Deset godina od ulaska u EU: povratak na Zapad s novom ulogom

Kad bismo povijest promatrali ciklički, mogli bismo reći da se ulaskom u Europsku uniju Hrvatska vratila kući. Dakle, tamo gdje je bila prije stotinjak godina – na političkom Zapadu. Naime, raspadom Austro-Ugarske 1918. Trojedna kraljevina se nasuprot iredentističkim ambicijama zapadnih susjeda okrenula prema Istoku, stupivši u južnoslavensku svezu koja će, prvo u monarhističkoj te poslije u socijalističkoj formi, potrajati do 1991. Obnovljenim međunarodnim subjektivitetom, Hrvatska je od samog početka svoje državne neovisnosti težila prema ponovnoj integraciji sa Zapadom, što je i postigla prije deset godina ulaskom u Europsku uniju. Moglo bi se stoga zaključiti da je time zatvoren povijesni krug kojim se Hrvatska vratila tamo gdje je bila sto godina prije.

Međutim, iako se s pravom može ustvrditi da se Hrvatska vratila kući, potrebno je također uočiti da se nije vratila pod istim uvjetima, a ni nužno s istom ulogom. Jer kao što je to još u 18. stoljeću isticao napuljski filozof Giambattista Vico (The New Science, Yale University Press, 2020), povijesna putanja nije puko kretanje ukrug, nego poput spirale prolazi kroz iste meridijane ali u novim pozicijama i okolnostima te s novim ciljevima i ulogama. Kako bismo bolje razumjeli novu poziciju i ulogu Hrvatske nije dovoljno osvrnuti se samo na događaje kod nas nego je potrebno obratiti pozornost na cjelokupni međunarodni kontekst. Tim više što živimo u vremenima kada se međunarodni poredak mijenja i, kao što to uvijek biva, takve promjene presudno utječu na naš položaj u svijetu. To je uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman kada je kao autor Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske istaknuo kako je hrvatski narod potvrdio svoju državnu samobitnost u kontekstu »promjena međunarodnog poretka u Europi«. Naime, pad Berlinskog zida i kraj hladnoratovskih podjela omogućili su ne samo demokratske promjene u bivšim komunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe nego i povezane procese nacionalne emancipacije i istovremene integracije novih suverenih država u zapadne strukture, to jest u NATO i Europsku uniju.

Na prvi pogled izgleda kontradiktorno što se nacionalna emancipacija i stvaranje neovisne države stavlja u kontekst procesa europske integracije, koja podrazumijeva dijeljenje suvereniteta u nadnacionalnoj strukturi. Potrebno je, dakle, podrobnije proučiti takvu situaciju.

S jedne strane, činjenično je nesporno da su države nastale nakon raspada višenacionalnih komunističkih tvorevina vidjele u NATO-u i Europskoj uniji garanciju vlastite sigurnosti i afirmaciju novostečene neovisnosti o dotadašnjoj dominaciji. Za baltičke republike, ili danas za Ukrajinu, okretanje prema Zapadu je bio odgovor na hegemonske pretenzije Moskve. U našem slučaju, to je bio odgovor na slične pretenzije Beograda. Međutim, na te geopolitičke stvarnosti će reakcionarne snage, kako one ideološki obojene tako i one interesno potaknute iz centara bivšeg SSSR-a ili SFRJ, suprotstaviti narativ o novoj vrsti podčinjenosti i vazalstva prema Bruxellesu i Washingtonu. Zbog toga je ipak potrebno nešto dublje razmotriti odnos između europskih integracija i koncepta nacionalne suverenosti.

Europa i nacionalna suverenost

Tijekom povijesti je Europa prolazila kroz faze integracije i fragmentacije. Nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. stoljeću, kontinent je politički fragmentiran u veliki broj manjih jedinica. Kao što ističe Hilaire Belloc (Europe and the Faith, Cosimo Classics, 2007), u takvoj situaciji je Crkva sačuvala baštinu antičkog svijeta u obliku rimskog prava i grčke filozofije, kao i duhovno jedinstvo Europe autoritetom rimskog Pape nad kršćanskim narodima. Nakon kraćeg razdoblja ujedinjenja Zapadne Europe u 8. stoljeću pod Karlom Velikim, u srednjovjekovnoj Europi će ostati neostvarena ali ipak živa aspiracija za ponovnim ujedinjenjem pod političkim vodstvom Cara i duhovnim autoritetom Pape.

Međutim, protestantska reforma i kasniji Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata dali su smrtni udarac takvoj koncepciji jedinstvene i kršćanske Europe. Vrijednosna fragmentacija Zapada zauvijek je onemogućila ideju ujedinjenja pod političkim vodstvom Cara i duhovnim autoritetom rimskog biskupa. Štoviše, vjera više nije mogla biti organizirajuća koncepcija europskog poretka. Nju je na Vestfalskom miru 1648. zamijenila koncepcija nacije, odnosno nacionalne suverenosti. Time je institucionalizirana političko-pravna teorija Jeana Bodina (Sixs Books of the Commonwealth, Blackwell, 1955) te započeta moderna era međunarodnih odnosa, na temelju poštivanja suverenosti svake nacionalne države u Europi.

Koncepcija suverenosti je tijekom vremena doživjela značajnu evoluciju ili čak revoluciju, kao što je bio slučaj padom Bastilje 1789. i demokratizacijom samog pojma suverenosti. Naime, Francuskom revolucijom i ekspanzijom revolucionarnih ideja diljem europskoga kontinenta za vrijeme Napoleonovih ratova, nositelji suverenosti više nisu mogli biti isključivo kraljevi, nego ih je u toj ulozi zamijenio narod. Takva je revolucionarna baština prisutna u gotovo svim modernim demokracijama, pa tako već u prvom članku Ustava Republike Hrvatske možemo pročitati kako »vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu«. U tom smislu sve su današnje zapadne demokracije, ali i zapadne ideološke platforme, u većoj ili manjoj mjeri djeca Francuske revolucije. Paradoksalno, to vrijedi i za konzervativne snage. Unatoč početnom suprotstavljanju Francuskoj revoluciji, bilo u reakcionarnoj formi Josepha de Maistrea ili u liberalnijoj varijanti Edmunda Burkea, konzervativci danas svoju političku doktrinu i djelovanje temelje upravo na revolucionarnoj koncepciji narodne suverenosti, nasuprot nadnacionalnim europskim institucijama.

Narodna suverenost je dakako dovela do demokratizacije obrazovanja i zdravstva, a time i do mjerljivoga društvenog napretka. Međutim, isto tako je dovela do koncepcije »građanina-vojnika«, odnosno narodne obrane. U stalnoj konkurenciji suprotstavljenih sila u fragmentiranoj Europi to je pak dovelo do sudjelovanja cjelokupne populacije u ratnim vihorima i time, nažalost, do milijunskih žrtava.

Pritom se individualizam, kao temelj prevladavajuće liberalne ideologije u 19. stoljeću, prirodno manifestirao u međunarodnim odnosima u formi nacionalizma. Kao što je društvo bilo tumačeno kao skup pojedinaca, a klasična teorija zajedničkog dobra zamijenjena koncepcijom individualnih prava i interesa, tako je u međunarodnim odnosima istaknut nacionalni interes kao najviša legitimirajuća koncepcija za djelovanje države. Kao krajnja konzekvencija takve perspektive, autonomija političke sfere je podignuta na razinu potpune neovisnosti o socijalnoj etici. Slijedeći takvu putanju, nakon početne identifikacije s liberalizmom u 19. stoljeću, nacionalizam se na početku 20. vijeka nastavio razvijati u promijenjenom kontekstu slabljenja klasičnog liberalizma i sve snažnijeg prodora dijalektički suprotstavljenog socijalizma. Tako se nakon Prvoga svjetskog rata, Oktobarske revolucije i krize kapitalizma tijekom velike depresije, nacionalizam u poraženoj i poniženoj Njemačkoj manifestirao u antiliberalnoj varijanti, odnosno u formi nacional-socijalizma. To je pak dovelo do Drugoga svjetskog rata, holokausta i moralnog bankrota dobrog dijela Europe.

Pritom je u tom svojevrsnom europskom građanskom ratu u dva dijela (1914–1918. te 1939–1945), Europa sama srušila postojeći eurocentrični međunarodni poredak. Ona je time izgubila suverenost u smislu odlučivanja o ratu i miru. Naime, o tome više nisu mogle presudnu odluku donijeti europske države, nego nove svjetske velesile izvan Europe, to jest Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez.

U tim i takvim okolnostima, demokršćanski državnici poput Schumana, Adenauera i De Gasperija odlučili su vratiti u igru vjersku dimenziju kako bi obnovili Europu. Bilo je to tri stoljeća nakon što je na Vestfalskom miru vjera zamijenjena koncepcijom nacije i nacionalne suverenosti kao organizirajuće koncepcije europskog poretka. Dakako, utemeljitelji današnje Europske unije nisu vratili vrijeme unatrag. Nisu ukinuli nacionalne države ni modernu koncepciju nacionalne suverenosti, nego su ju na svojevrsni postmoderni način redefinirali i ograničili. Oslanjajući se na personalističku filozofiju Jacquesa Maritaina (Integral Humanism, Freedom in the Modern World, and a Letter on Independence, Revised Edition, Notre Dame Press, 1996) i njegov kršćanski ili integralni humanizam, istaknuli su kako je dignitet svake ljudske osobe iznad ovlasti nacionalne države. Time su joj presudno limitirali moć i konceptualno subordinirali etičkim načelima. Pritom su razvili nadnacionalnu strukturu podijeljene suverenosti kako bi modernu logiku sukoba zbog nacionalnih interesa zamijenili, ili barem ublažili, svojevrsnom postmodernom logikom suradnje zbog postizanja zajedničkog dobra.

S druge strane, iz kršćanskoga socijalnog nauka preuzeli su princip supsidijarnosti kako se ne bi razvlastio nego prihvatio legitimitet nacionalne države i interes svakoga pojedinog naroda, odnosno postigao sklad između država članica i cjelokupne europske zajednice. Istom su logikom traženja društvenog sklada iz društvenog nauka Crkve također uzeli princip solidarnosti te su na taj način zamijenili individualističku koncepciju kapitalizma europskim modelom socijalne tržišne ekonomije, a marksističkoj koncepciji klasne borbe suprotstavili su ideju i praksu socijalnog dijaloga.

U geopolitičkom smislu, utemeljitelji današnje Europske unije su se u kontekstu hladnog rata jasno svrstali na stranu Zapada. Oni su u transatlantskom savezništvu sa SAD-om, kao vodećom demokracijom svijeta, vidjeli dvostruku garanciju – onu protiv povratka fašističkih ideologija u Europi, te onu protiv komunističke prijetnje koju je tada u prvom redu predstavljao Sovjetski Savez.

Takvo transatlantsko savezništvo, ali i takav model europskih integracija su Zapadu osigurali politički, društveni i ekonomski napredak, a u konačnici i nadmoć nad komunističkim diktaturama u Srednjoj i Istočnoj Europi. Zbog privlačnosti takvog europskog modela Hrvati nisu pobjedu Zapada u hladnom ratu shvatili kao prijetnju, nego kao priliku za vlastitu emancipaciju i napredak. Zahvaljujući uspjehu europskoga mirovnog projekta, Slovenija i Hrvatska, koje su u bivšoj Jugoslaviji prednjačile u prozapadnim težnjama, nisu više morale strahovati od iredentističkih, hegemonističkih i ekspanzionističkih pretenzija zapadnih susjeda, kao što je to bilo u prošlosti. To je pak omogućilo demokratsko izabranim vodstvima u Ljubljani i Zagrebu posve novo postavljanje prema Beogradu, otvoreno suprotstavljanje hegemonističkoj politici Slobodana Miloševića, proglašenje neovisnosti, u slučaju Hrvatske skupocjenu ali ipak uspješnu obranu od agresije, te na kraju afirmaciju vlastite državnosti pridruživanjem zajednici europskih demokracija.

Nova uloga Hrvatske

Međutim, ovoga puta se pridruživanje Zapadu dogodilo u drugačijim uvjetima s obzirom na situaciju prije 1918. Na­ime, unatoč svim nedaćama i patnjama, 20. stoljeće nije bilo izgubljeno razdoblje za Hrvatsku. Nije to bilo puko kretanje ukrug kako bismo na kraju završili ondje gdje smo bili na početku. Hrvatska je 1918. izišla iz nereformiranog i zaostalog carstva, u kojem je bila zadržala nacionalni identitet i povijesno državno pravo, ali nije bila država u modernom smislu tog pojma. Zatim je sedam desetljeća bila odvojena od Zapada da bi se ponovno vratila, ali sada kao neovisna država, suverena u onoj mjeri i na onaj način na koji su to danas i ostale nacionalne države u Europi, te s ambicijom da u 21. stoljeću zauzme centralniju ulogu u Europskoj uniji.

Nije to mala ambicija i nije ju jednostavno ostvariti. Zauzeti centralniju poziciju u Europi znači pomaknuti se s periferije. A to je nešto sasvim novo za Hrvatsku, za razliku od pripadnosti Zapadu. To je veća paradigmatska promjena od samog ulaska u EU. Jer je Hrvatska i prije bila na Zapadu, odnosno bila mu je »antemurale christianitatis« dok se kršćanstvo prihvaćalo kao organizirajući princip europskog poretka. No, periferna uloga se urezala u percepciju vlastite uloge do te mjere da se u puku pjevalo o tome kako »odavno smo graničari stari«. Ulaskom u Europsku uniju ponovno smo postali dio Zapada, ali pozicionirani na njegovoj vanjskoj granici, to jest na periferiji. Novi izazov je, stoga, pomaknuti se s periferije, ne ostajati predugo u ulozi graničara, jer nas povijest uči kao takva periferna pozicija donosi sa sobom rizike za nacionalnu sigurnost i razvoj.

Takav pomak je ovoga puta geopolitički moguć jer su se u široj europskoj slici granica i utjecaj Zapada ipak znatno pomaknuli prema istoku, posebice u odnosu na situaciju koja je bila u prošlom stoljeću nakon spuštanja željezne zavjese od Baltika do Jadrana. Danas su Baltik i Jadran zapadna (NATO-ova) mora, a geopolitički sukob se pomaknuo na Crno more. Daleko iza te nove crte razdvajanja ostaje još nedovršen posao europeizacije Zapadnog Balkana, koji je doduše već okružen članicama NATO-a i EU-a ali još ima potencijala za stvaranje nestabilnosti. Unatoč takvim izazovima iz susjedstva, Hrvatska se već sada razvija, na primjer, kao energetski »hub« za Srednju Europu koji je osobito važan za Austriju, Mađarsku, Sloveniju i Bavarsku, ali i za sam europski jugoistok, sa svim geopolitičkim reperkusijama takvoga novog položaja.

U tom procesu preuzimanja centralnije uloge u Europi iznimno je važan korak učinjen početkom ove godine ulaskom u eurozonu i schengenski prostor. Veća i dublja integracija u europskom sustavu podijeljene suverenosti, o kojemu smo unatoč proklamiranoj nesvrstanosti suštinski ovisili još dok smo bili u Jugoslaviji, ne razvodnjava nego afirmira hrvatske pozicije u međunarodnim odnosima. Iz te pozicije, kao jedna od rijetkih država koja je ujedno članica NATO-a, EU-a, Schengena i eurozone, koristeći se polugama i instrumentima koji su nam time na raspolaganju, moramo sada pomaknuti granicu Zapada dalje od naših državnih granica, to jest dalje prema jugoistoku. Kao što je Njemačkoj nakon ujedinjenja bilo u interesu proširiti EU na Poljsku i Srednju Europu; ili kao što je to danas isto tako u interesu Poljske u odnosu na Ukrajinu (unatoč povijesnim sukobima među tim narodima), tako je i Hrvatskoj u strateškom interesu pomaknuti granicu EU-a prema jugoistoku. Jer se naša geografska pozicija ne može promijeniti, ali širenjem zapadnoga kruga ta pozicija postaje centralnija u odnosu na cjelinu. Ne samo u zemljopisnom smislu nego u prvom redu u političkom, gospodarskom i društvenom aspektu.

Dunavska, savska i jadranska smjernica hrvatske politike prema susjedstvu

Naša pozicija na Zapadu prije 1918. bila je takva da nam je tadašnji centar nametnuo ulogu graničara koju smo morali izvršiti kao narod na periferiji Carstva i bez državne suverenosti. Danas, kao narod s istim pravima kao ostale države članice Europske unije, te s većim utjecajem u europskim institucijama nakon ulaska u eurozonu i Schengen, imamo priliku oblikovati i implementirati europsku politiku prema našem susjedstvu, svjesni da jedino integracijom tog prostora u EU možemo izgraditi održivu arhitekturu mira i sigurnosti. Drugim riječima, kako bismo izbjegli situaciju po kojoj bi dugo bili čuvari granica Zapada, a time izloženi nestabilnostima i sigurnosnim prijetnjama s jugoistoka, naša je strateška uloga i zadaća europeizirati regiju Zapadnog Balkana, onemogućiti hegemonističke pokušaje bilo koje države na tom prostoru kao i pokušaje regionalnih i globalnih geopolitičkih rivala Zapada da se na tom prostoru posredno razračunavaju sa Zapadom.

Tri su smjera djelovanja kojima hrvatska politika može ostvarivati takve strateške ciljeve, a koje simbolički možemo nazvati dunavskim, savskim i jadranskim. Kao rijeka Dunav koja Balkanski poluotok povezuje sa Srednjom Europom, Hrvatska ima posebnu ulogu da unutar europskih institucija zauzme centralniju poziciju u definiranju i provedbi politike proširenja. Sposobnost za takvu poziciju je već pokazala tijekom predsjedanja Unijom 2020. kada je Zagreb potaknuo i postigao konsenzus 27 država članica o novoj metodologiji proširenja i time deblokirao europski put za Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Nije manju ulogu imala Hrvatska ni prošle godine kada se redefinirala politika prema Bosni i Hercegovini, te nakon institucionalnih pomaka (koji su doduše bili više plod odluka visokog predstavnika nego domaćih političkih čimbenika) dodijelio status kandidata. Osim toga, od 2010. Hrvatska je sa Slovenijom uspostavila inicijativu Brdo-Brijuni kojom potiče europeizaciju cijeloga Zapadnog Balkana.

Kao članica koja ima najsvježija iskustva o pristupnim pregovorima, Hrvatska je razvila sustav tehničke pomoći i prisutna je svojim kadrovima i projektima u svim zemljama susjednoga Zapadnog Balkana. To joj daje bolji uvid ali i mogućnost usmjeravanja procesa, time da se implementacijom nove strategije razvojne suradnje moraju povećati institucionalni kapaciteti na ovom području. Pritom se ne smije zanemariti meka moć koju Hrvatskoj u susjedstvu daju uspjesi u sportu, glazbi i kulturi u najširem smislu te riječi, trgovinskoj razmjeni, a koju dodatno potenciraju i oplemenjuju pripadnici hrvatskih manjinskih zajednica u tim zemljama, odnosno hrvatskog naroda u BiH. Kroz sve te oblike djelovanja šire se, izravno ili neizravno, europske vrijednosti i standardi na prostoru jugoistoka kontinenta.

No, uz te procese europeizacije potrebno je voditi računa i o geopolitičkim realnostima na još trusnom terenu Zapadnog Balkana. U tom pogledu, dva su glavna čimbenika koji s različitim intenzitetima vode sigurnosnu konkurenciju, a to su srpski i albanski. Naime, od šest država Zapadnog Balkana, jedino Srbija i Albanija imaju kapacitet projicirati utjecaj preko svojih granica. Srbija je međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878. i kao bivši centar jugoslavenske države ima funkcionirajuću administraciju i sposobnost obavještajnog djelovanja na tom prostoru. Albanija je neovisna država od 1912., ima manji administrativni kapacitet od Srbije (iako ga je nakon ulaska u NATO znatno poboljšala), ali zato ima puno veći demografski potencijal na kojemu može razviti regionalni utjecaj.

Za europsku i hrvatsku sigurnost je važno da ta dva faktora na Zapadnom Balkanu budu u ravnoteži, da se ih usmjeri prema europskim reformama i integracijama te neutralizira utjecaj geopolitičkih rivala Zapada na njih. Kako bi se onemogućila bilo kakva hegemonska politika također je iznimno važno poduprijeti i osnažiti neovisnost i prozapadnu orijentaciju ostalih država u regiji, to jest Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije. Na tom tragu, uz dunavsku, Hrvatskoj su od presudne važnosti savska i jadranska smjernica. Pod savskom se misli na sve potrebniji trilateralni dijalog s BiH i Srbijom o nizu tema: od sigurnosti, migracija, procesuiranja ratnih zločina, rješavanja pitanja nestalih osoba i svih aspekata implementacije Daytonskog sporazuma do energetike i trgovinske razmjene. S druge strane, Hrvatska od 2017. već ima strukturiranu jadransku trilateralu s Crnom Gorom i Albanijom kao adekvatnu platformu za politički, sigurnosni i gospodarski dijalog te polugu za promicanje europskih vrijednosti i standarda na istočnom Jadranu.

Latinska, germanska i slavenska komponenta Europe

Takvim pristupom, umjesto dugotrajne uloge graničara, Hrvatska će potencirati ulogu graditelja mostova prema jugoistoku Europe. To će joj pak olakšati i omogućiti centralniju ulogu u samoj Europskoj uniji, također izgradnjom mostova između njenih temeljnih komponenti.

Naime, nakon Drugoga svjetskog rata razvoj europskog integrativnog procesa ovisio je ponajprije o ravnoteži, međusobnom razumijevanju i suradnji između latinskog i germanskoga kruga zemalja, time da su Francuska i Njemačka činile sam nukleus takve koncepcije. Nakon hladnog rata i proširenja EU-a na bivše komunističke države, dodala se slavenska komponenta s Poljskom kao najvećom zemljom među novim članicama, koja je posebnu geopolitičku relevantnost poprimila nakon ruske agresije na Ukrajinu.

Upravo je ta ruska agresija bila poziv na buđenje, kao što je Josep Borrell naveo u Strateškom kompasu Europske unije 2022 (A Strategic Compass for a Stronger EU security and defence in the next decade, www.consilium.europe.eu, 2022), odnosno na revalorizaciju europskog zajedništva i suspenziju procesa fragmentacije koji je bio na djelu i često se manifestirao u sukobima između Sjevera i Juga zbog fiskalne politike i migracija, te Zapada i Istoka Europske unije zbog migracija, kohezije, odnosa prema Moskvi (s određenim iznimkama) te temeljnih pitanja demokracije, ljudskih prava i vladavine prava.

Nema nikakve sumnje da za uspješno suočavanje sa sigurnosnom prijetnjom koju danas predstavlja Putinova Rusija, a posebice u svijetu koji sve više poprima obrise novog tipa bipolarizma zbog rivalstva između SAD-a i Kine, Europska unija mora pronaći novu unutarnju ravnotežu. Bez obzira na institucionalnu formu koju će ona poprimiti (na primjer, uvođenjem glasanja s kvalificiranom većinom u vanjskoj i sigurnosnoj politici), ona će biti održiva i učinkovita samo ako bude rezultat kompromisa, dogovora i nove ravnoteže između latinske, germanske i slavenske komponente.

Zbog svoje specifične i burne povijesti Hrvatska u svom nacionalnom identitetu ima ugrađene sve tri komponente i time je u dobroj poziciji da preuzme centralniju ulogu u Europi profilirajući se kao most među njima i graditeljica europskoga konsenzusa. U tom pogledu Hrvatska može iskoristiti svoje članstvo u inicijativi Triju mora (koju je svojedobno pokrenula s Poljskom), MED-9 (koja okuplja mediteranske članice EU-a) te posebnih odnosa koje tradicionalno ima s germanskim krugom zemalja, a koji se manifestira u inicijativama poput trilaterale s Austrijom i Slovenijom, Hrvatsko-bavarske komisije, itd.

Na taj način, samo deset godina nakon ulaska u EU i povratka na politički Zapad, Hrvatska je danas u poziciji da nove promjene u međunarodnom poretku iskoristi za preuzimanje nove i centralnije uloge u Europi. Zbog realne valorizacije takve pozicije, valja se pritom prisjetiti kako državne tvorevine u kojima je Hrvatska bila prije neovisnosti nisu uspjele preživjeti promjenu svjetskog poretka. Moćna Austro-Ugarska raspala se nakon kraja Prvoga svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija u vihorima Drugoga svjetskog rata, a nesvrstana SFRJ krajem hladnog rata. Za razliku od njih, Republika Hrvatska ima priliku ne samo preživjeti promjenu međunarodnog poretka kojoj danas svjedočimo nego poboljšati svoj položaj i odigrati važniju ulogu u Europi. Time naravno ne prestaje potreba za rješavanjem problema kojih Hrvatska ima u raznim segmentima svoga državnog funkcioniranja i društvenog života. No, upravo je zbog njihova rješavanja ključno osvijestiti sadašnje geopolitičke mogućnosti te više cijeniti postignuća koja je Hrvatska ostvarila u prvih deset godina članstva u Europskoj uniji.

Davor Ivo Stier, političar i diplomat. Bio je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, zastupnik u Europskom parlamentu te savjetnik predsjednika Vlade Republike Hrvatske za vrijeme pristupnih pregovora s EU i NATO. Trenutačno je potpredsjednik saborskog Odbora za međuparlamentarnu suradnju i potpredsjednik Kluba Europske pučke stranke u Vijeću Europe.