Knjige i knjižna baština zagrebačke katedrale

Poput svake kršćanske crkve i zagrebačka je katedrala od osnutka Biskupije potkraj 11. stoljeća imala svoje knjige. Usporedno s rastom prvostolnice tijekom srednjovjekovnih stoljeća rastao je i fond knjiga namijenjen potrebama vjerske službe, crkvenih obreda i molitve. Riječ je o knjigama katedrale u užem smislu, o svojevrsnim duhovnim udovima katedralnoga tijela, knjigama bez kojih je nezamislivo bogoslužje, bez kojih se ne može odvijati zajednička molitva katedralnog svećenstva, koje sadrže tekstove biskupskih (pontifikalnih) obreda i određuju njihov raspored u liturgiji. U doba kad je utemeljena Zagrebačka biskupija divina officia odvijala su se s pomoću brojnih i različitih knjiga, poput evangelijara, sakramentara, antifonara, psaltira, le-
kcionara, pasionala, pontifikala, benedikcionala, rituala, itd. Zagrebačka je katedrala posjedovala takve bogoslužne i obredne knjige, čiji se broj s vremenom i potrebama povećavao. Među njima bila su vjerojatno i četiri najstarija kodeksa, sva četiri iz 11. stoljeća, sačuvana u Knjižnici Zagrebačke nadbiskupije: Evangeliar MR 153, Benedikcional MR 89, Pontifikal MR 165 i Sakramentar MR 126.

Sv. Luka evanđelist i ormar s knjigama, freska u kapeli sv. Stjepana, druga polovica 14. stoljeća

Kao simulacrumi Božje riječi i čuvari svetih obreda takve su knjige u srednjem vijeku bile osobito štovane i opremljene koricama izrađenima od srebra i zlata, nerijetko optočene dragim kamenjem. Čuvale su se, kako u svom članku o povijesti Metropolitanske knjižnice 1925. piše kanonik Lju-
devit Ivančan, među dragocjenostima i relikvijama katedrale u »unutarnjoj sakristiji«, gdje su se održavale i kaptolske sjednice. Prvi popis knjiga koje su pripadale katedrali sačuvan je u inventaru njezine pokretne imovine iz 1394. godine. U cijelosti i s nužnim komentarima objavili su ga marni istraživači kaptolskog arhiva Dragutin Kniewald (1951) i Andrija Lukinović (1982). U tom izvanredno važnom dokumentu pod rubrikom ordo seu numerus librorum (popis i broj knjiga) zabilježeno je nešto više od 100 svezaka, počevši od kodeksa crkvenoga prava, takozvanih dekreta, preko biblija, liturgijskih knjiga, knjiga s komentarima crkvenih otaca do knjiga medicinskog i enciklopedijskog sadržaja. Uz mnoge sveske spomenute su i korice, zacijelo kao posebna oznaka materijalne vrijednosti pojedinih knjiga. Iz popisa tako saznajemo da su mnoge knjige uvezane u korice od daščica prekrivene kožom u svijetloj, tamnoj, zelenoj, žućkastoj, crvenkastoj ili plavoj boji. Kod nekih knjiga kao njihova osobita vrijednost istaknute su metalne (katkad željezne, katkad mjedene) kopče za učvršćivanje. Mnogi su se kodeksi s tog popisa sačuvali do danas, ali bez autentičnih srednjovjekovnih korica, koje su ili izgubljene ili zamijenjene novima. Međutim, svojevrsnu vizualnu potvrdu opisu katedralnih knjiga i njihovih »šarenih« korica nalazimo na freskama u kapeli sv. Stjepana, koja je sagrađena u 13. stoljeću. Zidne slike, djelomično sačuvane u kapeli, stilske nasljednice Giottove tradicije, potječu, međutim, iz druge polovice 14. stoljeća i suvremene su s najstarijim imovnikom katedrale. Tu su uz likove pojedinih evanđelista i njihovih simbola prikazani visoki ormari stožasta oblika s otvorenim vratašcima ili otvorima iz kojih proviruju knjige uvezane u različito obojenu kožu, upravo kako su opisane u katedralnom inventaru iz 1394. godine.

U tom popisu dvije knjige iz vlasništva katedrale nisu uvrštene zajedno s ostalima, nego se nalaze u skupini osobito dragocjenih relikvija. Prva je opisana kao »knjiga evanđelja pisana rukom sv. Luke evanđeliste«, s uvezom u srebrne korice na kojima je sprijeda bio prikaz Raspeća a straga Blažene Djevice Marije. Možda je to bio spomenuti Evangeliar iz 11. stoljeća koji se danas čuva u Metropolitanskoj knjižnici pod signaturom MR 153, kojemu su nestale izvorne korice. Pobožna predaja o autorstvu sv. Luke imala je možda svoj vizualni odjek u minijaturi s prikazom simbola sv. Luke kao krilatog bića s volujskom glavom na početku Evanđelja po Luki. Kakve su bile korice toga malog evangeliara možemo zaključiti po sačuvanim srebrnim koricama Sakramentara iz Riznice splitske katedrale, datiranog u 12. stoljeće. Na njima je sprijeda ugraviran lik Krista Pantokratora a straga Bogorodice s djetetom.

Druga je knjiga – relikvija zabilježena kao Benedikcional, također sa srebrnim koricama sprijeda na kojima je »utisnut« (vjerojatno ugraviran) lik sv. Stjepana kralja, patrona zagrebačke katedrale. Tu je pak vjerojatno riječ o spomenutom Benedikcionalu MR 89, najstarijem biskupskom obredniku zagrebačke prvostolnice, izvorno pisanom za metropolitansku crkvu u Ostrogonu, kojoj je u to doba Zagrebačka biskupija bila podređena. Prvu je ostrogonsku crkvu utemeljio sam sv. Stjepan kralj, zaslužan za uvođenje kršćanstva na području Ugarskoga Kraljevstva. I taj je kodeks ostao bez izvornih srebrnih korica s likom svetoga kralja, koje su zacijelo pridonijele tome da ga se čuvalo među relikvijama katedrale.

Simbol sv. Luke u Evangeliaru, druga polovica 11. stoljeća, Metropolitanska knjižnica MR 153

Imovnik zagrebačke stolne crkve iz 1394. jasno pokazuje kako se tijekom dvaju stoljeća njezina postojanja fond knjiga proširio u skladu s potrebama kaptolske zajednice biskupa, kanonika i svećenika. Prvostolni je kaptol imao status »povjerljivog mjesta« (locus credibilis) na kojem su se vodili pravni i administrativni poslovi crkvenog i svjetovnoga karaktera. Ne čudi stoga što je prvih deset kodeksa zabilježenih u imovniku katedrale pravnoga sadržaja. Teologija, pravo, medicina i temeljno obrazovanje glavna su područja znanja za koja su se u srednjem vijeku pribavljale knjige. Popis knjiga zagrebačke katedrale s kraja 14. stoljeća jasno odražava potrebe za literaturom s tim sadržajima. Ovdje ga, dakako, ne možemo detaljno analizirati, niti se osvrnuti na svako od tih područja i njemu pripadajućih kodeksa koji su se u kaptolskoj zajednici koristili nekoliko stoljeća – sve dok ih nisu istisnule tiskane knjige. Spomenimo kao ilustraciju samo da se znamenita srednjovjekovna enciklopedija poznata kao Etimologije (Originum seu etymologiarum libri XX) Izidora Seviljskog (oko 560–636), koja se oslanja na univerzalno djelo antičke enciklopedistike Historia naturalis Plinija Starijeg, u kaptolskoj školi koristila još potkraj 15. stoljeća. Na posljednjem listu primjerka sačuvanog u Metropolitanskoj knjižnici (fol. 182b) zabilježeno je ime Andrije, učitelja katedralne škole: Andreas artium doctor cathedralis i godina 1488. Taj kodeks evidentiran je u imovniku iz 1394. kao liber Ysidori Etimologiarum s opaskom da je uvezan u svijetlu kožu. Andrija, doktor slobodnih umijeća (artes liberales) i učitelj u katedralnoj školi bio je njegov korisnik ali ne i vlasnik, jer knjiga je pripadala zagrebačkoj prvostolnici, kao i svi drugi uvezani i neuvezani rukopisi evidentirani popisima katedralne imovine.

Oslikana stranica iz Misala Jurja od Topuskog, 1495.,
Metropolitanska knjižnica MR 170

Nadgrobna ploča biskupa Luke od Segeda, klesana u ostrogonskoj radionici majstora Ivana iz Firence oko 1510.

Većina je katedralnih kodeksa pribavljena iz inozemnih skriptorija, ponajviše zahvaljujući biskupima i kanonicima koji su se školovali ili su službovali u gradovima Italije, Francuske i srednje Europe. No, neki su zacijelo pisani, pa i oslikani, u katedralnom skriptoriju, koji je, kako se smatra, postojao barem od početka 14. stoljeća i vremena biskupa bl. Augustina Kažotića (1301–1322). Kažotić je »reformirao« bogoslužne knjige prema običajima kora zagrebačke katedrale, što znači da su sadržajima misala i brevijara univerzalne Rimske crkve dodani blagdani i obredne značajke ustaljene u zagrebačkoj prvostolnici kao osobiti nositelji lokalnoga bogoslužja. Izrada takvih liturgijskih knjiga s mjesnim obilježjima uglavnom je bila u rukama lokalnih prepisivača, što znači da su zagrebački misali i brevijari 14. i 15. stoljeća uglavnom prepisivani i oslikavani u Zagrebu ili na području Zagrebačke biskupije, posebice u samostanima pavlina i cistercita koji su njegovali tu vrstu intelektualnog rada. Nedvojbeno svjedočanstvo toj praksi nalazimo u nekoliko kodeksa s kraja 15. stoljeća, iz razdoblja biskupa Osvalda Tuza (zagrebački biskup 1466–1499) i njegova pomoćnog biskupa Jurja od Steničnjaka (oko 1450–1498). Biskup Juraj bio je i nadarbeni opat cistercitske opatije u Topuskom, zbog čega je tituliran i kao Juraj od Topuskog. Za biskupa Osvalda izrađen je veliki Antifonar koji se danas čuva u Metropolitanskoj knjižnici pod signaturom MR 10, s biskupovim grbovima i minijaturama koje je naslikao nepoznati majstor, vjerojatno njemačkoga podrijetla. Isti je majstor još raskošnije oslikao dva misala za biskupa Jurja. Jedan se danas čuva u Riznici katedrale, a drugi u Metropolitanskoj knjižnici pod signaturom MR 170. Ime njegova prepisivača i godinu prepisivanja 1495. donose posljednji redci (kolofon) knjige: bio je to svećenik Matej iz Miletinca, župnik u Hotnji, mjestu blizu Pokupskog. Te su zagrebačke kodekse, dakle, pisali lokalni prepisivači a na njihovu je oslikavanju radio sitnoslikar koji potkraj 15. stoljeća boravi u Zagrebu. Imena pisara spominju se u zagrebačkim dokumentima toga vremena. Njihova djelatnost nije posve zamrla ni pojavom i potpunom prevlašću knjigotiska. Kao primjer često se navodi zagrebački kanonik Nikola Pepelko, koji je 1719. rukom ispisao golemi svezak Graduala – zbirke svih pjevanih dijelova mise zagrebačke katedrale – (Metropolitanska knjižnica, MR 6) i ukrasio ga oslikanim inicijalima.

Missale Zagrabiense, Venecija, Petrus Liechtenstein, 1511. Primjerak u Riznici katedrale s ručno koloriranim drvoreznim ilustracijama

Samo godinu dana nakon glagoljskog Misala, tiskanog 22. veljače 1483., kojemu se još uvijek ne zna mjesto tiska, zagrebački biskup Osvald dao je u Veneciji tiskati prvo izdanje Zagrebačkoga brevijara (Breviarium Zagrabiense). Tekst su, kako navodi kolofon, priredila dvojica učenih zagrebačkih kanonika, Juraj od Ivanića i Blaž od Moravča. Knjiga je tiskana u Veneciji 9. prosinca 1484. kod Erharda Radtoldta, tiskara podrijetlom iz Augsburga. S tim brevijarom tiskana je knjiga službeno »osvojila« sjever Hrvatske. Osvaldov nasljednik na zagrebačkoj biskupskoj stolici, biskup Luka od Segeda (1500–1510), poznat kao Luka Baratin, dao je kod venecijanskog tiskara njemačkog podrijetla, Petrusa Liechtensteina, 1505. tiskati drugo izdanje tog brevijara. No, kruna biskupova napora u tiskanju liturgijskih knjiga za potrebe biskupije bio je Zagrebački misal, priređen secundum chorum et rubricam almi episcopatus zagrabiensis ecclesiae (prema običajima časnoga episkopata zagrebačke crkve). Priprema za njegovo objavljivanje, uključujući i dijelove s notama, odnosno drvoreznim ilustracijama, započela je u Veneciji 1509. a tisak je dovršen 20. lipnja 1511. godine. Biskup Luka umro je u međuvremenu u Čazmi 22. rujna 1510., tako da nije doživio objavljivanje knjige po kojoj je zaslužio časno mjesto u povijesti hrvatske kulture. Nakon potresa 2020. biskup Luka neočekivano je postao zanimljiv javnosti zbog otkrića dijelova njegove nadgrobne ploče pronađenih ispod opločenja poda u svetištu prvostolnice. Fragmenti biskupove nadgrobne ploče od crvenog ugarskog vapnenca, među njima i pokojnikova glava na odru, poznati su od prije, no, pronalaskom novih dijelova ploča je dobila cjelovitiji izgled i potvrdila svoj status jednog od najvažnijeg ostvarenja renesansne skulpture na tlu sjeverne Hrvatske.

Zahvaljujući tiskarstvu i naporima biskupa Osvalda i Luke potkraj 15. i početkom 16. stoljeća brevijari i misali prema zagrebačkom obredu nisu ostali samo u upotrebi kora zagrebačke katedrale nego su postali dostupni svećenstvu na području cijele Biskupije. Tako su bogoslužne knjige izašle iz okrilja katedrale i postale duhovnim i kulturnim dobrom cijele Zagrebačke dijeceze. Premda su se poslije u Biskupiji sve više koristile misne knjige priređene prema odredbama Tridentskoga koncila, Zagrebački tiskani misal iz 1511. bio je, barem u katedrali, u upotrebi sve do 1788., kad je biskup Maksimilijan Vrhovac napokon uveo univerzalni rimski misal. Za razliku od brevijara iz 1484. i 1505., kojih primjerci nisu sačuvani u Hrvatskoj, misal iz 1511., koji je vjerojatno objavljen u znatnoj nakladi, sačuvan je u većem broju primjeraka. Nekoliko njih nalazi se u Metropolitanskoj knjižnici. Međutim, najreprezentativnije je opremljen primjerak Zagrebačkog misala u Riznici katedrale, uvezan u drvene korice presvučene crvenim baršunom s dekorativnim srebrnim okovima na uglovima. U sredini prednjih i stražnjih korica pričvršćene su srebrne kartuše s grbom biskupa Nikole Selničkoga (biskup 1598–1602) sprijeda i grbom plemićke obitelji Konjski straga. Grb Nikole Selničkog naslikan je i na dnu stranice s početkom kanonskoga teksta. Dio drvoreza u tom primjerku naknadno je koloriran, a stranica s prikazom Kanonskog raspeća obrubljena je pozlatom. Očigledno je taj bogato uvezan primjerak dugo služio u svečanoj liturgiji stolne crkve.

Atelier Mosinger, Zgrada Metropolitanske knjižnice, fotografija prije 1906., Muzej grada Zagreba

Sve većim priljevom tiskanih knjiga katedralna se knjižna zbirka od kraja 15. stoljeća počela značajno povećavati. Istodobno to je razdoblje najveće ugroženosti Biskupije, izložene osmanlijskoj agresiji koja je otkinula znatan dio njezina teritorija, pa i samu Čazmu s rezidencijom zagrebačkih biskupa. Kaptol je i u ta nesigurna vremena za-
sigurno vodio brigu o knjižnoj zbirci katedrale, koja je poput riznice bila povjerena kanoniku kustosu. Rast broja tiskanih knjiga koje su potjecale iz privatnih knjižnica bi­skupa, kanonika, prebendara, župnika i drugih vlasnika, i njihovo »posvajanje« za katedralnu knjižnicu najbolje ilustriraju svesci s ručno unesenim »katedralnim« ekslibrisima. Sve do 19. stoljeća ekslibrisi najčešće imaju formule Liber S. Stephani Regis Ecclesiae Zagrabiensis ili Bibliotheca Cathedralis Ecclesiae Zagrabiensis, koje jasno upućuju na pripadnost dotičnoga sveska katedrali. Kad je za biskupa Jurja Haulika 1852. Zagrebačka biskupija uzdignuta u rang metropolije, tj. nadbiskupije, otiskuje se na knjige posebno izrađen četvrtasti pečat s natpisom E BIBLIOTHECA METR. ECCLESIAE ZAGRABIENSIS. Od toga vremena, dakle, knji­žnica katedrale skraćeno se naziva Metropolitanskom bi­bliotekom ili, među poznavateljima, jednostavno Metropolitanom.

Povećanje fonda otvorilo je pitanje adekvatnog smještaja katedralne knjižnice. Konkretno i dugoročno rješenje našlo se tek za biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića (1688–1694), koji je s unutrašnje strane zapadnoga bedema katedralne tvrđave, između južne i Bakačeve kule, dao prigraditi trakt s prostorijama za knjižnicu. Kanonik kustos Ljudevit Ivančan (1853–1935), jedan od najboljih poznavatelja povijesti Metropolitane, o njima u svom članku o knjižnici iz 1925. godine piše: »...prostorije biblioteke bile su na prvom katu, i to velika dvorana tik biskupske palače, te je iz dvora bio direktan ulaz u knjižnicu. Do velike dvorane biblioteke, ko­ja je bila duga 20 metara, a široka 5 i pol metara, bila je manja soba iz koje se ulazilo u Bakačevu kulu. U svim tim prostorijama bile su police za knjige. Ulaz u biblioteku bio je sa istočne strane, nasuprot glavnom ulazu u katedralu, malo prema sjeveru. Iz tog ulaza su vodile stube u prvi kat, pak se je došlo najprije u tijesnu bibliotekarovu sobu, a preko nje u knjižničke prostorije. Prostor, gdje su knjige bile smještene, bio je tako izrabljen, da je bilo tamo smješteno oko 450 kurentnih metara knjiga.« Dakle, u Ivančanovo su doba prostorije bile doslovce krcate knjigama. Na vanjskom zidu biskup Mikulić dao je postaviti spomen-ploču sa svojim grbom i kronografskim natpisom iz kojeg se čita godina 1692. Ta se ploča danas čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Osim gradnje i opremanja prostorija za knjižnicu biskup Mikulić bio je zaslužan i za otkup knjižne i grafičke zbirke slovenskog polihistora Janeza Vajkarda Valvasora, koja je znatno obogatila Metropolitansku knjižnicu. Zahvaljujući Valvasorovoj grafičkoj zbirci s više od sedam tisuća grafi­čkih listova, uvezanih u 18 svezaka (u jednom svesku bili su samo crteži, jedan svezak je poslije nestao), Metropolitana je sa svojim srednjovjekovnim rukopisima, inkunabulama i tiskanim knjigama u doba biskupa Mikulića prerasla u respektabilnu kulturnu instituciju, kojoj nije bilo ravne na jugoistočnom obodu Habsburške Monarhije. Stjepan Želiščević, nasljednik biskupa Mikulića na zagrebačkoj biskupskoj stolici, donio je u sporazumu s Prvostolnim kaptolom već 1695. poseban dokument, tzv. Konstitucije knjižnice, kojim se uređivao njezin ustroj i djelovanje.

Uređivanje knjižnice, koja je tijekom mnogih stoljeća bila dostupna samo članovima katedralnoga kaptola, odnosno svećenicima i redovnicima, vodilo je prema njezinu otvaranju široj zainteresiranoj javnosti. Na ostvarivanju te ideje radio je prosvjetiteljski biskup Maksimiljan Vrhovac (1787–1827), koji je za uzdržavanje Metropolitane ustanovio zakladu od 12 000 forinti. On je za knjige dao izraditi ormare, a kanonika Stjepana Ledinskog zadužio je za izradu kataloga, dovršenog 1829. Svesci toga prvoga kataloga Metropolitane čuvaju se u knjižnici kao vrijedan izvor podataka o njezinu fondu iz prve polovice 19. stoljeća. Knjižnicu je za javnost 1846. godine napokon otvorio zagrebački (nad)biskup Juraj Haulik, koji joj je namijenio i knjige iz svoje ostavštine. Fond knjižnice se i nakon toga neprestano uvećavao novim legatima, među kojima je, primjerice, znamenita ilustrirana rukopisna knjiga gatalica, Sibila Katarine Zrinske, nastala oko 1664. godine, koja je u Metropolitanu dospjela 1908. kao dar grofa Nikole Mikšića Lukavečkog i njegove žene Alojzije Attems.

Kolo sreće iz Sibile Katarine Zrinske, oko 1674., Metropolitanska knjižnica

Za razliku od katedrale, knjižnica nije znatnije stradala u zagrebačkom potresu 1880. godine. Prema Ivančanovu mišljenju, nekoliko pukotina u zidovima zgrade oslonjene na čvrste i debele tvrđavske bedeme lako se moglo popraviti. No tadašnji nadbiskup Juraj Posilović pristao je na uklanjanje čitavoga poteza zapadnog bedema, zajedno s Bakačevom kulom i prostorijama knjižnice. Tako je, unatoč mnogim protivljenjima javnosti, taj vrijedni povijesni kompleks srušen i uklonjen 1906. godine. Knjižni fond Metropolitane premješten je privremeno u kaptolsku kuriju br. 28. Nakon ugovora o pohrani, sklopljenog 1914. između Prvostolnoga kaptola i Kraljevske i sveučilišne knjižnice, fond Metropolitane preseljen je 1916. u tek dovršenu secesijsku zgradu na Marulićevu trgu. Kad je 1995. za Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu sagrađena nova zgrada na Prisavlju, Metropolitana je ostala u staroj zgradi i prešla pod skrb Hrvatskoga državnog arhiva. Valvasorova grafička zbirka je nakon Drugoga svjetskog rata smještena u Kabinet grafike tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, da bi 1995. bila opet sjedinjena s fondom Metropolitane. Slovenska akademija priredila je u razdoblju 2003–2008. faksimilno izdanje čitave zbirke s kataloškim opisom svih grafičkih listova i crteža. Presudan doprinos obradi knjižnog fonda u tim je desetljećima nakon osamostaljenja Hrvatske dao zaslužni voditelj Metropolitane Vladimir Magić, dok je skrb o Valvasorovoj grafičkoj zbirci i njezinu faksimilnom izdanju vodila kustosica Mirna Abaffy. O tome, kao i o sveukupnoj povijesti Metropolitanske knjižnice, čitalac će mnogo više informacija pronaći u monografiji Cimelia Metropolitana. Povijest i knjižno blago Knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, objavljenoj 2016. godine. Na žalost, u novije je doba Metropolitanska biblioteka doživjela ozbiljnu štetu u pljački 1987., kad je iz fonda ukradeno više od 130 svezaka, ponajviše ilustriranih knjiga 16. i 17. stoljeća, pretežno iz Valvasorove knjižnice. To je najveća devastacija knjiga u hrvatskoj povijesti koju nisu prouzročile prirodne nepogode, nego, kako se to kaže, ljudski faktor.

Metropolitanska knjižnica nastala je i formirala se uz zagrebačku prvostolnicu, s kojom je dijelila sudbinu sve do 1906. godine. Nakon 1916., selidbom u zgradu na Marulićevu trgu, ona je fizički odvojena od katedrale i njezina kulturnog i sakralnog okruženja. Danas je ona u sigurnoj pohrani u Hrvatskome državnom arhivu, no njezino je pravo mjesto uz katedralu. Bilo bi stoga poželjno da joj se prilikom obnove prvostolne crkve nakon potresa 2020. osigura prikladan prostor koji bi je ponovno povezao s ostalim katedralnim zbirkama, u prvom redu riznicom i pinakotekom. Taj bi prostor osim adekvatnog smještaja i zaštite dragocjene građe, trebao uključivati suvremene pogodnosti znanstvenog i stručnog istraživanja, odnosno muzejske prezentacije. Mnogim bi starim knjigama, osobito kodeksima, trebalo pružiti potrebnu skrb u obliku odgovarajućih restauratorskih i konzervatorskih mjera. Povijesnu bi građu trebalo sustavno digitalizirati i učiniti dostupnijom znanstvenoj i kulturnoj zajednici. To su desiderata koja bi se u doglednoj budućnosti zacijelo mogla ostvariti snažnijim zauzimanjem zakonitih vlasnika, Prvostolnoga kaptola i zagrebačkog nadbiskupa, dakako uz razumijevanje i potporu državnih čimbenika. Zagrebačka je katedrala potpuna i cjelovita tek sa svojom knjižnicom koja je s njom rasla tijekom dugih stoljeća i kojoj je ona, prema riječima Vladimira Magića u Cimelia Metropolitana, »jedina i prava Alma mater«.

 ***

Milan Pelc je povjesničar umjetnosti zaposlen kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija i doktorata na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao stipendist Zaklade Alexandera von Humboldta višekratno je boravio u Njemačkoj. Od 2003. do 2018. bio je ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti. Osim umjetnosti ranoga novoga vijeka u Hrvatskoj istražuje tradicionalnu povijest vizualne kulture, u prvom redu knjižne slike i grafike.