Zagrebačka katedrala i 19. stoljeće

Uvod

Restauracija spomenika najkontroverzniji je segment arhi­tekture 19. stoljeća. Izmjenu izgleda brojnih kako srednjo­vjekovnih tako i novovjekovnih građevina, uklanjanje tragova baroknih intervencija, pa i elemenata svih drugih stilova koji se nisu uklapali u estetske nazore toga vremena, kasnija modernistička kritika oštro je osuđivala žaleći za slojevitošću spomenika koji su historicističkim purizmom katkada bili transformirani do neprepoznatljivosti.

Putem koji su u prvim desetljećima 19. stoljeća pri zahvatima na srednjovjekovnim spomenicima trasirali (srednjo)europski arhitekti, povjesničari umjetnosti i općenito intelektualna građanska i crkvena elita vrlo brzo se krenulo i u Hrvatskoj, kako to najbolje pokazuje upravo primjer zagrebačke katedrale.

Prvi neogotički zahvati na katedrali

Tijekom baroknih stoljeća, što stoga što nije bila do kraja završena, što zbog stradavanja u požarima i potresima, zagrebačka je katedrala neprestano dograđivana i opremana novim oltarima, klupama, grobnicama, propovjedaonicom i brojnim drugim liturgijskim predmetima, kao i sve slične stolne crkve posvuda po katoličkoj Europi.

Zagrebačka katedrala nakon potresa 1880. sa skelama uz svetište postavljenima 1879. godine; fotografija Gjure Varge, MGZ

S prvim znacima buđenja interesa za srednji vijek već potkraj 18. stoljeća barokni dodatci katedrali počinju se doživljavati kao preagresivni i javljaju se prve težnje da se iz njezine unutrašnjosti ukloni dio novije opreme kako bi u većoj mjeri došli do izražaja stariji gotički elementi. Stoga biskup Maksimilijan Vrhovac uklanja veliki glavni oltar i otvara pogled prema monumentalnom svetištu. Njegova nastojanja nastavlja dalje biskup Aleksandar Alagović 1830-ih, koji gradi novi neogotički kor za orgulje na zapadnoj strani glavnog broda katedrale i postavlja u svetište oltarnu palu s prikazom Uznesenja Blažene Djevice Marije koju zaključuje, naivno se nastojeći prilagoditi arhitekturi katedrale, šiljatim neogotičkim lukom. Slične zahvate, još brojnije i sveobuhvatnije, nastavlja biskup (od 1852. nadbiskup) Juraj Haulik, koji najprije između 1847. i 1849. postavlja novi glavni oltar, a iza njega u svetištu skulpture na zidovima i vitraje na prozorima (izrađene u tadašnjemu središtu sakralne umjetnosti Srednje Europe, Münchenu), a potom 1850-ih nove orgulje i nove lustere u katedrali. Dio opreme koji je nabavio Haulik stilski se u još većoj mjeri negoli je bio slučaj za biskupa Alagovića prilagođava arhitekturi katedrale. Do danas sačuvani vitraji, kolos-skulpture koje stoje na konzolama između njih, lusteri u pobočnim brodovima i orgulje, izvanredan su primjer, svojom slikovitošću, slobodnim odnosom prema srednjovjekovnim uzorima, rane romantičarske neogotike, ne samo u Hrvatskoj nego i cijeloj Srednjoj Europi.

Friedrich Schmidt, Herman Bollé
i restauriranje katedrale 1878–1885.

Sveobuhvatna neogotička obnova katedrale počela je, me­đutim, tek za Haulikova nasljednika nadbiskupa Josipa Mihalovića potkraj 1870-ih a zahvaljujući na prvom mjestu nastojanjima đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, glavnog mecene hrvatske umjetnosti od 1860-ih do 1880-ih godina. U svojem poznatom proglasu o potrebi restauriranja katedrale objavljenom u Katoličkom listu 1874. biskup Stros­smayer istaknuo je, naime, potrebu da se glavna crkva glavnoga grada Hrvatske učini dostojnom svoje uloge temeljitim preoblikovanjem pročelja i unutrašnjosti, na način na koji su preoblikovane brojne druge crkve Srednje Europe, poput katedrala u Kölnu, Bambergu, Regensburgu, Speyeru i drugih.

Nakon niza godina nagovaranja, uz pomoć kanonika i povjesničara Franje Račkoga i prvog hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga, Strossmayer je uspio uvjeriti Prvostolni kaptol zagrebački i spomenutoga nadbiskupa Mihalovića da se započne s restauriranjem te da se projekt za taj posao povjeri arhitektu i profesoru s Akademije likovnih umjetnosti u Beču Friedrichu von Schmidtu, koji je u to vrijeme smatran najboljim stručnjakom za restauriranje spomenika u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Schmidt je projekte za zagrebačku katedralu završio 1878., a potkraj listopada / početkom studenoga 1879. započelo se s radovima. Temeljni kamen restauracije katedrale simbolično je posvećen na rođendan kralja i cara Franje Josipa I., 18. kolovoza 1880. godine.

Radove na restauraciji katedrale vodio je Schmidtov učenik Herman Bollé, rodom iz Kölna, grada koji se može smatrati mjestom rođenja srednjoeuropske neogotike zbog projekta završetka izgradnje tamošnje srednjovjekovne katedrale, koji će se slijedom događaja uskoro prometnuti u najvažnijega arhitekta hrvatskoga historicizma.

Bollé je krenuo s temeljitim popravcima najprije sveti­šnoga, istočnog dijela katedrale. Tek je manji dio radova bio izveden, kada je 9. studenoga 1880. u oko pola osam ujutro Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku pogodio jaki potres pro­cijenjene magnitude od oko 6 na Richterovoj ljestvici. Katedrala je pripadala skupini najoštećenijih građevina u potresu. U unutrašnjosti urušio se svod u svetištu i pao dio žbuke sa zidova te skulpture s pobočnih oltara. Spomenuti glavni oltar, koji je postavio (nad)biskup Haulik, bio je u cijelosti razmrvljen, dio poda je bio razvaljen zbog pada komada kamenih svodova pa su izvirili posmrtni ostatci pokopanih uglednika. Oštećeni su bili i vitraji u svetištu, nadbiskupski oratorij i manje orgulje koje su prije stajale u istočnome dijelu glavnog broda katedrale, te brojne kanoničke klupe i druga oprema.

Najveći je problem bilo nakrivljivanje stuba (pilona) u središnjemu dijelu glavnog broda na kojem su bile postavljene spomenute male orgulje jer bi njegovo urušavanje vjerojatno dovelo do potpunoga uništenja unutrašnjosti katedrale, pada svodova i većine preostalih stupova.

Budući da su se radnici bojali ući u katedralu Herman Bollé je na učvršćivanju oštećenoga pilona morao angažirati klesare i zidare koji su bili zaposleni pri restauriranju ove građevine te crkve u Mariji Bistrici, a koji su do sredine studenoga 1880. uspjeli učvrstiti pilon i time spriječiti urušavanje unutrašnjosti. Kako je (tada jedini) toranj katedrale jako popucao, Bollé je potom, potkraj 1880. i u prvoj polovici 1881., pristupio skidanju stare kupole i postavljanju nove provizorne drvene kape tornja.

Enrico Nordio i Friedrich von Schmidt, Glavno pročelje zagrebačke katedrale prije restauracije, akvarel, 1877–1878; MGZ

U godinama koje će uslijediti Bollé se usredotočio na popravljanje, a dijelom i ponovnu izgradnju svodova i zidova brodova katedrale, kako bi se građevina što prije mogla opet upotrebljavati. Ujednačio je pri tome visinu krovišta koje je pokrio polikromiranim glaziranim crijepom (poput onoga koji i danas stoji na crkvi svetog Marka na Gornjem gradu – crijep je nažalost uklonjen pri restauraciji katedrale 1970-ih), te visinu crkve u unutrašnjosti, izveo je novi svod te dijelom nove zidove u svetištu i snizio pod katedrale.

Nova oprema katedrale

Katedrala je ponovno otvorena za vjernike 1885. godine, pet godina nakon potresa, no njezina restauracija nije bila u tom trenutku ni približno gotova. Moralo se započeti s izradom nove opreme kao i novoga zapadnog pročelja. Od bogate renesansne i barokne opreme (trideset i jednog oltara, raznolikih klupa i drugih liturgijskih predmeta) Bollé je malo toga zadržao. Odlučio je ponovno postaviti tek dva manja oltara Posljednje večere (u sjevernome bočnom brodu) i Svetoga Luke (u južnome bočnom brodu) i bogato ukrašenu propovjedaonicu. Bollé je pri njihovu zadržavanju bio motiviran ponajprije praktičnim, a donekle i estetskim razlozima. Za oltar Posljednje večere istaknuto je tako, naime, da je izrađen »velikom kiparskom vještinom«, no presudni je faktor ipak nesumnjivo bila okolnost da se radilo o dijelu opreme koji se nije toliko visinom isticao u katedrali, pa nije doživljavan kao smetnja novoj regotiziranoj unutrašnjosti. Poslije je iz kapele svetoga Stjepana iz biskupskog dvora prenesen u katedralu i barokni oltar Blažene Djevice Marije. Ostali stari oltari razasuti su po crkvama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – od zagrebačke Nove Vesi, preko Varaždinskih Toplica, Lupoglava, Gline, Križevaca, Lonje i brojnih drugih mjesta.

Novi oltari izrađeni su između 1885. i 1902. prema projektima Hermana Bolléa, a izvodili su ih gotovo isključivo majstori i učenici Obrtne škole iz Zagreba te hrvatski umjetnici s kraja 19. i početka 20. stoljeća zahvaljujući savjetima Bolléova najvećega zagovornika na zagrebačkoj sceni, prvoga hrvatskog povjesničara umjetnosti Ise Kršnjavoga, koji je time htio prekinuti praksu uvoza umjetnina i obrtnina za crkve i druge javne građevine iz inozemstva i tako osnažiti domaću privredu i unaprijediti, odnosno, kako se tada govorilo, »obnoviti« hrvatsku umjetnost.

Prvi je završen glavni oltar, 1885. godine. Ciborijskog je tipa, a izrađen je od viničkog mramora, s tim da su četiri stupa izvedena od skupoga mramora Vert Mélange, a klupa za svijećnjake od Brocatella dʼEspagne. Tijekom 1886. izveden je oltar svetoga Josipa, a 1887. drveni krilni oltari Blažene Djevice Marije i svetoga Ladislava te kameni oltar svetih Petra i Pavla. Ostali oltari bit će izvedeni nešto kasnije – oltar Svetoga Križa završen je 1890., svetog Jeronima 1896., a tek 1902. oltar svetih Ćirila i Metoda.

Oblikovna rješenja kamenih novih pobočnih oltara u zagrebačkoj katedrali, svetoga Josipa i svetih Petra i Pavla, vrlo su slična. Bollé ih je oblikovao kao trodijelne retable pod snažnim utjecajem Schmidtovih rješenja za oltare u transeptu đakovačke katedrale. Preostala tri kamena oltara: Svetoga Križa, svetoga Jeronima te svetih Ćirila i Metoda jednodijelni su. Oltar svetih Ćirila i Metoda razlikuje se od svih ostalih oltara specifičnim stilskim rješenjem – izveden je u neobizantskom stilu s pojedinim secesijskim elementima, pa je sukladno tomu djelomično prekriven raskošnim, velikim dijelom pozlaćenim mozaikom.

Herman Bollé, Zagrebačka katedrala nakon restauracije, oko 1902; Riznica zagrebačke katedrale

Drveni krilni oltari Blažene Djevice Marije i svetoga Ladislava predstavljaju pak zanimljivu referencu na oblik starih baroknih oltara koji su stajali na istome mjestu, a koji su bili izvedeni od istoga materijala i jednako se tako radilo o krilnim oltarima. Tipološki obrazac je preuzet, no, dakako, ne i ornamentika. Bollé podiže potpuno nove reprezentativne neogotičke oltare sa slikama Epaminondasa Bučevskog i Josipa Bauera i skulpturama Dragutina Moraka. Za razliku od starih krilnih oltara novi Bolléovi nemaju na vanjskim stranama slikane kompozicije. Je li to pokazatelj njegova nerazumijevanja karakteristika (a i uloge) srednjovjekovnih krilnih oltara ili se radilo o (još jednoj) metodi uštede, nije jasno iz dostupnih izvora. Svojim bogatim bojama i pozlatom oltari su se nadovezivali, odnosno djelomično se još uvijek nadovezuju, na oblikovne odlike oslika zidova i vitraja katedrale.

Referenca na stare oltare iz katedrale primjećuje se i u slučaju novoga oltara Svetoga Križa, ne doduše u oblikovnom rješenju, nego u odabiru ikonografskih motiva. Uz Raspeće postavljene su, naime, scene identičnoga sadržaja kao na starome baroknom oltaru Francesca Robbe, koji je prenijet u crkvu Svetoga Križa u Križevcima – Žrtva Izakova i Mojsije i zmija koje predstavljaju starozavjetne prefiguracije Kristove žrtve.

Svetišni dio crkve ograđen je ogradom s deset kandelabara, od kojih je svaki imao 13 plamenika na plin. Temeljito su prepravljene i prebendarske niše u kapeli Blažene Djevice Marije, a gotovo u cijelosti su rekonstruirane niše za kanonike u glavnoj apsidi i velika niša u sredini, zamišljena kao biskupsko prijestolje. U svetište su potom postavljene nove drvene klupe za kanonike i prebendare, čija je izvedba povjerena zagrebačkim stolarima Friedrichu (Miroslavu) Häckeru, Josipu Šeremetu i Ivanu Budickom, dok je ispred glavnog oltara postavljeno novo raskošno biskupsko prijestolje pokriveno baldahinom. Konačno, cijela je katedrala dobila 1892. novo popločenje – postavljene su keramitne pločice proizvedene u tvornici Zagorka u Bedekovčini, izvedene u različitim bojama te dijelom prekrivene neogotičkim ornamentalnim motivima. Na prozore bočnih brodova Bollé je postavio vitraje izrađene u Beču i Innsbrucku a dio zidova oslikao je dekorativnim oslikom. I u zagrebačkoj je katedrali, kao i u slučaju drugih crkava koje je restaurirao, umjesto svijetlih baroknih ili barokiziranih prostora obično izbijeljenih zidova stvorio novi interijer dijelom oslikanih zidova i svodova, zamračen vitrajima na prozorima, no pun živoga kolorita. Do modernističkih zahvata kojima je uklonjen dio Bolléova oslika i namještaja i do potresa 2020. interijer zagrebačke katedrale bio je stoga jedan od najboljih primjera historicističkih interijera u Hrvatskoj uopće i pokazatelj koliko je visoku kvalitetu postigao hrvatski umjetnički obrt potkraj 19. stoljeća zahvaljujući Bolléu i Kršnjavom. Čak i jedan od poslije najoštrijih Bolléovih kritičara, zagovornik modernizma Vladimir Lunaček, bez ustezanja mu je priznavao velike zasluge upravo na tom području. Istaknuo je tako u osvrtu na Bolléovo stvaralaštvo 1926., nakon smrti tog arhitekta, da na polju »običnog obrta on imade baš tolike zasluge koliki su mu nedostaci na području arhitektonskog djelovanja... Bollé je naučio naše obrtnike stilovima, dao im je prilike za naobrazbu u njihovoj obrtničkoj struci, dao im je praktične zadaće i zaradu, a mnogi od njih danas samo uslijed njegove željezne i prave njemačke ustrajnosti lijepo predstavljaju naš obrt, dok je još više njih rado traženi obrtni materijal u tudjini.«

Izgradnja novoga glavnog pročelja, 1887–1902.

Istodobno dok je radio na opremanju unutrašnjosti katedrale Bollé je započeo s izgradnjom njezina novoga glavnoga, zapadnog pročelja. Radovi su započeli 1887. godine popravcima zatečenih srednjovjekovnih donjih dijelova pročelja. Iako je Bollé u početku mislio da će samo na sjevernom tornju biti potrebno zamijeniti kamen lomljenac novim, klesanim kamenim pločama, pokazalo se kako je stanje pročelja mnogo lošije. Stoga je gotovo u potpunosti izmijenjen glavni vijenac, a na gornji dio pročelja uglavnom je postavljena nova kamena oplata. Stara je oplata, kao i vijenac prvoga kata, dijelom sačuvana samo na južnome tornju. Glavno pročelje katedrale do visine glavnog vijenca, uključujući i središnji dio s rozetom, većim je dijelom završeno do kraja 1887., a do kraja 1890. bilo je gotovo u cijelosti, zajedno sa zabatom, pa se tada započelo sa zidanjem tornjeva.

Sve do tada tornjevi su se planirali izvesti prema Schmidtovu projektu iz 1878. Njihova je visina trebala biti, uključujući križ na vrhu, 94 metra, čime bi bili 32 metra viši od križa na vrhu staroga tornja katedrale, no znatno niži negoli su današnji tornjevi.

Novi projekt za znatno više vrhove tornjeva Bollé je izradio 1895. godine. Nakon što ga je Kaptol odobrio, radovi su brzo napredovali. Tijekom 1895. i 1896. izvedeni su na oba tornja katovi sa satovima, čime je katedrala dosegnula gotovo 73 metra visine. Odmah je potom započela gradnja kapa, najprije na sjevernom tornju katedrale, a potom na južnome. U 1897. kape su izgrađene do visine od oko 84 metra, a do rujna 1898. konačno su izgrađene u punoj visini, koja je do potresa 2020. godine iznosila nešto više od 108 metara.

Zagrebačka katedrala početkom 20. stoljeća, prije rušenja Bakačeve kule i zapadnog zida nadbiskupskoga sklopa;
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Grafička zbirka

Posljednji radovi na restauraciji katedrale izvedeni su u prvim godinama 20. stoljeća. Na inicijativu Hermana Bolléa, unatoč protivljenju Ise Kršnjavoga, uklonjen je 1901. glavni portal katedrale iz 17. stoljeća, a potom je 1901–1902. izgrađen novi neogotički. Potom su 1906–1907., ovoga puta uz blagoslov Kršnjavoga, no uz velike prosvjede skupine hrvatskih povjesničara, povjesničara umjetnosti i drugih predstavnika zagrebačkih intelektualnih krugova, uklonjeni zidovi u zapadnom dijelu sklopa nadbiskupske utvrde s Bakačevom kulom i velikim dijelom knjižnice Metropolitane, čime je otvoren pogled na restauriranu građevinu. Ta dva zahvata, uklanjanje glavnoga portala i zapadnog zida katedrale, uz izbacivanje oltara iz unutrašnjosti, donijela su Bolléu epitet uništavača hrvatske baštine. »Od doba Tatara nije nitko toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio«, pisao je Gjuro Szabo, a njegov se stav do danas u tragovima zadržao u hrvatskoj povijesti umjetnosti pa i široj javnosti.

Zaključne riječi

Srednjovjekovna stoljeća često nazivamo vremenom katedrala i zaboravljamo pri tome da bi se jedno nama daleko bliže vrijeme moglo nazvati istom sintagmom – 19. stoljeće. O tome najbolje svjedoči upravo situacija u sjevernoj Hrvatskoj. Od sedam katedralnih crkava Trojedne Kraljevine (tri rimokatoličke: đakovačka, zagrebačka i senjska, jedna grkokatolička: križevačka i tri pravoslavne: srijemskokarlovačka, pakračka i plaščanska) jedna je u drugoj polovici 19. stoljeća iznova sagrađena (đakovačka), a šest temeljito restaurirano (preostale spomenute). Zahvat na zagrebačkoj katedrali najmonumentalniji je dakako primjer historicističke restauracije u Hrvatskoj.

Kao i svi slični zahvati u tom vremenu, osim željom za povratkom prvobitnom stilu i potrebom konstruktivne sanacije nakon potresa 1880., restauracija zagrebačke katedrale bila je istodobno motivirana željom za većom reprezentativnošću, koja se javila ne samo iz stilskih, odnosno estetskih razloga, nego i zbog pretvaranja katedrale u nacionalni spomenik, »narodno blago«, kako je govorio Iso Kršnjavi. Taj je pristup najbolje formulirao biskup Strossmayer govoreći o potrebi restauracije zagrebačke katedrale: »Narod koji misli biti samostalan, ima se trsiti, da mu javne zgrade budu monumentalne, vrijedne naroda, koji za samostalnosti teži.« Ivan Krstitelj Tkalčić, povjesničar Zagrebačke (nad)biskupije, isticao je slično: »Narod, koj ruši svoje stare spomenike, necieni svoju prošlost, a koj ih uzdržaje i popravlja, svjedoči, da mu je njegova prošlost mila i da se njom ponosi.«

Sjeverni toranj zagrebačke katedrale 2004. godine; foto: D. Damjanović

Unutrašnjost zagrebačke katedrale 2012. godine; foto: D. Damjanović

Važan motiv za većinu restauracija treba tražiti i u specifičnom odnosu dobrog dijela 19. stoljeća prema baroku. Bollé kao Schmidtov učenik, kao sljedbenik visokoga historicizma, ima, osobito u 1870-ima i 1880-ima, izrazito negativan odnos prema tome stilu, pa njegove tragove nastoji ukloniti sa srednjovjekovnih građevina.

Realizacijom projekta Friedricha von Schmidta i Hermana Bolléa za obnovu zagrebačke katedrale, osobito njezinih zvonika, radikalno je izmijenjena vizura Zagreba, što je u očima modernističke kritike desetljećima bio najveći krimen tih arhitekata. Optuživali su ih da kao Nijemci nisu imali osjećaj za hrvatske spomenike i da su ih stoga tako nesmiljeno tamanili istodobno izbjegavajući slične zahvate u sredinama koje su doživljavali kao svoje, kao što je bio Beč, u kojemu nije izveden drugi, sjeverni toranj katedrale. Slične je prigovore, međutim, Schmidt primao i u samom Beču, gdje su ga također nazivali strancem (budući da je podrijetlom bio iz Baden-Württemberga). Prozvali su ga filokserom restauracije, čime se isticalo da se poput te bolesti infiltrirao izvana i kao što ona uništava vinograde, on uništava stare spomenike. I Schmidta i Bolléa, međutim, treba isključivo promatrati kao predstavnike arhitekture druge polovice 19. stoljeća i njezina pristupa spomenicima. Katedralama i drugim građevinama koje su restaurirali nastojali su dati izgled kakav je njihov ambiciozni srednjovjekovni graditelj mogao zamisliti.

Obnovom katedrale između 1878. i 1907. godine velikim je dijelom promijenjena njezina i arhitektura i oprema. Katedrala je na prvom mjestu postala spomenik 19. stoljeća i takav je izgled zadržala sve do velikih oštećenja u potresima od ožujka i prosinca 2020. godine. Njezina visoka dva tornja postala su simbolom Zagreba i njegova procvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a danas su nažalost simbol stradavanja grada u spomenutim recentnim potresima.

 ***

Dragan Damjanović redoviti je profesor i predstojnik Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se pretežno poviješću arhitekture te slikarstva i skulpture od kraja 18. do sredine 20. stoljeća. Trenutačno je voditelj znanstvenoistraživačkih projekata Umjetnost i država u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do danas i Oblikovanje (post)modernog života.