Dva romana Martina Kordića, njemačkoga književnika hrvatskih korijena

Na poslijeratnom njemačkom govornom području dogodilo se ono što i na engleskom mnogo prije; na njemu su se pojavili autori stranih korijena koji se svojim djelima sadržajno i jezično potpuno uklapaju u cjelinu književnosti pretežito domaćega idioma. Autori su to iz arapskih zemalja, Turske, Rusije, Grčke, Rumunjske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske itd. Spomenut ćemo njihove prethodnike u velikim književnostima kao i najvažnije suvremenike koji su stranoga podrijetla, a stvaraju na njemačkom jeziku posve ravnopravno s domaćim piscima. Ne treba posebno isticati da je načitanijim ljubiteljima književnosti poznato tko su Milan Kundera, Vladimir Nabokov, Yiyun Li, Joseph Conrad i Chimamanda Ngozi Adichie. Svi su oni/one počeli pisati na materinskim jezicima da bi se poslije prebacili na svjetske idiome kao što su engleski i francuski, što nije umanjilo njihovu stvaralačku snagu. Neki su istodobno stvarali na malim i svjetskim jezicima. Nitko ih zbog toga nije kritizirao u njihovim bivšim jezičnim domovinama.

Uzimo najprije Kunderu, češkog pisca koji je otišao u francuski egzil i počeo pisati na tom velikom jeziku ali zadržavši češki za neke tekstove. Nezaboravan je njegov roman na češkom Nepodnošljiva lakoća postojanja. No Kundera je na francuskome napisao posljednja svoja četiri romana, koje kritičari uvrštavaju među njegove najbolje proze. Ruski književnik Nabokov počeo je u izbjeglištvu pisati na ruskom ali pod pseudonimom, da bi prešao na engleski, kojim je napisao svoj najpoznatiji roman Lolita. Kineskinja Yiyun Li posve se udaljila od svoje domovine ne samo jezično nego i privatno pa tako ima važnu ulogu u američkom kulturnom životu bez trunka sjećanja na staru postojbinu. Joseph Conrad podrijetlom je Poljak iz carske Rusije, mornar i avanturist te sa zakašnjenjem pisac na engleskom jeziku koji u početku nije bio dostojan objavljivanja ali je tijekom vremena jezik izbrusio do savršenstva, tako da ga se može smatrati klasikom engleske literature, primjerice s romanom Srce tame.

U suvremenoj njemačkoj književnosti važne uloge igraju, među ostalima, Rus Vladimir Kaminov, Turčin Feridun Zaimoglu, Ruskinja Olga Grjasnova, Iračanin Abas Khider i mješanac Saša Stanišić (otac bosanski Srbin, majka Bošnjakinja) te Hrvatice Marica Bodrožić i Jagoda Marinić. Njima ćemo priključiti i neke njemačke književnike koji su objavili sjajne romane s hrvatskim sadržajima. Na kraju ćemo nastojati odgovoriti na pitanje zašto je hrvatska književnost nedovoljno poznata u Europi i u svijetu.

Kordić priča o hercegovačkim prilikama a da uopće ne navodi ime te zemlje

Martin Kordić (rođen 1983. u Celleu), po nacionalnim korijenima Hrvat iz Hercegovine (otac Hrvat, majka Njemica), ali po jeziku njemački književnik, pokazao je u svojim romanima da odlično poznaje suvremenu hrvatsku stvarnost, ali to u prvom romanu ne navodi glede imena mjesta i ljudi, nego prikriva plaštem svakomu poznatih ljudskih stradanja u ratnim nevoljama, što ne umanjuje vjerodostojnost njegova pripovijedanja. U drugom romanu povezuje osobnu sudbinu glavnog junaka sa svojim političkim neprilikama kao dječaka iz gastarbajterske obitelji koji želi postići društveni uspjeh u njemačkoj sredini ali to mu tek djelomično i povremeno uspijeva, dakle u završnici ne uspijeva, no taj neuspjeh nije toliko njegov poraz koliko je to poraz samoga njemačkoga društva s njegovim okoštalim zaprekama koje grubo postavlja čak pred po školovanju vrhunske pojedince inozemnih korijena.

Pogledajmo kako Kordić opisuje glavnog junaka prvoga romana, Viktora ili Pobjednika, premda je on na prvi pogled sve drugo, samo ne Pobjednik. Rođen je u neizmjernim majčinim mukama kao invalid pa mora nositi željezni korzet cijeloga života. Željezo ga ozljeđuje pa hoda nakrivljen, zbog čega ga zovu nakazom. Viktor posjeduje dar gotovo fotografskoga registriranja svega što se oko njega događa. Borbe se najprije vode u daljini ali se sve više približavaju pa Viktorova obitelj biva prisiljena preseliti se iz »sela sreće« u »grad mostova«. Poslije Viktor traži utočište kod časnih sestara, koje njega i njegovu družinu nastoje »disciplinirati« molitvama i radom na podizanju neke vrste dječjega sela. Sve molitve i sva zapomaganja završavaju riječima: Marijo, o Marijo. Mi znamo koja je to Marija: ona koja se ukazala vidjelicama u Međugorju, što autor ne spominje ali navodi da je bio zaposlen kao vodonoša na »brdu ukazanja«. Naš junak biva suočavan s grozotama rata ali strah nije njegova osobina, zna kako se valja ponašati da bi izbjegao veće neugodnosti: biti tih i pokoran, a ostati svoj da bi preživio. Viktor je bez obzira na svoju invalidnost rođeni vođa, uvijek je među prvima u dječjem svijetu kad se treba snalaziti, organizirati, potražiti sklonište da bi se prenoćilo, biti prvi među onima koji dobivaju skromne porcije hrane, jednostavno rečeno Viktor je simbol hercegovačke vitalnosti. On nalazi spokoj u noćnim bdjenjima, u promatranju žestokim suncem opaljenoga krajolika, u radu i molitvi.

Kordić kritizira njemačko društvo preko svoga uspješnog junaka

Posve je drukčije jezične i sadržajne konstrukcije drugi roman Martina Kordića, Jahre mit Martha (Godine s Marthom). U njemu nema simbolike i prešućivanja imena mjesta i krajolika, to je jednostavno rečeno klasični roman o ljubavi jednog dječaka od oko 15-ak godina s više nego dvostruko starijom zrelom ženom iz gornjih slojeva njemačkoga građanskoga društva, udanom za gotovo nevidljivoga supruga, tako da mladi đak i poslije student živi paralelnim životom s njom, a da taj amour fou nikoga ne uzbuđuje i još manje skandalizira. Glavni junak po imenu Željko Draženko Kovačević, koji se predstavlja kao Jimmy, povezuje se i s jednim takozvanim estradnim profesorom, znanstvenikom koji na popularan način »prodaje« svoje znanje studentima, a Jimmy postaje njegov gotovo alter ego, sve kako bi još više učvrstio svoj položaj »jurišnika« u više sfere građanskoga života, no u oba slučaja doživljava poraz, da bi pri kraju svoje ljubavne i društvene karijere postao ono na što je bio gotovo natjeran na početku svoga mladenačkoga života – vrtlar. Os sadržaja romana jest put mlađahnog studenta inozemnih, konkretno hrvatskih korijena iz uskih obiteljskih okvira običnog radnika i čistačice, u njemačko društvo koje svoje bogatstvo smatra bogomdanim a intelektualno se ponaša oholo. Roman je to intimnog života jednoga našega mladog čovjeka u inozemstvu i istodobno kritika toga inozemstva koje u njemu ne prepoznaje ljudske i intelektualne vrijednosti ravne onima domaćih mladića i djevojaka. Prvi šok koji Jimmy doživi kao mladi čovjek njegov je razgovor sa savjetnikom za izbor zvanja nakon male mature koju je našijenac položio s izvrsnim ocjenama u namjeri da nastavi školovanje kao đak i student. Savjetnik mu hladnokrvno savjetuje kako je s obzirom na izvrsne ocjene iz prirodoslovnih predmeta najbolje da postane – vrtlar. Kovačević vidi u tome tešku diskriminaciju sebe kao gastarbajterskog djeteta, pa se odupire odlukom da se školuje dalje, što mu teško uspijeva jer ne dobiva mjesto u đačkom domu. Ipak, zahvaljujući jednoj mršavoj stipendiji, još tanjem džeparcu svojih štedljivih roditelja i ispomoći u jednom »Balkan grillu«, domogne se apartmana u bivšem Olimpijskom selu u Münchenu, velegradu koji ga je osvojio svojom ljepotom ali i učinio osamljenim među vršnjacima koji su drukčiji od njega, pa se pokušava omiljeti jednom »estradnom profesoru« također stranih korijena, s kojim se napokon sprijatelji premda mu je prije toga ukrao bicikl, što mu taj, začudo, ne zamjera, ali ga poslije odbacuje jer je na žalost glavnog junaka našao još većeg obožavatelja. Mnogo važnija veza Željka Draženka Kovačevića odnosno Jimmyja je ona s profesoricom Marthom Gruber, intelektualkom iz viših slojeva društva koja po vlastitim riječima »voli mlade muškarčiće«. S njom Jimmy doživljava, nazovimo to u šaljivom tonu, svoju seksualnu i intelektualnu revoluciju. Upoznao ju je preko svoje mame, koja čisti stan kod Gruberovih, te bez velikih poteškoća postaje njezinim tajnim ljubavnikom, dakle, zadobiva status koji se, valjda, sviđa mnogim pubertetlijama koji na taj način doživljavaju prve znakove svoje muškosti. No veza s profesoricom Gruber nije samo fizička nego i intelektualna u kojoj se naš junak od pomamnog čitatelja starih novina i suvremenih knjiga bez ikakva reda i smisla promeće, njezinom pomoći, u nekoga tko gradi sustav u razlikovanju važnoga od nevažnoga za svoj intelektualni razvitak. Njegov brat otišao je drugim putem, onim koji su zacrtali drugi, postavši pripadnikom gospodarske elite, oženivši se Njemicom i čak preuzevši njezino prezime. No Jimmy koliko se god trudio da ga imitira, ostaje ono što je bio, talentirani mladi čovjek kojemu ne uspijeva skok u više slojeve društva pa se vraća svome početku u školovanju, postaje vrtlar i to, kakva ironija sudbine, kod bračnog para Gruber. Martha tada više nije njegova ljubavnica, nego bolesna žena pred smrt koju Jimmy na neki način i dalje voli.

Nakon pustolovina u svijetu Nijemaca Kordićev junak vraća se svojima

Glavni junak romana Martina Kordića Godine s Marthom ne uspijeva se osobno i profesionalno realizirati u njemačkoj sredini pa se vraća svojoj obitelji koja je također socijalno raslojena, tako da on u njoj živi, kako se to kaže, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Kad kao dopredsjednik jednoga hrvatskoga nogometnoga kluba u njegovu biltenu objavljuje članak o preporukama za članove kluba s izrazito njemačkim savjetima o društvenom ponašanju, trenutačno biva izbačen i iz toga gastarbajterskoga društva pa neko vrijeme samo vegetira u svojoj obitelji, u kući koja nosi njemačko ime Fischer, prezime koje je njegov brat preuzeo od svoje njemačke supruge. Takav socijalni status definiran nekako između sviju, domaćih i stranih ljudi, svojstven je desetcima tisuća hrvatskih iseljenika u Njemačkoj i uopće u zapadnim zemljama koji su ostavili svoj rodni kraj, a da nisu našli novo i bolje prebivalište u velikom svijetu. To ovom romanu našijenca Kordića daje dodatnu tragičnu težinu ali i nešto pozitivno: naime, njega strana sredina ne slama jer ostaje vjeran svojoj prvoj ljubavi, bavljenju zemljom iz koje sve raste i gotovo sve uspijeva.

Njemački književnici koji izvrsno poznaju suvremenu hrvatsku zbilju

Hrvate i Hrvatsku susrećemo u njemačkoj književnosti sve od davnih dana u kojima su stvarali tako veliki pisci kao Grimmelshausen i Friedrich Schiller, koji u svojim djelima nisu baš laskavo pisali o Hrvatima smatrajući ih opakim ratnicima iza kojih su ostale velike žrtve. To je donekle ispravio manje poznati autor Friedrich von Gagern, koji u romanu Ein Volk (Narod) opisuje stradanja hrvatskih i slovenskih kmetova pod vlašću odnarođenoga plemstva. Austrijanac Theodor Körner proslavio je našeg Zrinskog i njegovu obranu Sigeta u svojoj drami Zriny temeljem koje je Ivan pl. Zajc skladao svoju glasovitu operu. Nakon Prvog i nešto manje Drugoga svjetskoga rata o Hrvatima su pisali Hermann Bahr, Ernst Jürgen, Alexander Roda Roda, Karl Kraus, Heimito von Doderer, Manes Sperber, Martin Mosebach i mnogi drugi, više Austrijanci nego Nijemci, s mnogo uviđavnosti zbog teških društvenih prilika u kojima je hrvatski narod živio. No u novije vrijeme pojavljuju se među njemačkim autorima izvrsni poznavatelji naših prilika; primjerice, problematike Domovinskog rata – Norbert Gstrein s romanom Die Winter im Süden (Zima na jugu), da ih se gotovo može smatrati domaćim piscima. Njih nadopunjuju književnici naših korijena, poput navedenih Bodrožić i Marinić, koje su se okrenule i nadnacionalnim sadržajima kakve nalazimo i kod ostalih njemačkih autora/ica. Unatoč svim pohvalama na adrese tih autora ne smijemo zaboraviti pisce tzv. laganih sadržaja kao što su Adriana Altaras, Veit Heinichen, Oliver Bottini, Miroslav Nemec, Thomas Glavinic, Nikol Ljubić, Ruth Cerha, Nataša Draganić, Anna Baar i još neki manje poznati koji su u svoje proze utkali i ulomke o Hrvatima/cama i Hrvatskoj, čime su naši problemi ušli i u europsku knjigu sjećanja, da tako nazovemo ono što zajednički pokreće sve narode našega kontinenta. Posljednja takva knjiga roman je Austrijanke Biance Kos Wasserstaub (Vodena prašina), u kojem opisuje Rijeku i usput ostalu Hrvatsku kao čudnovati zbir raznih nepodopština koje nisu tako zle da ih se mora odbaciti jer su dio ipak podnošljivog i simpatičnog života.

Zašto je hrvatska književnost nedovoljno poznata u Europi i svijetu

Sve literature na malim i nepoznatim jezicima uporno nastoje prodrijeti u vrhove svjetske književnosti onako kako ju je formulirao njemački klasik Johann Wolfgang von Goethe, naime, da se u njoj obrađuju sadržaji koji se tiču cijeloga čovječanstva. Danas bi to valjalo preformulirati u smislu da se katkad lokalne teme, zahvaljujući svojim velikim autorima kakvi su primjerice bili južnoamerički književnici, ipak pretvaraju u svjetsku literaturu. Nažalost, male su književnosti nerijetko i izvozna roba onih koje ih protežiraju bilo frontalno s mnogo sudionika ili pojedinačno preko jednog velikana kojemu nitko ne može odoljeti. Poljaci su u afirmiranju svoje književnosti išli na prvi, a Albanci na drugi način. Primjerice tko bi danas uopće znao da postoji albanska književnost vrijedna prijevoda da se nisu pojavila djela velikog albanskog pisca Ismaila Kadarea. U hrvatskom slučaju takvo mjesto zauzima jedinstveni Miroslav Krleža, kojemu se mnogi dive ali koji nikako da postane poznat u svjetskim književnim centrima. Njemački slavist i kroatist Reinhard Lauer čak tvrdi da je Krleža ostao nepoznat zbog neizgovornosti svoga prezimena (Wer ist Miroslav K.? Leben und Werk des kroatischen Klassikers Miroslav Krleža – Tko je Miroslav K.? Život i djelo hrvatskoga klasika Miroslava Krleže). To je jamačno ipak presmiona tvrdnja jer postoje prijevodi gotovo svih njegovih važnijih djela pa čak i monumentalnih Zastava u pet svezaka. Tko može podnijeti čak i fizičku težinu toga čitanja? Osim toga Krleža je imao peh sa svojim nakladnicima u Austriji i Njemačkoj: jednom je propalo izdavačko poduzeće, a drugi je počinio suicid zbog slične nevolje. Zakašnjeli prijevod njegova romana Povratak Filipa Latinovicza na francuski prokomentirao je Jean Paul Sartre riječima kako on ne bi napisao svoj roman Mučnina da se Krležin tekst prije toga pojavio u Francuskoj. Kakvo sjajno, ali zakašnjelo priznanje!

Glede Krležine kandidature za Nobelovu nagradu posjedujem svjedočanstvo Gustava Krkleca, koje mi je ispričao u Kölnu nakon predavanja u Narodnom sveučilištu o utjecaju njemačkoga ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Naime Švedska akademija je poslala najprije u Beograd pa onda u Zagreb tajnika Nobelova komiteta da prikupi podatke o dvojici najvažnijih književnika tadašnje Jugoslavije, Ivi Andriću i Miroslavu Krleži. U Beogradu su ga nastojali očarati svojim balkanskim brutalnim šarmom vodeći ga prijateljicama noći i po mesnim večerama, o čemu fra Ivo beg Andrić, kako su mu se rugali srpski nacionalisti, nije imao pojma. U Zagrebu je to ispričao Krklecu po prilici ovako: Dragi Krklec, svi njihovi napori da me na taj način zavedu bili su uzaludni jer ja sam homoseksu­alac i vegeterijanac, a uostalom moje mišljenje o dvojici vaših velikih književnika nije relevantno, došao sam samo skupljati dokumente i ocjene književnih kritičara i ništa više. Budući da je Krleža bio poznat kao komunist, malo je tko vjerovao da će dobiti nagradu koja je u Stockholmu bila predviđena za jednog od dvojice južnoslavenskih velikana. To je, dakle, mogao biti samo Andrić. I tako se dogodilo. No ako pogledamo popis književnih nobelovaca vidjet ćemo da je više od polovice njih zaboravljeno, i to s pravom. Hrvatska će dobiti svoga književnog nobelovca vjerojatno onda kad se bude najmanje nadala.

Dvije spisateljice hrvatskih korijena uspješne u velikoj njemačkoj literaturi

Vratimo se na kraju ovoga prikaza na dvije najuspješnije književnice hrvatskih korijena koje pišu na njemačkom jeziku, Maricu Bodrožić i Jagodu Marinić, koje bi mogle biti svojevrsne pratilje našemu Martinu Kordiću na putu da postane priznat i poznat na njemačkom književnom Parnasu, na kojem se gurkaju stotine vrijednih literata u jeziku s oko sto milijuna govornika u Europi. Kad kažem pratilje, mislim na način kako su se one uspjele plasirati kod književne kritike.

Marica Bodrožić (Zadvarje, 1973) dosad je najuspješnija književnica hrvatskoga podrijetla na njemačkom jeziku. U svojim prvim novelama oživljavala je sjećanje na svoju mladost u dalmatinskoj Zagori i Hercegovini (čudnovato je da pritom nigdje ne spominje Hrvatsku) u siromašnom planinskom kraju u kojem se tek ponešto osjeća blizina mediteranske klime i ljude koji su izvanjski grubi ali toplih srca. U zbirci pripovjedaka Tito ist tot (Tito je mrtav) nalazimo oštru kritiku političkoga oportunizma u njezinoj bivšoj domovini. U novoj postojbini autorica se bavi sudbinom tzv. gastarbajtera koji su došli u Njemačku da zarade određenu svotu novca kako bi se vratili u svoju domovinu, što se uglavnom ne događa jer ostaju u Švabiji, često na društvenim marginama. Bodrožić se upustila i u političku esejistiku u svojoj knjizi Mein weisser Frieden (Moj bijeli mir), u kojoj je pokupila sve negativne klišeje o Hrvatskoj nakon osamostaljenja, što ide tako daleko da je zabilježila kako čak i njezina majka ne želi slušati njezine jadikovke o srpskim žrtvama, a ja dodajem: dok hrvatske uopće ne spominje.

Odmičući se od sjećanja na staru domovinu, Bodrožić se sve više približava temama koje opterećuju moderno multinacionalno društvo koje pati od osamljenosti pojedinaca i nemogućnosti oblikovanja i najmanjih ljudskih zajednica kao što je brak (roman Die Gedächnis der Libellen – Sjećanje libela). U romanu Kirschholz und alte Gefühle (Višnjino drvo i stari osjećaji), Bodrožić se vraća svojim feminističkim temama u virtuoznom stilu koji je naišao na velike pohvale kritike. Prevela je i romane Mirka Kovača Grad u zrcalu i Ivane Simić Bodrožić Hotel Zagorje. Piše pjesme i snimila je TV dokumentarac o susretima s ljudima u svojoj bivšoj postojbini.

Mlada književnica Jagoda Marinić (Weiblingen, 1977) nešto je manje poznata od Marice Bodrožić ali kao kolumnistica tjednika Stern i dnevnika Süddeutsche Zeitung zasigurno će ju dostići zahvaljujući velikom spisateljskom talentu: objavila je nekoliko knjiga novela i roman Die Namenlose (Bezimena). I ona se, kao i Bodrožićeva, pomalo odmiče od gastarbajterskih tema da bi uplovila u problematiku većine njemačkih pisaca novih generacija: osamljenost pojedinca u vrtlogu velegradova. Marinić piše eseje i drame, a organizirala je kazališni festival u Heidelbergu na kojem su sudjelovali i hrvatski pisci. Njezini putopisi po Dalmaciji vedriji su od onih Bodrožićeve, što znači da su politički korektniji.

Ističući te dvije književnice hrvatskih korijena koje pišu na njemačkom jeziku htio sam naglasiti da je uspjeh u tako velikoj književnosti moguć jedino na temelju talenta i svijesti kad treba mijenjati fokus svoga djelovanja te prelaziti, primjerice, s gastarbajterskih tema na one koje pritišću njemačko društvo općenito. One s pravom ističu da su njemačke književnice, pri čemu njihovo podrijetlo ima sporednu ulogu. Mislim da to valja prihvatiti kao nešto posve prirodno. I u hrvatskoj literaturi preporodnog razdoblja bilo je pisaca stranog podrijetla koji su postali hrvatski autori jer su se služili hrvatskim jezikom. Po mome mišljenju jezik određuje koji književnik/ca pripada kojoj literaturi. Stoga je smiješno kad Srbi prisvajaju dubrovačku književnost ili Hrvati uvrštavaju Ivu Andrića u hrvatsku, kojoj pripada samo vrlo djelomično sa svojim prvim pjesmama i novelama, dok je za romane na srpskom dobio Nobelovu nagradu za književnost. No možda bi bilo zanimljivo prevesti neke vrjednije gastarbajterske proze pisaca naših korijena s njemačkim adresama ali i Nijemaca koji se odlikuju izvrsnim poznavanjem hrvatskih (ne)prilika, i to objaviti u odgovarajućoj antologiji.

Gojko Borić, novinar, publicist i prevoditelj. Su­rad­nik i suosnivač emigrantskih publikacija Hrvat­ske revije, Nove Hrvatske, Poruke slobodne Hrvat­ske, Kroatische Berichte i Bulletina Hrvatskoga svjetskoga kongresa u Njemačkoj. 35 godina autor, prevoditelj i ravnatelj hrvatskih emisija RTV postaje Deutsche Welle. Knjige: Hrvat izvan domovine, S inozemnog vidikovca. Zbornik radova Kroatischer Unabhägigheitskampf: berechtigt und gerecht, suautor zbornika Jugoslawische (Sch)erben i dr.