Katedrala prije katedrale

Svrha povijesnih znanosti je prikupljanje i tumačenje vjerodostojnih svjedočanstava o čovjekovu putu kroz vječnost. Da ta i nisu osobito vjerodostojna pokazuju velika razilaženja čak i među najstručnijim istraživačima.

Umjesto inzistiranja na tome što se točno dogodilo postavimo pitanje: Što se moglo dogoditi? Takvo »neznanstveno nagađanje« ima svoju opravdanost. Kako lijepo piše Denis Dutton, a nevoljko i mi priznajemo, »... budući da su naše duše još uvijek one starih nomada, njihove se emocije komešaju u modernim mozgovima s iznenađujućom i neočekivanom učestalošću«. Dakle, legitimno je zapitati se kako bismo mi reagirali u izvjesnom vremenu i prostoru na temelju onoga kako reagiramo danas. To nije opravdanje za konfabulaciju. Jer da bi se uopće moglo postaviti navedeno pitanje, treba dobro upoznati uvjete ljudskog čina – taj se zbiva u konkretnom prostoru, a izvode ga konkretni ljudski čimbenici u čijim se mozgovima na sasvim određeni način komešaju gore navedene Duttonove »emocije«. Za svaki povijesni sud treba nam poznavanje prostora i duha u kojem nastaje dokazni materijal za navedeni sud. Istraživač povijesnih događanja pripada najčešće prostoru i duhu materijala kojim se bavi. Dakle njegovo shvaćanje onoga što se moglo dogoditi prilično je vjerodostojno. Smještanje »objektivnih« dokumenata unutar »onoga što se moglo dogoditi« povećava vjerodostojnost procesa povijesno-humanističkog istraživanja, zapravo, ovo je, po mom mišljenju, nepotpuno, ako ne i nemoguće, bez te intuitivne podloge i emocionalnih vezivanja. Nemali broj velikana ljudske misli (Tacit, Pascal, Einstein, Panofsky, Le Goff...), ali i svakodnevnih poštenih istraživača, bio je manje ili više svjestan te znanstvene niše u kojoj se intuicija i kreativno kopkanje plodonosno križaju sa znanstvenom akribijom i kritičnošću. Dakle: na temelju onoga što »znamo«, stvori sliku mogućeg prostora i vremena, pa onda na temelju te slike provjeri kako i da li ono »što znamo« paše u tu našu »moguću« sliku. Mislim da upravo to čini pravu, veliku i stvaralačku znanost onime što ona jest, a to je proces oplemenjivanja ljudskog duha umjesto birokratskog popisivanja »materijalnih« činjenica. Pristup koji ovdje zastupamo je, vjerujemo, sasvim podoban za razmišljanja koja slijede.

Pogled na Zagreb iz zraka (foto: Iva Bedenko)

Zagrebački prostor obrađujem na temelju životnog iskustva zasnovanog na temeljnim oblicima angažmana s okolišem (materijalnim i duhovnim) – obilaženju (per pedes apostolorum), promatranju, doživljavanju, zaključivanju – kako ih slijedim u svojoj nedavnoj knjizi Pučki teatar zagrebačkog prostora, Zagreb, Ibis grafika, 2022.

»Zagrebačka katedrala«, odnosno tvorevine koje su joj prethodile, nije se slučajno realizirala na svom mjestu i u određenom vremenu. Ona je funkcija povijesnih događanja od razine pretpovijesnoga, »slučajnoga«, smještanja na sigurnim položajima do aktivnih intervencija u prostor povijesnih razdoblja sve do danas; od točke komunalnog interesa u svojoj najranijoj kolektivnoj fazi do svjesnog prepoznavanja njezina položaja kao središta rastuće aglomeracije, naseobinske zone, regije i konačno nacije. Najveći dio te povijesne epopeje može se zasada skicirati upravo gore navedenom »naivnom« metodom, uz neprebogat doprinos humanističkih grana kao što su arheologija, antropologija, kognitivna geografija. U tom smislu nedavno sam objavio opsežniji prilog na temu ranokarolinškog Zagreba (SHP, III, 46, 2021), povijesnom trenutku kada na položaju katedrale nalazimo najranije ozbiljnije dokumente ljudske prisutnosti i kreativnosti. Od materijala koji sam ondje prikupio izabrat ću one koji se izravnije odnose na »katedralu prije katedrale«, oslanjajući se na metodologiju koju sam netom predložio.

Pogled na grad i Medvednicu s juga (foto: Mirko Cvjetko)

Što je Zagreb?

Zagrebačku naseobinsku zonu sa sjevera štiti moćno bȉlo gore. Njen središnji potez nadgleda one povijesno i urbanistički najvažnije poteze, Gornji grad i Kaptol, a danas i pomalo otkrivani Mirogojski breg. Tu se razvio prvi naseobinski sloj zagrebačkog prostora, što potvrđuju nalazi materijalne kulture i duhovnosti od pretpovijesti do Rima.

Tri velike zagrebačke osi, ugrubo u smjeru jug – sjever, povezuju važne točke Prisavlja, riječne prijelaze, sa središnjim, poslije urbanim, prostorima i s markantnim točkama na paravanu gore. Zanimljive podatke nudi i malo istraživani Mirogojski breg. Na položaju Sjemeništa, na manjem jezičcu bila je sigurno stara sakralna i/ili svjetovna točka; što je sjajno naslutio arhitekt Juraj Neidhardt kad je intuitivno smjestio kulu zvjezdarnice tamo gdje je i danas. Slijedi visoravan Bijenika do zaštićene enklave Remeta. Na mjestu gdje se praktički spajaju dvije uzdužne doline nalazi se Krematorij i sedlo iz kojeg cesta vodi u Remetski džep. S najviše točke hrpta, komunikacijski toranj iz pedesetih godina 20. stoljeća nadzire uski prolaz do sedla. Toranj je vrlo vjerojatno smješten na položaju neke stare utvrde, koja je savršeno blokirala pristup u Remetski džep. Sam položaj Krematorija zove se »Kameniti stol«, na keltskom dol men (stol kameni), a dolmen je i oznaka groba, tako da su gradski oci sjajno pogodili postavljajući Krematorij na prastaru svetu točku. No, kako nas upućuje profesor Andrej Pleterski, »stol«, »štulec« znači i prijestolje, poput onoga slavnog na Sveškom polju u Koruškoj, ili manje poznatog u Kaniži (kneževu mjestu, »Knežiji«) kod Lepoglave. Nije nemoguće da je u Remetama, na kamenom štulecu dijelio pravdu neki pradavni zagreba­čki župan i da je upravo ondje, ispod remetskog Gradišta, bilo najranije središte (pred)Zagreba.

Kako su se mijenjale okolnosti tako se i naseobinsko središte od vrletnih Remeta i izdanaka gore seli prema rijeci i ravnici, u dostupniji Kaptol i Gradec. Tu već možemo koristiti etnonime, Iliri i Kelti, izrazito ladanjski etnikum u neurbanom prostoru. Temeljnu prostornu organizaciju predrimskoga, rimskog i kasnorimskog Prigorja lijepo je opisao Zoran Gregl u knjižici Rimljani u Zagrebu (Zagreb, Mladost, 1991). Pomicanje naseobinskih središta sa strateški povoljnih položaja zauzetih u pretpovijesti prema »velikom svijetu« otvorenih prostora i komunikacija, veže se uz uspostavu rimskog sustava, a povratak prema pretpovijesnim položajima događa se u procesu dezintegracije rimskog sustava, da bi sa zrelim srednjim vijekom nastupio postupni povratak na položaje rimske antike. To je naravno shema i kao takva ima iznimaka, no u načelu je primjenjiva na cjelokupni prostor Zapadne Europe pa tako i na naše položaje uključivo i zagrebačko Prigorje.

Rimsko osvajanje Ilirika pospješuje postupnu (pred)urbanizaciju, taj se proces intenzivira s apsorpcijom rimske uljudbe, no uz sloj visoke urbane kulture stoji i »mali grad«, fascinantni spoj urbsa i rusa, što cjelokupno područje Ilirika/Hrvatske u biti ostaje do danas. Matoš je sjajno primijetio da je Zagreb »Šumski grad«. I danas, kao metropola, Zagreb ostaje takav »mali grad«. Matoš je također primijetio da su »naši ljudi krajevi, a krajevi ljudi«. Ladanjska narav zagrebačke naseobinske zone povijesno se zrcali u ladanjskoj naravi njezina stanovništva. Hrvatska je uvijek bila uspješna kad su urbs i rus koegzistirali u harmoničnom skladu. Stoga konfiguriranje zagrebačkog Prigorja kao fizi­čkoga, duhovnoga, gospodarskog i kulturnog središta takve »uravnotežene« zajednice, paradigme našeg prostora, ne mijenja svoju bit od Ilira do današnjih Hrvata – a središte je tog središta »katedrala«. Za svijet kojem služi nije mogla nastati na boljem mjestu.

Pogled na krematorij (foto: Mirko Cvjetko)

S pokrštenjem Hrvata i dolaskom Karolinga oko 800. javljaju se i prvi mogući materijalni ostatci monumentalne arhitekture na položaju današnje katedrale i oko njega. Među njima je i poznati predromanički kapitel koji sam detaljno obradio u nedavno objavljenom tekstu. S tim materijalima, kao i s onima iz Siska i Lobora, ulazimo u svijet materijalnih ostataka usporedivih s predromanikom srednje i jugoisto­čne Europe. Uz moj prije navedeni tekst o toj temi upućujem na izvrsne radove dr. Ane Deanović i dr. Krešimira Filipeca.

Nekoliko točaka na Gradecu i Kaptolu baca dodatno svjetlo na najraniji Zagreb. To je moguće pretkršćansko svetište na Kaptolu, položaji Popova tornja, Muzeja grada Zagreba i Klovićevi dvori (»Castrum Zagrabiense«?).

Davno, ranih šezdesetih, u šetnji parkom Ribnjak, profesor Stahuljak je nas studente odveo do lijepo zaobljenoga humka strmo nad Branjugovom ulicom istočno od svetišta katedrale – Gamule. Dobro se sjećam kako nam je rekao da su mnogi, pa tako i on sam, razmišljali o mogućnosti da je riječ o arheološkom lokalitetu, mogili, no iskopavanja nisu otkrila ništa ranosrednjovjekovnoga.

Zanimljivo je da se gomila javlja na sličnom položaju, istočno od veće sakralne zgrade, na najsvetijem položaju rane hrvatske povijesti, Sv. Marije i Stjepana na Crkvini u Biskupiji, mjestu službenog pokrštenja Hrvata i pokapalištu njihove elite. Na starim fotografijama vide se na mjestu gdje danas stoji Meštrovićeva kapela tragovi gomile iznad iskopanih ostataka istočnoga završetka crkve. Izduženi pravokutni prostor crkve sam po sebi ne znači mnogo, no ipak malo više ako se nad njegovim istočnim krajem nalazi gomila. To nam je poznato uređenje ranoslavenskog i uopće ranosrednjovjekovnoga multifunkcionalnog »trema« (hal­la, Hofa), npr. u Szczecinu. Iako to nije do kraja potvrđeno rješenje, možemo si zacrtati sklop vladarsko-religijskoga »državnog« središta na Crkvini, koji se sastoji od vladarske rezidencije, pokapališta vladarske elite, vjersko-političkog okupljališta i gomile, svete gore, na kojoj se teofanički profiliraju vjerski i svjetovni prvaci naroda.

Potkraj 11. st. Zagreb postaje sjedištem biskupije. No položaj katedrale na današnjem Kaptolu sasvim je sigurno bio sveta točka sankcionirana ranijom poviješću. Groblje ispred katedrale koje, danas je potvrđeno, postoji već oko 800. godine, upućuje na prisutnost mogućega ranoslavenskoga svetišnoga kompleksa u koji se lijepo uključuje upravo spomenuta Gamula iza istočnoga kraja katedrale. Nije ona par Krakovoj ili Vandinoj gomili u Krakovu, no jasan je, iako zaboravljeni, trag nekog svetog pejzaža koji se stvarao namjerno, moguće naslijedivši unutar zagrebačke naseobinske zone staro vjersko središte na Kamenitom stolu, dok su svjetovnu utvrdu oko remetskoga Gradišća naslijedile utvrde na današnjem Gornjem gradu, koje se vremenski mogu pratiti unatrag do La Tènea, npr., unutar Muzeja grada Zagreba. Na primjer središnji svetišni kompleks u Szczecinu sastojao se od Hofa i gomile s koje je konačno i Biskup Otto iz Bamberga propovijedao Obraćenje. Ako s kaptolske Gamule pogledamo na zapad i suočimo se s današnjim monumentalnim materijalnim znakom te svetosti, nije nam teško na položaju današnje katedrale zamisliti kultnu, moguće multifunkcionalnu građevinu. A to je u poganskoj fazi bila i zgrada na položaju Crkvine u Biskupiji. Tako, barem hipotetski, na mjestu koje se do danas obilježava hrvatskom svetinjom nad svetinjama, nacionalnom katedralom, imamo, barem hipotetski, trag pretkršćanskoga monumentalnoga svetog položaja. U studijama o poganskim slavenskim svetištima Slupecki je jasno zacrtao oblik multifunkcionalne građevine koja se sastoji od longitudinalne dvorane za zborovanje, druženje, i slavljenje elite, i manjega centralnog – kružnoga, polukružnog ili kvadratičnog prostora koji služi za vjerske potrebe. Najranije kršćanske građevine u Poljskoj slijede taj obrazac (dvorana plus rotonda), a odraz te prakse nalazimo kod nas na Crkvini te, moguće, na položaju njene nasljednice, nacionalne katedrale u Zagrebu. Gotovo svaka kršćanska bogomolja sankcionira taj raspored podjelom na dvoranski brod i centralno zamišljen prostor svetišta (apsidu).

Pogled na Gamulu (foto: Višnja Bedenko)

Silazak s Mirogojskog brega, i uopće iz gornjeg Prigorja, prema savskoj ravnici je epohalni događaj zagrebačke povijesti s kojim se još treba itekako pozabaviti. Započinje već prije a intenzivira se u rimskom Iliriku. Zašto je Kaptol odabran da bude središte vjerskoga, dakle i duhovnog i društvenog života prigorske zajednice? Zašto ne viši, sigurniji i prostraniji Gornji grad?

Odgovor leži u scenskim mogućnostima zagrebačkog prostora. Avenija Većeslava Holjevca vodi iz Prekosavlja Mostom slobode kroz Novi Zagreb u samo srce grada, te preko Kaptola do vrha Velikog Sljemena. To je središnja os zagrebačkog prostora i njegova vizualna i sadržajna definicija. Isto vrijedi i za pogled s Medvednice prema jugu, gdje Kaptol izgleda poput gnijezda zaštićenog sigurnim ogradama Mirogojskog brega i Gornjega grada. Premda Kaptol nije tvrđava kao Gradec, njegov je niži, no ipak markantni bežuljak izvrsno zaštićen močvarama, ribnjacima i vodotokovima (Wasserburg). Kaptol je iz bilo kojeg rakursa srce pejzaža, tvrđava u tvrđavi, kojem su Gornji grad, Medvednica i Šalata vanjski bedemi, a monumentalni additus iz savske ravnice objedinjuje dolaske s juga, istoka i zapada, iz tri četvrtine hrvatskoga nacionalnog prostora! Zagreb je sa svojim katedralskim Kaptolom stvarno srce Hrvatske! Eto, zato, kako smo već rekli, za ovu našu zemlju katedrala nije mogla nastati na boljem mjestu

Kaptol, iako niži ali i pristupačniji segment naseobinskog i vizualnoga kompleksa Prigorja, postaje točka masovnog interesa i sakupljanja, dovoljno zaštićen, no isto tako i dostupan boljarima i puku zagrebačke naseobinske zone, pa sve širem naseobinskom kontekstu do danas. Nad tom sasvim dobro zaštićenom svetosti bdije neosvojiva tvrđava »Gornjega grada« kao civilno i upravno središte, domicil te, zacijelo, i jedna od jezgri svjetovnog i gospodarskog života. Nastaje tako poznata »osmica«, naseobinski fenomen koji se manifestira u bezbroj ranosrednjovjekovnih (i kasnijih) naseobina, »gradišta«, gdje u jednom krugu nalazimo svjetovni, u drugom vjerski centar. Zagreb, tj. Kaptol plus Gornji grad, ostaje do danas monumentalni svjedok takvoga prastaroga prostornog uređenja.n

Temeljna literatura

Deanović, Ana, »Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja«, Iz starog i novog Zagreba, 3 (1963), str. 13–22.

Deanović, Ana, i Čorak, Željka, Zagrebačka katedrala, Zagreb: Globus – Krš­ćanska sadašnjost, 1988.

Dujmović, Danko, »Elementi kulturnog krajolika u pisanim izvorima od 11. do kraja 13. stoljeća u međuriječju Save i Drave na području Zagrebačke biskupije«, doktorska dizertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 2014.

Goss, Vladimir P., Početci hrvatske umjetnosti, Zagreb: Ibis grafika, 2020.

Goss, Vladimir P., Pučki teatar zagrebačkog prostora, Zagreb: Ibis grafika, 2022.

Goss, Vladimir P., »Razmišljanja o ranokarolinškom Zagrebu«, Starohrvatska prosvjeta III, 48 (2021): str. 103–124., 2022.

Goss, Vladimir P., i Gudek, Tea, »Some Very Old Sanctuaries and the Emergence of Zagreb’s Cultural Landscape«, Peristil 52, 2009., str. 7–26.

Gregl, Zoran, Rimljani u Zagrebu, Zagreb: Mladost, 1991.

Vinski, Zdenko, »Ranjosrednjovjekovni arheološki nalazi na užem i širem području Zagreba«, Iz starog i novog Zagreba, 2 (1960): str. 47–53.

***

Vladimir Peter Goss (Gvozdanović) je povjesničar umjetnosti, pisac i novinar. Nakon studija na Zagrebačkom sveučilištu doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY). Predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, sveučilištima u Zagrebu i Rijeci, gdje je i danas profesor emeritus. Autor je ili suautor 19 knjiga ili znanstvenih kataloga i 116 znanstvenih studija s područja ranije srednjovjekovne umjetnosti, problematike prostora i umjetničke kritike.