Zagrebačka katedrala nekoć, danas i sutra

U Matici hrvatskoj 18. siječnja 2023. u organizaciji Matice i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske održan je okrugli stol o zagrebačkoj katedrali. Namjera nam je bila upozoriti na povijesno, umjetničko i simboličko značenje katedrale za grad Zagreb i hrvatsku naciju, u trenutku kada je obnova nakon potresa prigoda za nužno potrebna istraživanja i novu interpretaciju njezine slojevite, tisućljetne povijesti. Tematski blok od šest članaka koji o toj temi objavljujemo u ovom broju Hrvatske revije odgovara izlaganjima sudionika okrugloga stola i naš je doprinos sučeljavanju s prošlošću i neprekinutom dijalogu s našim prethodnicima.

Katedrala je mjesto euharistijskog slavlja i molitve, ali i mjesto sjećanja jedne zajednice koje seže gotovo tisuću godina unatrag. S nama je od početka našega grada, prvo kao središte njegove biskupske polovice, a od kraja 19. stoljeća kao simbol obnove nakon velikog potresa 1880. godine i sinonim hrvatske državnosti. Pa ipak, »sve što je do sada pisano o zagrebačkoj katedrali započinje i završava hipotezama«, kaže Ana Deanović u knjizi iz sada već davne 1988. godine, koja sve do danas ostaje jedina prava monografija posvećena katedrali. U katalogu velike izložbe »Sveti trag«, održane 1994. godine u Muzeju Mimara, Josip Stošić je zapisao: »Što povijest umjetnosti može reći o povijesnoj činjenici kao što je osnivanje Zagrebačke biskupije kada nije sačuvan nijedan suvremeni artefakt koji bi se sigurno povezao s tim događajem, a nisu obavljena ni arheološka istraživanja kojima bi se možda pronašli ostaci prvobitne crkve i biskupova stana, građevina nužnih za djelovanje takve ustanove, pogotovo kada je u povijesnoj znanosti ostao niz nedoumica pa ne postoji složnost istraživača ni o godini kada se taj događaj zbio, niti o mjestu gdje je bilo njezino izvorno sjedište, pa čak ni o obrednom jeziku...«. Citirat ću i kolegu Vladimira P. Gossa: »Među europskim prijestolnicama, Zagreb je sigurno najmanje istražen. Njegov ključni spomenik, nacionalna katedrala, ostaje gotovo potpuni misterij prije 13. stoljeća«. Sve te primjedbe treba staviti u kontekst povijesnog značenja osnutka Zagrebačke biskupije i izgradnje biskupske crkve: »S osnutkom biskupije, prestaje prapovijest i počinje ʽpravaʼ povijest Zagreba«, kaže Nada Klaić, zaključujući da »biskupija ne bi nastala da Zagreb nije bio naseljeno mjesto od izvjesnog značaja, čvrsta obrambena točka i tradicionalni sveti položaj«.

Zagrebačka je katedrala, dakle, svojevrsna nepoznanica, koja još i danas pod zemljom skriva dobar dio svoje povijesti. Za razliku od drugih katedrala diljem Hrvatske, čija nam je povijest postala dostupna zahvaljujući sustavnim istraživanjima (poput onih koje je vodio upravo Josip Stošić u Dubrovniku), mi ne znamo što sve skriva pretpovijest naše prvostolnice. Zašto je ugarski kralj Ladislav potkraj 11. stoljeća dao podići episkopalnu crkvu – kojoj je namijenio prvorazrednu političku ulogu u namjeravanom prodoru prema Jadranskome moru – upravo na ovome mjestu? Je li moguće da se tu već u karolinško doba nalazilo značajnije svetište? Nemamo jasne obrise predtatarske građevine, pa ni one koja je nastala na njezinu zgarištu u drugoj polovici 13. stoljeća. Njezina kasnija povijest prepuna je pokušaja i odustajanja, približavanja i udaljavanja od prvobitne zamisli i ideala – »okomite misli« gotičke duhovnosti, kako taj ideal opisuje Željka Čorak – na koji podsjećaju prikazi na pečatima zagrebačkih biskupa i analogije s pojedinim crkvama u Francuskoj. Bez sumnje je važnost i uloga katedrale – od rasadišta pismenosti u doba Augustina Kažotića u 14. stoljeću, do bedemima opasane utvrde (Antemurale Christianitatis) u vrijeme ratova protiv Osmanlija, ili, pak, prestižnog simbola glavnoga grada i nacije potkraj 19. stoljeća – utjecala na odgađanje sustavnih arheoloških istraživanja koja bi nas upoznala s njezinim početcima. A možda je to i posljedica »stilske mržnje« koju je moderna osjećala prema historicizmu (Olga Maruševski bi rekla ʽhistorizmuʼ); ili, pak, ideoloških predrasuda, od onih da je Bolléova katedrala ružni pečat germanizma na licu grada (»spomenik germanizatorstva«), ili da je to »Stepinčeva katedrala«, oboje, dakako, obojeno negativnim konotacijama u ideološkom okružju dominantno južnoslavenske i komunističke retorike.

Vrh sjevernog tornja, smješten sa sjeverne strane glavnog pročelja katedrale, stanje 6. rujna 2020. (Dragan Damjanović, Veliki zagrebački potresi, str. 222)

Odabrani tekstovi – nastali povodom okrugloga stola u organizaciji Matice hrvatske i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske – imaju za cilj iznova skrenuti pozornost na umjetničke vrijednosti koje katedrala utjelovljuje kroz svoju arhitekturu, slikarstvo, skulpturu, oslikane liturgijske rukopise i predmete iz crkvene riznice. Oni nas također podsjećaju da katedrala nije samo crkva i mjesto molitve, liturgijski teatar i najstariji arhiv – srednjovjekovni locus credibilis – nego i spomenik, mjesto sjećanja, grobnica, muzej, koncertni podij, jednom riječju, velika povijesna pozornica na kojoj je uprizorena sudbina jednoga grada, naroda i nacije. Nadamo se da će prigodni podsjetnik na njezinu bogatu baštinu ujedno biti poticaj svima da u trenutku kada započinje još jedna obnova – stotinu i četrdeset godina nakon one Hermanna Bolléa – vodimo računa o potrebi novih istraživanja koja će nam omogućiti da napokon dobijemo odgovore na spomenuta pitanja. To je ujedno i prilika da na vrijeme promislimo kako vrednovati i predstaviti vrhunska djela iz njezinih riznica i umjetničkih zbirki te ih učiniti dostupnima široj javnosti. Naši davni sugrađani nakon potresa 1880. godine pratili su i bilježili sve što se događalo prilikom obnove katedrale: »Pod nadzorom i uz budan interes cijeloga grada, do jeseni 1885. završeni su svi najvažniji radovi u unutrašnjosti katedrale«, piše Željka Čorak u monografiji iz 1988. »U vrlo kratkim razmacima, gotovo kao stalna rubrika, javljaju se u dnevnim novinama vijesti ʽo radnjama u stolnoj crkvi zagrebačkojʼ.« Hoćemo li biti manje privrženi našoj katedrali od naših predaka? Ili ćemo otići u povijest kao generacija koja nije bila dorasla izazovu vremena? To je pitanje na koje ćemo svi morati jednog dana odgovoriti.

Dino Milinović je redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se antičkom i ranokršćanskom umjetnošću te ikonologijom. Među ostalima, objavio je studiju o bjelokosnom plenariju iz riznice zagrebačke katedrale (Umjetnost crkvenih riznica. Bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale, Hrvatska sveučilišna naklada, FF Press i Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 2019). Trenutačno je predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.