Na koncertu Dora&Liszt održanom 3. ožujka Filharmonija i maestro Runtz predstavili su uz djela Dore Pejačević i simfonijsku pjesmu Les préludes Franza Liszta, kao poveznicu s Mađarskom, zemljom odakle je podrijetlom bila Dorina majka, a nastupila je i pijanistica Mia Pečnik. Treći veliki koncert U spomen na Doru Pejačević bio je u ciklusu Lisinski subotom – komorna djela Dore Pejačević izveli su violinist Andrej Bielow, violončelistica Monika Leskovar Šelendić i pijanistica Martina Filjak, a popijevke uz klavir i orkestar pjevala je mezzosopranistica Martina Mikelić. Nastupio je i naš drugi najznačajniji orkestar, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem svog šefa-dirigenta Pascala Rophéa. Posebnost toga koncerta bilo je sudjelovanje glumice Zrinke Cvitešić, koja je čitala odabrane ulomke pisama Dore Pejačević.

Na posljednjem koncertu Festivala, Krizan­tema za Doru, održanom u foajeu Hrvatskoga narodnoga kazališta, sudjelovao je Kalamos kvintet (Yaroslav Sadovyy, klarinet, Katarina Grubić, oboa, Aljaš Razdevšeg, saksofon, Rude Mimica, bas-klarinet, Matko Smolčić, fagot), a nastupio je i Gudački kvintet Zagrebačke filharmonije sa skladbama Dubravka Palanovića i Béle Bartóka. Jedini solistički koncert imala je posebna gošća, pijanistica Kyra Steckeweh, koja se već godinama bavi promocijom žena skladateljica. Nastupila je s programom Dora – klavirski portret u Preporodnoj dvorani Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najveće iznenađenje Festivala bio je koncert studenata Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu s naslovom Komornim stazama Dore Pejačević. Premda organiziran u ne­obično vrijeme za radni dan (13 sati), koncert je privukao toliko publike da je Dvorana Stančić na Muzičkoj akademiji bila premala da primi sve zainteresirane. Nastupili su pjevači Petra Cik, Mislav Lucić, Hana Ilčić i Nela Katalenić Klinar, pijanisti Stipe Prskalo, Katarina Vorel, Helena Herman, Petra Šket i Lucija Kašnar, klarinetistica Lucija Bošković te gudači Ana Labazan Brajša, Tin Reba i Nina Lucija Perina.

Događanja na Festivalu nisu, međutim, bili samo koncerti, i to je još jedna posebnost ovog Festivala koju treba posebno pohvaliti. Skladateljica je bila tema izložbe, dokumentarnog filma, okruglog stola te predstave i radionice za djecu. Festival je započeo otvaranjem izložbe Dora – Zapis na brezovoj kori (naslov prema pjesmi Ante Gardaša), a izložba je ostala otvorena za posjetitelje i mjesec dana nakon što su posljednje note Festivala utihnule. Muzej grada Zagreba ponovno se potvrdio kao izvrsno mjesto za izložbe o glazbenicima, a viša kustosica Marina Perica Krapljanov za izložbu je odabrala predmete koji su predstavili Doru Pejačević kao stvarnu osobu (a ne samo kao ime iz povijesti glazbe), pogotovo s fotografijama iz privatnih druženja te bajkovitim skladateljičinim zlatnim plesnim cipelama, prvi put izloženima javnosti. Dugometražni (gotovo dvosatni!) dokumentarni film Dora – bijeg u glazbu autorskog dvojca iz Njemačke – pijanistice Kyre Steckeweh i režisera Tima van Beverena, distribucija Discovery film & video – publika je dočekala s mnogo znatiželje. Jedinstven je, naime, slučaj, da inozemni autori budu toliko fascinirani nekim hrvatskim umjetnikom da godinama prikupljaju građu za dokumentarni film. Projekcija u Muzeju suvremene umjetnosti imala je stoga atmosferu prave filmske premijere. Interes javnosti nije jenjao, pa je tako sljedećeg dana u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio vrlo dobro posjećen razgovor Dora Pejačević jučer i danas, koji je osmislila akademkinja Koraljka Kos. Gosti su bili Silvija Lučevnjak, ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice (koji se nalazi upravo u dvorcu obitelji Pejačević) i Nikola ml. barun Adamović Čepinski, sin nećaka Dore Pejačević. Razgovor je vodila muzikologinja Andrea Višak. I na kraju – najmlađi. Scenarij i režiju predstave za djecu Da sam ja kontesa Dora potpisuje Petra Radin, a u predstavi su sudjelovali violinistica Marta Bratković i Komorni orkestar Zagrebačke filharmonije. Nakon predstave djeca su sudjelovala u radionici na kojoj su slikala inspirirana glazbom Dore Pejačević. Dodajmo da uz vrlo informativnu mrežnu stranicu www.festivaldorapejacevic.com posebno treba pohvaliti i programsku knjižicu (urednik Ivan Lozić, dostupno u pdf-u na mrežnoj stranici Festivala) koja na hrvatskom i engleskom pruža niz zanimljivih tekstova.

Tijekom Festivala mnogo je bilo riječi o Dori Pejačević kao ženi i kao skladateljici u doba u kojem to nije bio lagan zadatak. Neki su ju članci u medijima čak nazvali »našom predvodnicom emancipacije«. Na tragu iskrenog divljenja i ponosa što smo imali nekog tako iznimnog, uvriježilo se u našoj sredini govoriti o Dori Pejačević kao o Dori, pa je tako bilo i u komunikaciji organizatora Festivala. Istina je da hrvatski jezik nema spretnu mogućnost kao neki drugi slavenski jezici koji bi napravili tvorbu poput Pejačevićeva, a Pejačevićka nam zvuči uglavnom grubo. Upitana za mišljenje o tom »familiziranju« akademkinja Koraljka Kos je rekla: »Ovo intimiziranje nije primjereno. Razumijem kad to rade Našičani – ona je doista njihova Dora, i rijetko je koji grad toliko puno učinio za nekog svojeg skladatelja, kao što su to Našice učinile za Doru Pejačević.« (Koraljka Kos: »Svoju prvu knjigu o Dori Pejačević posvetila sam ženama koje se nisu odrekle svojega rada i stvaralaštva«, intervju s Trpimirom Matasovićem, Glazba.hr, https://glazba.hr/citaj/intervju/akademkinja-koraljka-kos-dora-pejacevic/).

Fascinantno je koliko je cijeli Festival bio prožet ženskim stvaralaštvom u najširem mogućem smislu te riječi: žena za dirigentskim pultom (u nas je to još uvijek rijetkost), kustosica izložbe, pijanistica kao glavni lik i suautorica dokumentarnog fima, autorica predstave za djecu, naručena nova skladba bila je iz pera jedne skladateljice... no, nemojmo zaboraviti i glavnu kariku Festivala, producenticu Zagrebačke filharmonije Zvjezdanu Bardun Knežević. Bila je tu i paleta muzikoloških doprinosa, od studenata muzikologije koji su pripremili i komentirali studentski koncert (Lora Breški, Magda Galić, Dorian Posavac, Pavel Novak, Lovro Bakula, Lovro Ivić, Maja Piljek, Sara Vrdoljak) preko djelatnosti Muzičkog informativnog centra Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, čiji je niz notnih izdanja djela Dore Pejačević tijekom prošlih godina omogućio afirmaciju glazbe Dore Pejačević u nas i diljem svijeta, do akademkinje Koraljka Kos, doajenke hrvatske muzikologije, autorice knjige i brojnih tekstova o Dori Pejačević, koja je sudjelovala u programu i živo pratila cijeli Festival.

Premda je tema ovog osvrta Festival Dora Pejačević, vrijedi spomenuti izbor onoga što je u ovoj godini učinjeno ili će biti dovršeno u svrhu produbljivanja našeg poznavanja skladateljičina života i djela. Proljetos je ostvaren sasvim poseban projekt pod imenom Dorissimo possibile: učenici triju glazbenih škola iz tri grada, Glazbene škole Slavonski Brod, Glazbene škole Blagoje Bersa iz Zadra i Osnovne glazbene škole Kontesa Dora iz Našica, u svojim su gradovima održali koncerte s djelima Dore Pejačević (djelomično i u raznim obradama). Obilježavanju obljetnice priključio se i Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu u kojem se od kraja 1970-ih godina čuva ostavština Dore Pejačević. Svi rukopisi, fotografije, pisma i druga arhivska građa digitalizirani su i javno dostupni u repozitoriju Zavoda. Za jesen se priprema muzikološki okrugli stol o skladateljici koji će se održati u Zagrebu i Našicama, a do kraja ove godine bi trebala biti gotova knjiga muzikologa Domagoja Marića o njezinu životu i stvaralaštvu. Hoće li time biti iscrpljena tema Dore Pejačević? Možda ipak ne, jer uspjeh Festivala Dora Pejačević nas je uvjerio da ova obljetnička godina neće biti samo još jedno prigodno prisjećanje na istaknutu umjetnicu, nego da je trajno posađeno sjeme prisutnosti njezine glazbe i za sljedeće generacije.

Nada Bezić, doktorica muzikologije i knjižničarka, voditeljica je knjižnice i arhiva Hrvatskoga glazbenog zavoda. Objavila je četiri monografije i niz radova. Dobila je nagrade Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskoga muzikološkog društva. Suradnica je znanstvenih projekata iz područja muzikologije.