Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu ili kako iskoristiti prijatelja

-

Josip Kosor danas u hrvatskoj književnoj povijesti ima status koji ni sam nije mislio da će imati. To ne znači da bi njime bio zadovoljan ili da ne bi želio više, ali to sada više nije do njega, jer da jest, vjerojatno bi kucao na mnoga vrata i pisao na mnoge adrese. Dok je mogao utjecati na svoj položaj u umjetničkom svijetu, trudio se svim silama. Pa opet je umro zaboravljen i ponešto nepriznat. Njegov je životopis jedan od najzanimljivijih koje poznaje hrvatska književna povijest, toliko da se čini da je prerastao i samo njegovo književno djelo koje u svome jezgrenom obliku zrcali vrijednost što ju obično i pripisujemo prvim desetljećima prošloga stoljeća kada je uglavnom i nastajalo. Josip Kosor česta je tema akademskoga analitičkog sloga u posljednjih 30 godina, mnogi ga znanstveni skupovi prihvaćaju kao zahvalnu temu za diskusiju, ali Kosora nema na hrvatskim kazališnim daskama na kojima ipak zaslužuje biti: Požar strasti, Rotonda, Nepobjediva lađa i Maske na paragrafima bile bi i danas, u promišljenoj režiji i jezičnoj prilagodbi, sasvim pristojna djela za uprizorenje. Da je sreće, volje i pameti, dosad bismo već imali i cjelovečernji film o njegovu životu koji je sav i uspon i postupni trijumf do laganog potonuća u zaborav, i zatim opet otkrivanje lika i djela preko rukopisne ostavštine i istraživačke »avanture strasti« književnih povjesničara, napose Dubravka Jelčića i drugih. Paolo Magelli u zagrebačkom HNK-u prije 7 godina: postavljanje Kosorovih drama Žena i U Cafe du Dome bilo je zato više nego dobrodošlo iznenađenje. Napose prvi dio predstave koji je preuzeo motiviku i atmosferu Kosorove Žene. No, hrvatsko kazalište u potrazi za svojim repertoarom ne poseže često u nacionalnu dramsku prošlost, osim ponešto Držića i Krleže, pa je taj put središnja nacionalna kuća napravila doista iznimku na posve zagubljenom uzorku. Njemu sam, priznajem neskromno, bio »krivcem« i ja, i posve sam siguran u to kada kažem da je nakon 5000 pregledanih i otisnutih stranica u 12 knjiga Kosorovih Djela koje sam priredio u zagrebačkom Ex librisu bilo konačno dovoljno da to netko zamijeti i preporuči za scenu. Vjerni je čitatelj bio Miro Gavran, a njegova dobra kazališna veza tadašnja intendantica Dubravka Vrgoč... Kosor se nakon 8 desetljeća vratio u svoje kazalište, jer su mu 1910-ih,1920-ih i 1930-ih tu uprizorene mnoge drame, najviše od svih kazališnih kuća u prvoj i drugoj Jugoslaviji.

Glasovita pariška kavana Rotonda u kojoj se Kosor družio s prvacima europske avangarde koncem Prvoga svjetskog rata

A Kosor je uvijek bio nezadovoljan, htio je još i još... i tako nekoliko puta. Svjedoče o tome sačuvana pisma što ih je slao zagrebačkim intendantima u kojima negoduje što pojedina drama nije već uprizorena, zašto je na repertoaru ostala toliko, a ne još toliko, kad će konačno ta novčana naknada, itd., itd. Svađalica i neskroman čovjek, lako bi se dalo pomisliti, onaj koji misli da vrijedi više nego što vrijedi. Određena narcisoidnost, nesnošljivost prema kolegama, a onda opet umilan i servilan kad je trebalo zatražiti i dobiti honorar. Težak karakter, spreman na kavgu, ponizan do poda kada je to oportuno, nerijetko neomiljen kod hrvatske književne i kazališne kritike, ali ipak s dvije Demetrove nagrade u džepu. Kosor je bio nevjerojatno i zanimljiv i zabavan, ali i naporan i težak čovjek, a opet i posve talentiran da iznenadi s verbalnom gestom, dobro sročenom frazom, čak i cijelim prizorom i činom. Kreativnost koja je silno željela priznanje, makar se zbog toga spuštala do nečijih nogu, a onda odmah zatim bahato tražila nagradu za svoju, kako je on umišljeno mislio i govorio, iznimnu pojavu u »sverazornom univerzumu i kaosu«.

Josip Kosor

Stefan Zweig

To je sve očito mogao podnijeti, mnogo bolje od kolega u Hrvatskoj, austrijski književni celebrity, Stefan Zweig, bogati židovski nasljednik koji ni jednog dana nije radio, kako bi se to danas reklo, u privatnom ili državnom sektoru, jer mu je tako bio posložen život. Imao je sve, a opet je završio nesretno – Kosor nije imao ništa, a završio je, razmjerno prilikama, upravo sretno. Naravno, ovisi kako je postavljena perspektiva promatrača, ali emotivni samoubojica će redovito izgubiti pred redovnim članom tadašnje JAZU kojemu Tanjug u povodu smrti nije znao točno napisati ni da je njegovo najvažnije djelo, Požar strasti, drama, a ne roman. S druge strane, Zweigova je smrt odjeknula cijelim svijetom, postala je simbol jednoga vremena, postala je s vremenom strašna opomena cijelome čovječanstvu, jer je Zweig i bio onaj koji bi u nekoj zamišljenoj predstavi na svjetskoj pozornici doista mogao predstavljati upravo »jučerašnji svijet« – tolika je razlika između njega i našeg akademika čak i u smrti.

Da nije austrijske književne zvijezde Stefana Zweiga ne bi bilo ni hrvatskoga dramskog pisca Josipa Kosora, ili: njegova bi zvjezdica kudikamo manje sjala, a posve sigurno ne bi bilo ni ovoga teksta: to je sada, nakon objavljivanja 111 nepoznatih Kosorovih pisama Zweigu između 1909. i 1938. posve jasno i trajno dokumentirano. Ne samo da ga je Zweig naputio da piše drame i dosljedno ohrabrivao da ustraje u književnom poslu, napose dramskom, bogati je Bečanin obilato i u duljem razdoblju novčano pomagao ubogom pisaru iz Otoka kod Vinkovaca, uz mnoštvo ponuđenih veza i poznanstava u umjetničkom svijetu s pomoću kojih su Kosorovi dramski tekstovi zaigrali pred gledateljima širom Europe. I Kosor nastavlja tako i dalje nakon prvoga uprizorenja Požara strasti 1911. u Mannheimu i Münchenu na isti dan, 10. prosinca. Molba za molbom, pomoć pri ovom poslu, pomoć kod ovoga kazališta, pomoć da stupi u vezu s ovim redateljem, intendantom, dramaturgom, pomoć da mu se objavi članak u novinama ili časopisu, pomoć kod potraživanja honorara, pomoć kod svih i svačega... Kosor je bio neumoljiv, dosljedan u traženju, dosljedan u onome što bismo danas nazvali »žicanjem«, a Zweig mu to očito nije zamjerao, jer je vidljivo da njihov prijateljski odnos ne prestaje ni kad se život u Europi drastično mijenja i kad nastupe globalne egzistencijalne nevolje. Kosor ostaje isti: on zahtijeva, moli i traži, Zweig prihvaća, razumije i pomaže, s osmijehom na licu. Uvijek s osmijehom na licu, ali taj se osmijeh nakon dolaska Hitlera na vlast počeo mijenjati i preobražavati u grč nevjerice. Kosor to nije vidio, nije znao, nije mogao znati, ali je mogao pretpostaviti kako se osjećao jedan židovski pisac, kozmopolit, u anektiranoj Austriji.

Zašto sam, nakon izlaska knjige s dotad nepoznatim pismima, primio poziv Marka Grčića u kojem mi jedan od naših najvećih intelektualaca priznaje kako je pregledavši taj, kako reče, »iznimno važan materijal« za našu književnu kulturu, počeo osjećati istodobno i bijes i tugu... s naglaskom na »tugu«...?

Zato što je Grčić osjetio »besramnost i niskost« jednoga našeg inače talentiranog i zanimljivog pisca koji je dokazao tim pismima koliko u sebi ima samoljublja i koliko ne poštuje onoga koji mu je cijeli život pomagao i koji je mnogo veći i važniji književnik od njega! Drukčije rečeno, empatija i razumijevanje svijeta kod Kosora ne postoji, vidi samo sebe i voli samo sebe! Za njega je Zweig očito bio »vreća bez dna«, životna instancija koju je trebalo iskoristiti kad god je trebalo... Dovoljno je bilo jedno pismo, napose jedan detalj u tome pismu da se utvrdi takvo razočaravajuće mišljenje o Kosorovu karakteru. Nije se teško ne složiti s Grčićevim gorkim osjećajem, pored temeljnog zadovoljstva pronađenim pismima i dobro obavljenom filološkom poslu (sad sam i sam pomalo neskroman). O čemu je riječ? Pođimo redom:

Pariška kavana Café du dome u koju, kao i u prethodnu Café de la Rotonde, Kosor smješta radnje svojih tzv.pariških drama (napisane 1918)

Iznimno je sretna okolnost da je prvo sačuvano Kosorovo pismo Zweigu ujedno i prvo pismo Zweigu uopće, a poslano je na piščevu bečku adresu u Kochgasse 8, prvu na kojoj je živio sam, bez cimera, da se može u potpunosti posvetiti književnom radu bez ometanja. Nadnevak je 28. svibnja 1909., i stiglo je Zweigu u pravo vrijeme, taman nakon što se vratio sa šestomjesečnog puta po Indiji – tako je pismo Zweig odmah dobio u ruke, pa Kosor nije morao čekati mjesecima na odgovor. Posve je jasno zašto je Kosor izabrao upravo Zweiga za svoga potencijalnog bečkog »prijatelja«: u to je vrijeme on već etablirana zvijezda austrijskoga književnog neba s hvalospjevima književnih kritičara, omiljeni član intelektualnoga kruga u kavani Beethoven, pisac koji se družio i dopisivao s najvećim europskim književnicima, nakladnicima i intelektualcima, a po godinama pripadaju istome naraštaju, Kosor je tek dvije godine stariji... Kako se doznaje iz Kosorove Velike autobiografije (Vinkovci, 1990) Zweig ga je odmah nakon toga pisma i primio u vlastitome domu, a potom ga odveo u kavanu Beethoven na doručak, uz obećanje da će ga upoznati sa svojim kolegama piscima, ali i ponekom damom kojoj će se zasigurno svidjeti Kosorov ponešto »sirovi« izgled. Kosor je zapravo dobio od toga prvog posjeta i mnogo više nego je očekivao, jer Zweiga u tom prvom pismu moli da mu pomogne oko objavljivanja njegovih djela u austrijskim i njemačkim novinama. Na taj način pomoći će mu i financijski da preživi i da stane na svoje noge u carskoj metropoli, jer mu posao pisara ne omogućava miran život. Uz pismo, Kosor mu je, razvidno je, poslao i nekoliko svojih narativnih i pjesničkih tekstova. Slijedi spomenuti susret i daljnja korespondencija... Slanje prvog pisma i susret sa Zweigom u to nedjeljno jutro, a koje je to pismo iniciralo, bili su, pokazalo se poslije, najvažniji događaji u Kosorovu životu i ništa se s time nije moglo mjeriti: ohrabren Zweigovim društvom i nedvosmislenim priznanjem, Kosor na njegov prijedlog počinje pisati drame koje su mu omogućile da ga upozna kazališna Europa već prije Prvoga svjetskog rata, a drame su bitno odredile njegov književni opus i životnu sudbinu. Možda bi Kosor i sam stigao do svoga unutarnjega stvaralačkog dramatičarskog impulsa, ali zasluga je Zweigova u tome smislu ipak posebna: pod njegovim mentorstvom nastaje Kosorova najpoznatija i najizvođenija drama, Požar strasti, a Zweig je, vjerojatno uz pomoć Hermanna Bahra, kojemu je preporučio Kosora, sugerirao na određenim mjestima i određenim ljudima da se drama ubrzo i postavi na njemačke pozornice.

Branko Kovačević, Josip Kosor, ulje na platnu, 1949.
(slikano u Gradskoj kavani u Dubrovniku)

Trbounje kod Drniša, rodno mjesto Josipa Kosora

Koliko je Zweig iskreno zagovarao Kosora i koliko je bio oduševljen njegovom, za tadašnje prilike u Austriji i Njemačkoj, egzotičnom pojavom, svjedoči i Zweigov kritički prikaz Kosorovih triju drama (Požar strasti, Pomirenje, Žena) u glasovitom austrijskom časopisu Der Merker u siječnju 1913. (prijevod T. Glowatzky):

Ovaj Josip Kosor dolazi iz Hrvatske, iz zemlje o kojoj imamo jedva neki drugi pojam osim zemljopisnoga. Ne znamo ništa o kulturi te nacije koja je tek šest sati vožnje vlakom od Beča, ali od našeg osjećaja, međutim, mnogo više nego nekoliko dana putovanja, jer malo znamo o njenoj umjetnosti i književnosti. Zahvaljujući neobičnoj slučajnosti dva su umjetnika približno iste dobi, čak i iz iste pokrajine, negdje dolje u Dalmaciji, istodobno privukli pažnju u Njemačkoj: Meštrović, kipar sa svojim divovskim djelima koja po mom mišljenju predstavljaju najizvrsnije primjere moderne plastike uopće. I ovaj Josip Kosor, koji se sada sa svojim neobičnim i nevjerojatno snažnim dramama počinje probijati u Njemačkoj. Oboje svojim radom započinju nešto što nadilazi njihovu osobnost, naime, revalorizaciju u procjeni cijele njihove nacije; prvi put se sada u Njemačkoj počinje buditi nešto poput znatiželje za dušu južnih Slavena.

U temelju je Kosorove ličnosti ogromna energija, neka još uvijek neiskorištena strana sila koja nas prvo iznenadi, a zatim tek osvoji. On dolazi sa samog dna, seljački sin koji je tek završio osnovnu školu i koji je nakon toga svoje obrazovanje usvojio na najgorim putevima kroz život, korak po korak. Naravno, možda to obrazovanje nije potpuno, ali zato daruje njegovom djelu gorku svježinu, upravo zbog književnog neznanja. Radio je kao pisar u kancelarijama, a zatim ovdje u Beču kao najniži činovnik u nekom ministarstvu. Ali je ubrzo napustio taj mučni posao kako bi na svoju ruku pronašao svoj životni put.

U jednu ili dvije godine uspio je s tom golemom energijom naučiti njemački jezik kako bi svoje komade mogao istovremeno pisati na njemačkom i na hrvatskom jeziku (slično Przybyszewskom) i time je uspio postići upravo snažno, dramatično oživljenje njemačkog kazališta slavenskom primjesom. Naravno, njegov njemački nije uvijek besprijekoran, često je umjetan i previše buran prilikom tvorbe riječi, no ponekad baš zbog toga, da jezik uvijek stvara nanovo umjesto da njime automatski vlada uspijeva dosegnuti izraz takvog intenziteta na kojemu bi mu čovjek gotovo pozavidio.

Iz objavljenih i sada svima dostupnih pisama, a koja su od sredine 1960-ih čamila u Zweigovoj ostavštini u malom američkom mjestu Fredonia, u knjižnici tamošnjeg sveučilišta države New York, postajemo svjesni koliko je Kosor »pritiskao« pitomog Zweiga da mu pomogne u svakoj prilici i za svaku svrhu, a to se u određenom smislu nastavilo i za Prvoga svjetskog rata. Da se Kosor dobro snašao u ratnom vihoru svjedoči i nekoliko njegovih razglednica iz neutralne Švicarske u kojima Zweiga tek nehajno podsjeća kako je u Švicarskoj relativno ugodno jer se i tu ipak »osjeti miris rata«, iako on »nesmetano uživa u dobrostivom suncu, samo se novčani problemi upliću među bistre misli«, a labudovi na Ženevskom jezeru lagano klize kao da se oko njih ništa ne događa. Ironično? Ali svakako neukusno prema čovjeku koji je uniformiran u ratnome Beču i koji svaki dan može biti poslan na neku od crta bojišnice. Kosor je, naime, izbjegao vojnu službu, jer mu je pri novačenju na Hvaru kroz prste progledao i pomogao liječnik koji je vidio njegovu predstavu Žena u praškom kazalištu, sjetio se Kosora s premijere i napisao da nije sposoban za vojnu službu.

Kada se 1923. vjenčao s bogatom nasljednicom Ivankom Mitrović u Londonu, a njihovo bi ljubovanje mogla biti i posebno ekranizirana holivudska epizoda, Kosor više nema novčanih problema, egzistencija je riješena za sva vremena, putuje se po svijetu, od Pariza do Južne Amerike prvim razredom i odsjeda se u najboljim hotelima: u New Yorku, eto, u Waldorf-Astoriji, a nakon večere odlazi se na operu u Metropolitan. Kosor je poznati pisac u Hrvatskoj, a djela mu se sada prevode i u Engleskoj. Supruga pomaže! Pisar iz prašnjavog Otoka je na vrhu svijeta! Slijede pisma Zweigu u kojima više nema kuknjave oko preživljavanja, tjeskobe, neplaćenih pansiona i neispunjenih želja. Kosor redovito poziva Zweiga u Ivankinu vilu na Lapadu ili da ih posjeti u njihovu novom domu u prestižnom londonskom Hampsteadu.

Pa ipak, i dalje je Kosor »samo« Kosor koji treba Zweigovu pomoć, ali je ona sada postavljena doista daleko, možda i predaleko... jer Kosor sada Zweiga više vidi kao suradnika, možda ne baš ravnopravnog njemu, ali svakako u drukčijem svjetlu nego kad je bio ubogi pisac s bečkih ulica. Zweig je pak u sasvim drugom raspoloženju nego prije četvrt stoljeća i pomalo je umoran od svega, duboko razočaran razvojem događaja u desetljeću pred Drugi svjetski rat. Osim što 1929. nije napisao uvod u Kosorovo englesko izdanje njegove zbirke Beli plamenovi, pa je to morala njegova supruga koja je bila, kako Kosor u jednom pismu kaže, »razočarana« Zweigovim nepristajanjem (ili znakovitom glasnom »šutnjom« oko toga: Zweigovih pisama iz tog razdoblja, dakako, nemamo) jer se valjda smatralo gotovom stvari da će Zweig doista napisati predgovor Kosorovoj zbirci, Zweig u daljnjem Kosorovu zazivu nije mogao poduprijeti Kosorovu kandidaturu za Nobelovu nagradu. Osim što to nije mogao formalno, Zweig je 1938., upravo u vrijeme Kosorova krajnje neprimjerenog prijedloga u posljednjem sačuvanom pismu od 22. travnja iste godine, bio u posebnom psihičkom i emotivnom stanju, jer ga je Hitlerovo prisvajanje Austrije, malo je reći, teško pogodilo. Ono je posve obilježilo njegov daljnji život i odlazak s ovoga svijeta 1942. On sam, koji je više od drugih, a svakako više od Kosora zaslužio Nobelovu nagradu, morao je otkloniti prijedlog, ali nije to učinio jer je bio zavidan ili neugodno iznenađen zbog prijedloga jednog osrednjeg pisca iz Hrvatske kojemu je uvijek nesebično pomagao... Kako, dakle, znamo da Kosor nije dobio Zweigovu potporu za Nobela?

Od dva Zweigova pisma i jedne dopisnice što su ostale sačuvane u Kosorovoj rukopisnoj ostavštini u zagrebačkom Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU, a to je nažalost sve što danas imamo od Zweigovih poštanskih pošiljki Kosoru, jedno je pismo, vrlo kratko, upravo neposredan odgovor na posljednje sačuvano Kosorovo pismo objavljeno u nedavno tiskanoj knjizi. Ovdje sada, na kraju teksta, donosimo jedno iza drugog spomenuto Kosorovo pismo a potom i Zweigov sačuvani odgovor, da se bez dodatnih komentara vidi Kosorov zaziv koji ne poznaje granice »prijateljskih« usluga i osjećaj za mjeru te Zweigov sačuvani, ljubazni odgovor od 29. travnja 1938. Valja obratiti pažnju na Kosorovo neukusno prozivanje jedne autorice, »žene«, koja da nema »stvaralačkog talenta«, a koja mu navodno može smetati u dobivanju nagrade. Posrijedi je, naravno, Ivana Brlić-Mažuranić, autorica s itekako iznimnim stvaralačkim talentom, koja je četiri puta bila nominirana za Nobela. Vjerujem da je upravo to pismo i glavni razlog Grčićeva gorko-tužnog osjećaja o kojem mi je govorio kada je pregledao sva pisma, a s njegovim stavom/osjećajem lako se složiti.

To je tako ako se pismima priđe s normalnim i očekivanim ljudskim osjećajem za poštovanje i uvažavanje drugoga, s osjećajem da postoji mjera u prijateljskim odnosima i da je neprihvatljivo da netko nekoga želi iskoristiti za svoju korist, da pritom pretjeruje i ne misli kako će se onaj drugi u tome osjećati i stavlja li se taj drugi u neugodan obvezujući položaj. Kosor je u tome smislu doista znao otići u krajnost. Ipak, s tim se ne smije miješati vrijednost i značenje same korespondencije u kulturološkom i književnopovijesnom smislu jer sačuvana i objavljena pisma uvelike prelaze tek privatno dopisivanje dvojice prijatelja u istom, književnom poslu. Upravo taj zajednički književni posao, suma ukupnog sadržaja i značenja što ih pisma donose čini od te korespondencije važan povijesni dokument, rijetko sačuvanu građu u nacionalnoj povijesti književnosti i kulture koju valja neprestano propitivati i dopisivati je novim spoznajama.

 * * *

Ivica Matičević, književni povjesničar i kritičar, autor je više knjiga o hrvatskoj književnoj tradiciji. Zagovara temeljno poznavanje književnih činjenica, ali i književnu analizu koja prihvaća subjektivni doživljaj i stilsku inventivnost.

------------------------------------

22. 4. 1938.

Vila Tamariks, Lapad, Dubrovnik

Vrlo poštovani, dragi prijatelju!

Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade za književnost u Stockholmu, kako saznajem, razmišlja o tome, da jednom južnoslavenskom autoru dodijeli Nobelovu nagradu za književnost, možda već za 1939. godinu. Od Hrvata ili Srbohrvata došli bismo u obzir ja i još jedna autorica. Budući da ta autorica u načelu i nema stvaralačkog talenta, ali zapravo, kao što je to čest slučaj s mediokritetima, ima užasno puno veza i utjecajnih kontakata – mogla bi mene, tragičnog sina muze, koji je uistinu kušao gorak okus zemlje, još i zasjeniti. – – U sebi, nikada ne vjerujem, da bih bio karakter koji osvaja nagrade, ali savjest mi nalaže da pokušam!... Predložila me prije nekoliko godina jedna ugledna akademska osoba. Ukoliko biste se željeli zauzeti za mene, Vi koji kao pisac i kritičar, i općenito stvaralački duh, vječno stojite pred objektivnim sveobuhvatnim svjetlom, biste li željeli Povjerenstvu za dodjelu Nobelove nagrade za književnost u Stockholmu napisati: »Ukoliko vrlo cijenjeno Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade za 1939. godinu Nobelovu nagradu za književnost namjerava dodijeliti jednom južnoslavenskom autoru, za 1939. godinu Vam, uzimajući u obzir sve njegove kvalitete, predlažem produktivnog Josipa Kosora, čije djelo poznajem i o kojem sam već pisao u »Merkeru«, za što sam Vam unaprijed jako zahvalan.

Trenutačno čitam Vaše djelo »Trois Poètes de leur vie«, sada sam na Tolstoju. Ono što Vi pružate čitatelju, nisu dali ni Georg Brandes, ni Taine, kao ni jedan kritičar povijesti književnosti. Opčinjen sam knjigom, kao začaran, dok mi pred očima prolazi svemir vizionarskim bljeskom, koji nad njim navire – neusporedivi majstor... Moja je supruga također ostala oduševljena knjigom. Kakav čaroban svemir unutar svemira, koji se vrtoglavo okreće oko nas! Stišćem Vam obje ruke uz najsrdačnije pozdrave i duboko poštovanje. Čvrsto vjerujem u to, da ćete odgovoriti makar s nekoliko redaka – u suprotnom bih Vas uznemiravao telepatskim putem i neprekidno opominjao Vašu savjest, poput duha koji dolazi u ponoć!

Vaš prastari Josip Kosor

 ------------------------------------

London, 29. IV. 1938.

Najdraži Kosor!

Nažalost, s ljudima iz Komisije nemam nikakve veze. Pravo na predlaganje imaju samo ljudi koji su dobili nagradu i državne institucije. Inače, dragi prijatelju, kako bih to rado učinio! Meni je dobrodošla svaka prilika u kojoj Vam mogu iskazati moju odanost i srdačnost. Oprostite što sam ovako kratak, ali možete zamisliti što za mene znači slom Austrije.

Najsrdačnije,

Vaš Stefan Zweig