Dva hrvatska simpozija u Švicarskoj i jubilarne književne nagrade Hrvatske revije

 

Uvod

Raspršenost izbjeglih hrvatskih intelektualaca na sve strane svijeta, profesionalna (ne)prilagodba novoj sredini i borba za kruh nasušni, a i mnoštvo drugih čimbenika, nisu bili baš nakloni velikim skupovima hrvatskih intelektualaca u izbjeglištvu. Svaka veza s domovinom bila je opasna, posebno za one koji su živjeli u Hrvatskoj, a s druge strane udbaška ubojstva Hrvata izvan Hrvatske i svojevrsna indiferentnost zemalja u kojima su se ta ubojstva događala tjerali su u beznađe. Veze domovinskih i iseljenih Hrvata, koliko god bile otežane i opasne, nisu se ipak nikada potpuno svodile samo na rodbinske posjete ili na diskretne slučajne susrete, koji redovito nisu ni smjeli ni mogli biti trajniji.

No, usprkos svemu tomu ili baš zbog svega toga, Hrvati su se redovito okupljali u svim većim mjestima, bez obzira na to bili izbjeglice ili ne bili, gdje je postojala hrvatska katolička župa ili misija, ili pak hrvatski dom, gdje su se u društvu znali često naći i posjetitelji iz Hrvatske, uz političke rasprave, koje ne bijahu nimalo sklone komunističkoj tiraniji.

Jedno od poratnih okupljališta, nastalo već odmah nakon rata bio je – i to ne samo silom prilika – izbjeglički logor Fermo u Italiji. Pred Božić 1946. grupa intelektualaca, ljudi od pera, pokreću list Croatia – kulturno-politički list Hrvata izbjeglica. U uvodnom tekstu pod naslovom »Drugi Božić u logoru«, za koji predmnijevamo da ga je pisao Vinko Nikolić, čitamo:

»Mi smo lišeni naših hrvatskih božićnih običaja i ljepote naših obiteljskih Badnjaka, vanjske radosti i obilja naših božićnih darova, ali mi smo obogaćeni spoznajom, da vrijednost čovjeka nije u njegovu vanjskom veselju nego unutarnjoj tajni njegova duha, gdje se sastaju božansko i ljudsko, gdje Pravednik donosi darove mira i pravde, disponirajući zapravo dušu za dostojnoga nosioca i zastupnika mira i pravde.«

Listajući stranice tih prvih hrvatskih, recimo isključivo poratnih izbjegličkih novina, najprije ćemo uočiti žaljenje za izgubljenom domovinom, sjećanje na sretno blagdansko raspoloženje. Pjesmama se javljaju Vinko Nikolić, Srećko Karaman, Kemal Gradaščević, Nana Nikić, Mirko Novačić, Ka Dešković, Duško Ševerdija, a lirskom prozom pod naslovom »Maslina je šumjela« javlja se A. L. Begov (pseudonim fra Lucijana Kordića). U broju 9–10/1947. čak nailazimo na skroman izbor stihova Nehaja Trifunića, D. Ševerdije, N. Nikić i Mile Humskog. Neka su od tih pjesničkih imena bila veoma efemerna, neka nešto trajnija, no imena s kojima se čitateljstvo sretalo već u Hrvatskoj, kao V. Nikolić i S. Karaman, književno će se razvijati normalno. No kamo nestadoše ona druga spomenuta, kao i tolika ovdje nespomenuta imena? Uzalud ćemo ih tražiti u bilo kojim leksikonima. Koliko smo uspjeli saznati od onih koji su u to vrijeme boravili u tom logoru, bila su katkad tu organizirana i predavanja, koja su se sigurno dobrim dijelom odnosila na tragična događanja tijekom prošlih pet godina.

Iz ideja te logoraške grupe intelektualaca uskoro će se pokazati potreba oživljavanja Hrvatske revije, koja je jedina bila kadra u hrvatskom izbjeglištvu dovesti do jubilarnih nagrada i do dvaju tako uspješnih simpozija kakvi su bili onaj 1968. i 1971. godine.

No sigurno svima kojima je stalo do toga da se čim prije i što dalje odmaknu od zemlje iz koje su pobjegli mogla je upadati u oči jedna bilješka oglašavana u tom časopisu na str. 9:

»Hrvatski izbjeglice, koji su već stigli u Argentinu, osnovali su uz pomoć tamošnjih Hrvata i hrvatskih katoličkih svećenika ʽCharitas croataʼ kojoj je svrha da se brine za smještaj ili zaposlenje hrvatskih doseljenika. Voditelj ureda organizacije g. Marko Sinovčić, uputio je povodom toga Odboru Hrvata izbjeglica logora Fermo pismo sljedećeg sadržaja: Ovime Vas najtoplije umoljavamo da biste putem oglasa dali do znanja svima onima koji kane putovati u Argentinu, da bi nam iz polazne luke ili sa broda, zračnom poštom javili svoje ime i prezime, zanimanje, dob i stališ, da bismo ih pravovremeno mogli dočekati u našem domu.«

U to vrijeme daleka je Argentina izbjeglicama iz komunističkog obećanog raja mogla izgledati kao obećani raj, a ono »smještaj i zaposlenje« hrvatskim izbjeglicama značilo je neku vrstu životne sigurnosti u tako nesigurnu vremenu i okruženju. Logor Fermo, kao i svaki drugi logor iz tog vremena, mogao je biti sve drugo samo ne sigurnost.

Već spomenuti Kemal Gradaščević u pjesmi »Hrvatsko proljeće 1945.« – koju je napisao u svibnju te godine u Klagenfurtu-Woerthersee, kaže:

Proljeće ovo nije više proljeće naše,
nad cvjetnim poljem i riekom mutnom
sotona ljudskom kožom ko zastavom maše
i plaču gradovi u sutonu crnom... (Croatia 1/1946: 2)

Nesigurnost se najbolje pokazuje u slučaju Vinka Nikolića, koji se našao, ne sigurno svojom voljom, u vlaku za koji je nakon kraće vožnje ustanovio u kojem pravcu ide pa je iskočio iz njega. Koju godinu prije fra Lucijan Kordić je na povratku s Bleiburga iz četveroreda, noću, nekako izmaknuo, i spasio si život skokom u Dravu. Sasvim bi suvišno bilo pitanje u čemu su se, na primjer, mogli sastojati grijesi te dvojice: obojica su pisala pjesme u kojima baš nikoga nisu ni napadali ni vrijeđali. Da, istina, Vinko Nikolić je u dva sveska donio izbor književnih tekstova pod naslovom Naša Domovina, za koji bi, u normalnim okolnostima, mogao dobiti kakvu nagradu.

Kao što vidjesmo, u spomenutom oglasu jedna od zemalja koja je prihvaćala hrvatske izbjeglice bila je Argentina pa nije nimalo čudno da se većina hrvatskih poratnih izbjeglih intelektualaca uselila u tu zemlju.

Bilo je i onih koji su vrijeme rata proveli izvan Hrvatske, ali im se nije vraćalo u obećani »komunistički raj«, nego su ostali uglavnom u zemljama gdje su se našli potkraj rata: Ante Kadić u Švicarskoj, Franjo Trogrančić u Italiji, Krsto Spalatin najprije u Italiji, u Francuskoj pa zatim u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu bismo mogli spomenuti i vrhunskog stručnjaka za agrarnu ekonomiju Juru Petričevića, koji je završio doktorat u Švicarskoj i nakon ratnih godina provedenih u Hrvatskoj te svih poteškoća kroz koje je prošao neposredno nakon rata nastavio radom u svojoj struci u Švicarskoj. Takvima je sigurno bilo mnogo lakše snalaziti se izvan Hrvatske.

Dvojica bivših članova Društva hrvatskih književnika (DHK), Antun Bonifačić i Vinko Nikolić, pokrenuli su 1951. tromjesečnik Hrvatsku Reviju (HR), no uskoro u uredništvu ostaje samo Nikolić. Časopis će okupljati stručnjake različitih humanističkih znanosti i ustrajno će pratiti kulturna događanja u Hrvatskoj. Ubrzo nakon pokretanja Hrvatske Revije, što je trebalo značiti nastavak u izbjeglištvu tog časopisa, koji je bio u Hrvatskoj zabranjen, bivši potpredsjednik DHK A. Bonifačić objavljuje roman Bit ćete kao bogovi (Buenos Aires: Družtvo hrvatskih književnika /Knjižnica Družtva hrvatskih književnika, knj. 1/, 1950) pa se tom prigodom pokrenulo pitanje osnutka, odnosno ponovna oživljavanja, Društva hrvatskih književnika, koje bi okupljalo, među ostalim, bivše članove, npr. Filipa Lukasa, Ljubu Wiesnera, Milu Starčevića, Ivu Lendića i dr. Jedan od razloga je mogao biti i to što je u Hrvatskoj to društvo duboko »upalo u genitiv«, bolje rečeno u (pred)porođajne muke: »Sve više se osjeća u posljednje vrijeme potreba, da se obnovi djelatnost DHK, pogotovo stoga, što društvo – nasljednik nije više ʽDruštvo Hrv. Književnikaʼ nego tek ʽknjiževnika Hrvatskeʼ« – piše uredništvo HR već u prvom broju (str. 78) tog tromjesečnika. Dodali bismo, kao i mnoga tadašnja hrvatska društva.

Hrvatski poratni izbjegli intelektualci u većini slučajeva nastojali su brižno pratiti događanja u Hrvatskoj. Posebno je u središtu njihove pozornosti bila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju su u HR, br. 1–2/17 (1967), donijeli na njemačkom i francuskom, engleski prijevod je objavljen u Journal of Croatian Studies, a španjolski u Studia Croatica.

U istom broju HR objavljen je također Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji o hrvatskom jeziku s prijevodom na njemački i francuski jezik. U kolikoj se mjeri posvećivala pažnja hrvatskom jeziku kao veoma bitnom čimbeniku hrvatskoga nacionalnog identiteta pokazuje i pretisak hrvatskog pravopisa koji je u Zagrebu bio zabranjen i uništen, ili tekst profesora Krste Spalatina »Vapaj za slobodom jezika« (HR 4/1969., 457–460), povodom razgovora objavljenog u Telegramu 17. ožujka 1969. pod naslovom »Jezik i zbilja«, u kojem su sudjelovali eminentni hrvatski književnici i filozofi. »Sugovornici duboko osjećaju, da je jezik, našavši se u tako podređenom položaju prema politici, ostao njezinim orudjem, njezinim sredstvom, pa se u njihovim izlaganjima često nailazi na riječ instrument i instrumentalizam« (HR 4/1969., 457).

Intelektualci izvan Hrvatske često su se međusobno susretali, organizirali sastanke, pismeno komunicirali, dogovarali se, pa i polemizirali. Oni iz Sjeverne i Južne Amerike kad bi prolazili europskim zemljama nerijetko bi se zaustavljali u pojedinim gradovima, gdje bi održavali predavanja iz raznih područja. Tu su se susretali često s ljudima koje su poznavali samo po objavljenim tekstovima, ali s kojima su imali podosta zajedničkog.

U vrijeme Hrvatskog proljeća stvari su se radikalno promijenile: posebno su u europskim zemljama bili zanimljivi i živi susreti s intelektualcima koji su dolazili iz Hrvatske. Sjećam se posjeta Švicarskoj Vlade Gotovca, Branimira Donata, Zlatka Tomičića, Miroslava Vaupotića, Ljudevita Jonkea, Dalibora Brozovića...

Rado su se susretali s fra Lucijanom Kordićem, s Jurom Petričevićem i Tihomilom Radjom. Neki su bili po koji semestar gosti profesori na nekim sveučilištima i kroz to bi vrijeme u tim zemljama održavali zanimljiva predavanja, najvećma na sveučilištima, ali i u okvirima hrvatskih katoličkih misija. Bila su veoma dobro posjećivana ta predavanja, nakon kojih bi se obično razvila živa diskusija. Eto, nikako se ne bi moglo reći da su ta dva simpozija u Švicarskoj došla neuobičajeno i iznenada.

Nakon deset godina izgnanstva, 1955. godine, pojavljuje se Nikolićeva antologija Pod tudjim^[1] nebom o kojoj u svom prikazu Branko Kadić kaže: »Knjiga pjesama ʽPod tudjim nebomʼ vjerno je ogledalo iskustava, doživljaja, boli i sanja svih hrvatskih izbjeglica na njihovom trnovitom putu. Kao i svaka prava poezija, to je iskrena ispovijest i trajno svjedočanstvo da je hrvatska emigracija, a posebno njeni pjesnici, nosila i nosi po svim zemljama i kontinentima svoju Hrvatsku...« (HR 4–7/1957., 422).

Zar ne bismo mogli takav izbor pjesama nastalih u prvom desetljeću emigracije, gdje je riječ o očuvanju domoljublja »pod tudjim nebom«, smatrati svojevrsnim pjesničkim skupom, nekom vrstom simpozija, svojevrsnim nacionalnim raspitivanjem gdje smo i što smo.

I. simpozij (1968)

Prvi simpozij o kojem je ovdje riječ, održan od 29. kolovoza do 1. rujna 1968.,^[2] bio je pripremljen u tajnosti. Kako vrag nikada ne spava, sve do zadnjih dana nije se znalo ni mjesto ni vrijeme održavanja. A kako sam tada upravo završio rad tijekom ljetnih praznika, a radio sam za »Securitas« u Zürichu, Tihomil Radja me nazvao i rekao mi da se 28. kolovoza u podne nađemo na kolodvoru u Fribourgu pa da ćemo skupa na »simpozij«, za koji sam već bio spremio predavanje. Radja mi je također naglasio da ne zaboravim ponijeti predavanje, za koje se već prije bijasmo dogovorili. Ubrzo stigosmo u krasan švicarski gradić Grandvillard, kanton Fribourg.

T. Radja je studirao i završio doktorat iz ekonomskih znanosti na dvojezičnom sveučilištu u Fribourgu pa je izvrsno poznavao kanton Fribourg. Smješteni smo bili u ugodnom hotelu ponešto čudna imena Vanil-Noir. Neobično sam se radovao kad sam u hotelu gdje će biti predavanja toga višednevnog simpozija vidio Juru Petričevića i Vinka Nikolića, dok druge nisam poznavao, ali sam za većinu njih čuo. Gvidu Saganića sam sreo početkom 1966. u Bad Kissingenu, na sastanku koji je organizirao gradonačelnik toga grada, sudetski Nijemac, gdje je bilo riječi uglavnom o političkim i kulturnim težnjama Ukrajinaca, Slovaka i Hrvata. To su bili iznimno značajni i vrijedni sastanci s mnogim zanimljivim izlaganjima, o kojima se u Hrvatskoj još uvijek veoma malo ili nimalo zna. Poznavao sam također pjesnika Mirka Vidovića i to su bila sva moja poznanstva. Bio mi je to u životu prvi simpozij, znači idealno vrijeme kad je trebalo slušati i učiti. O nekim ljudima, kao o Mati Meštroviću, Bogdanu Radici i Stanku Vujici, znao sam uglavnom ono što se moglo saznati iz njihovih objavljenih tekstova, koji su tada bili dostupni, uglavnom objavljivani u Hrvatskoj Reviji.

Predavači su bili zapravo tri različita naraštaja: oni koji su došli u emigraciju kao formirani i poznati stručnjaci na svojem području, kao fra Bonifacije Perović, Eugen Laxa, Bogdan Radica, Vinko Nikolić, Jure Petričević, Nikola Čolak, a zatim – rekli bismo – »srednja generacija«, a to bijahu oni koji su emigrirali negdje polovicom ili kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, kao Tihomil Radja ili Gvido Saganić, ili pak oni koji su poput Mate Meštrovića formativne godine proveli izvan Hrvatske. Treća generacija bismo bili mi tada mlađi od trideset godina, Mirko Vidović, Hrvoje Jurčić i ja. U taj treći naraštaj pripada i Neven Šimac, koji je tada bio student u Parizu i nije bio emigrant, ali se nije ustručavao družiti se s emigrantima. Valja ovdje naglasiti da je Šimac svojim vrsnim izlaganjem zadivio sve nazočne, a Radica je naglašavao, više puta, kako ga svojim znanjem i nastupima podsjeća na Frana Supila. Neki su mu proricali veliku karijeru u diplomaciji, iako se tada nije moglo određeno reći u čijoj, hrvatskoj ili francuskoj diplomaciji. Posebno su bili zanimljivi razgovori s Hrvojem Jurčićem, studentom povijesti, s posebnim interesom za povijesti slavenskih naroda.

Kako je Mate Meštrović upravo dolazio iz domovine, zapravo bio na proputovanju iz Hrvatske u Ameriku, bilo je veoma zanimljivo slušati o njegovim susretima, posebno što se taj slobodni čovjek, povjesničar, nije ustručavao susresti s kim je htio. Ne zaboravimo da je to bilo vrijeme punog rascvata Hrvatskog proljeća.

Uza zanimljiva predavanja bilo je veoma zanimljivo slušati razgovore za vrijeme objeda, što zapravo i jest jedno od značenja grčke riječi »συμπίνειν«, što znači »piti skupa«.

Bilo je zanimljivo slušati i Nikolu Čolaka, koji nas je podrobno obavještavao o tadašnjem veoma poznatom »zadarskom slučaju« u pogledu Mihajla Mihajlova i o pokušaju stvaranja jedne nekomunističke političke stranke, o čemu se tada mnogo raspravljalo, redovito s dosta rezerviranosti.

A tu su bila i različita zatvorenička iskustva u jugoslavenskim tamnicama, npr. iskustvo Tihomila Radje ili Nikole Čolaka.

Publike u biti nije ni bilo, nego su sami predavači bili i publika i diskutanti. Poslije se češće spominjalo ime prof. Mladena Bošnjaka, koji nije bio formalno predavač, ali se povremeno uključivao u diskusiju na onim područjima na kojima je zaista kao stručnjak i imao što reći. Autoritet je bio u pitanjima slavenske inkunabulistike.

Iz današnje perspektive dobiva se dojam kao da je taj simpozij bio svojevrstan preludij, uvod u onaj održan 1971., što bi se moglo shvatiti tek u najopćenitijem smislu već stoga što su glavni organizatori obaju simpozija bili J. Petričević, T. Radja i V. Nikolić. Sva predavanja održana na tom prvom simpoziju objavljena su u knjizi Hrvatska danas i sutra (Barcelona: Knjižnica Hrvatske Revije, 1969., 296 str.). Knjigu su uredili J. Petričević, Vinko Nikolić, Bogdan Radica i Tihomil Radja. U uvodnoj riječi V. Nikolića čitamo:

»Bez ikakvih ograničavanja i povezivanja uz kakve stranačko-političke i slične grupacije i interese, govorimo hrvatskoj javnosti kao slobodni hrvatski intelektualci (nagl. V. Nikolić), koje ja na ovaj posao potakla samo ljubav i odanost prema hrvatskom narodu i briga za slobodu naše domovine. Polazeći sa stanovišta, da hrvatski narod danas nema slobode, želimo pokazati nova rješenja u smislu ostvarenja osnovnih ljudskih i narodnih prava« (Ur. HR 3–19/1969., 363).

S toga simpozija objavljena je izjava Jedan simpozij u Evropi: Izjava skupine hrvatskih intelektualaca. Izjavu su potpisali Nikola Čolak, Vinko Grubišić, Hrvoje Jurčić, Mate Meštrović, Vinko Nikolić, Luka Petković, Jure Petričević, Bogdan Radica, Tihomil Radja, Gvido Saganić, Mirko Vidović »i nekoliko intelektualaca iz domovine«. Da, svakako neimenovanih. Naknadno su potpisali Eugen Laxa i Stanko Vujica, koji nisu mogli nazočiti simpoziju, ali su poslali svoje referate (HR 4–8/1968., 534–535).

Najprije se u Izjavi kaže da je sastanak održan »u teškim ekonomskim, društvenim i političkim prilikama u Hrvatskoj (...)«. »Cilj ovog sastanka je pokušaj prikaza i analize situacije u Hrvatskoj, danas i u bližoj predvidivoj budućnosti, kao i pružanje stanovitih smjernica za orijentaciju hrvatskog čovjeka.«

Spomenuto je da teška gospodarska situacija i nezaposlenost prisiljavaju Hrvate na napuštanje svoje domovine. »Ovo stanje je to tim gore, što dio tih radnika nepovratno odlazi u prekomorske zemlje pri čemu ih izravno pomaži ljudi dobre volje, ali objektivno štetnog djelovanja za vitalne interese hrvatskog naroda.«

Naglašava se važnost Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, ali i rad Aktuelni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Jugoslavije, koji je – prema potpisnicima Izjave – »zapravo nova, ekonomsko--socijalna ʽDeklaracijaʼ«.

Poziva se na »apsolutnu privrženost pravu samoodređenja naroda i nužnost stvaranja hrvatske države na području svih hrvatskih zemalja«, a u tu svrhu »Pozivamo sve hrvatske napredne snage, komunističke i nekomunističke, da sve svoje napore usmjere za primjenu svih ljudskih prava i osnivanje hrvatske državne samostalnosti«.

To obraćanje »naprednim komunističkim snagama« među hrvatskim izbjeglicama shvaćalo se kako se htjelo, pa je to u nekim glasilima izazvalo dosta kritike, kao i sljedeći stavak: »Stojimo na principu samoupravljanja i smatramo razboritom transformaciju centralističke i unitarističke države u konfederaciju«. Izraz »samoupravljanje« dovodio se u svezu s neuspjelim jugoteoretiziranjem o »radničkom samoupravljanju«, od čega su radnici dosta masovno bježali u kapitalističke zemlje.

No ipak se u to vrijeme »konfederacija« činila kao razborit korak prema punoj samostalnosti. Naravno, uvijek se razmišljalo o mogućem osamostaljenju hrvatskog naroda mirnim putem. Valja tu dodati i sljedeću tvrdnju: »Zablude i sukobi iz prošlosti nameću potrebu jedinstva svih Hrvata i ostalih gradjana Hrvatske«.

II. simpozij (1971)

Za razliku od simpozija iz 1968., simpozij održan od 5. do 9. srpnja 1971. bio je u HR dobro najavljivan i veoma dobro organiziran u švicarskom gradu Luzernu:

»Ovaj drugi simpozij pod naslovom ʽHrvatski razgovori o Slobodiʼ...povodom XX-godišnjeg jubileja HR. Na nj se odazvalo nešto preko tridesetak hrvatskih javnih radnika. Veći se broj nije mogao ni očekivati jer trebalo je kroz osam dana živjeti u hotelu na vlastiti trošak, neki čak i s obiteljima. Hrvatski intelektualci ne raspolažu nikakvim novčanim fondovima, uz svoj intelektualni prinos moraju pridonositi i materijalne žrtve. Nije, uostalom, niti bio predviđen puno veći broj, jer se željelo ostvariti ne pučku skupštinu nego radni sastanak ljudi koji mogu i znadu i imaju što razgovarati« (HR 2–3/21/1971., 354).

Na čelu radnog odbora (koji su činili T. Radja, B. Radica, V. Nikolić i J. Petričević) bio je J. Petričević, vrhunski ekonomski stručnjak u Švicarskoj, a među Hrvatima poznat kao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva u Švicarskoj i posebno kao energičan i pouzdan branitelj hrvatskih nacionalnih interesa, dosljedan kritičar jugoslavenskoga društvenog i gospodarskog uređenja. Svoje je radove, koje je pisao na hrvatskom i njemačkom jeziku, temeljio na provjerljivim činjenicama.

Kad se baci letimičan pogled na imena i stručnost predavača na tim dvama simpozijima, vidimo da su to ljudi koji su objašnjavali iz raznih aspekata hrvatske probleme i nastojanja za samostalnošću na najvećim svjetskim jezicima: na engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku.

Ono što je V. Nikolić napisao tada na istoj stranici u već spomenutom broju, mogli bismo i mi danas ponoviti:

»Ne ćemo o simpoziju potanje govoriti, jer za javnost je sama knjiga, o njoj će moći prosuditi značenje simpozija, pa stoga prepustimo riječ knjizi ʽHrvatski razgovori o slobodiʼ«.

Na II. simpoziju bio sam najmlađi sudionik i posebno sam uživao u razgovorima s najstarijim sudionikom Stipanom (Stjepanom) Bućom, koji se dobro sjećao studentskih dana i – među inima – druženja s Vladimirom Iljičem Lenjinom za vrijeme studija u Zürichu. U svom uvodnom izlaganju Nikolić je spomenuo tu »brojčanu simetriju«: najstariji sudionik imao je osamdeset dvije, a najmlađi dvadeset osam godina.

Na obama simpozijima razmišljanja su bila usmjerena prema budućnosti i u tom pogledu su razumljive neke primjedbe na neke referate, npr. na veoma zanimljiv referat Eugena Laxe, koji se najvećim dijelom usmjerio na starije prošlo vrijeme, uglavnom na vrijeme rasta i slave Hrvatske seljačke stranke.

»Ako uspijemo potaknuti na razmišljanja i raspravljanja o hrvatskim problemima s usmjerenjem na budućnost, uložen posao nije bio uzaludan. Zajedničkim raspravljanjem lakše ćemo zajednički doći do najboljih rješenja za hrvatsku narodnu zajednicu u budućnosti.« (Ur. HR 2–3/1971., 363).

Jubilarne književne nagrade Hrvatske revije

Ovdje nam treba ponešto spomenuti o tadašnjim jubilarnim nagradama koje je pojedincima dodijelila Hrvatska revija,^[3] a nagrade u iseljenom dijelu Hrvatske ne samo da su bile rijetkost nego jednostavno nisu postojale.

»Zašto nagrade? – pitat će netko – u ovoj financijskoj oskudici, kad se Revija kroz svih dvadeset godina neprestano bori s materijalnim poteškoćama,^[4] kad i ove nagrade predstavljaju za nju novu veliku žrtvu?« (Ur. HR, »Svečana dodjela jubilarnih književnih nagrada Hrvatske revije«, HR 2/3–21/1971., 236).

Na samom završetku tog simpozija, 3. srpnja 1971. u Brug­gu, kanton Aargau, dodijeljene su nagrade Hrvatske revije. Nagradni odbor se ponešto razlikovao od Radnog odbora i sastojao se od četiriju članova, poznatih intelektualaca različitih struka: Ane Kadić (povjesničar književnosti i književni kritičar), Jure Petričević (ekonomist), Bogdan Radica (povjesničar i novinar) te Vinko Nikolić (pjesnik i urednik HR). Teško bi bilo i zamisliti u hrvatskom izbjeglištvu kompetentniji odbor.

Za razliku od prvog simpozija, na ovom je drugom simpoziju sudjelovala dosta brojna publika, uglavnom Hrvati s putovnicama koji su radili ne samo u Švicarskoj nego i u drugim europskim zemljama. Uz nekoliko predavača iz Hrvatske bili su i neki gosti iz domovine, koji su bili ili na proputovanju Švicarskom, ili su bili gosti predavači na nekim europskim sveučilištima.

V. Nikolić je naglasio da se nagrade nisu sastojale toliko u novcu koliko u »simboličnom, moralno-materijalnom smislu« te da su dodijeljene s mnogo bratske ljubavi, srdačne odanosti i posebno visoka mišljenja o nagrađenim domovinskim i izvandomovinskim djelima.

Za najbolju knjigu napisanu izvan Domovine, tj. za povijesno djelo Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda nagradu je dobio fra Dominik Mandić, sigurno jedan od najzanimljivijih Hrvata u poratnom egzilu. Govoreći o spomenutom djelu, ali i općenito o djelima D. Mandića, Bogdan Radica smatra da to Mandićevo djelo (objavljeno 1971. godine) dolazi upravo u vrijeme kad je i Hrvatima i Srbima bila potrebna dokumentirana i jasno prikazana potreba dobrosusjedskih odnosa, da je djelo pisano objektivno sine ira et studio. Iako je D. Mandić pripadao onim Hrvatima izvan Hrvatske koji su dobar dio ratnog vremena proveli izvan domovine, njegova su djela, iz zapravo sasvim nerazumljivih razloga, u Hrvatskoj bila nepristupačna. Mandić se u svojim povijesnim radovima pokazuje sasvim neovisan, temeljeći svoja povijesna izlaganja samo na dokumentima, a imao je veliku sreću da je u dalekom Chicagu dobivao iz Italije, posebno iz bogate Vatikanske knjižnice, sve zatražene dokumente od dvojice subraće, profesora u Rimu, tj. Bazilija Pandžića i Dionizija Lasića, kojima je iznad svega bilo stalo da se povijesna istina o Hrvatima objelodanjuje.

Dvojica nagrađenih domovinskih intelektualaca su pisac Petar Šegedin za djelo Svi smo odgovorni? (1971) i povjesničar Franjo Tudjman^[5] za djelo Velike ideje i mali narodi (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1969).

O opravdanosti dodjele nagrade Petru Šegedinu govorio je Ante Kadić: »U onim prvim godinama, kad je Jugoslavija bila najvjerniji satelit staljinizma, dok je socijalistički realizam bio prihvaćen kao jedina službena književna nauka, dok su se neki poznati književnici sasvim pokorili diktatu odozgo (npr. Ivo Andrić piše o elektrifikaciji sela i smatra je važnijom od svakog kulturnog napretka), u tom tužnom ambijentu Šegedin objavljuje dva romana Djeca Božja i Osamljenici (1946., 1947.) u kojima na svoj originalan način raspravlja o duševnim krizama i usamljenosti čovjeka« (HR 2/3–21/1971., 242).

Nadalje Kadić iznosi kako su »na prvim sastancima književnika« Miroslav Krleža i Petar Šegedin »udarali po socijalističkom realizmu« te da su se književna područja oslobodila toga književnog zla baš zahvaljujući njima dvojici. Zanimljiva je također napomena kako je Šegedin u vrijeme provedeno u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu, kao kulturni ataše, da, eto, ni u toj ustanovi nje bilo ni jednog iskrenog »Jugoslavena« te da je bratstvo-jedinstvo bilo zamijenjeno srpskim šovinizmom.

»Dakle tom i takvom Petru Šegedinu, za njegovo životno djelo, a navlastito za njegovu zadnju knjigu, mi emigranti odajemo priznanje i jasno time pokazujemo da nas ljubav prema zajedničkoj domovini ujedinjava – s ove i s one strane granica«, završava Kadić svoje kratko izlaganje.

O Tuđmanovu značenju za hrvatsku povijest govorio je Jure Petričević. Kad sam ljetnih praznika 1969. boravio u Toskani kod Radice, radeći na pripremi njegovih eseja Sredozemni povratak, Tuđman je sa suprugom Ankicom bio Radičin gost nekoliko dana, a govorilo se o tome da je trebao biti gost profesor u New Yorku, do čega ipak nije došlo. Znajući da sam prijateljevao s Tuđmanovim suradnikom Brunom Bušićem u studentskim danima, a da živim u Švicarskoj, Tuđman se posebno interesirao za Juru Petričevića, Tihomila Radju, za Hrvatsku reviju i Vinka Nikolića, koji je sa suprugom u ta vremena često boravio u Švicarskoj, u Bruggu, kao Petričevićev gost. Pretpostavljam da su tadašnji kontakti te dvojice hrvatskih velikana bili veoma srdačni.

Svoje izlaganje Petričević počinje: »Djelo Franje Tuđmana Velike ideje i mali narodi ima veliku nacionalno-misaonu vrijednost i vrši velik utjecaj na razvoj hrvatske nacionalne misli u Hrvatskoj (...) Tuđman prikazuje razvoj ideje jugoslavenstva u službi panslavizma i jugoslavenstva i u vidu zabluda marksizma u stavu prema slobodi malih naroda, a posebno nas Hrvata« (HR 2/3–21/1971., 243).

Nedvojbeno je Petričević uočio vrijednost i značenje riječi tog povjesničara koji je – kako bijaše rečeno – izvanredno dobro znao najprije pisati, a onda i stvarati povijest. Zaključno Petričević kaže kako je Tuđmanovo djelo Velike ideje i mali narodi »razjašnjenje kobnih posljedica panslavizma i jugoslavenstva za hrvatski narod kako u kraljevskoj tako i u današnjoj komunističkoj Jugoslaviji«.

Uz te tri nagrade, koje tako značajno povezuju iseljenu i domovinsku Hrvatsku, Odbor je odao pohvalno priznanje s posebnom poveljom i velikim srebrnjakom Deklaracija--Marulić sljedećim znanstvenicima:

dr. O. Franji H. Eteroviću »za njegov urednički rad na enciklopedijskom djelu ʽCroatiaʼ«;

dr. Jeri Jarebu »za njegov publicistički i urednički rad, a posebno za njegovu knjigu ʽPola stoljeća hrvatske politikeʼ«;

dr. Anti Kadiću »za njegov znanstveno-kritičarski rad, na području hrvatske književnosti«;

dr. Karlu Mirthu »za njegovu uredničku djelatnost općenito, posebno na biltenu ʽCroatia Pressʼ«;

dr. Franji Nevistiću »za njegov publicistički i urednički rad«;

dr. Juri Petričeviću »za njegov društveni i publicistički rad«;

dr. Juri Prpiću »za njegov povijesni rad na području hrvatske emigracije u SAD«;

dr. Bogdanu Radici »za njegovo esejističko-publicističko te novinarsko djelovanje«;

dr. Franji Trogrančiću »za njegov književno-povijesni i prevodilački rad na području talijanskog jezika«.

»U ovom času nastojimo biti pravedni i objektivni pa se upitajmo; što bi bilo učinjeno za afirmaciju Hrvatske na područjima nekih stranih kultura, da nije bilo ovih – i još nekih drugih! – pregalaca, na primjer na engleskom govornom području, kao što su Bogdan Radica, dr. Eterović, dr. Kadić, Ing. Mirth i Jure Prpić?«.

U zahvalu onima koji su novčano pridonijeli nagradama, pohvalno priznanje izraženo je Ivi Rojnici za njegovo »društveno i mecenatsko djelovanje« tijekom godina, slikaru Peri Maruni za njegove likovne doprinose HR te Zlatku Tudjini, »poslovnom čovjeku iz Münchena«, koji je nagrade obogatio svojim darovima zlatnika i srebrnjaka.

Rijetko se kad i prije i nakon tih dvaju simpozija pokazalo toliko kulturne i nacionalne snage iseljene Hrvatske, toliko zanosa i smisla za zajedništva i suradnje.

Za članke su nagrađeni:

Ferid Karihman za »Hrvatski književnici muslimani«;

O. dr. Bonifacije Perović za »Nastavak Bleiburga: Raspučivanje Hrvatske«;

Luka Petković za »Politička suglasnost i narodno vodstvo«;

Gvido Saganić za »SKJ i državna vlast prema ustavu SFRJ«;

Josip Vrbić za »Zapisi s Golog otoka«.

Nagrađeni pjesnici:

Vinko Grubišić za pjesmu »Drvo moje i ja«;

Lucijan Kordić za esej »Govor o poeziji«;

Borislav Maruna za pjesmu »Puče moj«;

Mirko Vidović za pjesmu »Anniken«.

Kako su jugoslavenske komunističke vlasti smatrale najvećim zločinom »već samu činjenicu održavanja veza s emigracijom«, naravno da je dodjela nagrada Franji Tuđmanu i Petru Šegedinu naišla na osudu u Jugoslaviji. Prema beogradskom NIN-u (9. siječnja 1972) F. Tuđman i P. Šegedin ogradili su se od nagrada izjavivši – što je bilo potpuno očekivano – da »nikada nikakve nagrade nisu primili«, da nikada ni od kakva foruma nisu bili obaviješteni o bilo kakvim nagradama te da im je emigrantski tisak nedostupan. Sve je to u potpunosti točno, a u tekstu Jubilarna književna nagrada »Hrvatske revije« – Izjava Nagradnog odbora i Uredništva »Hrvatske revije« (HR 1–22/1972., 159) čitamo: »Kako se jedan od nagrađenih, dr. Franjo Tudjman, umirovljeni general i sveučilišni profesor, nalazi u zatvoru, uz ostale ʽkrivceʼ iz Matice Hrvatske, a pogibelj zatvora prijeti i drugom nagrađenom, Petru Šegedinu, akademiku, u bojazni, da im se i naša nagrada ne upiše u ʽkriviceʼ, smatramo potrebnim u ime Nagradnog odbora i Uredništva izjaviti sljedeće...«.

 

Pismo Eugena Laxe upućeno Vinku Grubišiću (São Paulo, Brazil, 21. listopada 1968)

Najprije se navodi da nisu nagrađeni njihovi rukopisi, nego objavljene i svima dostupne knjige, da nagrađeni nisu obaviješteni o nagradama niti su im nagrade dostavljene, a niti su mogle biti dostavljene, da su nagrađeni bez njihova znanja i pristanka. Sasvim je, dakle, prirodno da su dvojica nagrađenih zauzeli stav kakav su jedino i mogli zauzeti, a spomenuti Odbor i urednik HR završno naglašavaju: »Kad smo namijenili jubilarne književne nagrade HR za djela zaslužnih književnika Šegedina i Tudjmana, poslužili smo se pravom slobodnih ljudi i javno izrazili svoje mišljenje o dvjema hrvatskim knjigama te na ovaj skroman način nagradili pisce koji su izrazili dio hrvatske stvarnosti danas« (HR 1–22/1972., 159).

Izjava je poslana 25. veljače 1972. Okružnom sudu i Odvjetničkoj komori u Zagrebu te Redakciji NIN-a u Beogradu. Ne znamo kakva je bila reakcija tih ustanova. A koliko mi je poznato ni poslije se o tome nisu izjasnile.

Opširnije i izravnije o »odnosima i suradnji hrvatske emigracije s domovinom« naći ćemo u dosta opširnoj »Izjavi priređivača hrvatske emigracije i članova odbora za jubilarnu nagradu ʽHrvatske Revijeʼ godine 1971.«. Mislim da nema ni jednog dokumenta gdje bi se o političkom, gospodarskom i kulturnom stanju progovorilo tako otvoreno i dokumentirano. Izjava je nastala nakon sloma Hrvatskog proljeća, što se osjeća u svakom njezinu retku. Sva nastojanja oko postizanja slobode i demokracije policija je nemilosrdno gušila, zatvarajući u Hrvatskoj gospodarske stručnjake, književnike, pravnike, studente...

Bilo kakva veza s emigracijom, posjedovanje bilo kakvih emigrantskih glasila, izmjena mišljenja između hrvatskih emigranata i Hrvata koji su živjeli u Hrvatskoj smatrala se zločinom. No to ni na koji način nije moglo ušutkati emigraciju, gdje se nije moglo – kao u samoj Domovini Hrvatskoj – bilo koga optužiti za »fašizam«, što je automatski značilo stjerati nekoga u defenzivu, u okvire krivnje. Takve pa­ušalne optužbe koje bi optuženika odmah smatrale krivcem Hrvati nisu nikada smjeli prihvaćati.

U Deklaraciji se jasno naglašava: »Svaka politička emigracija je već sama po sebi protest protiv neslobodi u svojoj domovini, stoga je njezina prvotna uloga da se sa slobodom posluži u slobodnom svijetu. Hrvatska inteligencija u emigraciji nije napustila svoju domovinu samo pred zatvorom i uništenjem, nego i kao protest zagušivanja slobodne misli. Jednom u slobodi ona nije prestala biti dio svojeg naroda, zato se, dosljedno, sa svim svojim snagama nastavlja boriti za njegovu slobodu, ne priznajući komunistički monopol nad svojom domovinom. Emigracija ostaje više hrvatska i autentičniji je dio svoga naroda nego tudjinski komunizam, koji ne samo da nije znao pronaći i izgraditi most k tom narodu, nego nastavlja zatvarati i tjerati s rodne grude i nove naraštaje, koje je sam odgojio. Odatle niču naša prava i dužnosti upozoriti naš narod, kao i vanjski svijet – pisanjem, sastajanjem, predavanjima, govorima, apelima, memorandumima i organiziranjem – na nepravde počinjene nad hrvatskim narodom, kao i na njegovo pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini.«

Izjava završava riječima: »Dižemo svoj glas u ime slobode hrvatske emigracije u obranu naše zarobljene braće u domovini Hrvatskoj!«.^[6]

Novinstvo u Hrvatskoj redovito je bilo u službi komunističkog režima, o čemu postoje brojni dokazi. Sjetimo se samo hajke na Zlatka Tomičića povodom knjige Put k Meštroviću (Buenos Aires: Knjižnica Hrvatske revije, 1965). Tomičić je učinio »strašan grijeh« što je izabrao »kriva« nakladnika. Pisalo se tada čak o tome »Kako je vrag ušao u hodočasnika«, a zapravo jedan od najboljih hrvatskih pjesnika uputio se k znamenitom hrvatskom i svjetskom umjetniku.

Ili drugi primjer iz iste godine: poznati slavist, profesor na prestižnom talijanskom sveučilištu u Rimu, Franjo Trogrančić, objavio je znamenitu antologiju Poeti croati moderni (Milano: AllʼInsegna del Pesce dʼOro, 1965). U antologiju je uvrstio suvremene hrvatske pjesnike koje je smatrao antologijskim, bez obzira na to živjeli u Hrvatskoj ili izvan nje. Večernji list od 2. srpnja 1965. je u prikazu te antologije potpuno isključio pjesnike Antuna Bonifačića, Vinka Nikolića, Srećka Karamana, Lucijana Kordića, Rajmunda Kuparea, čak i Viktora Vidu.

Eto kakva vremena bijahu i koliko su ta dva simpozija i jubilarne nagrade u Švicarskoj bili zaista potrebni.

Vinko Grubišić, filolog, književnik i prevoditelj, professor emeritus University of Waterloo u Kanadi. Istaknuti suradnik Hrvatske revije. Dopisni je član HAZU. Recentne publikacije: Latinska poezija srednjega vijeka (2010), Jeronimove hagiografije (u suautorstvu, 2008), Ovidije – riječ trajnija od mjedi (2019), Srednjovjekovna latinska drama (2022). S Vladimirom Bubrinom objavio je dvojezičnu renesansnu čitanku The Glory and Fame / Dike ter hvaljen’ja (2015), s njime uređuje Journal of Croatian Studies (New York).

---

^[1]    Grafemi »đ« i »dj« nisu se uvijek dosljedno razlikovali pa imamo npr. oblik imena »Tuđman« i »Tudjman«.

^[2]    Podrobno je oba simpozija obradio Mauricij Frka Petešić (Novi prilozi bio-bibliografiji emigrantske Hrvatske revije, Matica. Mjesečna revija Hrvatske matice iseljenika, god. LXXII, br. 8–9, Zagreb, 2022., 32–35; Novi prilozi bio-bibliografiji emigrantske Hrvatske revije, Hrvatski iseljenički zbornik 2023., Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 2023., 335–343, sažetak na engleskom i na španjolskom). Autor iznosi najbitnije podatke o svim sudionicima te naslove predavanja, na čemu smo mu veoma zahvalni, jer bi bez njegova rada najvjerojatnije dobar dio tih podataka bio zauvijek izgubljen.

^[3]    Za razliku od domovinske Hrvatske revije u emigraciji je to bila Hrvatska Revija, a katkad i Hrvatska revija (ovdje navodimo kao HR).

^[4]    O radu urednika Hrvatske Revije Vinka Nikolića u Argentini te o skromnom životu njega i njegove supruge Štefice u Europi (u Parizu, Barceloni, zatim u Zagrebu) valjalo bi posebno govoriti. Poznato mi je da je imao vrsne povjerenike u različitim zemljama. Jedan od njih, Milan Jurković, živio je u Mississaugi u Kanadi, bio je neumoran prodavač i promicatelj HR i knjiga koje je objavljivala Knjižnica Hrvatske Revije. Nije imao vozačku dozvolu niti je bio ikada vlasnik automobila, ali rijetko se moglo zamisliti neku hrvatsku zabavu, banket ili piknik, a da ga netko ne bi dovezao s torbama knjiga. Eto, to su ljudi zahvaljujući kojima je moglo biti objavljeno gotovo 21 000 stranica Hrvatske Revije i 66 knjiga koje je objavila Knjižnica Hrvatske Revije. Naravno, troškove oko tiskanja nekih knjiga djelomično su snosili i njihovi autori, a o kakvim honorarima nije se moglo ni pomišljati.

^[5]    U HR, kao i u emigrantskim publikacija općenito »đ« se nerijetko piše kao »dj«, ali to ipak ne utječe na izgovor, jer svatko će razlikovati »dj« kao alograf za »đ« i »dj« kao »d+j« (»tuđina«, »tudjina«, »podjednako«).

^[6]    »Odnos i suradnja hrvatske emigracije s domovinom – Izjava priređivača na II. Simpoziju i članova odbora za jubilarnu nagradu« tiskana je više puta i dijeljena posvuda među izbjeglim Hrvatima.