Pečat vjere, trag umjetnosti

U Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu od 13. prosinca 2022. do 12. ožujka 2023. godine trajala je izložba Pečat vjere, trag umjetnosti na kojoj je prikazan dio iz velike i vrijedne umjetničke zbirke biskupa Đure Kokše. Godine 2022. navršilo se stotinu godina od rođenja monsinjora Đure Kokše, zagrebačkog biskupa, teologa, filozofa, povjesničara, kanonista i skupljača, dobrotvora hrvatskoga naroda i dugogodišnjeg rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu te utemeljitelja raskošne zbirke umjetnina koja danas sadrži više stotina djela. Zbirka, godinama skrivena od pogleda javnosti nakon smrti biskupa Kokše 1998., mijenjala je lokacije, a trenutačno je smještena u jednoj od kurija na zagrebačkome Kaptolu, gdje se čuva uz brojne druge umjetničke vrijednosti Zagrebačke nadbiskupije.

Giovanni Francesco Barbieri detto il Guercino,
Sveti Toma apostol

Usporedno s formalnim obrazovanjem razvijala se i Kokšina fascinacija umjetnošću koja ga je navela na bavljenje kolekcionarstvom. Iz te će strasti nastati ovdje dijelom prezentirana zbirka. Njegov je skupljački zanos glavni »krivac« za nastanak tako opsežne zbirke, no sretna je okolnost da je grad u koji je stigao vrlo mlad, s dvadeset godina, u kojem je dozrijevao te u kojem se u potpunosti formirao bio upravo Rim. Rim nije samo mjesto njegova školovanja nego i mjesto koje ga je obilježilo na brojne druge načine. Rim je bio njegovo izvorište za stjecanje znanja, mjesto upijanja kvalitete vrhunskih umjetničkih djela iz prve ruke i mjesto poznanstava i kontakata koji su mu omogućili stvaranje temelja vlastite umjetničke zbirke. U Rimu Kokša postaje umjetnički znalac i kolekcionar. Uzor je, kada je riječ o skupljanju umjetnina, našao u ličnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815–1905), koji je, nadahnjujući se istim idejama, utemeljio i hrvatskom narodu darovao prvu galeriju starih majstora u sklopu Akademije znanosti i umjetnosti. Osim Strossmayerove zbirke brojne podudarnosti s Kokšinom pronalazimo i kod zbirke Ante Topića Mimare. Iz Kokšine pisane ostavštine može se razabrati kako je pomnjivo pratio sva događanja i objave u tisku vezane za Mimarinu zbirku, a u svojoj je arhivi mnoge članke i čuvao. U smislu raznovrsnosti građe koju je skupljao, Kokša je u svojoj kolekcionarskoj strasti bliži Mimari nego Strossmayeru. Dok se Strossmayerov interes za umjetnost koncentrirao uglavnom na stare majstore i Kokša i Mimara imali su pak afinitete i za modernije umjetničke pravce. Zanimljiva je podudarnost nastanka tih dviju povećih zbirki i pojave takvih dviju kolekcionarskih figura na uvjetno rečeno malom prostoru osamdesetih godina 20. stoljeća, a koje su svaka na svoj način zaintrigirale javnost. Obje su zbirke javnosti predstavljene osamdesetih godina prošloga stoljeća, a i Mimara je, jednako kao i Kokša, poklonio zbirku hrvatskome narodu. Poznate su Mimarine nedoumice oko lokacije smještaja zbirke, koja se na kraju nastanila u prostoru nekadašnje Kraljevske gimnazije na Rooseveltovu trgu, čije je zdanje otvoreno 1987. i danas nosi naziv Muzej Mimara. Slične nedaće oko smještaja zbirke prošao je i biskup Kokša. Pokazalo se da je neosiguravanje prostora za zbirku bio Kokšin najveći propust jer je pitanje njezina trajnog smještaja i dalje otvoreno, a upravo je održana izložba dobra prilika za ponovno pokretanje istog pitanja. Imajući na umu činjenicu da je obnova zagrebačke katedrale i crkvenih dobara nakon potresa u tijeku bilo bi dobro iskoristiti tu situaciju i već sada promišljati o konačnom prostornom rješenju za tu vrijednu zbirku.

Ernst Barlach, Švapski Bog Otac (u prvom planu)

Teško je rekonstruirati kako se Kokšina zbirka kronološki razvijala i rasla jer brojnih informacija nemamo. Kada je i kako pojedino djelo zaprimljeno i uvršteno u zbirku nije moguće u potpunosti razjasniti. Što je dar, što je razmijenjeno, a što kupljeno također ne možemo uvijek sa sigurnošću ustvrditi. Postoje indicije za neka djela i neke umjetnike s kojima je održavao kontakte, no sistematičan pregled s bilješkama o provenijenciji radova nije u potpunosti sačuvan. Iako je tijekom života sustavno rukopisno sistematizirao prikupljenu građu, nakon njegove smrti ona nije u potpunosti obrađena, pa ni u muzeološkim standardima adekvatno zaštićena. Ipak, može se zaključiti da je, primjerice, radove starih majstora od 16. do 19. stoljeća većim dijelom morao kupiti, a neka mu je poklonio (odnosno donirao budućoj galeriji) naš naivac Ivan Lacković Croata. Većina je suvremenih radova, kako talijanskih tako i domaćih umjetnika, bio dar biskupu i njegovoj zbirci. Znamo da Kokša dolazi u Rim još u vrijeme studija, kada odlučuje nabaviti prvu sliku i začeti zbirku. Bila je to slika pripisana Richardu Wilsonu, Bijeli monah. Snažniji zamah u skupljanju vjerojatno se dogodio u vrijeme kada je završio obrazovanje i postao rektorom Zavoda sv. Jeronima te stekao određene financijske mogućnosti. Tada se u duhu renesanse, manirizma i baroka formira i njegov umjetnički ukus pa je razumljivo da je i njegova zbirka svoj temelj pronašla u starim majstorima kojima je bio okružen. Dapače, uzimajući u obzir njegov svećenički habitus, okruženje u kojem je stasao i u kojem se kretao, stari majstori bili su očekivan začetak ideje o zbirci. I prvo je djelo inventarizirano u njegovoj zbirci pod rednim brojem MetG 1 djelo starog majstora pripisano radionici Sebastiana del Piomba, Portret pape Leona X. (Wilsonov Bijeli monah zaveden je u popisu pod brojem MetG 36). Zbirka je nastajala punih pet desetljeća, od četrdesetih godina 20. stoljeća, kada dolazi u Rim, pa sve do biskupove smrti 1998. godine. Formirala se poglavito u Rimu, a svoj konačni oblik poprimila je u Hrvatskoj potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Zbirku čine četiri zasebne, unutar sebe zaokružene cjeline: Zbirka slika starih majstora, Zbirka inozemnih umjetnika 20. stoljeća, Zbirka hrvatskih umjetnika 20. stoljeća i Zbirka hrvatskih naivnih umjetnika.

Zbirku slika starih majstora čini stotinjak djela nastalih od 16. do 19. stoljeća. Tematski najvećim je dijelom riječ o sakralnim temama i svetačkim »portretima«, zatim krajolicima, slikama mitološke ili alegorijske tematike te genre-prizorima i portretima. Doprinos tog dijela Kokšine zbirke leži posebno u tome što se neka imena poput Bartholomeusa Sprangera, Guercina, Cristofana Allorija, Francesca Pa­glie, Giuseppea Antonija Petrinija, Hendricka De Somera (Enrico Fiammingo) ili Jeana II. Restouta u hrvatskoj slikarskoj baštini pojavljuju samo u Kokšinoj zbirci, što je u svojem istraživanju obrađujući tu cjelinu za potrebe izložbe u Galeriji Klovićevi dvori 2022. godine ustvrdila Sanja Cvetnić.

Zbirka inozemnih umjetnika 20. stoljeća sastoji se od dvjestotinjak radova umjetnika iz različitih sredina, a poveznica im je to što su nastajala na tlu Europe tijekom prošloga stoljeća. Riječ je o raznorodnoj zbirci koju čine slike (ulja na platnu ili drvu), skulpture, crteži, akvareli, gvaševi, pasteli, reproduktivne grafike, kombinirane tehnike, litografije, serigrafije i slično. Većina djela radovi su talijanskih umjetnika, što je izravna posljedica Kokšina dugogodišnjeg boravka u Rimu, uz djela drugih značajnih europskih umjetničkih škola. Među njima kao zaokružena stilska cjelina izdvajaju se radovi talijanskih futurista, no u zbirci nalazimo i djela njemačkih, francuskih, mađarskih i drugih umjetnika.

Karl Schmidt-Rottluff, Krist s učenicima

Giorgio de Chirico, Talijanski trg

Među svima njima vrijedi izdvojiti nekolicinu umjetnika. Dio su te cjeline dva rada njemačkih ekspresionista – drvorez Krist s učenicima Karla Schmidta-Rottlufa, koji je upravo u drvorezu ostvario neka od svojih najboljih djela, te skulptura Ernsta Barlacha Švapski Bog Otac. Jedna je to od karakterističnih Barla­chovih ekspresivnih, lebdećih skulptura, koja prikazuje dugobradog Boga Oca raširenih ruku u širokoj halji oštrih površina, motiv koje se pojavljuje i u njegovim grafičkim radovima, izrađena naknadno na osnovi skica nastalih još 1912. godine, u potpunosti na nivou njegovih vrhunskih radova, koji su najkvalitetniji izraz njemačkog ekspresionizma u skulpturi. Barlachova skulptura stradala je tijekom zagrebačkog potresa 2020. godine, zbog čega joj je bila potrebna cjelovita rekonstrukcija. U zbirci se kao najrelevantnija cjelina ističe dio posvećen futuristima, a čine ju radovi Umberta Boccionija, Giacoma Balle, Gina Severinija, Enrica Prampolinija, Gerarda Dottorija i najzastupljenijeg Marija Sironija. Sironi je u zbirci zastupljen s više od dvadeset djela među kojima se tempera Klasična figura i ulje Arhajska figura iz zrele faze Sironijeva stvaralaštva ističu kao antologijska ostvarenja. Posebna su vrijednost i dvije grafike rodonačelnika metafizičkog slikarstva Giorgia de Chirica Talijanski trg te Antika i moderno, obje iz ciklusa »Talijanski trgovi« te radovi Jeana Cocteaua, Jeana Guittona, Mauricea de Vlamincka, Salvadora Dalíja, Hansa Arpa i brojnih drugih.

Zbirka hrvatskih umjetnika 20. stoljeća brojčano je najveća, a u njoj se nalazi više od 300 radova mahom hrvatskih umjetnika. Kao i u slučaju zbirke inozemnih majstora 20. stoljeća, i ta je zbirka formirana dvama paralelnim smjerovima. Prvi se odnosi na kupnju ciljano odabranih djela, a drugi na donacije, koje su rezultat bliskih, pa i prijateljskih odnosa s brojnim umjetnicima ili pak drugim kolekcionarima. Čine ju djela cijele plejade hrvatskih umjetnika od moderne pa sve do naših dana – Nikole Mašića, Roberta Frangeša-Mihanovića, Ro­berta Valdeca, Mate Celestina Medovića, Mencija Clementa Crnčića, Ferde Kovačevića, Mirka Račkog, Tomislava Krizmana, Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Frane Kršinića, Antuna Augustinčića, Gabrijela Jurkića, Vladimira Becića, Oskara Hermana, Jurja Škarpe, Zlatka Šulentića, Frane Šimunovića, Omera Mujadžića, Krste Hegedušića, Vilima Svečnjaka, Slavka Šohaja, Josipa Resteka, Iva Dulčića, Zlatka Price, Nikole Reisera, Ede Murtića, Željka Hegedušića, Đure Pulitike, Ferdinanda Kulmera, Josipa Vanište, Vasilija Jordana, Matka Trebotića, Mire Vuce i drugih. Ta je cjelina dobar presjek likovnih pojava dvadesetoga stoljeća na našem prostoru, kroz koju s lakoćom možemo pratiti kronološki slijed razvoja hrvatske moderne i suvremene umjetnosti.

Naposljetku u cjelini posvećenoj hrvatskoj naivnoj umjetnosti nalaze se djela svih prvaka toga likovnog izraza: Ivana Generalića, Franje Mraza, Mije Kovačića, Matije Skurjenija, Ivana Rabuzina, Ivana Večenaja, Ivana Lackovića Croate, Petra Smajića, Mirka Viriusa, Josipa Generalića, ali i brojnih, široj javnosti manje poznatih imena. Većinu njih Kokša je osobno poznavao, a s Ivanom Lackovićem dijelio je i kolekcionarsku strast. Cjelina je nastala paralelno s ostatkom zbirke, no nesumnjivo se taj dio znatno umnožio biskupovim povratkom u domovinu devedesetih godina prošloga stoljeća. Brojnim uvrštavanjem u zbirku upravo djela naivnih umjetnika zbirka je brojčano rasla i danas je ona jedna od najbrojnijih i zasigurno najrelevantnijih zbirki naive u Hrvatskoj, unutar privatnih kolekcija možda i najveća.

Robert Frangeš-Mihanović, Rimljanin

Nakon što je 1978. imenovan pomoćnim biskupom zagrebačkim i kada je došlo vrijeme da se vrati u domovinu, Kokša odlučuje u Zagreb dopremiti i svoju zbirku, koja je sljedećih godina nastavila rasti i koja je trebala biti temelj za osnivanje Metropolitanske galerije. Godine 1986. Izvršno vijeće Skupštine grada Zagreba osnovalo je komisiju za ekspertizu inventara umjetnina buduće Metropolitanske galerije, čiji je zadatak bio da dostavi stručno mišljenje o kvantumu i vrijednosti umjetničke zbirke. Članovi komisije bili su Vladimir Maleković, tadašnji direktor Muzeja za umjetnost i obrt, Darko Šnajder, tadašnji v. d. direktora Moderne galerije, Vinko Zlamalik, tadašnji direktor Strossmayerove galerije starih majstora, te Đuro Vanđura, kooptirani član i kustos Strossmayerove galerije starih majstora. Komisija je pregledala, registrirala i valorizirala umjetnička djela te utvrdila da je riječ o kompleksnoj i bogatoj zbirci umjetnina. Otada je zbirka nekoliko puta bila predstavljena javnosti: 1983. godine u sklopu izložbe Riznica zagrebačke katedrale predstavljena su 42 djela samo starih majstora. Godine 1989. u Muzejsko-galerijskom centru na izložbi Ususret Metropolitanskoj galeriji izloženo je čak 427 djela, potom na manjim izložbama u Požegi i Ozlju 1997. godine te sada na izložbi u Klovićevim dvorima, dvadeset i šest godina poslije.

Kada je o samom smještaju zbirke riječ ona je bila predviđena na više lokacija. Godine 1987/1988. razmatrala se kurija na Kaptolu br. 15 te je formirana grupa za izradu studije i programa uređenja kompleksa za potrebe Metropolitanske galerije. Ispostavilo se da je kurija na Kaptolu br. 15 u svojoj kvadraturi posve neupotrebljiva i nedovoljna za izlaganje zbirke. Potom su 1989. razmatrane lokacije u Vlaškoj ulici br. 38, Opatičkoj ulici br. 14 (koje su tada služile kao đački domovi), Kaptolu br. 5, 15 i 29 (tada zgrada sjemeništa) te Novoj Vesi 11 – ocijenjeno je da je za smještaj najprikladnija Vlaška ulica 38. Konačno je u srpnju 1990. napravljen prednacrt ugovora između Zagrebačke nadbiskupije i Grada Zagreba, no biskup Kokša njime nije bio zadovoljan. Ratne okolnosti koje su uslijedile usporile su daljnja događanja vezana za smještaj zbirke, a njezino trajno odredište još nije pronađeno. U posljednje vrijeme govori se o mogućnosti smještaja zbirke u nekoj od zgrada Zagrebačke nadbiskupije, no budućnost će pokazati hoće li se to obistiniti.

Na kraju treba reći kako je manje poznato da je biskup Đuro Kokša odigrao i važnu ulogu u posredovanju oko uvrštavanja djela hrvatskih umjetnika u Zbirku suvremene religiozne umjetnosti Vatikanskih muzeja. Godine 1964. na blagdan Uzašašća papa Pavao VI. se tijekom mise u Sikstinskoj kapeli obratio umjetnicima kako bi ponovno uspostavio dijalog između Crkve i umjetnika. Desetljeće poslije, u lipnju 1973. papa je javnosti u Vatikanskim muzejima predstavio novu Kolekciju suvremene religiozne umjetnosti (Collezione dʼArte Religiosa Moderna). Kokšina je velika zasluga što su se među umjetnicima svjetskoga glasa u jednoj prostoriji mogli predstaviti i hrvatski umjetnici – Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, Ivo Dulčić, Mijo Kovačić, Frano Kršinić, Ivan Lacković, Ivan Rabuzin, Zlatko Šulentić, Ivan Večenaj i Emanuel Vidović. U zbirku Vatikanskih muzeja uvršteno je 15 djela navedenih umjetnika koja se i danas ondje nalaze zaslugom jednog Podravca, renesansnog čovjeka, istaknutog promicatelja kulture i umjetnosti i jednog od najznamenitijih erudita našeg vremena – biskupa Đure Kokše.

 * * *

Danijela Markotić viša je kustosica u Galeriji Klovićevi dvori. Koautorski je koncipirala izložbe Nives Kavurić-Kurtović (2016), Zdenka Bašića (2017/2018), Sedmoga hrvatskog biennala ilustracije (2018) i retrospektivu Otona Ivekovića (2023). Autorski je osmislila retrospektivu Nikole Reisera (2018/2019) te izložbu »Pečat vjere, trag umjetnosti – Umjetnička zbirka biskupa Đure Kokše« (2022). Voditeljica je Zbirke darovanih umjetnina Galerije Klovićevi dvori.