Ante Starčević 1823. – 1896. – 2023.

Prije 200 godina, 1823., rodio se u mjestu Veliki Žitnik kod Gospića Ante (Antun) Starčević. Jedan je saborski govor (1888) započeo riječima: »Gospodo! U zadrugi rodjen i uzgojen do moje petnaeste godine (...)«. Odrastao je u siromašnoj Lici, obilježenoj vojnokrajiškim mentalitetom i kućnom zadrugom kao dominantnim oblikom društvene zajednice. Njegova obitelj, otac Jakov i majka Milica, živjela je skroman i oskudan život. Milica, rođena Bogdan, potjecala je iz pravoslavne obitelji iz Široke Kule, a na katoličanstvo je prešla prije prvog braka u domu obitelji Čorak iz Ostrvice. Rod Starčevića, prema predaji, podrijetlom je bio s hercegovačkog područja, ali su od 18. stoljeća nastanjeni u blizini Gospića. Od tada Starčevići, uz obitelj Marković, prevladavaju na prostoru Žitnika. Njemačku pučku školu, tzv. trivijalku, pohađao je u Klancu. Postupno je školovanje i brigu o njemu preuzimao njegov stric, svećenik i jezikoslovac Šime Starčević, župnik u Gospiću i etablirani intelektualac koji se školovao u Zagrebu i Grazu. Tako se s trinaest godina Ante seli prvo u Karlobag, gdje mu stric drži poduku iz hrvatskog i latinskog te ga upoznaje s politikom. Iduće dvije godine nastavio je s privatnom podukom, ali u Smiljanu kod stričeva prijatelja župnika Joze Vlatkovića. Na jesen 1839. odlazi zatim u Zagreb. Živi u sjemeništu, a obrazovanje nastavlja u Klasičnoj gimnaziji – položio je prva dva razreda za koja se pripremao kod kuće i upisao u gimnaziji treći.

Starčević je došao relativno rano u doticaj s politikom, odrastajući u vrijeme tzv. »pripremnog razdoblja« hrvatskoga narodnog preporoda. Kako sam Starčević navodi kada piše Nekolike uspomene, »Za ilirstva nebiaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron«. Posredstvom svojega gimnazijskog učitelja, devet godina starijeg Ivana Mažuranića, prigrlio je ilirsku ideju. U gimnazijskom okruženju upoznaje budućeg prijatelja, političkog istomišljenika koji je u mnogočemu bio njegov antipod: Eugena Kvaternika, sina profesora na Akademiji Romualda Josipa Kvaternika. Nakon što je 1843. završio gimnaziju, do 1845. studira filozofiju na Kraljevskoj akademiji znanosti. Stričevim stopama odlazi potom u senjsko sjemenište, a zatim, po preporuci senjsko-modruškog biskupa Mirka Ožegovića, na studij teologije u Peštu. Za tadašnje prilike Pešta je, uz Beč i Rim, značila važno sve­učilišno središte oko kojeg su se okupljali mladi hrvatski intelektualci. Ondje studira bogoslovlje, filozofiju i »slobodne znanosti«, što znači da sluša povijest, arheologiju, klasične jezike, itd. Ističe se na različite načine: predstavlja se široj educiranoj publici objavljivanjem radova – tijekom školovanja je od 1845. surađivao u Gajevoj Danici, Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili, gdje je slao svoje pjesme i prozna djela. Nakon početnog razdoblja privikavanja na sveučilištu bilježi osim toga izvrsne rezultate. Studij teologije je 1848. međutim prekinuo; prije je još ipak stekao diplomu doktora filozofije (1846). Odustajanje od svećeničkog poziva ostavilo je traga; razočarao je neke svoje podupiratelje, osobito Ožegovića. Svojom je odlukom stekao brojne neprijatelje, što je imalo nešto kasnije i direktne konsekvence pri pokušaju zapošljavanja na mjesto nastavnika na Zagrebačkoj akademiji.

U Pešti je dočekao početak revolucionarnih zbivanja u Habsburškoj Monarhiji, prožet – riječima Pave Barišića – »republikanskim idejama«, koje je »primao i nadograđivao na svojoj Alma mater Pestiensis« (Barišić 2020., 174). Nakon zatvaranja Peštanskog sveučilišta u svibnju, uputio se preko Beča nazad u domovinu. Mladog je Starčevića zanimala ipak prije svega – politika. Obilježja europskog »proljeća naroda«, revolucionarnih zbivanja koja su krenula od Palerma po cijeloj Europi različitim intenzitetom, zahvatila su i Habsburšku Monarhiju. Pod takvim okolnostima Starčevićevo okretanje politici bio je logičan potez, jer su sva nastojanja na kulturno-intelektualnom području, sve ideje koje su kolale sveučilišnim gradovima i koje su mladi hrvatski intelektualci prihvaćali iz različitih okruženja dobila dodatnu dimenziju političkih promjena. Starčević surađuje u Danici i Slavenskom jugu, listu pretežno nacionalno orijentiranih liberala koji su zagovarali radikalniju demokratizaciju i uvođenje ustavne monarhije. U svojim prilozima piše izravno i slobodoumno, ne prežući pred kritikom svih instancija vlasti, pa tako primjerice i svećenstva ili samog Jelačića. P. Barišić u recentnim istraživanjima zastupa tezu da bi se Starčeviću trebalo pripisati autorstvo političkih aforizama koji nastaju pod naslovom »Političke iskrice« (1848/1849) u Slavenskom jugu, a koji su do sada uglavnom pripisivani I. Mažuraniću.

Tijek revolucije, koji je ubrzo doveo do zabrane objavljivanja lista radikalnih ideja i Jelačićevo preuzimanje ovlasti od Sabora, izazvao je kod Starčevića (kao i brojnih drugih) veliko razočaranje. Josip Horvat piše kako se Starčević povlači, prvi ali ne i zadnji put, u sebe, kako postaje »čovjek kontemplacije a ne akcije, umovanja a ne djelovanja« (Horvat, 93). Slom reformskih i revolucionarnih nastojanja 1848/1849. koji je bio definitivan donošenjem Oktroiranog ustava, Starčevića nije naveo na kompromisno mijenjanje političkih uvjerenja koja su se razvijala najviše pod utjecajem prosvjetiteljskih filozofa: J. J. Rousseaua prije svih, a potom i Voltairea, Montesquieua (dioba vlasti i ograničenje moći) i drugih mislilaca od kojih je ideje preuzimao i dalje razrađivao. Kako mu nije uspjela namjera da se na Zagrebačkoj akademiji zaposli kao profesor filozofije i povijesti ili na liceju u Beogradu, okrenuo se odvjetničkom radu. Formalno nije školovan kao pravnik, ali od kraja 1840-ih godina pa sve do 1861. (te poslije ponovno od 1863. do 1871) radi u odvjetničkoj pisarnici svojeg prijatelja Lavoslava Šrama. Istovremeno ne zapušta intelektualnu djelatnost. U Matici ilirskoj djeluje od 1852. do 1855. u funkcijama odbornika i tajnika. U vrijeme neoapsolutizma piše drame (sačuvana je samo jedna, Selski prorok), pjesme, zatim različite feljtone i polemike, najčešće u Narodnim novinama i kao urednik u Nevenu. Pokazuje i smisao za političku satiru. Za objavu je pripremio 1852. i prvo izdanje Istarskoga razvoda s uvodom – izlazi u Arkivu za povĕstnicu jugoslavensku (glasilo Družtva za jugoslavensku povĕstnicu i starine) izradivši latiničku transkripciju toga glagoljičkoga pravnog spisa. U predgovoru tog izdanja o diplomatičkoj uporabi hrvatskog jezika u prošlosti prvi se put uvodi »hervatsko« ime jezika, a ne ilirsko. »Spoznaja o hrvatstvu Istre u srednjem vijeku« koju je zastupao, kako navodi M. Gross, svakako je ishodišna točka buduće pravaške propagande na istarskom području (Gross 1973., 200).

Osobito je važno Starčevićevo polemičko pisanje o jezičnom pitanju ranih 1850-ih godina. Tada se žestoko suprotstavlja tendencijama koje su nastale na temelju utjecajnog članka Vuka Karadžića »Srbi svi i svuda« (izlazi 1849) u srpskim novinama. To je trenutak kada se Starčević definitivno razračunava s ilirizmom i razvija vlastitu koncepciju. On se koristi velikosrpskom perspektivom kao povodom, kako bi etablirao hrvatsku protutežu (1852). Hrvati su naime, smatra Starčević, jedini na području svojeg obitavanja razvili poseban duh koji ih je vodio prema stvaranju nacije, odnosno nalagao drugim narodima da ga prihvate (ako ne žele nestati). Smatrao je da srpsko ime nema etničkog obilježja, kao što ni njihov jezik nije srpski. Tako postavljeno razmišljanje dovelo ga je do predodžbe da su svi Južni Slaveni osim Bugara – Hrvati. Kako bi lakše južnoslavensko stanovništvo proglasio Hrvatima, smatrao je pitanje vjeroispovijesti privatnim (što se poklapalo i s njegovom prosvjetiteljskom filozofijom), pri čemu nikako nije zastupao nasilno pohrvaćivanje Srba ili Slovenaca, jer je smatrao da će se drugi sami od sebe ugledati u Hrvate.

Politička karijera Starčevića je od pada Bachova sustava (1859) opet bila na prvom mjestu. Idejna transformacija koja se odvijala javno, u feljtonima i tekstovima koje je pisao, udaljila ga je od iliraca; ponovno je stekao brojne neprijatelje. Međutim još uvijek nastupa na sceni koja je tada dominantna, pa u Pozoru 1860. kao suradnik objavljuje nekoliko bitnih tekstova. Osim što se u nekim njegovim pisanjima razabire vrlo skriveno razilaženje s političkom koncepcijom Eugena Kvaternika, dominantna je upravo njegova politička filozofija koja se temelji na pozornom čitanju antičkih autora (posebno je vidljiv velik utjecaj Sokratovih ideja) i francuskih prosvjetitelja, ali kojoj je glavni zadatak definirati modernu državu na temelju hrvatskog identiteta. Izbjegavajući aktualna politička zbivanja, praksu koja u vremenima neoapsolutizma nije bila neobična i kod drugih intelektualaca, ipak nije propustio javno polemizirati. Tako u polemici s Erazmom Barčićem afirmira pritom kult Zrinskih i Frankopana s tezom o političkom ubojstvu koje je naredio Bečki dvor. Bilo je to najdalje što se moglo u smislu javnoga kritiziranja dinastije Habsburg bez kršenja zakona. Međutim njegov osobni prijezir prema vladajućoj dinastiji od toga trenutka samo raste i postaje vidljiv u daljnjim nastupanjima, iako uvijek odmjeren i promišljen. Upravo zaslugom kasnije pravaške propagande koju je Starčević poticao, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan postali su antiteze »lojalnim habsburškim podanicima«, Petru Šubiću Zrinskom i Josipu Jelačiću, odnosno simboli hrvatskog mučeničkog i potlačenog položaja u Habsburškoj Monarhiji. Dakle, već 1860. pronalaze se, manje ili više očiti, elementi koji će ubrzo postati prepoznatljivi aspekti ideologije pravaštva. Sljedeće 1861. imenovan je velikim bilježnikom Riječke županije, a u novoformiranom grobničko-hreljinskom kotaru izabran je jednoglasno kao zastupnik u saboru. Prije zasjedanja sabora u travnju vijećale su o važnim pitanjima same županije, pa je Starčevićeva uloga velikog bilježnika bila istaknuta.

U okviru svog zaduženja napisao je četiri županijske predstavke koje su relevantne jer je u njima, na jasan način, odredio svoje stajalište prema aktualnim političkim pitanjima koje je smatrao temeljnim u odnosu na hrvatsku budućnost. Očita je još jednom postala Starčevićeva sklonost filozofiji i povijesti, njegovo dobro poznavanje europskih filozofskih i političkih uzora te ideali republikanizma koji su se zajedno povezivali u specifičnu nacionalnointegracijsku ideologiju liberalnog usmjerena. Propagirao je duhovne zasade prosvjetiteljstva, osobito kroz načela humanizma i slobode, ugrađujući ih u politički sustav prilagođen hrvatskom specifičnom kontekstu. Tadašnjim je diskursom prevladavala historizacija političke zbilje, pa i pravaška ideologija nastavlja nacionalnointegracijski proces na tragu zastupanja državne predaje hrvatskog plemstva. Bitna je razlika međutim moderni kontekst, dakle uzimanje u obzir utjecaja ideja o državnosti s otklonom prema dinastiji Habsburg koji je davao naročito primjer Ugarske, zatim sloma revolucija 1848/1849. te okvir funkcioniranja Habsburške Monarhije koji je postavljen pod vladavinom Franje Josipa I. na način da bilo kakve značajnije promjene sustava vlasti, osim različitih inačica apsolutizma, nisu bile moguće. Starčevića i Kvaternika je to vodilo do zaključka da su hrvatske težnje prema razvoju višestranačja, prema demokratizaciji suzbijene izvana – a da Austrija svoj despotski karakter ne može promijeniti. Pritom pojam »Austrija« kod obojice često označava i dinastiju ili samog vladara, budući da nisu smjeli izravno napadati prijestolje. Engleski i belgijski parlamentarizam, primjeri koje su voljeli navoditi i Kvaternik i Starčević, dokazivao je da vladar stupa u ugovornu svezu s narodom (koji ga »bira«) – a da se taj ugovor, u slučaju da je vladar nepravedan, može i raskinuti. Dinastija Habsburg u kontinuitetu nije osigurala uvjete slobode i samostalnosti Hrvatske, čime je, smatrao je Starčević, onemogućila politički, gospodarski, kulturni i društveni napredak zemlje. Razočaranost ilirizmom i ograničenim uspjehom koji su preporoditelji postigli, dodatno su osnažili Starčevićeva uvjerenja da razvija vlastitu koncepciju. Nepravde koje su se događale zatim pod neoapsolutizmom, koje je protumačio kao posebno vidljiv izraz nasilne centralizacije i germanizacije, uvjerile su ga da, riječima Mirjane Gross, zbilju u Hrvatskoj i Habsburškoj Monarhiji doživljava »apsolutnim zlom«, dok je slavna hrvatska prošlost u kojoj su Hrvati tzv. gospodujući narod trebala biti inspiracija, dati poticaj da se ostvari »apsolutnom dobro u pravednom društvu samostalne hrvatske države« (Gross 2000., 15).

Iskustvo bečkog centralizma u vrijeme Bachova sustava Starčevića je usmjerilo na put u potpunosti suprotnom dinastiji Habsburg. Pod Franjom Josipom je dinastija naime samo čekala način kako dokinuti lažnu ustavnost i ponovno uvesti neki oblik centralističkog apsolutizma. Starčević se protivio slanju predstavnika u Carevinsko vijeće, a podupirao je i poticao ukidanje Vojne krajine kao korak prema teritorijalnoj cjelovitosti. Smatrao je da je ključno u otporu prema »diktatu« iz Beča razbuditi utrnulu hrvatsku inteligenciju – želio joj je vratiti samopouzdanje i vjeru u hrvatski identitet. Takve namjere su ga odvele i do vlastitih interpretacija hrvatske povijesti. Baš kao i politiku, i povijest je Starčević shvaćao na specifičan način. Za razliku od drugih hrvatskih političara, koji su krenuli putem profesionalnih historiografa, poput primjerice Kukuljevića, Račkog i Smičiklasa (što ne znači da se njihova politička ideologija u određenoj mjeri zrcalila na znanstveni rad), Starčević je povijesne argumente i izvore tretirao unutar vlastite koncepcije filozofije povijesti. Povijest nije proučavao iz perspektive historiografa, nego je u raspravama o njoj vodio filozofsku diskusiju. Nije, poput Račkog – kojeg osobito nije volio, smatrao da je narodu potreban povjesničar. Pouzdao se u snagu filozofije, kontemplacije i meditacije, čime je svakako više bio čovjek 18. nego 19. stoljeća. Suvremeni autori mu unatoč tomu nisu bili nepoznati. Dapače, čitao je engleske, njemačke, talijanske i druge značajne intelektualce; poznavao je i konzervativne i liberalne autore, francuske socijaliste i Marxa.

U svojim je tekstovima političke nazore temeljno razvijao filozofski, s ishodištem u općoj perspektivi. Pritom uvodi niz pojmova koji su zbog svoje kompleksnosti ili specifične definicije koju je Starčević pridao izvan konteksta često bili predmetom različitih zlouporaba. Podjelu na »robove« i »moćnike« Starčević izvodi iz grčke filozofije, točnije od Aristotela. Razrađuje to dalje, razvijajući svoju kovanicu »Slavoserbi« (od lat. sclavus i servus), koja je kolektivno obuhvaćala glavnu zapreku u nastojanju da se duh hrvatskog naroda preporodi sprečavajući prirođenu ljudsku težnju prema slobodi. Pojam međutim ni Starčević ni Kvaternik ne primjenjuju dosljedno. Kada pišu o »Slavoserbima« katkad misle na ilirce, a katkad je riječ o psihološkim i socijalnim karakteristikama političkih suparnika koji su doveli do hrvatskog »sužanjstva« tj. izdali narod – misleći na protivnike pravaša, odnosno pristaše Strossmayera. Iako je Starčević pojam koristio u političkim diskusijama i za srpsko stanovništvo, to se nije, kako zaključuje Pavo Barišić, odnosilo »na etnos nego je to univerzalna politička i etička oznaka kojom se obilježuje određena politika i predstavnici te politike u Hrvatskoj« (P. Barišić 1996., 97). Komplementarno tomu uvodi i pojam »Magjarolci« (složenica od Mađar i Tirolac), kojim podrugljivo kritizira politiku Narodne stranke, koja je prema njemu izdala nacionalne ciljeve. Drugi važan pojam, »Hrvat«, kod njega također ne nosi isključivo klasično značenje etničke pripadnosti ili podrijetla, nego je, kako objašnjava M. Gross, »obilježavao sam[o] onog čovjeka koji je spoznao i doživio povijesnu sudbinu hrvatske nacionalne individualnosti u pravaškom smislu« (Gross 1972., 43). Istina je da su brojni Starčevićevi pojmovi tek kasnijim dodatnim tumačenjima radikalizirani i dekontekstualizirani, ali je u svojim polemičkim raspravama ipak otvorio vrata ekskluzivizmu koji sam prema vlastitim načelima ne bi trebao propagirati.

Odbijao je biti političar, kamoli politički vođa, pa je tako bio prisiljen svoju poziciju filozofa srozati na položaj proroka. Smatrao je da mu je najvažniji cilj objasniti i razjasniti, dakle otvoriti oči inteligenciji kojoj se obraćao, pripremajući je za ostvarenje ideala samostalnosti koji dolazi; sredstva ostvarenja tog ideala nisu ga brinula, kao što ga nije brinuo ni širi puk, kojem se nije obraćao. Mirjana Gross ga je suštinski dobro ocijenila kao filozofa-proroka koji se priklonio koncepciji »totalitarne demokracije« koja po potrebi može prebrisati prava manjina i pojedinca (Gross 2000., 25). Ipak, bio je svjestan modernije koncepcije nacije koja je izvirala iz talijanskog primjera. Po uzoru na druge političare-republikance u Europi, uključivao je u svoje spise svjesno romantičarske elemente koji su graničili katkad i s misticizmom, želeći otvoriti unutar sustava građanskih humanističkih ideala prostor i za nacionalnu isključivost. Zadatak mu je bio uvjeriti hrvatsku inteligenciju u misiju hrvatskog naroda, odnosno usaditi joj dubinski osjećaj samobitnosti, koristeći se argumentom veličanstvene hrvatske povijesti u europskim razmjerima kao ključnim trenutkom mentalnog oslobođenja od podređenosti dominantnim faktorima Habsburške Monarhije – (austrijskim) Nijemcima i Mađarima. Osim toga, Starčević je shvaćao da se cijela Habsburška Monarhija nalazila još od 1849. u određenom stupnju revizije ili redefiniranja koji sve do 1867/1868. (odnosno Nagodbe) nije dobio završni oblik. Upravo je kao veliki bilježnik Riječke županije Starčević formirao nukleus buduće političke stranke, profilirajući postupno ideološke predstavke koje je razvijao od kraja 1840-ih i početkom 1850-ih godina. Vješto je izbjegavao izravno kriviti vladara za aktualno stanje u Hrvatskoj i Monarhiji, iako se to jasno moglo iščitati iz njegovih predstavki. Inzistirao je, oslanjajući se svoje vječite uzore, antičke i francuske filozofe, na tome da je vladar dužan pridržavati se ugovora koji ga veže za hrvatski narod. Kao narodni zastupnik djeluje osim toga u Hrvatskom saboru 1861., prepuštajući bilježnička zaduženja mladom Marijanu Derenčinu do veljače 1862., kada je iz političkih razloga Starčević smijenjen sa svoje dužnosti. Na temeljima predstavki koje je kao bilježnik izradio Starčević je iste godine utemeljio Stranku prava. Učinio je to u suradnji sa svojim prijateljima, nekadašnjim kolegama Peštanskog sveučilišta – Eugenom Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom. Pravaši su svojim programom, a ponajviše djelovanjem samog Starčevića i razvijanjem njegove ideološke koncepcije, u hrvatskoj politici ponudili jedinstvenu modernizacijsku viziju koja je predstavljala spoj tradicije i razvoja.

Saborsko zasjedanje 1861. odisalo je isprva optimizmom; očekivalo se da će se neke ideje i stajališta Hrvatskog sabora 1848. dalje razraditi te da će zemlja (i vladar) krenuti drugim smjerom. Kao i ondašnji saziv, okupio je velik broj istaknutih pojedinaca koji su svojim djelovanjem i idejama obilježili vrijeme koje slijedi (primjerice su to J. J. Strossmayer, F. Rački, I. Mažuranić, L. Botić, M. Bogović, E. Kvaternik i dr.). Na saboru je otvoreno, po nalogu kralja, jedno od ključnih pitanja: odnos Hrvatske i Slavonije spram Ugarske, što je dodatno kristaliziralo pozicije triju hrvatskih političkih tabora: Unionističku stranku, Narodnu stranku i najmanju – Stranku prava. Kvaternik i Starčević su se svojim nastupima i jasnim političkim odrednicama unatoč tomu posebno istaknuli. Starčević tako iznosi jasna i dobro razrađena stajališta o hrvatskom državnom pravu, zalažući se za cjelovitost hrvatskih zemalja i pravo hrvatskog naroda, izvodeći ga iz povijesti, na vlastito određenje odnosno slobodu koja bi trebala voditi do višestranačja. Dok to nije ostvareno, Starčević je apelirao na jedinstvo i složnost; upozoravao je na prijetnju slijepog vjerovanja u Austriju ili Rusiju (čime se jasno ogradio i od panslavizma tj. jugoslavenske ideje koju ne spominje još javno), kao i na to da se Ugarska ugledala u Beč po pristupu kojim nastoji »tlačiti« druge narode Monarhije. Njegova su saborska nastupanja plijenila veliku pozornost: govor od 26. lipnja 1861. jedan je od onih koji je najjasnije iznio ideologiju pravaštva i može se smatrati ishodištem Starčevićeve politike – ubrzo nakon što je izrečen, tiskan je i dijeljen među narodom. Iz misli da narod upravlja sam vlastitom sudbinom i iznad sebe može priznavati samo Boga (što se dakle protivilo autoidentifikaciji Habsburgovaca tj. Franje Josipa kao apostolskog veličanstva) proizišla je poznata krilatica »Bog i Hrvati«, zapravo citat Starčevićeva stalnog uzora, talijanskog političara Giuseppea Mazzinija, koji je pisao »Bog i narod«. Radikalni idealizam međutim nije odgovarao političkoj zbilji u kojoj je Hrvatska, teritorijalno necjelovita i politički slaba u odnosu na druge narode (i probleme) Monarhije. Sasvim je bilo jasno iz dotadašnjeg iskustva da Franjo Josip nije bio spreman popustiti i dopustiti transformaciju države u takvom smjeru. Jednako dosljedno se i Starčević nastavio protiviti Austriji.

Županijske predstavke kojima je zapravo gradio svoju političku ideologiju, a koje nisu reflektirale županiju nego Starčevićev vlastiti stav, dovele su do toga da je skupa s Kvaternikom u Saboru optužen, a potom u Zagrebu i osuđen na mjesec dana zatvora (1863). Nadanja su ipak mogla biti samo kratkotrajna – ukazala su se donošenjem Listopadske diplome, kao ipak lažne najave puta prema ustavnoj monarhiji. Sva takva očekivanja brzo su se rasplinula. Kombinacija manifesta i diplome koji su najavljivali federalizaciju zemlje bili su tek vladarski ustupak iz političke nužde, a ujedno su predstavljali najdalju točku koju je car u tom smislu ikada mislio dosegnuti. Već je veljačkim patentom 1861. ponovno promovirana nova formula centralizma. To je samo učvrstilo predodžbu o krivnji Austrije i dinastije Habsburg, ali i konkretno vladara Franje Josipa. U tom smislu se i Starčevićeva politička vizija našla u konačnom nerazmjeru s općim smjerom kretanja političke zbilje u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i hrvatskim dijelom. Upravo zbog toga Mirjana Gross zaključuje da su pravaši sve do 1880-ih godina djelovali više kao neka vrsta malobrojne »sekte«, koju su podupirali mladi intelektualci okupljeni oko dva vodeća ideologa – Starčevića i Kvaternika, a koja se u političkom smislu obračunavala sa suparnicima (narodnjacima) sve do konačnog prestanka političkih djelatnosti nakon Rakovičke bune (1871) (Gross 1981., 296). To ipak nikako ne znači da je Starčević oko sebe okupljao slijepe sljedbenike i istomišljenike. Vidi se to već na primjeru Kvaternika, čija je politička koncepcija bila sasvim drugačija, ali i drugih suradnika. Osim toga je više puta u svojim političkim spisima poticao originalnost, analitičnost, tražio je od pravaša da misle vlastitom glavom i da se usmjere na kritiku sustava a ne pojedinaca. Dodatno je radikalizirao tezu o Austriji i Habsburgovcima kao vrhovnom zlu, ne odstupajući od svoje koncepcije. Kada se sabor nakon četiri godine ponovno sastao 1865–1867., III. kotar grada Zagreba izabrao ga je ponovno za saborskog zastupnika (što mu je omogućila amnestija za političke delikte). Ondje se oštro sukobljavao sa zastupnicima svih preostalih stranaka, dakle s Narodnom strankom, Samostalnom narodnom strankom (pod vodstvom I. Mažuranića) i Unionističkom strankom; pravaši su u Saboru zapravo predstavljali negaciju ostalih stranaka. Osobito žestoke okršaje vodio je s pripadnicima Narodne stranke, napadajući njihovu politiku kojom navodno ravna Beč.

Početkom 1867. Starčević se javlja kao glavni suradnik humorističko-satiričkog lista Zvekan. Prigodno, na naslovnici lista, ispod natpisa »Zvekan« prikazan je bradati lik sa šeširom i u tradicionalnoj nošnji s fenjerom u desnoj ruci, aludirajući jasno na Starčevićevu ulogu Diogena iz Sinope koji svjetiljkom »traži čovjeka«. List je postao okosnica pravaške propagande, objavljujući relativno malo humorističkih priloga, a znatno više političko-filozofskih rasprava. Kada je došlo do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. nastavio je konzekventno kritizirati narodnjake, smatrajući da je rezultat njihove politike upravo nepovoljnost Nagodbe. Zapravo je oštra kritika Strossmayerovih pristaša približila pravaše, osobito Kvaternika, banskom namjesniku Levinu Rauchu. Starčević se držao po strani, iako mu se navodno nudilo mjesto velikog župana, čak i da preuzme resor predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nadao se, poput Kvaternika, da će politika Napoleona III. odnosno Francuska ponovno u Europi izazvati bitne promjene i omogućiti prevlast načela narodnosti, ali takva očekivanja slomila su se na Bismarckovoj politici i pruskoj vojnoj pobjedi nad Francuskom (1871). Smatrajući nagodbeno stanje štetno za Hrvatsku, a dualizam u Monarhiji oblikom pseudo­ustavnosti, nastavio je strategiju negacije još dosljednije, pri čemu ipak nije kritizirao samog Raucha. Nastavio je svoju »prosvjetiteljsku« djelatnost buđenja hrvatskoga narodnog »duha« i pripremanja za samostalnu državu, pri čemu se i dalje obraćao inteligenciji, u kojoj je vidio ključ daljnjeg napretka.

U to vrijeme istovremeno ponovno radi u Šramovu odvjetničkom uredu. Zatim se 1870. opet kandidirao po pregradskom kotaru za zastupnika. Međutim, nakon neuspjeha Rakovičke bune, koju je Kvaternik organizirao iza leđa Starčeviću, uhićen je i utamničen od listopada do Badnjaka 1871. Monarhijski službeni tisak iskoristio je situaciju da ga optuži definitivno kao prevratnika i izdajicu, formula koja će se ponavljati i u sljedećim godinama nemira (npr. 1883), iako Starčević s time nije imao veze. Nakon izlaska se dulje vrijeme povukao u Jasku, kod svojeg sinovca Davida Starčevića. Obustavljene su stranačke djelatnosti i neko je vrijeme izgledalo da je Kvaternikova smrt zapečatila sudbinu pravaša. Protivno očekivanjima, pravaška politika ipak nije doživjela nikakav slom. Starčević se ispravno odlučio ideologiju dalje afirmirati i širiti publicističkim djelovanjem. Sve vrijeme nepostojanja političke organizacije Starčević naime objavljuje tekstove: njegova glasovita Pisma magjarolcah izlaze prvo u novini Hervat, nastavljaju se u Hervatskoj, potom izlaze u posebnoj knjižici od ukupno dvadeset i sedam pisama (1879), da bi ih poslije širio dalje u nastavcima pravaškog tiska. Razvijao je, u sklopu dosljedne kritike narodnjačke politike koju je krivio za hrvatsku lošu sudbinu, svoju averziju prema jugoslavenstvu i srpstvu kao antitezama hrvatske samostalnosti (npr. u raspravama »Bi li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu« iz 1867. i »Ime Serb« iz 1868., »Pasmina slavoserbska po Hervatskoj« iz 1878). Godine 1871. objavio je i »Naputak za pristaše Stranke prava«, neobičan ali za Starčevića tipičan spis. Nije riječ ni o kakvom konvencionalnom izbornom programu ili općenito programu stranke kakvi su u to vrijeme tiskani, nego o spisu koji neki povjesničari nazivaju s pravom »katekizmom« u trideset filozofskih točaka, kojemu je glavni zadatak bio dati općenite moralne smjernice, poticati homogenizaciju i razvitak duha hrvatskog naroda te ulogu Stranke prava kojoj je glavni zadatak podučavati, razvijati i njegovati taj duh. Konkretna politička akcija ga nije zanimala.

Bio je veliki zagovornik stečevina Francuske revolucije, ali i francuske civilizacije. Dok je Nijemce smatrao »pasminom nečistom«, barbarima bez kulture, protiveći se učenju njemačkog jezika u hrvatskim školama, zauzimao se za proučavanje i poznavanje francuskih uzora. Dnevno je čitao liberalni LʼIndépendance Belge, a u biblioteci skupljao brojne francuske naslove. Povodom stote godišnjice Francuske revolucije, 1889., Starčević u formi članaka koji izlaze u novini Hrvatska piše svoje zadnje veliko političko djelo – »Ustavi Francezke«. Polazeći od misli »sve što Francezka danas ima dobra, dolazi od onog prevrata« (Starčević 1889., 3), hvali revoluciju i republikanizam, analizirajući razvoj francuskih ustava od 1789 (Deklaracija o pravima čovjeka i građanina) tj. 1791. do 1875.

Starčevićev je publicistički rad zadržao pravašku ideologiju relevantnom i prisutnom. Godine 1878. vraća se u politički život i obnavlja Stranku prava: izabran je za zastupnika kraljevičkog i đurmanečkoga kotara, od kada neprekinuto djeluje kao narodni zastupnik u Hrvatskom saboru, zastupajući različite kotare. Osudio je ustanak protiv osmanske vlasti i potom okupaciju Bosne i Hercegovine, što je bilo u skladu s njegovim prijašnjim političkim nazorima. Naime, bosansko muslimansko plemstvo promatrao je kao »hrvatsko plemstvo« koje je ujedno »najčišće« i »najstarije«. Još jednom se okosnica pravaškog djelovanja vraća na svoje početke – na Hrvatsko primorje: od 1878. na Sušaku su pokrenute pravaške novine Sloboda, pa je godinama i sam Starčević ondje boravio. Okretanje Rusiji, i u političkom i u kulturnom smislu (Sloboda inaugurira rusku književnost), Starčević je odobravao utoliko što je vidio mogućnost da snažno Rusko Carstvo svojim djelovanjem na Jugoistoku Europe bude protuteža omraženoj Njemačkoj i da pridonese slabljenju Habsburške Monarhije. Još značajnije, postupno je Starčević modificirao i svoj stav prema Srbima ne inzistirajući više na prijašnjoj hrvatskoj ekskluzivnosti odnosno težnji da svi Južni Slaveni prihvate hrvatsko nacionalno ime. Od 1880-ih godina zagovarao je da su imena Srba i Slovenaca zapravo nametnuta od općeg zla – Austrije (i Rusije) kako bi oslabili Hrvate. Ne smatra ih ravnima Hrvatima jer njihova imena prema njemu nisu nacionalna, nego samo vjerska ili etnička, što ih svrstava u niži rang; svjestan je međutim da je zbog političke situacije u Banskoj Hrvatskoj i široj regiji (Bosni i Hercegovini te Jugoistočnoj Europi u cijelosti) suradnja Hrvata i Srba nužna. Time je otvorio vrata i političkom oportunizmu, ako bi se njegove modifikacije shvatilo na način da su sada pravaši agitirali za glas srpskog stanovništva na izborima. Starčević nikako nije odustajao od svojih načela i konzekventne politike, ali su se pristaše pravaša postupno mijenjali u odnosu na političku zbilju. Oko Kvaternika se počeo stvarati mučenički kult, a sve je više i sam Starčević uzdizan kao prorok i vođa. Sam je to odbijao; u jednom pismu Davidu Starčevića sasvim je jasan: »Ja nisam bio i neću biti vodjom stranke; moji drugovi do mene previše derže, možda zato jer sam medju njimi najstariji, pa kao takav, možda sam za stvar naroda najviše radio. Ja deržim to poniženjem čoveka biti zvonarom ili gončinom čoveka, ili spadati u takovo kerdo« (Horvat, 368). Njegova tendencija da s malim brojem intelektualaca koji razmišljaju originalno potiče razvoj hrvatskog duha i samosvijesti lomila se s tendencijom izdizanja samog Starčevića u novi pravaški živući kult. To je značilo omasovljavanje politike, pojačanu pravašku propagandu i postupno sve veći broj pristaša. Kao takvi, pravaši su ponovno mogli biti politička prijetnja banskom režimu, pa je ban Ladislav Pejačević naredio zapljenu Slobode, a za izbore 1881. upregnuo sav sustav protiv pravaša.

U Zagreb se Starčević trajno vratio tek 1883. Kada je bansku čast preuzeo Károly Khuen-Héderváry, kao pouzdanik Beča i vladara, pravaši su krenuli još otvorenije s napadima na režim i samog bana. Khuen je bio međutim drugačiji političar, s jasnim ciljem slamanja oporbe ne birajući sredstva. Pravaše je suočio s jakim pritiscima, zatvaranjima, izbornim podmetanjima i progonima. Pravaši su odgovarali često teatralnim potezima otpora, što je samo dalo dodatnog povoda za režimsko nasilje i odmazde. Starčević u tome nije sudjelovao – takva strateška agresija nije bila dio njegove izvorne koncepcije. Ograničio se na saborske interpelacije; s ozbiljnijim pisanjem prestao je još od početka 1880-ih godina. Živio je skromno i povučeno, družio se i sastajao s malim brojem ljudi. Horvat navodi kako je jedina njegova strast bio duhan, pušio je često cigare i to su mu prijatelji učestalo poklanjali. Popularnost dvaju ideoloških i političkih oponenata, Strossmayera i Starčevića, zrcali se jasno u književnosti. Neprijeporno je da su obojica imala presudan utjecaj na razvoj hrvatske kulture u 19. stoljeću. Strossmayer je bio konkretniji, ulagao je, promišljao i provodio kulturnu politiku koja je dodirivala sve sfere tadašnje umjetnosti i znanosti. Starčević nije bio ni približno toliko angažiran, ali je vlastitim radom inspirirao druge. Dok Ante Kovačić kao pristaša pravaša u romanu U registraturi (izlazi 1888. u Viencu) karikira negativne osobine Strossmayera prikazujući »Mecenu«, još otvoreniju kritiku Starčevića iznosi Ksaver Šandor Gjalski. Socijalno--politički roman U noći (1886) uvodi lik karizmatskog vođe, odvjetnika Bolića, koji je otvoreno inspiriran Starčevićem. Preko Bolića kritizira se pravaška moć privlačenja jer Gjalski, kao razočarani pravaš, smatra da je Starčević kvario mlade generacije inteligencije svojom ideologijom. Starčeviću je sasvim sigurno paralela sa Sokratom, kojeg su također optuživali da »kvari« mladež – nerijetko bila pred očima.

Stisak Khuenova efikasnoga političkog stroja prisilio je dva protivnika na, barem načelnu – suradnju. Oporbeni tisak je 1893. slavio susret dvaju ostarjelih vođa kao ultimativni znak pomirbe, iako do nje u nekom dubljem smislu nikada nije došlo. Od svakodnevne stranačke politike se postupno udaljavao, ali ju nikada nije napustio sasvim. Njegova se dob ipak osjetila. Mlađi, a već etablirani članovi stranke gurali su prije svega prema primirenju odnosa s ostatkom protukhuenovske oporbe (dakle sa strossmayerovski orijentiranim obzorašima), a paralelno su i dogmatski starčevićanski stavovi u odnosu na Beč i dinastiju dovedeni u pitanje. Prevladala je, kako tumači Mirjana Gross, ideja političkog oportunizma koja je otvorila put drugačijim definicijama pravaštva, što podrazumijeva ideološki odmak od Starčevićeva programa. Starčević je sada doista postao »Stari« (nadimak je, paradoksalno, dobio od mladosti), »demokrat« koji »bijaše političar sobe i kabineta« – kako piše Matoš (Matoš 1955., 565). Naime, već su se 1880-ih godina nazirale moguće smjernice buduće pravaške politike koje su išle u smjeru kompromisa ili djelomičnog napuštanja Starčevićevih izvornih postavki: u želji da se riješe okovi Habsburške Monarhije, pravaši su promišljali mogućnost snažne južnoslavenske zemlje koja bi to omogućila. Alternativni kompromis, onaj s dinastijom, činio se realniji. Habsburgovci Hrvatskoj ne bi omogućili samostalnost, ali bi joj garantirali teritorijalnu cjelovitost i jaču autonomiju – što je na kraju Starčević i podržao, zatraživši da se David Starčević, njegov nekadašnji miljenik, isključi iz zagrebačkoga kluba Stranke prava – zagovarao je naime stari pravaški kurs hrvatske samostalnosti.

Gotovo do pred smrt boravio je u dvije sobe Gajeve ulice 28, odnosno u sklopu stambene zgrade, tzv. Kukovićeve kuće (danas u Hebrangovoj, Gajevoj, Kovačićevoj i Preradovićevoj ulici), gdje su bile smještene i stranačka kancelarija, redakcija Slobode (izlazi u Zagrebu od 1883. do 1886) te tiskara. Tek u srpnju 1895. preselio se u novi »Starčevićev dom« koji je podignut javnim donacijama na prostoru današnjega Starčevićeva trga – sve je pokrenuo i organizirao Josip Frank. Monumentalna zgrada u neorenesansnom slogu koju su izgradili Hönigsberg i Deutsch sugerirala je možda pravašku promjenu pod Frankom – stilski se naime sasvim uklapala u »monarhijsko« uređenje zagrebačke Zelene potkove i novog Trga Franje Josipa. Ironija je htjela da Starčevićev dom bude među prvim zgradama koje je vladar Franjo Josip I. prilikom svojega trećeg posjeta Zagrebu ugledao. U modernom poljepšanom gradu koji je tada trebao slaviti uspjehe dualizma i dinastije Habsburg novi dom nije stršio svojom arhitekturom, ali se simbolički smatralo da umjesto bolesnog i starog Starčevića prijeti bečkom gostu.

Zadnje godine Starčević provodi gotovo sasvim povučen, što je njegov mitski status vjerojatno dodatno podcrtalo. To je vrijeme kada se u javnosti slavi »neki drugi Starčević« od onog realnog. Dobio je svoj Dom, posvećuju mu se knjige, pjesme, Harambašić piše a Vilhar uglazbljuje »Starčevićevu himnu«. Kumičić ga je još za života prozvao »ocem domovine«. Unatoč zdravstvenom stanju Starčević se nije do samoga kraja udaljavao od politike. Kao autor tekstova različitih pravaških publikacija javlja se u listovima Hervatske novine, Hrvatska, Hrvatsko pravo, ali ti tekstovi nemaju više njegovu karakterističnu dubinu i težinu. Sudjelovao je i u raskolu koji se postupno događao u Stranci prava. Istupio je iz stranačkoga kluba zbog sukoba s Franom Folnegovićem te u suradnji s Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Njoj je samo nominalno bio na čelu, jer je konce u stvarnom smislu vukao Josip Frank (otuda naziv frankovci), ali je karizma i ime Starčevića poslužilo da se nova stranka brzo etablira na terenu i okupi pristaše oko sebe. Nastupilo je vrijeme realnih političara-praktičara. Stari idealist preminuo je tiho, 28. veljače 1896.

***

Budući da je još za života stvoren oko njega kult, a na mlade djelovao kao karizmatska ličnost, odmah nakon njegove smrti pisalo se o njemu različito. Osim stranačkih nekrologa, prisjećanja i kraćih biografskih crtica pojavili su se i kritički tekstovi koji su se bavili politikom, socijalnim pitanjima ili kulturom a bili su »nadahnuti« Starčevićevim idejama i duhom. Mahom su to bili intelektualci pravaške orijentacije, poput Jovana Hranilovića, Augusta Harambašića, Nikole Kokotovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Ante Kovačića, pa i nekadašnjeg unionista Higina Dragošića, ili katoličkog modernista Marina Sabića te povjesničara Vjekoslava Klaića. A. G. Matoš se na Starčevićeve misli osvrće učestalo, kritički. U političkom i kulturnom smislu njegove ideje ponovno otkrivaju, razvijaju u različitim smjerovima ili također kritiziraju mladi Tin Ujević, Rude Štagljar i Krešimir Kovačić. Za Starčevića se zanima i August Cesarec. Nezaobilazan je bračni par Eugen i Marija Kumičić, čija je bliskost Starčeviću sačuvala brojne priče, anegdote ali i mitove o Starom. Prva cjelovita biografija iz pera povjesničara pojavila se 1911. – autor joj je bio Kerubin Šegvić, i sam pravaški političar. Unatoč velikom broju podataka, od kojih je dio autor prikupio s pomoću usmene predaje, njegova je biografija romantizirano djelo koje se može više okarakterizirati kao publicistički pokušaj sabiranja različitih podataka, događaja ili sjećanja na lik i djelo Ante Starčevića nego ozbiljna historiografska studija. Tumačenju i ocjenama Starčevićeva nauka Šegvić će se u formi novinskih članaka, feljtona i biografskih crtica vraćati tijekom cijele svoje karijere, povezujući često ideje izvornog pravaštva i aktualnu hrvatsku situaciju.

Već sljedeće godine (1912) Branko Vodnik je objavio književnu studiju ranog stvaralaštva naslovljenu Dr. Ante Starčević. Književna studija iz doba apsolutizma Bachova. Nakon pada Monarhije 1918. i tijekom međuratnog razdoblja, koje je zahvatilo i stotu obljetnicu Starčevićeva rođenja, prevladavaju politički tekstovi koji analiziraju, komentiraju ili ponovno aktualiziraju dijelove njegove ideologije. Gotovo svi važniji hrvatski političari referiraju se u određenoj mjeri na Starčevića i njegove ideje. Pritom nije riječ o znanstvenim monografijama, nego političkim reminiscencijama ili programima koji ideje izvornog pravaštva povezuju s aktualnom hrvatskom situacijom. Tako o njemu pišu uz spomenutog Šegvića još T. Mortigjija, F. Lukas, B. Jurišić te V. Bogdanov, koji je među lijevo orijentiranim intelektualcima zajedno s Krležom isticao Starčevićevu važnost u kontekstu 19. stoljeća. U vrijeme radikalizacije hrvatskih desno orijentiranih intelektualaca njegova se misao osobito zlouporabljivala, a ekskluzivizam i netolerantnost dodatno naglašavala, što doseže vrhunac u vrijeme ustaške NDH, koja je pokušala vidljivo deformirani prikaz Starčevića prilagoditi potrebama vlastitog pokreta, u čemu su sudjelovali i dobri poznavatelji njegova lika i djela. Ali, i u to vrijeme B. Jurišić priprema izbor Starčevićevih spisa 1943., uz predgovor kojim se, pod okolnostima ustaškog režima, nastojalo distancirati od aktualnoga političkoga konteksta. Jasno je ipak da je 1945. nastala šutnja, uz kritičke tonove Viktora Novaka, koji će pronaći poslije snažnu refleksiju jednog dijela srpske historiografije. Šutnju je isprva tek katkad prekidala historiografija – publicističko pero Vase Bogdanova i stručno orijentirana predavanja Jaroslava Šidaka. Uskoro se na tim temeljima na Filozofskom fakultetu razvijao niz stručnjaka koji su trezveno istraživački pristupili temi – od Ljerke Kuntić i Mirjane Gross, Nikše Stančića (dalmatinsko pravaštvo) do Aleksandra Flakera. Potpomognuti kratkotrajnim, ali bitnim poletom koji se dogodio 1970/1971., kada se o liku Starčevića otvorila i šira rasprava među intelektualcima, spašen je od istraživačkog zaborava i osuda koje su dolazile izvan hrvatske historiografije. Mirjana Gross je u razmaku od gotovo tri desetljeća objavila dvije ključne monografije koje su objasnile Starčevićev političko-ideološki sustav na znanstvenim temeljima: Povijest pravaške ideologije (1973) i Izvorno pravaštvo (2000). Samostalna Hrvatska omogućila je propulzivnost proučavanja tema iz političke povijesti, pa se kao istraživački centar za teme pravaštva i Starčevića ubrzo istaknuo Hrvatski institut za povijest sa skupinom profiliranih povjesničara (S. Matković, T. Markus, J. Turkalj, M. Jareb i dr.). U tri desetljeća hrvatske samostalnosti, unatoč tomu što izostaju i dalje stručno pripremljena cjelovita sabrana Starčevićeva djela, ipak su brojne monografije, zbornici i pojedinačni članci uvelike rasvijetlili i razjasnili značaj »oca domovine«.

Literatura

Barišić, Pavo. Filozofija prava Ante Starčevića. Zagreb: HFD, 1996.

Barišić, Pavo. Ante Starčević. Ideali slobode i prava. Zagreb: Školska knjiga, 2022.

Gross, Mirjana. »O nacionalnoj ideologiji Ante Starčevića i Eugena Kvaternika«, Časopis za suvremenu povijest 4/1 (1972), 25–46.

Gross, Mirjana. Povijest pravaške ideologije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, 1973.

Gross, Mirjana. »Nacionalno-integracijske ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja Jugoslavije«, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, ur. Mirjana Gross. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1981., 283–306.

Gross, Mirjana. Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret. Zagreb: Golden marketing, 2000.

Horvat, Josip. Ante Starčević: kulturno-povijesna slika. Zagreb: Tisak Tipografije, 1940.

Kolak Bošnjak, Arijana. »Izbori u Riječkoj županiji i njezini zastupnici na Hrvatskom saboru 1861. godine«, Povijesni prilozi 61 (2021), 467–482.

Matković, Stjepan. Čista stranka prava 1895.–1903. Dom i svijet: Zagreb, 2001.

Matoš, Antun Gustav. Misli i pogledi. Sv. 1. Sastavio i obradio Mate Ujević. Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1955.

Nemec, Krešimir. »Pravaštvo i hrvatska književnost«, u: Jezik književnosti i književni ideologemi, ur. Krešimir Bagić. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola, 2007., 119–129.

Starčević, Ante. Ustavi Francezke. Zagreb: Tiskara Scholz i Kralj, 1889.

Starčević, Ante. Politički spisi. Izbor i predgovor Tomislav Ladan. Zagreb: Znanje, 1971.

Starčević, Ante. Izabrani politički spisi. Izbor i uvodna studija Pavo Barišić. Zagreb: Golden Marketing, 1999.

Šegvić, Kerubin. Dr Ante Starčević: njegov život i njegova djela. Zagreb: Tiskara Hrvatske stranke prava, 1911.

Šicel, Miroslav. »Starčević i Matica ilirska«, Forum 35 (1996), 535–542.

Turkalj, Jasna. »Oblikovanje pravaške nacionalno-integracijske ideologije do hrvatskog Sabora 1861. godine«, u: Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća, ur. Zlatko Matijević i Zdravka Jelaska Marijan. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013., 19–67.

Filip Šimetin Šegvić, povjesničar, docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao 2020. temom »Vlast, politika i kultura u Banskoj Hrvatskoj od 1883. do 1903. godine«. Od 2022. voditelj je Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je knjige Patriotizam i bunt. Posjet Franje Josipa I. Zagrebu 1895. godine (2014), brojnih znanstvenih studija i članaka te urednik nekoliko zbornika.