Zagrebačka katedrala – nekoliko pretpostavki uz obnovu

Osnovna suvremena dilema pri obnovi svakog spomenika jest hoće li temeljne pretpostavke obnove polaziti s dijakronijskog ili sa sinkronijskog stajališta. Organski status spomenika, pa tako i zagrebačke katedrale, jest dijakronijski. Ona je u tisućljeću svoga postojanja nataložila slojeve povijesnih svjedočanstava od kojih svaki, kao svjedočanstvo, ima svoja povijesna prava. To ne znači da su ta povijesna prava uvijek poštovana i da je spomenik naslijeđen u bezbolnom kontinuitetu. Snažna i sveobuhvatna projektna volja katkad je, iz najrazličitijih mogućih razloga, sebi prilagođavala naslijeđeno zdanje. Tako je i zagrebačka katedrala potkraj devetnaestog stoljeća sinkronijskom zahvatu podvrgnula dijakronijsku građu. Sinkronijski zahvat, kakvim se pojednostavljeno može nazvati Bolléova regotizacija, postao je protokom vremena dijakronijski sloj sa svim povijesnim pravima – ujedno jedan od mogućih modela bilo pragmatičnog, bilo estetičnog, bilo eklektičnog ponašanja prema zadanom spomeniku.

Dogodilo se da su dvije katastrofe, u razmaku od stotinu i četrdeset godina, učinile hitnima dvije već ionako »puzajuće« obnove katedrale. Naravno da je pitanje statičkog opstanka zdanja bilo i jest ono prvo koje je određivalo i koje će odrediti pojedine mjere u njemu. Nije, međutim, uvijek jednostavno razlučiti nužno od proizvoljnog. U Bolléovu slučaju, primjerice, iz potrebe za učvršćenjem stupova, nosača poljuljanih svodova, uklonjeni su barokni oltari urezani u stupove. Oltari bi bili uklonjeni i iz stilske volje, ali je statički razlog toj volji pružio nesporno pokriće. Primjer je ilustrativan jer pokazuje kako bi u pitanjima današnje obnove jasnoća općega koncepta imala prethoditi svemu, pa i statičkim zahvatima. Dovoljno je spomenuti nedavne prijedloge pojedinih arhitekata da se tornjevi katedrale u odnosu na građevinu snize na visinu tornjeva Notre-Dame. (Usput: taj prijedlog nije, i nadajmo se da neće biti, realiziran u krupnom mjerilu, ali se simbolično odvio sada, u obnovi nakon potresa, skidanjem Bolléova tornjića s kuće Stanković na Jelačićevu trgu.) Ili mnogo sitnije statičko pitanje: ono koje će se pojaviti kad se bude rješavao problem odnosa svodova i rasvjete crkve.

Spominjući jasnoću općega koncepta, nije teško ustanoviti da je naše doba, poučeno ubrzanjem protoka vremena i sve većom količinom svjedočanstava koja žrtvovana nestaju, naklonjenije, u teoriji, očuvanju i prezentiranju svih povijesnih slojeva spomenika. Dakako, tu uvijek postoji granica funkcije i granica sklada. Za katedralu to znači polje liturgijskih mijena, često tumačenih na vrlo različite načine, kao i polje oscilacija ukusa vladajućih crkvenih velikodostojnika i njihovih oblikovnih opunomoćenika. Da bi se ta sfera subjektivnog u odnosu na javno, nacionalno dobro najvišeg reda svela na najmanju mjeru, potrebno je najprije znati što katedrala jest.

Ono prvo što katedrala jest neistraženo je polje na karti naših arheoloških, povijesnoumjetničkih, povijesnih spoznaja. U danom trenutku Bollé je, rješavajući kriznu situaciju zdanja, otkrio i valorizirao više elemenata iz prošlosti katedrale. No istraživanje njezinih prethodnih slojeva nije bila njegova zadaća: on je maksimalno savjesno radio na njezinu popravku i, kako je Strossmayer rekao, na njezinu poljepšanju. Istraživanje »potonulih katedrala«, nevidljivih zatrpanih slojeva, u ovom trenutku imperativno se nameće kao zadaća koja možda stotinama godina neće više moći koristiti okolnosti slične današnjima: građevne zahvate u tijeku i stanku u funkcijama. Bila bi neprocjenjiva šteta da se dugoročna dobit istraživanja podredi kratkoročnom tempu radova. Jer rezultati istraživanja ne odnose se, napokon, samo na povijest katedrale. Duboka prošlost Zagreba zapravo je nepoznanica koju s vremena na vrijeme protrese neka akcija iz arheološkog projekta »Zagreb prije Zagreba«. Nažalost su u javnosti premalo prisutni sjajni rezultati običnog dizanja poda u samostanu klarisa – Muzeju grada Zagreba – gdje se prošlost srednjovjekovnoga grada odjednom spustila do keltskih zidina i do prethistorijskog naselja. Katedrala i njezin plato nisu slučajno mjesto. Devetstota obljetnica prvog spomena biskupije kao da je preuzela značenje početka povijesti crkve i grada. A njih upravo treba tek istražiti. Ako su u Bolléovo vrijeme željeli biti ljepši, mi želimo biti stariji...

Katedrala je živo biće. Ona je središnja točka grada, njegova os u visinu i u dubinu: u duhovnom smislu, u smislu hraništa povijesti, a nekad u doslovnom smislu tvrđavne obrane. Sve to treba neprekidno održavati. Katedrala nikada nije dovršeno djelo. Postupci njezine obnove mijenjaju se i prema uvjetima njezine okoline. Ista epiderma zagrebačke katedrale i Marije Bistrice pokazuje golemu razliku u stupnju istrošenosti – ne zahvaljujući lošim svojstvima upotrijebljenoga kamena, nego zagađenosti atmosfere velikoga grada. U obnovi zdanja koje je bilo zapušteno gotovo stotinu godina sigurno dolazi do zahvata pojednostavljenja i (radi) pojeftinjenja. Rukotvorne dionice zamjenjuju se industrijskima. Važno je ipak da katedrala ostane svoj vlastiti model i da se novi postupci zasnivaju na prepoznatim bitnim svojstvima.

Jer odnos prema katedrali je i model za grad. Taj je model dopirao do reprezentativne i do skromne arhitekture. Ništa što se na katedrali i oko nje događalo nije ostajalo bez posljedica. Nakon potresa 1880. obnova katedrale uvjetovala je oblikovnu naobrazbu i oblikovnu kulturu Zagreba. I ne samo to: bila je amalgamirajući motiv cijele Hrvatske. Njezin prostorni doseg, kao socijalni i oblikovni poticaj, bio je, pa može biti i danas, slika kolektivne svijesti i savjesti.

Detalj sa sjevernog tornja zagrebačke katedrale; foto: D. Damjanović

Katedrala je ogledno mjesto ambicija i kriterija. Kroz stoljeća za nju je bilo dobro samo ono najbolje, a njezini biskupi i nadbiskupi vezali su za nju i svoje živote i svoja osobna imanja. Nažalost, dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće nisu se, unatoč dobroj volji, uvijek iskazali na toj razini. Od simboličnih nesporazuma valja spomenuti zamjenu Bolléova pokrova od glaziranog crijepa pokrovom od bakrenoga lima. Tako pragmatičan zahvat, koji je u ono doba obrazlagan nemogućnošću da se pronađe odgovarajući crijep, a i željom da se za duga vremena možebitni problemi sigurnosti krova skinu s dnevnog reda, lišio je katedralu ne samo važnog dijela njezine historicističke zamisli nego i Zagreb njegove treperave središnje slike. To se dakako nije dogodilo katedralama susjednih zemalja. Nakon ovoga novog potresa ta je mrlja na povijesti prikazana kao sretan i spasonosan slučaj koji je sačuvao svodove crkve od urušavanja. Vjerojatno se taj lijepi krov nikada više neće vratiti. Ali surovu pragmatičnost toga zahvata ne bi ni u čemu valjalo ponoviti. Kao što nije shvaćeno značenje vanjštine katedrale u slici Zagreba, bilo je nerazumijevanja i prema proporcijama njezine unutrašnjosti. Izvan mjerila postavljen je gipsani model bistričke postaje križnoga puta, djelo odličnih kipara Marije Ujević Galetović i Ante Orlića: dok ono svoj kontekst i svoj status originala ima u krajoliku Marije Bistrice, u katedrali zapravo funkcionira kao replika. Da se ne govori o golemom glagoljičnom natpisu što su ga iza te skupine skulptura urezala u zid Braća Hrvatskoga Zmaja, ranjavajući epidermu crkve u vjeri da se veličina povoda iskazuje veličinom slova. Jednak nesporazum predstavlja dvanaestmetarska replika negdašnje slike s glavnog oltara biskupa Alagovića, kojoj je autor Vladimir Pavlek, akademski slikar vrlo često angažiran u sakralnim zadaćama. Ta slika, kojom se htjela proslaviti devetstota obljetnica biskupije, dimenzijama pobija sve što se u katedrali nalazi, a naše doba definitivno obilježava kao doba kulture surogata. I spomenute skulpture i spomenuta slika mogle bi, međutim, naći svoje bolje mjesto u muzeju sakralne umjetnosti koji ćemo jednoga dana možda ipak doživjeti. Među primjerima nesporazuma ne bi se smjeli zaboraviti golemi lusteri, donacija iz američke kockarnice, također disproporcionalni i agresivni u dimenzijama, replike po formi, blasfemični u kontekstu: svoju otpremu zaslužit će barem prevelikom težinom. I upozorit će na problem svjetla u katedrali kao na pitanje studije rasvjete, a ne dekorativizma rasvjetnih tijela.

Katedrala je, također, ogledno mjesto umijeća nasljeđivanja. Na njoj se primjerno otvaraju problemi odnosa starog i novog, procjene hoće li se vješto i vjerno očuvati stari elementi, ili će se unijeti nove vrijednosti na temelju prepoznavanja duha i strukture zdanja. Gotovo neiscrpan po složenosti bio bi slučaj transformiranja Vinkovićeva portala u novi portal s Frangešovom lunetom. Kao primjer vještog i vjernog očuvanja može se navesti odličan rad kipara Vladimira Herljevića na velikoj Madoni s Djetetom i anđelima, djelu bečkoga kipara Josefa Beyera u izvedbi zagrebačkoga kipara Karla Moraka. Kao primjer pozitivnog unosa novih elemenata valja navesti poziv za nadomještanje uništenih Bolléovih rigalica. Predloženo pragmatično rješenje bilo je da se raspadnute rigalice nadomjeste replikama, odljevima preostalih sačuvanih. Prihvaćeno rješenje bilo je da se suvremenim kiparima dade mogućnost oblikovanja tih fantastičnih bića po mjeri vlastite mašte, ali dakako u zadanim proporcijama konteksta. To je rješenje ostvareno, i na visini katedrale, bliže Božjem oku, nalazi se recept za mnoge buduće nužne postupke na katedrali.

Vrlo kasno prepoznali smo Bolléovo ostvarenje u njegovim vrijednostima. Pritom nismo prestali žaliti za povijesnom autentičnošću i vrijednostima stare katedrale. Iz svega se polako rađa stanoviti hibridni odnos koji bi u čistoću i mjerilo Bolléova prostora rado vraćao dostupne elemente bivše katedrale, a posebno unosio elemente katedrale kao panteona, ili točnije jednoga od panteona hrvatske povijesti. I ta je sklonost legitimna, dok poštuje kriterije kvalitete i proporcije zdanja. Odnosom sinkronije i dijakronije mora ravnati obzir.

Katedrala ima svoga skrbnika i svoga vlasnika. Njezin je skrbnik Crkva, posebno Zagrebačka nadbiskupija. Njezin je vlasnik hrvatski narod. Njegova je ona zadnja odgovornost za daljnju sudbinu toga vrhunskoga, simboličnog spomenika. U tom smislu trebalo bi razbijati ravnodušnost, uključivati javnost, afirmirati ingerencije struke. Jer katedrala smo svi.

–

Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti i književnica, znanstvena je savjetnica-emerita Instituta za povijest umjetnosti i redovna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Autorica je, s Anom Deanović, dosad jedine postojeće monografije o zagrebačkoj katedrali – Zagrebačka katedrala, Kršćanska sadašnjost – Globus, Zagreb, 1988.