Jawhar Dalmata, utemeljitelj Kaira: činjenice i pretpostavke

Nedavno prevedeni i objavljeni dokumenti novi su dokaz da Jawhar al-Saqlabi, utemeljitelj najvećeg afričkoga grada Kaira i vladar Egipta od 969. do 973. godine, podrijetlom nije sa Sicilije, kako su neki povjesničari nagađali, nego iz Dalmacije i da je zapravo kršćanski Hrvat koji je poslije prešao na islam.

Jawhar al-Saqlabi je u svoje vrijeme bio najmoćniji od brojnih slavenskih vojnih zapovjednika u službi Fatimidskoga Kalifata, koji se na vrhuncu svoje moći prostirao preko Sjeverne Afrike od Atlantskog oceana na zapadu do Turske i Sirije na istoku.

Jawhar je, uz nadimak »al-Saqlabi«, što je na arapskom značilo »Slaven«, imao još nekoliko nadimaka koji su kod kroničara i povjesničara stvarali zabunu. Jedan od tih nadimaka bio je »al-Qaʼid«, što znači »general« ili »zapovjednik«, zatim i nadimak »al-rumi«, što je stoljećima značilo »Rimljanin« i bio naziv za one koji potječu sa šireg područja Istočnoga Rimskog Carstva (Bizanta), ali je poslije degradirano i čak prevođeno kao »Grk«, te »al-Siqilli«, što znači »Sicilijanac«. Upravo je taj zadnji nadimak »al-Siqilli« ili »Sicilijanac« naveo neke povjesničare da ustvrde da je bio rodom sa Sicilije, pa čak i grčkoga podrijetla zbog dodatnog nadimka »al-rumi«. No, nakon detaljne analize brojnih činjenica za takve tvrdnje i nagađanja sve je manje uporišta.

Fatimidski Kalifat od 909. do 1170. godine

Zbog nedostatka preciznih izvora povjesničari su često donosili zaključke o Jawharovu podrijetlu na temelju oskudnih i katkad netočnih podataka te svojim nagađanjima pokušavali nadoknaditi nedostatak informacija. Povjesničari koji su Jawhara nazivali »al-Siqillijem« ili Sicilijancem polazili su od početne premise da je rođen na Siciliji, što im je dalo podlogu da dalje razvijaju teorije koje podupiru tu premisu. Po jednoj priči rođen je na Siciliji, u selu Ragusa Ibla na jugu otoka.¹ Po drugoj je rođen na Siciliji među Starogrcima koji su ondje živjeli, što bi trebalo objasniti onaj drugi nadimak »al-Rumi«, kojim su se za sebe navodno koristili lokalni Grci pridošli s Bizanta – iako izvorno znači »Rimljanin«. A postojala je i treća sicilijanska teorija, koja je pokušavala objasniti Jawharov nadimak »al-Saqlabi«, odnosno »Slaven«, prema kojoj je Jawhar navodno rođen na Siciliji, ali od slavenskih roditelja. Sve su te teorije pokušavale objasniti i uskladiti Jawharove različite nadimke, ali se nisu temeljile na pouzdanim dokazima.

Jawhar al-Saqlabi umro je u Kairu 1. veljače 992. godine, a prve tvrdnje u stručnoj literaturi o njegovu navodnom sicilijanskom podrijetlu pojavile su se tek 860 godina nakon njegove smrti. Tada je 1857. godine talijanski prevoditelj i veliki talijanski patriot, Michele Amari, rođen 1806. u Palermu na Siciliji, u prijevodu teksta arapskoga kroničara al-Maqrizija (umro 1442) odlučio Jawhara proglasiti Sicilijancem suprotno prijašnjim prijevodima.² Sljedećih stotinjak godina stručna je literatura bila pod utjecajem toga spornoga Amarijeva prijevoda pa su to nekritično ponavljali brojni noviji autori. Međutim, taj je sporni prijevod u novijoj stručnoj literaturi izgubio vjerodostojnost i snagu.

Dapače, sve veći broj suvremenih orijentalista i stručnjaka danas prihvaća tumačenje o Jawharovu slavenskom, dalmatinskom i jadranskom – dakle, hrvatskom podrijetlu.

Britanski stručnjak dr. Michael Brett, profesor orijentalnih studija na University of London, i autor nekoliko knjiga o Fatimidima smatra da Jawhar nije Sicilijanac, nego Slaven. On u svojoj knjizi Rise of the Fatimids to potvrđuje na stranicama 235–236. Brett tako opisuje fatimidski vojni pohod 958. godine: »(...) pod vrhovnim zapovjedništvom Čatiba ili Tajnika Jawhar al-Siklabija, ʽSlavenaʼ (...)«.³

Heinz Halm, njemački povjesničar i profesor islamskih studija na Sveučilištu u Tübingenu, na str. 30. svoga djela The Fatimids and their Traditions of Learning (1977) Jawhara spominje ovako: »6. veljače 969. fatimidska je vojska pod zapovjedništvom slavenskoga generala Jawhara marširala iz Qayrawana u pravcu Egipta«.⁴

Jedan od najvećih arapskih učenjaka srednjega vijeka, al-Hasan ibn Muhammad al-Wazzan, na zapadu poznatiji pod imenom Leo Africanus (Leo Afrički), bio je još precizniji. On u svom velikom djelu Descrittione dell’Africa, objavljenom 1550. u Veneciji, te na latinskom jeziku 1556. u Antwerpenu,⁵ opisuje Jawhara kao »Geohar Dalmatinac«, a u latinskom izdanju kao »Gehoaro Chetibo Dalmata«.⁶ Leo Africanus je od 1516. do 1517. živio u Kairu i putovao Egiptom.

Ako prema Leu Africanusu Jawhar nije samo »Slaven« nego specifično »Dalmatinac«, to može samo značiti da je Hrvat. Specifičan opis »Dalmatinac« isključuje mogućnost da Jawhar možda potječe iz nekoga drugoga, sjevernijega slavenskog naroda, odakle su u to vrijeme robovi dolazili preko Njemačke, Francuske i Španjolske, a ne preko Sicilije. Ako je »Dalmata«, onda ne može biti ni Sicilijanac ni srednjoeuropski Slaven.

Povjesničar Roland Oliver, profesor afričke povijesti na University of London, na str. 10 svoga velikog djela The Cambridge History of Africa (1977) Jawhara opisuje na sljedeći način: »(...) fatimidski general Jawhar (bivši rob dalmatinskog podrijetla) (...)«.⁷

Svjetski priznati francuski stručnjak za povijest Sredozemlja, Christophe Picard, profesor povijesti na Sorbonni u Parizu i autor brojnih knjiga među kojima su Sea of the Califs i The Muslim world from the 11^th to the 15^th century, u svom tekstu »Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću«⁸ Jawhara spominje tek usput jer glavna tema njegova teksta nisu Fatimidi, nego prisutnost brojnih Hrvata u južnoj Španjolskoj u vrijeme dok je bila pod okupacijom arapskih Umajada. Međutim, on u svome tekstu Jawhara ne opisuje kao »al-Saqlabija« ili »Slavena«, nego ga izravno naziva »Jawharem Dalmatincem«.⁹

Kako je Jawhar Dalmatinac postao Sicilijanac

Francuska egiptologinja R. L. Devonshire (rođ. Henriette Vulliamy), koja je živjela u Kairu i napisala brojne knjige o islamskim graditeljima Egipta, u svojoj knjizi LʼEgypte Musulmane objavljenoj 1926. u Parizu, na str. 32 piše: »I dok je Muʼizzov vojni zapovjednik Gauhar, koji je proglašen Sicilijancem pogreškom u prepisivanju, ali koji je, izgleda, slavenskog podrijetla (...)«.¹⁰ Ako je taj navod R. L. Devonshire o pogrešci u prepisivanju točan, to bi značilo da Jawhar nikada nije bio Sicilijanac, nego je taj nadimak dobio jednostavnom pogreškom u prepisivanju.

Gotovo isti rukopis za riječi »Slaven« i »Sicilijanac«

Max van Berchem 1894. godine upozorava na identičnost arapskih riječi al-Saqlabi i al-Siqilli

Henri Fournel 1881. godine upozorava na sličnost arapskih riječi
al-Siqlabi i al-Siqilli

Pitanje o mogućoj pogrešci u prepisivanju u stručnim je krugovima shvaćeno dosta ozbiljno jer se to često događalo u brojnim prijevodima arapskih tekstova, a arapski je rukopis za nadimke »al-Saqlabi« i »al-Siqilli« gotovo identičan. U starim rukopisima ili zapisima uklesanima u kamenu razlike su još manje vidljive, a pogreške još češće. Nadimak Slaven je moguće, ako netko želi, prevesti i kao Sicilijanac. Ako se takva pogreška dogodi u prepisivanju ili prijevodu, ta se pogreška od toga trenutka može nezapaženo ponavljati iz jednog dokumenta u drugi i povjesničare odvesti u sasvim drugi smjer. To da povjesničari počinju od premise da je Jawhar »al-Saqlabi« (Slaven) ili »al-Siqilli« (Sicilijanac) čini veliku razliku za bilo koju rekonstrukciju njegove povijesti.

Na lakoću i mogućnost pogrešnog prepisivanja Jawharova nadimka (na arapskom Nisba) već su prije upozoravali i drugi glasoviti orijentalisti.

Švicarski orijentalist svjetskoga glasa, Max van Berchem (1863–1921), smatra se ocem arapske epigrafije (interpretacije znakova i natpisa) u zapadnom svijetu. U svom monumentalnom djelu Matériaux pour un Corpus inscriptionum Arabicarum, objavljenom u Parizu 1894. godine, na stranicama 43. i 44. u pogledu prijevoda al-Maqrizijevih tekstova upozorava: »Djauhara poznatoga generala (qaʼid) i tajnika (katib) kalifa Muʼizza naziva se katkad Grkom, katkad Slavenom, a katkad, kao i ovdje, Sicilijancem«.¹¹

»Ova posljednja dva pojma se mogu objasniti zabunom riječi الصقلبي i الصقلي«¹², zaključio je van Berchem.

Još 13 godina prije van Berchema, 1881. godine, francuski orijentalist Henri Fournel u svom djelu Les Berbers – Étude sur la conquête de lʼAfrique par les Arabes na str. 44. u pogledu prijevoda Ibn-Khaldounovih opisa Jawhara također upozorava na to da je u arapskom pismu lako zamijeniti riječi »al Siqlabi« i »al-Siqilli«: »Ibn-Khaldoun katkad Djouharu daje nadimak Slaven, a katkad Sicilijanac, što očito proizlazi iz konfuzije riječi الصقلبي i الصقلي, što je tako lako učiniti«.¹³

Stručnjak koji je ozbiljnije pokušao razriješiti pitanje Jawharova podrijetla bio je veliki češki orijentalist svjetskoga glasa Ivan Hrbek. Hrbek je preveo Kuran na češki jezik te je u suradnji s drugim svjetskim stručnjacima za UNESCO napisao djelo Afrika od sedmog do jedanaestog stoljeća. Djelo je doživjelo čak 18 izdanja od 1981. do 1995., a njegovo djelo Opća povijest Afrike je od 1988. do 1992. imalo 17 izdanja na engleskom, a nakon toga još 12 izdanja na francuskom jeziku.

Hrbek je još 1953. godine u češkom stručnom časopisu Archív Orientální objavio analizu na njemačkom jeziku pod nazivom »Die Slawen im Dienste der Fātimiden«,¹⁴ u kojoj uvjerljivo demantira teorije i nagađanja o Jawharovu navodnom sicilijanskom ili čak grčkom podrijetlu. Nasuprot tim teorijama, Hrbek u svojoj raščlambi na temelju brojnih izvora zaključuje da je Jawhar bio ne samo slavenskoga nego i dalmatinskog podrijetla.

Hrbek se uglavnom oslanja na zapise islamskih sunitskih kroničara iz Sjeverne Afrike. Jedan od njegovih važnijih izvora o ulozi Saqaliba (slavenskih robova) u fatimidskom Egiptu i Siriji bio je Ibn al-Qalanisi (1073–1160)¹⁵ dok su ostali uglavnom bili arapski izvori iz 13. stoljeća nadalje, među kojima su: Ibn Hammad (umro 1231), Ibn Al-Athir (1233), Al-Tijani (1311), Ibn Idhari (1312), Ibn Khaldun (1406) i Al-Maqrizi (1442).

Hrbek je nastojao utvrditi kada i kako su nastali različiti opisi i nadimci za Jawhara, pritom uspoređujući izravne citate iz prijevoda 15-ak najranijih arapskih sunitskih kroničara od al-Kudaʼija (umro 1062) do as-Sujutija (1505).

Prvi pronađeni opis Jawhara kao as-Saqlabija (Slavena) pojavljuje se kod arapskih kroničara 260 godina nakon njegove smrti u djelu ibn al-Abbara (umro 1260), zatim ibn Dukmaka (1406) i Lea Afrikanca, koji 1550. Jawhara naziva »Geoharem Dalmatincem«.

Ostali arapski kroničari iz toga razdoblja, među kojima su al-Kudaʼi (umro 1062), ibn Hammad (1230), ibn al-Atir (1233), ibn Hallikan (1282), al-Idari (kraj 13. stoljeća), abul-
-Fida (1331), an-Nuwajri (1332) i ibn Tagribirdi (1469), spominju Jawhara koristeći se nadimkom »ar-rūmī«.

Hrbek utvrđuje da je nadimak ar-rūmī sasvim razumljiv i da nije negacija Jawharova dalmatinskog podrijetla. Nadimak »Rūmī« originalno je stoljećima značio »Rimljanin«, tako su i pripadnici Istočnoga Rimskog Carstva (Bizanta) sami sebe nazivali, a svoje su područje zvali »Rimsko Carstvo«. S obzirom na to da je u Bizantskom Carstvu bila i Grčka, riječ »Rūmī« dobila je kolokvijalno značenje »Grk« i često je tako i prevođena. Svi koji potječu s područja Bizantskog Carstva mogli su nositi neku varijaciju nadimka »Rūmī«, »ar-Rūmī« ili »al-rūmī«.

Posveta iz džamije al-Azhar graditelju Jawharu kako je prepisao al-Maqrizi, a različito preveli Quatremère i Amari (u knjizi Max van Berchema, str. 43)

Quatremèreov prijevod iz 1837. godine u kojem al-Maqrizi opisuje Jawhara kao Slavena – »lʼEsclavon«

Naziv »Bizant« konstrukcija je novijih povjesničara i prvi se put pojavljuje tek u 16. stoljeću a šira uporaba nastaje tek u 17. stoljeću.¹⁶ Nakon smrti Cara Teodosija 395. godine, Rimsko se Carstvo dijeli na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo, na rijeci Drini kao razdjelnici, sa sjedištima u Rimu i Konstantinopolu. Pripadnike Istočnoga Rimskog Carstva (Bizanta) arapski kroničari su stoljećima rutinski nazivali »ar Rumi« – »Rimljanima«.

Dokaz da su arapski kroničari i Hrvate nazivali »ar-Rumi« možemo pronaći u tekstu »al-Muqaddimah« arapskoga kroničara Ibn Khalduna (1332–1406), koji je 1958. preveo Franz Rosenthal. Na str 91., opisujući Jadransko more, koje naziva »Venecijanskim zaljevom«, Ibn Khaldun kaže da na jednoj strani žive Venecijanci, a na drugoj »Rumi«. Malo kasnije, u istom tekstu, na str. 116., Ibn Khaldun kaže da se pokraj zemlje gdje žive Venecijanci nalazi zemlja Hrvata (Jarwasiyi).¹⁷ Kao što vidimo, Ibn Khaldun u istome tekstu Hrvate naizmjenično naziva i Rumima i Hrvatima.

U vrijeme Jawhara veći su hrvatski gradovi na Jadranu poput Dubrovnika pripadali Bizantskom Carstvu pa je takav nadimak opravdan. No, Sicilija je tada već dugo bila pod arapskom vlašću, a Arapi ljude koji potječu s arapskog područja nisu nazivali »ar-Rūmī«.

»U Gauharovu slučaju«, navodi Hrbek, »postoji činjenica da je rođen u vrijeme kada Sicilija više nije pripadala Bizantskom Carstvu. Naziv ar Rūmī može se odnositi na područja koja su u to vrijeme pripadala Istočnom Rimskom Carstvu. To su uglavnom zemlje Balkanskog poluotoka jadranske obale. (...) Bizantska vlast u Dalmaciji bila je dobro poznata Arapima jer su se često borili s carskom flotom tijekom njihova napredovanja prema Jadranu (...)«.¹⁸

Spor oko Jawharova podrijetla nastao je nakon prijevoda teksta arapskoga kroničara Ahmada al-Maqrizija (1364–1442), u kojem je al-Maqrizi iz nepoznatog izvora prenio tekst koji je bio uklesan unutar glavnog ulaza džamije al-Azhar u Kairu u čast njezinu graditelju Jawharu. U svom prijevodu al-Maqrizija francuski orijentalist Étienne Marc Quatremère (1782–1857), profesor u lʼÉcole des langues orientales i na Sveučilištu u Rouenu, prevoditelj, leksikograf i specijalist za arapski jezik, 1837. godine u tekstu »Vie du Khalife Fatimite Moêzz-li-din Allah’« u časopisu Journal Asiatique (Serie 3, Tome 3, str. 75–76) u kojem je bio jedan od urednika, taj je utemeljiteljski natpis u dijelu koji opisuje Jawhara preveo: »(...) njegov sluga Djauhar, pisac i Slaven, godine 361.«¹⁹

Nakon pada Fatimidskoga Kalifata 1171. godine, ta je posveta Jawharu izbrisana sa zida džamije pa nije poznato odakle je 300 godina poslije al-Maqrizi njezin sadržaj prepisao i koliko je točno on prepisan.

Dvadesetak godina nakon Quatremèrea, talijanski orijentalist Michele Amari (1806–1889) preveo je taj isti natpis o graditelju Jawharu iz al-Azhar džamije, ali je riječ koju je Quatremère preveo kao »Slaven« Amari preveo kao »Sicilijanac«. Amari je tu svoju odluku pravdao malo čudnim objašnjenjem da »Rumi može biti Sicilijanac, ali ne može biti Slaven«:

»Ne mogu prihvatiti pretpostavku Quatremèrea, koji je riječ aş-Şaklabi preveo kao Slaven jer je toliko Slavena bilo u faţimidskim vojskama. Drugdje sam upozorio da se ovaj ispis na arapskom jeziku lako miješa sa Şikilijem, ali u ovom slučaju nema sumnje; Rūmi bi mogao biti Sicilijanac, a nikako Slaven«.²⁰

Amari ovdje i sam priznaje da je riječ Slaven (koju on ovdje piše »as-Saklabi«) u arapskom pismu vrlo slična riječi »as-Sikilli« (Sicilijanac). Prema njegovu mišljenju Jawhar ne može biti Slaven jer se ta sporna riječ, kaže on, treba čitati »Sicilijanac«. Ovdje je na djelu zanimljiva logička pogreška, tzv. circulus in probando. Jawhar, dakle, postaje Sicilijanac ne zato što jest Sicilijanac nego zato što se, po Amarijevu mišljenju, ključna riječ ne bi trebala čitati »Slaven« jer Jawhar nije mogao biti Slaven.

Iako Amari to ne kaže izravno, čini se da razlog zašto Jawhar po njemu »ne može biti Slaven« leži u činjenici što su ga brojni arapski srednjovjekovni kroničari nazivali »ar-Rūmī«. Amari pokušava nekako uskladiti svoju sicilijansku tezu s tim nadimkom, pa, po njegovu rezoniranju, ako je Jawhar »ar-Rūmī« i potječe iz Bizantskog Carstva, onda ne može biti Slaven. S obzirom na to da ne može biti Slaven, onda se ta riječ, koja bi se inače čitala kao »Slaven«, ne bi smjela čitati »Slaven« nego »Sicilijanac«.

Ivan Hrbek ističe da je Amarijeva argumentacija posve pogrešna, i činjenično i u rezoniranju, te da raspoložive činjenice govore upravno suprotno Amarijevoj pogrešnoj argumentaciji i zaključku, a u prilog tomu da je Jawhar Slaven i to iz Dalmacije.

Jawhar je bio rob, što nitko ne osporava. Zbog toga nije mogao biti iz Sicilije, kaže Hrbek, jer: »(...) Sicilija je već početkom 10. stoljeća, tj. u vrijeme Gauharova rođenja, bila pod islamskom vlašću, a stanovnici su imali pravo na zaštitu kao ahl ad-dimma i nije se mogao prodati u ropstvo«.²¹

Upravo zato što je Sicilija bila pod islamskom vlašću, a ne dio Bizantskog Carstva, arapski kroničari ne bi one koji potječu iz Sicilije pogrešno nazivali »ar-Rumi« i nisu to ni činili, što i Hrbek ističe: »Kao islamsko područje, kasnije su uvijek (bili) poznati kao ʽSikillījaʼ i ʽKalūrījaʼ. Sam nisba ʽas-Sikilliʼ bio je dovoljan da označi porijeklo dotične osobe i dodatak još jednog nisba, npr. ʽar-Rumiʼ je bio suvišan«.²² Da je Jawhar doista bio iz Sicilije, koja je već dugo bila pod islamskom vlašću, on bi jasno bio označen kao Sicilijanac, a ne kao pripadnik neprijateljskoga Bizantskog Carstva. Činjenica da su brojni stari arapski kroničari Jawhara nazivali »ar-rūmī«, snažan je argument protiv sicilijanske teorije upravo zato što se tada dobro znalo da Sicilija nije bila dio Bizantskog Carstva. (Vidi zemljovid Bizantskog Carstva iz 920., gore)

Hrbek podsjeća da fatimidski vladari nisu imali povjerenje u lojalnost pokorenih naroda i plemena zbog čega su »(...) pribjegavali starim i provjerenim metodama islamskih vladara i formirali straže od robova različitog podrijetla«.²³ Islamski vladari iz Sjeverne Afrike najviše su se oslanjali na slavensko roblje koje je dolazilo iz srednje Europe preko Njemačke, Francuske i Španjolske, te na slavensko roblje s jadranske obale koje je dolazilo preko Venecije, koja je tada bila glavni, ali ne i jedini dobavljač roblja. Kada su odnosi sa španjolskim Umajadima postali neprijateljski, kaže Hrbek: »Samo su stanovnici obala Balkanskog poluotoka ostali kao mogući izvor ljudi za fatimidsku gardu. Najizvrsnije područje, odakle je najlakše dobiti dovoljan broj robova u to je vrijeme dalmatinska obala (...)«.²⁴ S obzirom na to da su španjolski Umajadi blokirali svaki dotok slavenskih robova iz Srednje Europe preko svoga teritorija jer nisu željeli jačati svoje fatimidske neprijatelje, Hrbek zaključuje da: »(...) Slaveni koji su služili na Fatimidskom dvoru uglavnom (su) dolazili iz Dalmacije, Hrvatske i drugih slavenskih područja Balkanskog poluotoka«.²⁵

U zaključku svoje studije »Slaveni u službi Fatimida« Ivan Hrbek njihov doprinos sumira ovako: »Sada možemo sažeti sudbinu Slavena u sjevernoj Africi i Egiptu. Trajanje njihova djelovanja pod vlašću Fațimida bilo je ograničeno na oko 150 godina, ali su imali značajan utjecaj na povijest i sudbinu zemalja u kojima su djelovali. Bili su uglavnom kao mladi dječaci dovedeni u Afriku s dalmatinskih obala Jadranskog mora, gdje su korišteni kao robovi u vojnoj i dvorskoj službi«.²⁶

Hrbek također upozorava da Amaru nije prvi put da Slavena proglašava Sicilijancem jer je to već učinio u slučaju al-Hakimova učitelja i skrbnika iz djetinjstva Bargawana, za kojega su europski orijentalisti Silvestre de Sacy, Wüstenfeld, Lane-Poole, Graf i drugi zaključili da je Slaven, dok ga je Amari proglasio Sicilijancem »(...) ali s manje uvjerljivim razlozima nego u slučaju Gauhara«.²⁷

Zemljovid Bizantskog Carstva 920. godine

Hrbekovu raščlambu i zaključke podupire dr. Michael Brett u svojoj knjizi Rise of the Fatimids (str. 235–236): »Jawhar al-Siqlabi potječe, kao i drugi takvi Slaveni u službi Fatimida, iz Dalmacije. On je, kao što je Hrbek uvjerljivo dokazao, proizvod islamskoga gusarstva na Jadranu, a ne Grk sa Sicilije«.²⁸

S Hrbekom se slaže još jedan stručnjak za arapska pitanja, britanski profesor Clifford Edmund Bosworth, glavni urednik Enciklopedije islama, koji u tekstu o Slavenima pod naslovom »al-Sakaliba«, čiji je suautor, Jawhara opisuje kao najpoznatijega među slavenskim zapovjednicima²⁹: »Međutim, pod kalifom al-Qaʼimom (943–946) slavenski element u postrojbama Fatimida doista se povećao, posebice nakon što je pobuna Abu Yazida i njegovih pristaša kharaditskih Berbera pokazala potrebu za pouzdanim profesionalnim postrojbama. Od tada nekoliko zapovjednika Slavena s tipičnim robovskim imenima poput Maysur, Maram i Bushra počinju se spominjati u povijesnim tekstovima. Prijašnji autoriteti, kao što su Amari i njegov recenzent Nallino, prevodili su ʽsuglasnički ductusʼ³⁰ الصقلبي i الصقلي kao al-sikilli tj. ʽSicilijanacʼ, ali I. Hrbek je istaknuo da je malo vjerojatno da bi domaći Sicilijanci (čija je imenica u množini obično al-Sikilliyyun), koji su uživali zaštićeni dhimmi status, bili porobljeni. Pravo podrijetlo tih Slavena zasigurno su bili slavenski narodi srednje Europe i Balkana, tada pogođeni znatnim previranjima od ratovanja Bizanta i lokalnih hrvatskih, srpskih i bugarskih vladara... Ratne zarobljenike su gotovo sigurno Mlečani otpremali kao robove kroz luke Dalmacije... Dva njegova (al-Muʼizzova, op. p.) istaknuta zapovjednika, eunuh Kaysar i Muzzafar, bili su Slaveni, ali najslavniji od svih bio je kalifov osvajač Egipta, Djawhar, čija se dvosmislena nisba vjerojatno treba tumačiti kao Slaven (al-Saqlabi) (...)«.³¹

Profesor povijesti na američkom sveučilištu Louisiana State University, Alexander Mikaberidze, u svojoj knjizi Conflict and conquest in the Islamic world (2 Volumes). A Historical Encyclopaedia (2011) na str. 448. o Jawharu piše: »Jedan od najvećih fatimidskih generala, Jawhar, čije je puno ime bilo abu al-Hasan Jawhar ibn Abd allah, bio je kršćanin iz Dalmacije (a ne Grk ili Sicilijanac kako se to prije pretpostavljalo). Oteli su ga muslimanski gusari koji su operirali na Jadranu i odveli ga kao roba u Kairouan«.³²

Nedavno prevedena stara djela podupiru Jawharovo slavensko podrijetlo. Dr. Shainool Jiwa sa Sveučilišta u Edinburghu, pročelnica Instituta za ismailitske studije u Londonu, u svom djelu Uloga Slavena u fatimidskom sredozemnom carstvu u desetom stoljeću,³³ Jawhara opisuje kao »istaknutoga slavenskog roba«³⁴ i »slavenskoga generala«³⁵ te u svojim tekstovima za njega ne koristi nikakav drugi nadimak osim »Jawhar Slaven«³⁶. Shainool Jiwa je u Edinburghu doktorirala na temi fatimidske povijesti i autorica je nekoliko specijaliziranih knjiga među kojima su: The Fatimid Empire, The Fatimids – The rise of a Muslim Empire i The Founder of Cairo.

Ona prihvaća Hrbekovo tumačenje, ali napominje da sada postoje značajni novi izvori koji tada nisu bili dostupni.³⁷ Ti novi izvori dodatno podupiru i jačaju argumente o Jawharovu slavenskom podrijetlu.

Shainool Jiwa ističe da su Hrbekovi izvori uglavnom sunitski islamski povjesničari koji nisu bili skloni šijitskim Fatimidima niti su imali pristup i uvid u brojne fatimidske spise, pogotovo one iz Sjeverne Afrike. Tek su rijetki među njima, poput al-Maqrizija i ibn Khalduna, imali pristup nekim fatimidskim izvorima i bili su uravnoteženiji u svojim ocjenama.³⁸ Unatoč tomu, Hrbek je uspio i na temelju tih ograničenih i nesklonih sunitskih izvora uvjerljivo argumentirati da Jawhar nije bio ni sicilijanskog ni grčkog podrijetla.

Nakon Hrbekova teksta iz 1953. godine, pojavljuju se tri vrlo značajna nova izvora koja ne potječu iz sunitskih krugova, nego izravno od šijitskih fatimidskih povjesničara toga vremena, dakle, »iz prve ruke«. Prvi novi izvor je prijevod al-Majalis wa’l-Musayarat fatimidskoga kroničara al-Qadija al-Nu‘mana (903–974), koji opisuje događaje kojima je on osobno svjedočio.³⁹

Drugo je djelo Uyun al-Akhbar ismailitskog povjesničara Imada al-Dinha iz 15. stoljeća, ali je važno kao sekundarni izvor jer citira i oslanja se na ranije fatimidske spise koji su u međuvremenu izgubljeni.⁴⁰

Treći noviji izvor je zasigurno najvažniji i pravi je rudnik novih saznanja, a zove se Sirat al-Ustadh Jawdhar, koji je napisao i sastavio Mansur al-‘Azizi al-Jawdhari u vrijeme kada je Jawhar al-Saqlabi bio živ. To je važno i gotovo 900 godina staro djelo, prvotno objavljeno u Kairu 1954. godine na arapskom jeziku, a tek nedavno ga je na engleski, uz kritičke anotacije i nova tumačenja, preveo Hamid Haji iz Ismailitskog instituta u Londonu.⁴¹

Do sada se po pitanju podrijetla Jawhara al-Saqlabija u starim arapskim spisima uglavnom tragalo za specifičnim osobnim podatcima, ne bi li oni poput kakva krunskog dokaza razriješili svaku dilemu. Kao u mnogim drugim povijesnim istragama i rekonstrukcijama, i u ovome je slučaju značajan kontekst, te je potrebno sagledati cijelu sliku, a ne samo njezine fragmente.

Značaj djela Sirat al-Ustadh Jawdhar je upravo u tome što daje dragocjene nove podatke o kontekstu i okruženju u kojem je živio i djelovao Jawhar Dalmata i pomaže u sagledavanju cijele slike. Većina orijentalista prihvaća da su Slaveni imali važnu ulogu u Fatimidskom Kalifatu, o čemu su opširno pisali Ivan Hrbek, Christophe Picard, Dmitrij Mishin i mnogi drugi. Djelo Sirat al-Ustadh Jawdhar nam otkriva da je stvarna važnost Slavena bila puno veća nego što se to do sada smatralo. Otkriva nam da je, osim brojnih slavenskih zapovjednika i dužnosnika, o kojima su drugi već pisali, desetljećima najmoćniji državni upravitelj također bio Slaven. Za njega se i iz drugih izvora znalo da je postojao i da je bio moćan, ali se nije znalo koliko je zapravo bio moćan. Ta su nova saznanja itekako važna u raspravama oko toga je li Jawhar bio Slaven, Sicilijanac ili možda čak i Grk iz Sicilije, a u vezi s kontekstom također su vrlo važna saznanja o tadašnjem trgovanju slavenskim robljem i pravcima odakle su dolazili, što će biti razmotreno poslije.

Jawhar Dalmata i njegov moćni slavenski zaštitnik Ustadh Jawdhar

Autor djela Sirat al-Ustadh Jawdhar, Mansur al-Azizi, bio je osobni tajnik najmoćnijega fatimidskoga državnog službenika u razdoblju od više od 40 godina, Ustadha Jawdhara, koji je bio desna ruka čak četirima uzastopnim imama-kalifima: al-Mahdia, al-Qaʼima, al-Mansura i al-Muʼizza.⁴² U tom razdoblju najmoćniji ljudi u Fatimidskom Kalifatu bili su kalif, zatim kalifov odabrani nasljednik (obično najstariji sin), a nakon njih je to bio Ustadh Jawdhar, koji je efektivno bio vezir iako službeno nije imao tu titulu. Knjiga Sirat al-Ustadh Jawdhar sastoji se uglavnom od Ustadhovih važnih dokumenata i korespondencije s kalifima koju je al-Azizi sačuvao za arhiv. To su, dakle, izvorni dokumenti toga vremena, i to na najvišoj razini. Ustadh je bio odgovoran kako za financije tako i za svakodnevno upravljanje kalifatom, ali i za predlaganje vojnih zapovjednika, upravitelja gradova, guvernera provincija te drugih važnih ljudi u upravi kalifata.⁴³ Dokumenti koje je sačuvao i objavio Mansur al-Azizi iznimno su važni iz još jednog razloga. Ustadh Jawdhar bio je slavenski rob. Rob koji je dospio do najmoćnijeg položaja u kalifatu, iza samoga kalifa i njegova nasljednika, i ondje se zadržao više od 40 godina – u razdoblju kada je na visokim pozicijama bio i Jawhar Dalmata. Iako je Ustadh bio tek jedan od brojnih slavenskih robova koji su dospjeli na visoke pozicije u Fatimidskom Kalifatu, on je zasigurno bio najmoćniji i najdugovječniji te je bio »poglavar« svih slavenskih robova, pa tako i Jawhara Dalmate (imali su slična i zbunjujuća imena Jawhar i Jawdhar), kojega je protežirao i promovirao.

Prema zapisima arapskoga kroničara Al-Nu‘mana, ka­da je 909. godine zadnji aglabidski vladar, Ziyadat Allah, morao bježati iz Raqqade prema istoku pred najezdom Fatimida, sa sobom je za osobnu zaštitu poveo osobnu gardu od tisuću slavenskih robova, a preostale je robove ostavio da dočekaju novu fatimidsku vlast.⁴⁴ Novi fatimidski vladar, al-Mahdi, naslijeđene je slavenske robove preraspodijelio, a jednoga mladog i bistrog roba eunuha, Ustadha Jawdhara, odredio je da služi njegovu sinu i nasljedniku al-Qaimu.⁴⁵ I tako je počeo streloviti uspon Ustadha Jawdhara, zaštitnika Jawhara Dalmate.

Nepovjerenje prema pripadnicima pokorenih populacija

Potrebno je, međutim, razumjeti okolnosti zbog kojih su slavenski robovi poput Jawhara Dalmate postajali vojni zapovjednici, i to ne slučajno nego u pravilu. Važno je razumjeti zašto fatimidski vladari nisu na zapovjedna mjesta postavljali Sicilijance i druge podanike nego slavenske robove.

Zbog plemenskih rivalstava, klanskih napetosti i trzavica te promjenljivih lojalnosti svojih podanika, koje su aktivno poticali neprijateljski Umajadi iz Andaluzije, fatimidski imam-kalifi izbjegavali su imenovati pripadnike pokorenih plemena na ključna mjesta u državnim strukturama jer im nisu mogli u potpunosti vjerovati.⁴⁶ Kalifi su zato favorizirali i oslanjali se na svoje preodgojene robove Slavene, koji nisu imali nikakvih drugih lokalnih plemenskih lojalnosti, i čija se jedina lojalnost svodila na to da vjerno služe svome gospodaru. Dr. Shainool Jiwa ističe da čak četiri uzastopna kalifa, Al-Mahdi (909–934), al-Qa‘im (934–946), Al-Mansur (946–953) i Al-Muʼizz (953–975), u razdoblju od više od 60 godina, na ključna državnička mjesta u palači, državnoj upravi, vojsci i mornarici nisu imenovali pripadnike podređenih plemena, ali ni pripadnike svoje proširene fatimidske obitelji zbog bojazni od njihovih plemenskih lojalnosti, osobnih ambicija i međusobnih animoziteta.⁴⁷

Fatimidski kalifi bili su šijiti i od samih početaka Fatimidskoga Kalifata djelovali su u neprijateljskom sunitskom okruženju te bili izloženi lokalnim pobunama i izdajama. Lokalna plemena i pučanstvo, koje su naslijedili od sunitskih Aglabida, bili su u najvećoj mjeri Maliki suniti i pripadnici kharitskih sekti koji su ostali vjerni svojim religijama i po vjeri bili bliži sunitskom Umajadskom Kalifatu u susjednoj Andaluziji nego šijitskim Fatimidima.

Prva se pobuna dogodila već na samome početku i to među najvjernijim pristašama. Najveći oslonac novoga kalifa Al-Mahdija bilo je berbersko pleme Kutama, bez kojega osvajanje bivšeg Aglabidskoga Kalifata ne bi bilo moguće, ali ta je početna potpora brzo oslabjela. Kutame je na fatimidsku stranu uspio pridobiti šijitski propovjednik Abu Abdallah, ali nakon uspješnog rušenja Aglabidskoga Kalifata i uspostave fatimidske vlasti, novi kalif al-Mahdi, zbog bojazni od Abu Abdallahove prevelike popularnosti i moći, i jer se usudio od novoga kalifa tražiti da dokaže svoje tvrdnje da je on pravi mahdi (spasitelj), naređuje smaknuće svoga dotadašnjega najvećeg pomagača Abu Abdallaha, i njegova brata također, što među Kutamama izaziva zgražanje i revolt koji kalif jedva uspijeva umiriti.⁴⁸

Međutim, nove pobune i izdaje ne prestaju. Na Siciliji moćni lokalni čelnik Ibn Qurhub diže ustanak protiv Fatimida 913–916., ali biva zarobljen i pogubljen sa svojim pristašama u srpnju 916.⁴⁹ Fatimidski general Musa ibn Abiʼl-Afiya, zapovjednik Feza, prelazi na neprijateljsku, umajadsku stranu 932. godine i predaje cijeli Zapadni Magreb.⁵⁰

Vodeća zapovjedna i upravljačka
mjesta imali su Slaveni

Upravo zbog nepovjerenja prema lokalnim plemenskim vođama, koji su od samih početaka bili umiješani u pobune i izdaje, koje su u kritičnim trenutcima uspjeli svladati tek uz pomoć svojih lojalnih slavenskih robova, fatimidski kalifi su zapravo bili prisiljeni na ključna mjesta postavljati svoje preodgojene Slavene jer su u njih imali najviše povjerenja. I zbog toga se, od uspostave Fatimidskoga Kalifata 909. godine, moć slavenskih robova povećavala kroz iduća desetljeća. Na vodeća mjesta, i mjesta od posebnog povjerenja, sustavno su postavljani slavenski robovi jer, za razliku od pripadnika podređenih plemena ili područja (npr. Sicilije), nisu imali lokalnih lojalnosti nego su bili osobno lojalni samo vladajućim kalifima. Zapisanih primjera ima mnogo. Za vrijeme kalifa al-Mahdija (909–934) zapovjednik mornarice bio je slavenski rob Sulayman al-Saqlabi i on je 920. godine, zajedno s kalifovim nasljednikom al-Qaʼimom, predvodio neuspjelu pomorsku ekspediciju za osvajanje Egipta, tijekom koje je i poginuo.⁵¹ Nakon njega zapovjednici fatimidske mornarice su također bili slavenski robovi, prvo Saqklabi Masʼud, a nakon njega slavenski rob Sabir, koji će poslije toga biti imenovan za guvernera Qayrawana, gdje je prije njega još jedan slavenski rob, Nasim al-Fata, bio guverner.⁵² Još jedan istaknuti vojni zapovjednik bio je slavenski rob – Sulayman al-Khadim, koji je ujedno bio i jedan od poglavara velike kalifove osobne garde lojalnih slavenskih robova⁵³ u kojoj su stariji, već uspješni robovi, školovali mlade robove i pripremali ih za buduću službu.⁵⁴

Važnost slavenskih robova potvrđuje i knjiga Sirat al-Ustadh Jawdhar, koja navodi da je kalif al-Mahdi »slavenske robove od povjerenja« koristio i kao osobne izaslanike kako bi u njegovo ime rješavali delikatne sporove poput zemljišnog spora među Kutamama, za što mu je bio potreban neutralni arbitar.⁵⁵

Slavenski robovi su dostigli toliko visoke funkcije da su čak preuzeli i prestižnu funkciju nositelja kalifova parasola. Prvi slavenski rob koji je imenovan na tu funkciju bio je Maʼsud al-Saqlabi, a nakon njega slavenski rob Ghars al-Fata, nakon kojega je ta funkcija sve do vladavine petoga kalifa al-Muʼizza bila rezervirana isključivo za lojalne slavenske robove.⁵⁶

Za vrijeme al-Mahdijeva nasljednika al-Qaʼima (934–946), kojemu je Ustadh Jawdhar bio glavni pomoćnik i savjetnik, tri glavna vojna zapovjednika, koji su uglavnom predvodili berberske vojnike, bili su slavenski robovi Maysur, Sandal i Bushra.⁵⁷ Za vrijeme pobune nekih berberskih plemena koju je 942. započeo Abu Yazid, general Bushra al-Fata, inače slavenski rob, zadužen je za obranu grada Baghaye, a istaknuti general Maysur, također slavenski rob, za obranu problematičnoga grada Qayravana. Međutim, Hawwara (berbersko pleme) iz Banu Kamlana, kojima je Maysur zapovijedao, prešli su na suprotnu stranu i pritom ubili svoga zapovjednika Maysura.⁵⁸ Nakon toga je kalif al-Qaʼim još manje vjerovao ljudima koji su bili iz podređenih naroda i plemena te je sve više vjerovao svojim vjernim Slavenima.

Za vrijeme vladavine al-Mansura (946–953), kojemu je Ustadh Jawdhar također bio glavni pomoćnik i savjetnik, i koji je na početku svoje vladavine morao nastaviti rat protiv berberskog pobunjenika Abu Yazida, zapovjedništvo vojske i mornarice opet je bilo povjereno slavenskim robovima, među kojima su bili Rashid al-Rayhani, Maran al-Fata, Tariq al-Saqlabi, Faraj Saqlabi, Qaysar i Muzzafar.⁵⁹

Rashid al-Rayhan bio je zapovjednik mornarice koja je razbila opsadu Sousse, a Tariq al-Saqlabi se u borbama protiv pobunjenika borio uz bok kalifa al-Mansura. General Qaysar al-Saqlabi je svladao neka pobunjena berberska plemena, a Saqlabi Faraj je pred kraj al-Mansurove vladavine kao zapovjednik mornarice 952. godine predvodio još jedan pomorski pohod.⁶⁰ Nakon velike pobjede nad pobunjenicima kod Qayrawana, zapovjedništvo nad tim gradom, kao i njegova rekonstrukcija, povjerena je slavenskom robu Saqlabi Maramu, koji je poslije bio zadužen i za rekonstrukciju al-Mansuriyye. Nakon što se uspješno borio protiv pobunjenika haridžija, general Qaysar, inače slavenski rob, postavljen je za guvernera Baghaye i okolnih provincija, a slavenski rob Muzaffar, koji je počeo kao učitelj mladoga nasljednika al-Muiʼzza, postavljen je za guvernera Tripolija. Njih su dvojica za vrijeme kalifa al-Mansura »upravljala i istokom i zapadom«.⁶¹

Zbog odanosti i odličnog upravljanja fatimidskim carstvom, kalif al-Mansur je Ustadha Jawdhara 15. kolovoza 947.⁶² oslobodio ropstva i dao mu visoku titulu mawla amir al-mu’minin, koja u slobodnom prijevodu znači »klijent vođe vjernika« ili »pod zaštitom vođe vjernika«, a koja će od tada biti pokraj njegova imena upisana u svim službenim dokumentima.⁶³ Kalif je također naredio da se ubuduće Jawdharovo ime utka u sve tiraz tkanine koje se proizvode u cijelome kalifatu.⁶⁴

Svoju su najveću moć u Fatimidskom Kalifatu slavenski robovi postigli za vrijeme vladavine četvrtoga kalifa al-Muʼizza (953–975), kada je Ustadh Jawdhar nakon službe već trojici kalifa i 30 godina na vlasti, bio na vrhuncu svoje moći i utjecaja te kada je na najvažnijim položajima bio okružen slavenskim robovima koje je on školovao i pripremio, a među njima i budućega najslavnijega fatimidskoga generala i osnivača Kaira, Jawhara Dalmatu.

U to je vrijeme slavenski rob Aflah al-Nashib⁶⁵ bio guverner istočne provincije Barqa, a slavenski rob Rayyan al-Saqlabi guverner Tripolija.⁶⁶ Nakon fatimidskog proširenja na Siriju nositelj kalifova parasola bio je slavenski rob Abuʼl Fadl Raydan,⁶⁷ a nakon njega još jedan slavenski rob Shafʼ al-Saqlabi⁶⁸, dok je slavenski rob Nusayr bio Jawdharov zamjenik u al-Mahdiyyi, zatim voditelj državne riznice, a nakon toga guverner Tripolija.⁶⁹

Vojskovođa Jawhar al-Saqlabi, točnije Jawhar Dalmata, svoju je slavu stekao za vrijeme al-Muʼizzove vladavine. Dok o Jawharovu podrijetlu u ranim danima postoje različita gledišta i različiti nadimci, njegov kasniji uspon i postignuća dobro su dokumentirani i nisu sporni. S obzirom na činjenicu da je slavenski rob Ustadh Jawdhar desetljećima bio glavni državni upravitelj i da su u tom razdoblju na glavna zapovjednička mjesta postavljani slavenski robovi, u slučaju da se o Jawharu Dalmati nije znalo ništa drugo osim da je u to vrijeme bio glavni zapovjednik fatimidske vojske, sama ta činjenica bila bi dovoljna za zaključak da je i on morao biti slavenski rob. Ako su desetljećima svi važniji vojni zapovjednici bili slavenski robovi, a nijedan nije bio Sicilijanac, kakva je vjerojatnost da je, u vrijeme kada je glavni državni upravitelj bio Slaven Ustadh Jawdhar, za glavnoga vojnog zapovjednika postavljen Sicilijanac?

Unatoč tim brojnim relevantnim činjenicama i povijesnom kontekstu, Amarijev sporni prijevod iz 1857. godine, koji je Jawhara proglasio Sicilijancem, neki su orijentalisti nekritički prihvatili kao činjenicu, a zatim prepisivali od jednog do drugog autora. Pojavila su se nakon toga i razna nagađanja i priče koje su to sicilijansko podrijetlo pokušavale objasniti i opravdati. Većina ih je imala zajedničku želju da se nekako usklade i objasne Jawharovi različiti nadimci »al Saqlabi« i »ar-Rumi« s nadimkom »al-Siqilli« koji je dobio od Amarija. Po jednoj je takvoj teoriji Jawhar potomak ranih grčkih doseljenika koji su živjeli na Siciliji, a po drugoj je možda i Slaven i Sicilijanac jer je možda dijete brojnih Slavena koji su već živjeli na Siciliji, u Palermu u četvrti koja se zvala Harat al-Saqaliba.⁷⁰ Takvi bi scenariji, da su istiniti, mogli objasniti usporedne nadimke »Sicilijanac«, »Slaven« i »Rumi«, ali ni jedan ne drži vodu iz istog razloga kao i ostale sicilijanske teorije – jer je dokazano da je Jawhar bio rob, dok stanovnici Sicilije u njegovo vrijeme nisu bili robovi nego slobodni ljudi. Ivan Hrbek to objašnjava ovako: »Islamski zakon stavlja pod zaštitu zakona tzv. ʽdhimmiʼ, nemuslimansko stanovništvo islamskog teritorija, pod uvjetom da redovito plaćaju propisane poreze i dažbine. Pripadnik stanovništva dhimmi, među ostalim pravima, nema pravo biti porobljen ili biti prodan kao rob. Isto se odnosilo i na pokorene zemlje. Niti je bilo korisno za muslimanske vladare lišiti zemlje ili gradove profitabilnog i oporezivog stanovništva. Te činjenice su dobro poznate«.⁷¹

Jawharov put nakon dolaska
u Sjevernu Afriku

Dok se već neko vrijeme raspravlja odakle je Jawhar došao i kako, puno se više zna o razdoblju nakon toga pa ono nije sporno. Po dolasku u Afriqiyu zna se da je Jawhar, poput mnogih slavenskih robova prije njega, odrastao u kalifovoj osobnoj gardi s ostalim slavenskim robovima koji su ga školovali i pripremali za višu službu. Na početku karijere imao je nešto sporiji uspon. Zna se da je jedno vrijeme bio tjelesni čuvar trećega kalifa al-Mansura, ali 932. godine tadašnji prijestolonasljednik al-Muʼizz uzima ga za svoga osobnog ćatu. Kada je al-Muʼizz postao četvrti kalif, Jawhar mu je već bio bliski pomoćnik, a zbog impresivnog poznavanja vojne taktike ubrzo je imenovan glavnim vojnim zapovjednikom. Priča se da je kalif u svom šatoru volio satima s njim raspravljati o vojnoj taktici.

I kada je došlo do još jedne pobune pojedinih berberskih plemena i znatnoga gubitka teritorija, al-Muʼizz je 958. godine svom glavnom vojnom zapovjedniku Jawharu povjerio 20 tisuća vojnika i zadatak da vrati izgubljeno.⁷² Jawhar je tada već imao oko 47 godina, ali i znanje i mudrost koje s godinama dolaze. Na bojnom je polju postigao izvanredne rezultate i u dvogodišnjem pohodu je uspio osloboditi Tahart, Tlemen, Fez, Tangier i Ceutu te pod fatimidsku vlast vratiti golemo područje, koje bi danas odgovaralo području Maroka, Alžira, Tunisa i Libije. Prvo je porazio berbersko pleme Zenata i ubio njihova vođu Yaʼla al-Yafranija, zatim se okrenuo jugoistočno prema Sijilmasi, gdje je vođu Muhammada al-Fatha također zarobio i ubio, a tek je sljedeće 960. godine u listopadu krenuo na Fez, koji je osvojio već 13. studenoga i zarobio umajadskoga guvernera Ahmada.⁷³ Svom kalifu je, priča se, simbolično poslao vrčeve sa živom ribom iz Atlantskog oceana, do kojeg je došao.⁷⁴

Pohod na Egipat i utemeljenje Kaira

Nakon trijumfalnog povratka Jawhar i al-Muʼizz su više go­dina pažljivo planirali novi pohod na Egipat, zbog čega je Jawhar dugo vremena obilazio kalifat da bi osigurao potrebno ljudstvo i novac te na budućem putu iskopao nove bunare pitke vode. Veću svotu novca (više od 120.000 zlatnih dukata) dao je njegov slavenski mentor i još uvijek glavni upravitelj kalifata, Ustadh Jawdhar, koji je s vremenom postao vrlo imućan.⁷⁵

Nakon dugih priprema, u veljači 969., Jawhar je bez kalifa Muʼizza krenuo iz Qayrawana prema Egiptu s vojskom od sto tisuća ljudi, uglavnom konjanika.⁷⁶ Nakon dva mjeseca hoda stigli su do Aleksandrije u svibnju 969. i tek kod Gize naišli na vrlo slab otpor već raspadajuće ikšidske vlasti.⁷⁷ Jawhar je ikšidskom vođi Abuʼl-Fadl Jaʼfaru i njegovim vezirima ponudio sporazum po kojem bi suniti imali zajamčenu slobodu vjeroispovijesti te ne bi bili progonjeni. Sporazum je također obećavao gospodarski i administrativni razvoj te manje poreze, što su veziri prihvatili, ali u njihovim je redovima ipak došlo do pobune, zbog čega im je Jawhar posudio 400 svojih vojnika da ponovno uvedu red i otvore gradske tržnice.⁷⁸ Sredinom srpnja 969. opet je došlo do manje pobune ikšidskih i tulunskih postrojbi koje je Jawhar odlučno porazio i preuzeo tadašnji glavni grad Fustat, blizu kojeg je odmah počeo izgradnju novoga grada s palačom za svoga kalifa al-Muʼizza. Taj će novi grad dobiti ime al-Qahira ili pobjednik, a danas je poznat kao Kairo.

Od 969. do 973. godine Jawhar Dalmata, koji je tada imao oko 60 godina, bio je ne samo glavni zapovjednik fatimidskih oružanih snaga nego i guverner, dakle vladar Egipta. Moćniji od njega u to vrijeme u cijelom Fatimidskom Kalifatu bili su samo kalif al-Muʼizz, njegov nasljednik al-Aziz i glavni upravitelj kalifata Ustadh Jawdhar, bivši slavenski rob i Jawharov mentor i zaštitnik.⁷⁹

Iz zahvalnosti al-Muʼizz je Jawhara Dalmatu oslobodio ropstva i dodijelio mu titulu Mawla Amir al-Mu’minin, kao što je to prije učinio kalif al-Mansur svom slavenskom robu Ustadhu Jawdharu.⁸⁰ Kada ga je nakon toga Ustadh Jawdhar, koji je umro tri godine nakon osvajanja Egipta, upitao kako da ubuduće oslovljava oslobođenog Jawhara, al-Muʼizz mu je rekao da ga od sada zove »bratom« jer su obojica braća.⁸¹ Taj podatak, da je Jawhar Dalmata nakon osvajanja Egipta oslobođen ropstva, vrlo je važan jer još jednom potvrđuje da je bio rob, i još jednom demantira sicilijanske teorije. A znakovit je i al-Muiʼzzov zaključak da su njegova dva najvažnija Slavena, obojica bivši robovi, »obojica braća« i da se tako trebaju međusobno oslovljavati. I taj podatak govori protiv sicilijanske teorije jer Jawhar i Jawdhar zasigurno ne bi bili »braća« da je jedan Sicilijanac, a drugi Slaven.

Koliko su bili važni slavenski zapovjednici i dužnosnici u Fatimidskom Kalifatu govori i često citirani zapis al-Maqrizija, po kojem su slavenski zapovjednici međusobno govorili »slavenskim jezikom«, što je navelo čak i kalifa al-Muʼizza da i on nauči slavenski.⁸² O tome Hrbek kaže: »To što se Kalif potrudio naučiti jezik prilično težak za jednog Arapa, svjedoči o važnosti takvog znanja, koje je bilo diktirano nadmoćnošću i brojčanom veličinom Slavena«.⁸³

Tijekom svoje vladavine u Egiptu Jawhar je veliku energiju i sredstva posvetio konsolidaciji vlasti i izgradnji novoga glavnoga grada kako bi se središte Fatimidskoga Kalifata iz Sjeverne Afrike moglo prebaciti u Kairo. Užurbano je gradio velebnu novu palaču i džamiju al-Azhar, sveučilište, zgrade za vojsku, obrambene zidove i druge gradske objekte. Prema Ikšidima i lokalnim ljudima je bio sklon te je čak zadržao stare kadrove na ključnim mjestima vezira, glavnoga kadije (sudca) te na čelnim pozicijama u birokraciji jer su mu bili potrebni ljudi koji poznaju lokalne prilike.⁸⁴ Oživio je poljoprivredu i zaustavio pad gospodarstva. Izgradnju velike džamije al-Azhar započeo je 4. travnja 970. i uspio je završiti do ljeta 972. godine.⁸⁵ Budući da se izgradnja palače također bližila kraju, Jawhar je pozvao kalifa da se preseli u svoj novi glavni grad. Istovremeno dok je gradio Jawhar je poslao dio vojske da osvoji Siriju od Qarmata, ali ne samo da nije uspio nego je čak u dva navrata morao braniti Kairo od qarmatskog protunapada. Sada je, međutim, Egipat ipak bio pod kontrolom i siguran za kalifov dolazak.

Preseljenje u Kairo
i smrt Ustadha Jawdhara

Preseljenje Fatimidskoga Kalifata iz Sjeverne Afrike u Egipat poprimilo je biblijske razmjere. Kalif al-Muʼizz je naredio da se prenese sve: od državnog blaga i dokumentacije pa sve do tijela njegovih predaka koji će ponovno biti pokopani u Kairu. Al-Muʼizz je osobno predvodio golemu kolonu od više stotina tisuća ljudi sa svom njihovom pokretnom imovinom te živim blagom koja je krenula iz Aïn Djeloule 14. studenoga 972. Nakon punih šest mjeseci hoda kolona je stigla u Aleksandriju 30. svibnja 973. godine.⁸⁶

S al-Muʼizzom je iz Sjeverne Afrike krenuo i njegov vjerni pomoćnik Ustadh Jawdhar, ali se usput razbolio i umro u Barqi 973. godine. Njegov osobni tajnik, Mansur al-Azizi, detaljno je opisao dirljivi zadnji susret kalifa al-Muʼizza i Ustadha Jawdhara. Al-Muʼizz je naredio da Ustadha Jawdhara donesu zajedno s njegovom posteljom kako bi ga mogao još jednom vidjeti i »onda se sagnuo nad posteljom i Ustadha zagrlio kao brat brata, kao prijatelj prijatelja«, a Ustadh Jawdhar mu je odgovorio: »(...) kao robu, kao strancu i Slavenu, jedina mi je zasluga što mi je Imam osvijetlio put«.⁸⁷

U literaturi o Jawharu Dalmati i Ustadhu Jawdharu često se nažalost pojavljuju sumnjive tvrdnje. Pozivajući se na pisanje dvojice egipatskih akademika, Mohammeda Kamila Husaina i Mohammeda Abd al-Hadija Chaʼira, obojice profesora kairskoga sveučilišta, hrvatski povjesničar Franjo Šanjek (str. 219) navodi da je prema njihovu objavljenom tekstu iz 1954. godine, koji je s arapskog na francuski preveo francuski povjesničar Marius Canard, Ustadh Jawdhar zapravo osuđen zbog izdaje i pogubljen 1008. godine za vrijeme vladanja kalifa al-Hakima.⁸⁸ Ta tvrdnja ne može biti točna iz više razloga. Kada su 909. godine Fatimidi došli u Raqqadu, Jawdhar je već tada bio mladić od 15-ak godina, što bi značilo da je u vrijeme navodne izdaje i pogubljenja imao 114 godina. Netko je ovdje očito pobrkao ili imena ili neke brojke ili je i ovdje možda riječ o još jednoj »pogrešci u prijepisu«. A nasuprot toj teško mogućoj tvrdnji o 114-godišnjem Ustadhu Jawdharu koji kuje urote, sada imamo vrlo detaljno osobno svjedočenje Ustadhova tajnika (prevedeno na engleski 2012. godine), koje precizira da je Ustadh od starosti i bolesti imao otečene noge te da je umro u Barqi u ožujku 973. godine.⁸⁹ Zapisano je da su mu, po naredbi kalifa, tijelo prije ukopa osobno oprali glasoviti povjesničar al-Qadi al-Nuʼman te osobni tajnik i pisac Sirata al Ustadh Jawdhar Mansur al-Azizi al-Jawdhari.⁹⁰

Džamija al-Azhar u Kairu, koju je izgradio Jawhar Dalmata

Kada je kalif al-Muʼizz konačno stigao u Kairo, bio je toliko zadivljen onim što je zatekao i vidio da se čak zabrinuo zbog prevelike moći Jawhara Dalmate pa ga je ubrzo umirovio. Preseljenje Fatimida u Egipat i smrt Ustadha Jawdhara označili su početak pada utjecaja slavenskih robova, koji više nisu bili potrebni kao prije. Fatimidi su u Egiptu imali novo okruženje i drukčije probleme, te su se u administraciji sve više oslanjali na lokalne ljude, a u vojnom pogledu na afričke robove i turske plaćenike.⁹¹ Povrh toga, dotok slavenskih robova znatno se smanjio zbog vojnog jačanja hrvatskoga kraljevstva i drugih slavenskih zemalja, ali i zbog ubrzanog prijelaza Slavena na kršćanstvo, što je utjecalo na trgovinu robljem jer Crkva i zapadne zemlje nisu odobravale trgovinu kršćanskog roblja.

Smrt Jawhara Dalmate
i kraj Fatimidskoga Kalifata

Ubrzo nakon dolaska u Egipat i slanja Jawhara u mirovinu, kalif al-Muʼizz je umro, a naslijedio ga je peti kalif al-Aziz, koji je, zbog nove pobune u Siriji 976. godine, Jawhara ponovno postavio za vrhovnog zapovjednika vojske. Nakon opsade u Ascalonu i smirivanja pobune, Jawhar je otišao u konačnu mirovinu i povučeno živio u Kairu, gdje je umro 28. siječnja 992. godine.⁹² Nakon toga Fatimidi su upravljali Egiptom još 180 godina, sve do 1171. godine, kada je dotadašnji fatimidski general i vezir kurdskoga podrijetla, Salah ad-Din, u zapadnoj povijesti poznatiji kao Saladin, odlučio okrenuti leđa svojim šijitskim fatimidskim gospodarima, stvoriti savez sa sunitskim Abisidskim Kalifatom iz Bagdada, te zauvijek ukinuti Fatimidski Kalifat.⁹³ Dogodilo se, dakle, upravo ono čega su se Fatimidi bojali od samih početaka – izdaje lokalnih podanika. Taj strah od izdaje lokalnih podanika, koji se na kraju pokazao opravdanim, bio je glavni razlog zašto su kalifi toliko dugo za zapovjednike postavljali svoje vjerne slavenske robove i zašto je i Jawhar Dalmata bio jedan od njih.

Kada su Saladin i sunitski Abasidi preuzeli vlast, nastojali su izbrisati mnoge tragove fatimidske vladavine koju su smatrali okupatorskom, a njihove spise krivovjernom šijitskom propagandom. Uništeni su fatimidski arhivi i knjižnica, a s njima i velika većina originalnih dokumenata toga vremena koji su preživjeli prijašnji napad na knjižnicu tijekom pobune turskih vojnika 1068. godine. U to je vrijeme knjižnica imala 40 prostorija i oko 18.000 knjiga i spisa.⁹⁴ Iz toga razloga se povjesničari danas moraju oslanjati na preživjele fatimidske dokumente iz Sjeverne Afrike i na zapise sunitskih kroničara za koje je poznato da su bili neskloni šijitskim Fatimidima.

Slavenski robovi utjecajni
i u umajadskoj Andaluziji

No, sada već dobro dokumentirana moć i utjecaj brojnih slavenskih robova u Fatimidskom Kalifatu u 10. stoljeću, među kojima su najistaknutiji bili Jawhar Dalmatinac i Ustadh Jawdhar, samo je polovična slika toga vremena i konteksta u kojem je Jawhar živio. Ipak, kada se sagleda i taj polovični kontekst, postaje razumljivo zašto je još 1837. godine Étienne Quatremère zaključio da je Jawhar Slaven. S obzirom na to da su u tom razdoblju svi važni vojni zapovjednici u Fatimidskom Kalifatu po pravilu bili Slaveni, onda je neizbježno da je i Jawhar bio Slaven. Ta neizbježnost postaje još jasnija kada se pogleda još veći i jači utjecaj slavenskih robova u susjednom neprijateljskom Umajadskom Kalifatu u južnoj Španjolskoj, gdje su u tom istom razdoblju slavenski robovi također bili i vojskovođe i visoki dužnosnici. Dakle, bilo je to vrijeme kada su se za održavanje na vlasti ne samo fatimidski nego i umajadski kalifi ponajprije oslanjali na svoje elite slavenskih robova. Budući da je to bila praksa u cijelom fatimidskom i umajadskom području, zaista bi bilo pravo čudo da Jawhar Dalmata nije bio Slaven.

Prema arapskom povjesničaru al-Maqqariju, tijekom vladavine kalifa Abdula Rahmana III (912–961), samo u gradu Córdobi u susjednoj i fatimidima neprijateljskoj Andaluziji, broj slavenskih robova brzo se popeo s početnih 3.750 na 6.087, a već sredinom 10. stoljeća taj je broj iznosio čak 13.750.⁹⁵ Slaveni su u Córdobi činili kalifovu elitnu osobnu stražu koja se tako i zvala – »Slavenska straža«.⁹⁶ Dovođeni su još kao dječaci, koji su brzo naučili i jezik i vjeru, a zatim su školovani i pripremani za državnu ili vojnu službu. Postali su kalifova elita, zauzimali moćne položaje te čak postali imućni, ali su još uvijek formalno bili robovi jer su bili privatno vlasništvo vladajućega kalifa.

Christophe Picard ističe da arapski izvori potvrđuju da je slavenskih robova, i to u velikim brojevima, bilo u Andaluziji još od početka 9. stoljeća: »Poznato je da je Slavena bilo na dvoru al-Hakama I. (796–822), koji je od njih ustrojio odred od 5.000 mameluka (...) u 10. stoljeću ovi slavenski robovi posebno su korisni jer čine, takoreći, cjelokupni personal (khassa) na dvoru španjolskih kalifa«.⁹⁷

Zapisa o važnosti slavenskih robova doista ima puno. Godine 939. slavenski rob, general Najda poveo je kalifovu vojsku protiv kršćanskih krajeva.⁹⁸ Slavenski rob Faʼiq an-Nizami je u vrijeme kalifa al-Hakama II. postao »veliki časnik Slavena« te šef pošta i šef kraljevskih radionica. Nakon njega šef Slavena postao je vojni zapovjednik Khayran al-Amiri al-Saqlabi, a slavenski upravitelj al-Mujahid, za kojega se također zna da je bio Dalmatinac, postaje guverner okruga Denia.⁹⁹ Raspadom Umajadskoga Kalifata u tridesetak nezavisnih državica (taifa) 1009. godine, al-Mujahid postaje vladarom Denije, kojom je prije upravljao za središnju vlast Umajada koja više ne postoji.¹⁰⁰

U sličnoj situaciji našli su se i neki drugi slavenski upravitelji. Na čelu novih nezavisnih državica Valencije i Tortosa nakratko su bili Slaveni Mubarak (Mbarek) as Saqlabi, Muzzafar as Saqlabi¹⁰¹ i Labib al-Fata al-Saqlabi.¹⁰² Khayran al-Saqlabi došao je na čelo države Almeria-Muri, kojom je vladao do 1028., kada je vlast predao drugom Slavenu, i to Dalmatincu Zayharu. U Deniji al-Mujahid predaje vlast svom sinu Aliju b. Mujahidu Iqbalu, koji će vladati Denijom i Balearskim otocima od 1044. do 1076. godine.¹⁰³

Slavenski ratnik u Andaluziji

U tim teškim vremenima slavenski vladari novih nezavisnih državica (taifa) međusobno su surađivali i jedni drugima pomagali, o čemu svjedoči i Christophe Picard: »Najznačajniji oblik kohezije Slavena u Andaluziji došao je do izražaja za pobuna (fitna) u 11. stoljeću, kad je stvoreno jedinstveno slavensko područje koje je obuhvaćalo jugo­istočni dio Pirenejskog poluotoka. Pod kontrolom ʽMuluka at-Tawa’ifʼ slavenskog podrijetla našli su se gradovi Valencia, Denia s Balearskim otocima, Murcia i Almeria. Izvješća o borbama upućuju na uzajamnu pomoć među Slavenima, osobito protiv Berbera«.¹⁰⁴

Kada vidimo koliku su važnost, utjecaj i moć slavenski robovi imali ne samo u Fatimidskom nego i u Umajadskom Kalifatu, pogotovo u 10. stoljeću kada su prema Picardu činili »cjelokupni personal« na kalifovim dvorovima, može li uopće biti dvojbe oko Jawharova slavenskog podrijetla? U takvom okruženju i u takvom kontekstu, bilo bi pravo čudo da Jawhar Dalmata nije bio Slaven.

Problemi s terminologijom
i izgubljenim izvorima

Neki povjesničari (vidi Picard) upozoravaju da se termin Saqalabi (Slaveni) u nekim dijelovima arapskog svijeta katkad koristio dosta slobodno kao nadimak za robove kršćanskog podrijetla. To možda jest bio slučaj u nekim dalekim arapskim krajevima gdje nije bilo puno slavenskih robova, ali u umajadskoj Andaluziji i Fatimidskom Kalifatu, gdje je bilo puno slavenskih robova, vrlo su dobro znali razlikovati svoje slavenske robove od drugih bijelih robova kojih nije bilo puno. Čak ih se razlikovalo i unutar te kategorije, čemu svjedoči »Dalmatinac Zayhar« te i opis Jawhara kao Dalmatinca Lea Afrikanca. Da se u Andaluziji nadimak Saqalabi pažljivo i precizno koristio za slavenske robove, svjedoči i sama činjenica spomenuta prije, a to je da je slavenska straža nosila ime Slavenska straža i što je lokalni povjesničar toga vremena i također Slaven, Habib al-Siqlabi, svoj tekst o uspjesima slavenskih robova prema al-Maqqariju naslovio »Čisti dokazi i pobjednički argumenti (u prilog) odličnosti slavenske rase«.¹⁰⁵

Habib al-Siqlabi je bio zapisničar i povjesničar koji je živio u Córdobi, u južnom dijelu Španjolske, tada pod vlašću umajadskih Arapa, neprijatelja Fatimida. Habib je umro 976., što znači da je živio u vrijeme dok je na vrhuncu moći bio Ustadh Jawdhar i dok je Jawhar Dalmata osvajao Sjevernu Afriku i Egipat. Habib je bio ne samo svjedok vremena nego i slavenski rob, koji je upravo zbog toga zapisivao uspjehe i dostignuća drugih slavenskih robova u arapskom svijetu oko njega. Njegov bi originalni tekst bio krunski dokaz o slavenskom podrijetlu mnogih istaknutih ljudi o kojima je pisao. Tekst Habiba al-Siqlabija je nažalost izgubljen, ali o njegovu naslovu i sadržaju znamo iz kasnijih djela al-Maqqarija i ibn al-Abbara, koji ga spominju.¹⁰⁶ Hrvatski povjesničar Vladimir Mažuranić (otac Ivane Brlić-Mažuranić) još 1925. godine javno poziva da se Habibovo izgubljeno djelo potraži, jadikujući: »(...) zar Habibovo djelo nije dostojni predmet potrage?«¹⁰⁷

Hrvatski Jadran izložen
trgovini robljem

Da je Jawhar bio Slaven potvrđuju ne samo njegovo okru­ženje i nadimci »al-Saqlabi« (Slaven) i »Dalmata« (Dalmatinac) nego i druga povijesna zbivanja i okolnosti toga vremena. Ono što znamo o tadašnjoj razgranatoj trgovini robljem oslikava još jedan važan kontekst Jawharova života i dodatno pomaže u rasvjetljavanju njegova podrijetla.

Slavenski robovi u velikim su brojevima dolazili iz Srednje Europe preko Njemačke, Francuske i Španjolske, te iz Dalmacije preko trgovaca iz Venecije, ali i kao žrtve arapskih gusara koji su često napadali jadransko područje. Iz kojeg je pravca došao Jawhar? Da bismo lakše mogli utvrditi njegovo podrijetlo i odakle je kao rob doveden u Sjevernu Afriku, korisno je podrobnije se osvrnuti na tu trgovinu slavenskog roblja.

Brojni povijesni izvori potvrđuju da su arapski brodovi, s prekidima, upadali u Jadran i gotovo dva stoljeća pljačkali jadranska naselja. Pritom su zarobili velik broj domaćega hrvatskog pučanstva i odveli ih u roblje u aglabidsku i (nakon 909. godine) fatimidsku Sjevernu Afriku, te umajadsku Andaluziju.

Arapska je flota pod zapovjedništvom sahiba (glavara) Kalfuna zagospodarila Jadranom već 840. godine, kada je kod Tarantskog zaljeva uspjela uništiti venecijansku flotu od 60 brodova.¹⁰⁸

Koliko je bila golema arapska moć u to vrijeme svjedoči i činjenica da su se arapske snage 840. godine s 11 tisuća vojnika, 500 konjanika i 73 broda probile uz rijeku Tiber sve do Rima i opljačkale crkvu svetog Petra.¹⁰⁹

Nakon toga, u ožujku 841., Kalfun opet ulazi u Jadran te na drugi dan Uskrsa osvaja, pljačka i spaljuje Osor na Cresu i na povratku Anconu. Njegova flota od 36 brodova zatim napada i nakratko osvaja Budvu i Kotor, ali ne napada Dubrovnik.¹¹⁰ Pretpostavlja se da su tijekom toga pohoda Arapi još jednom zarobili veći broj Hrvata koji su odvedeni u roblje.

Taife u Andaluziji i južnoj Španjolskoj nakon raspada Umajadskog Kalifata. Žutom bojom su označene taife kojima su upravljali Slaveni

Arapski ratni brod shalandi, sličan bizantskom dromonu, ali veći

Već sljedeće, 842. godine, Kalfun se opet vraća na Jadran i nesmetano dolazi sve do Kvarnera, gdje je kod otoka Suska opet porazio oslabljenu venecijansku flotu, nakon čega se, opet uz pljačku i palež po Dalmaciji i otocima te zarobljavanje domaćega pučanstva, vratio prema jugu Italije.¹¹¹

Arapski su brodovi nakon toga gotovo dva desetljeća dominirali Jadranom te po volji pljačkali naselja na kopnu i otocima, te domaće pučanstvo odvodili u zarobljeništvo. Talijanska južnojadranska obala sve do Barija bila je pod njihovom okupacijom, a Arapi su 866. na hrvatskoj strani Jadrana htjeli osvojiti Dubrovnik i okolicu kako bi s obje strane čvrsto nadzirali cjelokupni ulaz i izlaz iz Jadranskog mora.

Arapska flota od 40-ak brodova prvo je napala i osvojila Budvu i Kotor, a zatim su Arapi u lipnju 866. stigli i do Dubrovnika, koji su držali pod opsadom gotovo 15 mjeseci¹¹² sve dok u rujnu 867. nije stigla flota od stotinu brodova koju je u pomoć poslao bizantski car armenskog podrijetla Vasilije I.¹¹³ Pretpostavlja se da su tijekom toga gotovo dvogodišnjeg pohoda Arapi još jednom zarobili veći broj domaćega hrvatskog pučanstva koji su odvedeni u roblje na Siciliju i u Sjevernu Afriku.

Arapi su držali južni dio talijanske jadranske obale sve do 871. godine, kada je francuski kralj Ludovik II. pozvao hrvatskoga vladara, kneza Domagoja, da mu pomogne osloboditi Bari od Arapa.¹¹⁴ Knez Domagoj se odazvao pozivu i doplovio s hrvatskim brodovima i vojskom do Barija, iz kojega su Arapi protjerani 2. veljače 871.¹¹⁵

Hrvatima za osvetu, Arapi već sljedeće 872. godine opet prodiru na Jadran i pljačkaju dalmatinske gradove i otok Brač te odvode novo roblje.¹¹⁶

Važno je shvatiti koliko je trgovina robljem toga vremena bila razgranata i koliko je velik broj nesretnih ljudi obuhvaćala. Brojni arapski izvori potvrđuju da je već u 9. stoljeću u Aglabidskom Kalifatu u Sjevernoj Africi dakle, prije dolaska Fatimida na vlast, te u umajadskoj Andaluziji, bilo puno slavenskih robova i da ih se brojilo u tisućama. Ako je aglabidski kalif 909. godine sa sobom iz Raqqade poveo osobnu stražu od tisuću slavenskih robova, a ostale ostavio Fatimidima, to znači da su oni u velikom broju već morali biti ondje i prije toga događaja – dakle već u 9. stoljeću. O brojnosti Slavena govori i činjenica da je na Siciliji u Palermu, području koje je palo pod arapsku vlast 831. godine, još 140 godina kasnije postojala cijela slavenska četvrt. Opisujući dijelove Palerma 972. godine, arapski kroničar Ibn Hawqal kaže: »Slavenska četvrt (Harat al-Saqaliba) je naseljenija i veća od dvije već spomenute. Također obuhvaća i luku, a ima i izvore koji teku kroz nju kao i kroz stari grad«.¹¹⁷ Početci toga slavenskog naselja, pretežno načinjenog od brodograditelja i trgovaca, nisu jasni.¹¹⁸ Međutim, Arapi tu četvrt nisu uništili i ona je više od stoljeća i pol opstala kao slavenska unatoč arapskoj okupaciji, vjerojatno jer je bila potrebna za izgradnju arapske flote. Prisutnost velikog broja Slavena u susjednoj je Andaluziji zabilježena još prije. Christophe Picard ističe: »Poznato je da je Slavena bilo na dvoru al-Hakama I (792. – 822.), koji je od njih ustrojio odred od 5000 mameluka«.¹¹⁹

Originalni tekst Giaccoma Luccarija o Jawharu (Gehoaru) Dalmatincu
iz 1605. godine

Arapski prodori u Jadran nastavljeni su i poslije, ali u manjem opsegu. Zadnji veliki prodor u dubinu Jadrana bio je 879. godine, kada su arapski brodovi uspjeli prodrijeti sve do Venecije usput napavši Grado i Comacchio,¹²⁰ ali nakon toga su i Venecija i dalmatinski gradovi te hrvatski vladari ojačali svoje flote. Bizantski car Konstantin Porfirogenet je procijenio da, nakon ujedinjenja panonske i dalmatinske Hrvatske, kralj Tomislav na noge može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, a da na moru ima osamdeset velikih brodova (sagina) s po četrdeset ljudi, te stotinu manjih (kondura) s po deset do dvadeset momaka.¹²¹

Arapski brodovi ograničeni na južni Jadran, odakle potječe Jawhar Dalmata

Arapski brodovi više nisu mogli po volji upadati u dubinu Jadrana. Nastavili su s manjim, pojedinačnim i povremenim upadima, ali bilo im je sve teže nezapaženo ući u Jadran sjevernije od Dubrovnika, pogotovo u 10. stoljeću, pa su se arapski gusari uglavnom ograničili na pristupačnije krajeve južnije od Dubrovnika. To su uglavnom bili iznenadni i brzi napadi nakon kojih slijedi brzo povlačenje. Izgleda da je upravo u takvom jednom napadu na hrvatsku obalu južno od Dubrovnika, oko 920. godine, otet mali Jawhar Dalmatinac i odveden u roblje. Taj povijesni kontekst dodatno potvrđuje pisanje dubrovačkog povjesničara i franjevca Jakova Lukarevića, koji je na talijanskom jeziku 1605. godine u Veneciji pod talijaniziranim imenom Giaccomo Luccari objavio dubrovačku kroniku pod naslovom »Copioso ristretto degli Annali di Rausa«,¹²² u kojoj prenosi podatke Lea Africanusa o utemeljitelju Kaira, Jawharu Dalmatincu, ali uz napomenu da je dubrovački sudac, arhivar i pjesnik Biagio Bevilacqua (Blaž Vodopić), zapisao da je Jawhar »rodom iz našeg Epidaura« (Cavtata).¹²³ Cavtatsko podrijetlo u skladu je s dalmatinskim opisom Lea Afrikanca, te je također logično zbog male vjerojatnosti da su Jawhara Dalmatinca arapski gusari 920. godine mogli oteti u srednjoj ili sjevernoj Dalmaciji upravo iz razloga što je njihovim brodovima u to vrijeme bilo tamo teško prodrijeti.

Kao što vidimo, brojni prodori Arapa u Jadransko more s prekidima su trajali više od 150 godina, tijekom kojih je velik dio primorskog stanovništva odveden u roblje. Slavensko je roblje bilo jako traženo i na visokoj cijeni pogotovo u Kordopskom Kalifatu u južnoj Španjolskoj te u Aglabidskim i Fatimidskim Kalifatima u Sjevernoj Africi tako da ga nikada nije bilo dosta.

Christophe Picard smatra da većina slavenskih robova, koji su dovedeni morskim putem, potječu s Jadrana jer arapski brodovi nisu mogli doći do Crnoga mora, čiji je pristup čuvala moćna bizantska mornarica.¹²⁴ U vrijeme kada je otet mali Jawhar, jedini Slaveni na sredozemnim obalama kojima su Arapi imali pristup bili su Hrvati na Jadranu.

Među slavenskim robovima i Hrvati
iz Bijele Hrvatske

Ako Jawhar nije mogao doći s područja dobro čuvanoga Crnoga mora, je li možda do Sjeverne Afrike mogao doći kopnenim putem iz Srednje Europe? Dokumentirano je da su slavenski robovi u Sjevernu Afriku i južnu Španjolsku dolazili iz nekoliko pravaca i nekoliko izvora. Jedan značajan broj robova, pogotovo u 9. stoljeću, pristizao je kopnom iz sjevernih slavenskih zemalja tako da se ne može a priori reći da su svi slavenski robovi bili s Jadrana. Bilo je robova s područja današnje Poljske, Češke i Slovačke, koji su zarobljeni u čestim oružanim okršajima sa susjednim Germanima, koji bi ih zatim prodavali u roblje.¹²⁵ Crkva u to vrijeme nije dopuštala trgovinu kršćanskim robljem, a s obzirom na to da srednjoeuropski Slaveni tada još dobrim dijelom nisu bili pokršteni, njihova trgovina je bila dopuštena, a potražnja u arapskim zemljama velika.¹²⁶ Prema poreznom zapisniku iz Raffelstettena (903–906), za ženama je bila veća potražnja i njihova je cijena bila jedan i pol gram zlata, dok je muškaraca bilo više pa je njihova cijena bila manja.¹²⁷

Bila je to dosta uhodana ruta koja je vodila preko Praga, Verduna, te dolinom rijeke Rhône, odakle bi zatim preko Pireneja bili upućeni Arapima u španjolskom i sjevernoafričkom kalifatu.¹²⁸ Ovdje treba spomenuti da je među tim srednjoeuropskim slavenskim robovima bilo i Hrvata s područja Bijele Hrvatske, koja je obuhvaćala oveće područje oko Krakova u južnoj Poljskoj te u današnjoj zapadnoj Ukrajini. Abul Hasan al-Masudi, perzijski pisac koji je umro 943. godine, bilježi da su Hrvati u to vrijeme nastanjivali područje istočno od Praga i zapadno od Kijeva.¹²⁹

Aglabidski i umajadski sunitski kalifati bili su saveznici sve do 909. godine. Protiv kršćanskih zemalja zajedno su ratovali i osvajali, a zajedno su i trgovali te kupovali slavensko roblje. To se, međutim, znatno promijenilo 909. godine kada su šijitski Fatimidi srušili Aglabidski Kalifat u Sjevernoj Africi i kada su postali žestoki neprijatelji Umajadskoga Kalifata u Andaluziji. To se novo neprijateljstvo među Arapima odrazilo i na trgovinu slavenskim robljem, koja je do tada neometano cvjetala među Arapima. Novo neprijateljstvo najviše je pogodilo novi Fatimidski Kalifat, koji više nije mogao računati na slobodni dotok srednjoeuropskih slavenskih ili bilo kojih drugih robova, koji su do tada pristizali kopnenim putem preko umajadske Andaluzije. Od 909. godine novopristigle su robove Umajadi zadržavali za svoje potrebe, umjesto da ih propuste svojim neprijateljima.

Povjesničari se uglavnom slažu da je Jawhar Dalmata rođen oko 911. godine i da je otet oko 920. godine, što znači da nije mogao doći u Sjevernu Afriku kopnenim putem preko neprijateljske umajadske Andaluzije i prema tome gotovo sigurno ne potječe iz srednjoeuropskih slavenskih zemalja, odakle su robovi tim kopnenim putem dolazili do 909. godine. Od te 909. godine Fatimidski Kalifat u Sjevernoj Africi sve je više za nabavu novih slavenskih robova ovisio o njihovu morskom prijevozu. Francuski povjesničar Christophe Picard zaključuje da većina slavenskih robova koji su dovođeni morskim putem, čak i prije 909. godine, potječu s Jadrana.¹³⁰ Nakon 909. godine ta se vjerojatnost naglo povećala jer su kopneni putevi prema Fatimidima zatvoreni, a jedino dostupno i nezaštićeno slavensko pučanstvo na Sredozemlju bili su Hrvati na južnom Jadranu. U tim razmatranjima bitne su Jawharove godine rođenja (911) i otmice (920), a ti su datumi, kao i datumi arapskih osvajanja, važni i u drugim razmatranjima.

Fatimidi nisu porobljavali svoje građane ni postavljali pripadnike pokorenih naroda na važna
zapovjedna mjesta

Čak i površni pregled trgovine roblja toga vremena također govori protiv teze da je Jawhar rođen u Siciliji. Znamo da su Palermo i veći dijelovi Sicilije, koja je do tada bila dio Bizantskoga Carstva, pali u arapske ruke još 831. godine,¹³¹ a preostalih nekoliko osamljenih bizantskih utvrda se uspjelo nekako održati sve do 902. godine kada su cijelim otokom zavladali Aglabidi, a nakon 909. Fatimidi. Ne bi bilo logično da 80 godina nakon što su zauzeli većinu Sicilije i gotovo dvadeset godina nakon što su suvereno zavladali cijelom Sicilijom, Arapi sa svoga teritorija otimaju robove. Tu praksu, u malo drukčijem obliku, jesu nekoliko stoljeća kasnije imali sunitski Osmanlije, koji su iz okupiranih zemalja odvodili dječake u Tursku da im služe kao janjičari, ali nema nikakvih indicija da su to u 10. stoljeću radili šijitski Fatimidi. Dapače, znamo da je u Siciliji pod umajadskom i fatimidskom vlašću nemuslimansko pučanstvo bilo zaštićeno od ropstva. Hrbek ističe da nije pronašao ni jedan primjer da se Sicilijanca spominje kao roba ili eunuha.¹³²

Poznata činjenica da su Fatimidi na Siciliji 910–916. morali suzbiti lokalnu muslimansku pobunu još više umanjuje mogućnost uvrštavanja upravo pokorenih Sicilijanaca u fatimidsku vojsku. A muslimani ionako nisu mogli biti porobljavani. Budući da je Jawhar kao dječak otet i odveden u roblje oko 920. godine, u vrijeme kada su Fatimidi opet čvrsto upravljali Sicilijom, zaista bi bilo teško zamisliti okolnosti po kojima bi on bio otet i porobljen na Siciliji. Arapi nisu otimali roblje na Siciliji, ali jesu na Jadranu.

Također su dobro poznati neprijateljski odnosi Fatimida i Umajada, razgranata trgovina slavenskog roblja s Jadrana, te to da je Jadran nakon 909. godine postao dominantni izvor slavenskog roblja. Iz tih je razloga itekako logično zaključiti da je mali Jawhar 920. godine bio otet na južnome Jadranu, kao što to u svojim zapisima navode Leo Africanus, Luccari, Bevilacqua, a danas prihvaćaju brojni suvremeni povjesničari.

Svjedočanstvo Idrisa Imad al-Dina
i al-Qadija al-Qudaija

Sve prihvaćenije tumačenje suvremenih povjesničara da je Jawhar podrijetlom iz južne Dalmacije dobilo je dodatnu potvrdu u nedavno prevedenom djelu najvažnijega srednjovjekovnog ismailitskog povjesničara Idrisa Imad al-Dina (1392–1468), čije se monumentalno djelo od sedam knjiga Uyun al-akhbar wa funun al-athar¹³³ smatra najdetaljnijim preživjelim prikazom fatimidske povijesti iz ismailitske perspektive.¹³⁴

Idris je živio u Jemenu i bio ismailitski propovjednik najvišeg ranga iznad kojega je bio samo imam. Pripadao je obitelji učenih ljudi i propovjednika te je, poput svojeg oca i djedova, također imao titulu Daʼi al-Mutlaq (vrhovni propovjednik).¹³⁵ Bio je školovan, veliki pisac i povjesničar, kojemu se, osim njegova najvećeg djela u sedam svezaka Povijest islama od Muhameda do kraja Fatimidskoga Kalifata, pripisuje još desetak drugih djela. Idrisovi zapisi su cijenjeni među povjesničarima jer iznose precizne podatke i citate te zato što citiraju brojna ranija djela koja su u međuvremenu izgubljena.

Jedan od ranijih izvora koji Idris citira zapisi su fati­midskog sudca, propovjednika i povjesničara al-Qadi al-Qudaʼija. Njegova točna godina rođenja nije poznata, ali se zna da je umro u Kairu 1062. godine, pa je moguće da se rodio dok je Jawhar Dalmata, utemeljitelj Kaira, još bio živ. U svakom slučaju, al-Qudaʼi je živio i radio na visokim položajima neposredno nakon Jawharove smrti te je imao pristup brojnim i pouzdanim podatcima kako u državnom arhivu tako i u tadašnjoj velikoj fatimidskoj knjižnici prije nego li je ona uništena. Rodio se u Bagdadu i bio je sunitski musliman perzijskog podrijetla. Bio je visoko školovan te još za svog vremena cijenjen kao najbolji pisac i povjesničar u Egiptu. Osim što su ga Fatimidi postavili za kadiju (sudca) za sunitske muslimane, bio je i zapisničar fatimidskog vezira Alija ibn Ahmada al-Jarjaraʼija.

Dijelove Idrisovih zapisa iz pete i šeste knjige Uyun al-akhbar na engleski je prevela Shainool Jiwa i 2013. godine objavila u svojoj knjizi Founder of Cairo (Utemeljitelj Kaira).¹³⁶ Idris u svom tekstu na str. 138. o Jawharu piše sljedeće: »Al-Qadi al-Qudaʼi je rekao: ʽJawhar originalno potječe s Bizanta. Sluga imena Sabir ga je doveo. Sabir ga je predao Khayranu, koji ga je predao Khafifu, koji ga je odveo imamu (al-Mansuru) s kojim se dobro upoznao i koga je pratio u njegovim bitkamaʼ«.¹³⁷

Sicilijanac, sjeverni Slaven
ili Dalmatinac?

Za razumijevanje punog značenja tog citata iz vremena Jawhara Dalmate, opet je ključan podatak da je Jawhar rođen oko 911. godine i otet oko 920. godine. Ako prema kadiji (sudcu) al-Qudaʼiju Jawhar originalno potječe s Bizanta, a tadašnje srednjoeuropske slavenske zemlje, uključujući i tadašnju Bijelu Hrvatsku, nisu bile dio Bizanta, a dalmatinski gradovi jesu, to može samo značiti da potječe iz Dalmacije. To također isključuje i Siciliju, koja je u najvećem dijelu prestala biti dio Bizanta još od 831. godine kada je pao Palermo,¹³⁸ a u potpunosti 901. godine – dakle, dvadesetak godina prije Jawharove otmice. Budući da je bizantska mornarica, kako ističe Picard, vrlo čvrsto nadzirala ulaz u Crno more, odakle slavenski robovi nisu mogli dolaziti, opet dolazimo do zaključka da je jedini dio Bizanta iz kojega je 920. godine mogao doći slavenski rob Jawhar bila južna Dalmacija. Sicilijanska teorija, koju je spornim prijevodom arapske riječi za Slaven u Sicilijanac lansirao Michele Amari 1857. godine, danas je sve slabije prihvaćena. Stoga, nije čudno da zaključak o tome da je Jawhar Slaven ili specifično Dalmata, a to znači Hrvat, prihvaćaju brojni suvremeni eminentni orijentalisti i povjesničari.

U Egiptu se tisućama godina kasnije pronalaze stare grobnice faraona i vladara. Ako jednoga dana bude pronađen Jawharov grob i nekakvi posmrtni ostatci, možda će se putem DNK, ili druge moderne tehnologije, saznati puno više o njemu i o njegovu etničkom ili genetskom podrijetlu. U međuvremenu, na temelju onoga što već sada znamo, prilično je izvjesno da je Jawhar Dalmata kao dijete otet na južnome Jadranu, najvjerojatnije oko Cavtata, pa je možda prikladno postaviti i pokoje pitanje o njegovim najranijim danima. Prije negoli je kao 10-godišnjak bio otet i odveden, i prije negoli ga je njegova majka do kraja svoga života oplakivala, je li se mali Jawhar zvao Marko, Ivan, Luka ili Jure? Ili je možda imao neko starohrvatsko ime toga kraja poput Frano, Niko, Đivo ili Maro?

Jawhara »Slavena« je Leo Africanus svojevremeno nazvao »Jawhar Dalmata«, ali znajući što sada znamo, možda bi prikladniji naziv bio »Jawhar Croata«, ili, na arapskom, »Jawhar al-Kuruatia«.

 * * *

Marjan Bošnjak je politolog (Monash University u Melbourneu). Surađivao je u hrvatskim emigrantskim novinama Hrvatski tjednik, Hrvatski vjesnik, Uzdanica te na hrvatskome radiju u Australiji. Bio je koordinator Australskog društva Bosna i Hercegovina te član uprave NK Croatia Melbourne. Jedan je od prevoditelja knjige Bleiburg Memento (2009) i autor knjige EU?–Ne Hvala! (2010). Povremeno objavljuje tekstove u hrvatskim novinama i na portalima.

Izvori i literatura

Abulafia, David, »Dalmatian Ragusa and the Norman Kingdom of Sicily«, The Slavonic and East European Review 54/3 (1976): 412–428.

Africanus, Leo, Descrittione dellʼAfrica, Venice, 1550., (Lat.) Antwerpen, 1556.

Al-Azizi al-Jawdhari, Sirat al-Ustadh Jawdhar, trans. Hamid Haji, London, 2012.

Al-Qadi al-Nuʼman, Kitab al-Majalis waʼl-Musayarat, ed. Al-Habib al-Faqi and others, Tunis, 1978.

Al-Qadi al-Nuʼman, Iftitah al-Daʼwa, trans. Hamid Haji, In: Founding the Fatimid State: The rise of an early Islamic Empire, London, 2006.

Al-Maqqari, Ahmad ibn Muhammed, The History of the Mohamedan Dynasties in Spain, vol. II, trans. Pascual de Gayangos, London, 1843.

Al-Maqrizi, Ittiʼaz, trans. Shainool Jiwa, In: Towards a Shi‘i Mediterranean Empire: Fatimid Egypt and the Founding of Cairo, London, 2009., 66–86.

Berchem, Max van, Matériaux pour un Corpus inscriptionum Arabicarum, Institut français dʼarchéologie orientale du Caire, Paris, 1894.

Bosworth, Clifford Edmund, »al-Ṣaḳāliba«, In: Encyclopaedia of Islam, Second edition, ed. by P. Bearman, Th. Bianquis, C. E. Bosworth, E. van Donzel and W.P. Heinrichs (pristup ostvaren on-line 24. 05. 2021. – http://dx.doi.org/10.1163/1573-3912_islam_COM_0978)

Brett, Michael, The Rise of the Fatimids: The World of the Mediterranean and the Middle East in the Fourth Century of the Hijra, Tenth Century CE, Leiden, Boston, Köln, 2001.

Canard, Marius, Life of ustâdh Jaudhar (containing sermons, letters and replies of the first Fatimid caliphs) written by Mansûr the Secretary, translated from Arabic on the edition of M. Kâmil Husain and M. ʿAbd al-Hâdî Cha ʿira by Marius Canard, Institute of Oriental Studies of the Faculty of Letters of Algiers (Second series), 1958.

Daftary, Farhad, »Idris ʼImad al-Din, Sayyid, In: Leaman, Oliver (ed.), The Biographical Encyclopedia of Islamic Philosophy, London, 2015., 234–236.

Devonshire, R. L., LʼÉgypte Musulmane et les fondateurs de ses monuments, Paris, 1926.

Fournel, Henri, Les Berbers – Étude sur la conquête de lʼ Afrique par les Arabes, Tome 2, Paris, 1881.

Granara, William, »Ibn Hawqal in Sicily«, Journal of comparative Poetics 3 (1983): 94–99.

Haji, Hamid, »A distinguished Slav eunuch of the Early Fatimid period: al-Ustadh Jawdhar«, In: Fortresses of the Intellect: Ismaili and Other Islamic studies in Honour of Farhad Daftary, ed. O. Ali-de-Unzaga, London, 2011., 261–274.

Haji, Hamid, Inside the Immaculate Portal: A History from the early Fatimid Archives, London, 2012.

Halm, Heinz, Das Reich des Mahdi: Der Aufstieg der Fatimiden, München, 1991.

Halm, Heinz, The Empire of the Mahdi: The Rise of the Fatimids, Munich, 1996.

Halm, Heinz, The Fatimids and their Traditions of Learning, London, 1997.

Hrbek, Ivan, »Die Slawen im Dienste der Fātimiden«, Archív Orientální XXI (1953): 543–581.

Ibn al-Qalanisi, Asad, Dhail taʼrikh Dimashq, ed. Henry F. Amerdoz, Leiden, 1908.

Ibn Khaldun, The Muqaddimah. An Introduction to History, vol. 3, trans. Franz Rosenthal, New York – London, 1958.

Imad al-Din, Idris, ‘Uyun al-akhbar wa funun al-athar, ed. Muhammad al-Yaʼlawi, Beirut, 1985.

Jankowiak, Marek, »What Does the Slave Trade in the Saqaliba Tell Us about Early Islamic Slavery?«, International Journal of Middle East Studies 49/1 (2017): 169–172.

Jiwa, Shainool, »From Slaves to Supporters, The Role of the Slavs in the Fatimid Mediterranean Empire in the fourth/ tenth Century«, Mediaeval Studies 77 (2015): 103–125.

Jiwa, Shainool (trans. & ed.), The Founder of Cairo: The Fatimid Imam-Caliph al-Muʼizz and his Era, London, 2013.

Luccari, Giaccomo, Copioso ristretto degli annali di Rausa, libro uno, Venezia, 1605.

Lyons, Malcolm Cameron & Jackson, David Edward Pritchett, Saladin: The Politics of the Holy War, Cambridge, 1982.

Mažuranić, Vladimir, Melek »Jaša Dubrovčanin« u Indiji god. 1480. – 1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća, Zagreb, 1925.

Mažuranić, Vladimir, »Gebalim«, Kolo Matice hrvatske VIII (1927): 3–14.

Mikaberidze, Alexander, Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia [2 volumes]: A Historical Encyclopedia. ABC-CLIO, Santa Barbara – Denver – Oxford, 2011.

Mishin, Dmitrij, »The Saqāliba Slaves in the Aghlabid State«, Annual Journal of Medieval Studies at CEU /Central European University – Budapest/ (1998): 236–244.

Monés, Hussain, »Djawhar al-Ṣiḳillī«, In: Lewis, B., Pellat, Ch. & Schacht, J. (eds.), The Encyclopaedia of Islam (New edition), Vol. II: C–G, Leiden, 1965., 494–495.

Nicol, Donald M., Byzantium and Venice: A study in Diplomatic and Cultural Relations, Cambridge, 1992.

Nikolić Jakus, Zrinka (ur.), Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 − oko 1150), Zagreb: Matica hrvatska (Biblioteka Povijest Hrvata, sv. 1), 2015.

Oliver, Roland, The Cambridge History of Africa, vol. 3, Cambridge, 1977.

Picard, Christophe, »Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću«, Croatica Christiana periodica XIII/23 (1989): 211–218.

Quatremère, Étienne Marc, »Vie du Khalife Fatimite Moëzz-li-din Allah’«, Journal Asiatique /Ser. III/ 3 (1837): 44–93, 165–208.

Spanish Royal Academy of History, http://dbe.rah.es/biografias/17829/muzaffar

Spanish Royal Academy of History, http://dbe.rah.es/biografias/17996/labib-al-fata-al-saqlabi

Stanton, Charles D., Medieval Maritime Warfare, Barnsley, 2015.

Šanjek, Franjo, »Dalmatinac Djawhar (o. 911. – 28. 01. 992.) utemeljitelj Kaira«, Croatica Christiana periodica XIII/23 (1989): 219–223.

Šišić, Ferdo, Pregled povijesti hrvatskog naroda, prir. Trpimir Macan, Zagreb, 1975.

Švear, Ivan, Ogledalo Iliriuma, iliti Dogodovstina Ilirah, Slavinah, stražnji put Horvatah zvanih, od potopa, to jest godine světa 1656. na četiri strane razděljena / po dugoterpnom poslu na světlo dana od Ivana Šveara, župe svesvetske župana kod Požege /, Zagreb, 1839. – 1842.

Vedriš, Trpimir, »Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske«, Historijski zbornik 60 (2007): 1–33.

Verlinden, Charles, »Slavery, Slave Trade«, U: Strayer, Joseph R. (ed.), Dictionary of the Middle Ages XI (1988): 334–340.

***

https://hr.wikipedia.org/wiki/Arapi_na_Jadranskom_moru

Bilješke

1   U sicilijanskom selu Ragusa Ibla, koje tvrdi da je Jawharovo rodno selo, u srpnju 2019. godine čak je obilježena 1050. obljetnica utemeljenja Kaira i postavljena prigodna komemorativna ploča.

2   Michele Amari, Biblioteca arabico-sicula 1, 170, 1857 – prenosi Hrbek 1953., 563–564.

3   Brett 2001., 235: »(...) under the supreme command of the Katib or Secretary Jawhar al-Siklabi, ʽthe Slavʼ (...)«. Riječ »katib« značila je »učitelj« i koristila se kao nadimak za učene ljude. Nadimak »secretary« ili »tajnik« označava da je bio savjetnik i osoba od posebnog povjerenja vladara. Ovdje M. Brett u jednoj rečenici Jawhara opisuje i kao vrhovnog vojskovođu, učenog čovjeka i vladarova savjetnika.

4   Halm 1977., 30.

5   Djelo je prevedeno na engleski jezik tek 1600. pod naslovom Description of Africa.

6   Leo Africanus, Descrittione dell’Africa (Venecija, 1550). U kasnijem francuskom prijevodu iz 1556. prevoditelj Jean Temporal je iz nekog razloga ispustio riječ Dalmatinac pa je umjesto »Gehoaro Chetibo Dalmata« preveo »Gehoaro de nation Esclave« (Gehoar slavenske narodnosti).

7   Oliver 1977., 10: »When the Fatimid general Jawhar (a former slave of Dalmatian origin) (...).«

8   Picard 1989., 211–218.

9   Picard 1989., 40.

10                   Devonshire 1926., 32: »Lorsque le generissime de Moʼezz Gauhar, que lʼon a nommé le Sicilien par une erreur de lecture, mai qui semble avoir été dʼorigine esclavone (...).«

11                   Berchem 1894., 44: »Djauhar le célebre général (qaʼid) et sécrétaire (katib) du calife Muʼizz est appelé tantôt le Grec, tantôt lʼEsclavon tantôt enfin, comme içi, le Sicilien.«

12                   Berchem 1894., 44: »Ces deux derniers termes sʼexpliquent par la confusion des mots. الصقلبي et الصقلي.«

13                   Fournel 1881., 44: »Ibn-Khaldoun surnommé Djouhar, tantot lʼEsclavon, tantot le Sicilien, ce qui resulte évidemment de la confusion, si facile a faire, des mots الصقلبي et الصقلي.«

14                   Hrbek 1953., 543–581.

15                   Ibn al-Qalanisi 1908.

16                   Naziv »Bizant« pripisuje se njemačkom povjesničaru Hieronymousu Wolfu, koji je 1557. objavio tekstove o Istočnom Rimskom Carstvu pod nazivom Corpus Historiae Byzantinae. Riječ Byzantinae je derivat starogrčkog imena za antičko mjesto na kojem je nastao Konstantinopol. Naziv »Bizant« ušao je u širu uporabu tek nakon što je francuski kralj Luj (Louis) XIV. u 17. stoljeću angažirao zapadne povjesničare da dopune i prošire Wolfovo djelo.

17                   Ibn Khaldun 1958., 91, 116.

18                   Hrbek 1953., 567–568.

19                   Quatremère 1837., 76. Puni prijevod te posvete glasio je: »U ime Boga, dobrotvorca i Milosrdnika! Gradnju je ove džamije naredio službenik božji i Bogu mili abu Tamim Maʼaad imam al-Muʼizz li-Dinh Allah, zapovjednik vjernika. Neka Bog udijeli svoj blagoslov njegovim plemenitim i neporočnim pređima i njegovoj odličnoj djeci! ovo je zdanje izveo tajnik Jawhar, Slaven, godine 361.«

20                   Amari 1857., 669–670, 1, c, Bem. 1: »Pero non posso accetare la conghiettura del Quatremère, il quale tradusse ʽEsclavonʼ leggendo aş-Şaklabi, perchè tanti Slavi si trovavano negli eserciti faţimiti. Ho avver tito altrove che questa voce in scrittura arabica si confonde facilmente con Şikilli, ma nel presente caso non e luogo a dubbio; perchè un Rūmi poteva ben essere Siciliano, e non mai Slavo.«

21                   Hrbek 1953., 569.

22                   Hrbek 1953., 567.

23                   Hrbek 1953., 547.

24                   Hrbek 1953., 547–548.

25                   Hrbek 1953., 578.

26                   Hrbek 1953., 579–580.

27                   Hrbek 1953., 575.

28                   Brett 2001., 235–236: »Jawhar al-Siqlabi originated, along with other such Slavs in the service of the Fatimids from Dalmatia. He was, as Hrbek has conclusively shown, a product of Muslim piracy in the Adriatic, rather than a Greek from Sicily (...).«

29                   Bosworth [2021].

30                   Tj. »consonant ductus«.

31                   »But it was under the Calif al-Kaʼim (943–946) that the Slav element in the Fatimid forces really increased, especially after the revolt of Abu Yazid and his Berber Kharadite supporters showed the need for reliable professional troops. Hence several Saqlabi commanders with typical slave names like Maysur, Maram and Bushra, begin to be mentioned in historical texts. Earlier authorities such as Amari, and his reviser Nallino, interpreted the consonant ductus  i  of the sources as al-sikilli ʽthe Sicilianʼ, but I. Hrbek has pointed out that it is unlikely that native Sicilians (for whom the plural form is normally al-Sikilliyyun), enjoying protected dhimmi status, would be enslaved. The real origin of these Sakaliba must have been the Slav peoples of Central Europe and the Balkans, then in considerable turmoil from the warfare of the Byzantines and local Croat, Serb and Bulgar rulers... Captives of war were shipped as slaves almost certainly by the Venetians through the ports of Dalmatia... Two of his prominent commanders, the eunuch Kaysar and Muzzafar were Slavs, but the most celebrated of all was the conqueror of Egypt for the caliph, Djawhar, whose ambiguous nisba is probably to be interpreted as ʽal-Saqlabiʼ (...).«

32                   Mikaberidze 2011., 448.

33                   Jiwa 2015., 103–125.

34                   Jiwa 2015., 120.

35                   Jiwa 2015., 106, 120.

36                   Jiwa 2015., 120.

37                   Jiwa 2015., 106.

38                   Jiwa 2015., 108.

39                   Al-Qadi al-Nuʼman 1978.

40                   Imad al-Din 1985.

41                   Haji 2012. Hamid Haji je arapsku verziju Sirat al-Ustadh Jawdhar (ur. Husayn i Shaʼra), objavljenu u Kairu 1954., dakle, nakon Hrbekova djela, preveo na engleski i kritički anotirao te pružio novija tumačenja.

42                   Jiwa 2015., 113.

43                   Jiwa 2015., 121.

44                   Al-Qadi al-Nuʼman 2006., 169.

45                   Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 22–23.

46                   Jiwa 2015., 114–116.

47                   Jiwa 2015., 104.

48                   Canard 1965., 852; Jiwa 2015., 114.

49                   Halm 1991., 166.

50                   Canard 1965., 853.

51                   Jiwa 2015., 113, poziva se na zapise al-Maqrizija, Idrisa i Ibn al-Athira.

52                   Jiwa 2015., 113.

53                   Jiwa 2015., 122, poziva se na navod u Mansur al-Azizov al-Jawdharijev Sira al-Ustadh Jawhar, gdje se Sulayman al-Saqlabij opisuje kao »raʼis« ili »glava« Slavena.

54                   Jiwa 2015., 122, poziva se na Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 130.

55                   Jiwa 2015., 114.

56                   Hrbek 1953., 572–573, 575.

57                   Jiwa 2015., 115.

58                   Jiwa 2015., 115.

59                   Jiwa 2015., 117.

60                   Jiwa 2015., 117.

61                   Jiwa 2015., 117–118.

62                   Halm 1991.

63                   Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 42.

64                   Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 43.

65                   Al-Maqrizi 2009., 66–86.

66                   Al-Maqrizi 2009., 194, 202.

67                   Al-Maqrizi 2009., 105.

68                   Al-Maqrizi 2009., 108.

69                   Al-Maqrizi 2009., 128.

70                   Granara 1983., 94–99.

71                   Hrbek 1953., 556–557.

72                   Šanjek 1989., 221.

73                   Monés 1965, 494–495.

74                   Monés 1965., 495.

75                   Brett 2001., 262, 318.

76                   Mikaberidze 2011., 448.

77                   Al-Qadi al-Nuʼman 2006.

78                   Al-Qadi al-Nuʼman 2006.

79                   Haji 2011, 263.

80                   Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 149–50; Jiwa 2015., 120.

81                   Haji 2011., 269.

82                   Hrbek 1953., 558–559.

83                   Hrbek 1953., 559.

84                   Jiwa 2015., 124.

85                   Brett 2001., 201.

86                   Halm 1991., 370–371.

87                   Al-Azizi Al-Jawdhari 2012., 161–162.

88                   Šanjek 1989., 219.

89                   Haji 2011., 269.

90                   Haji 2011., 269.

91                   Jiwa 2015., 124.

92                   Mikaberidze 2011., 449.

93                   Lyons – Jackson 1982., 46–47.

94                   Halm 1997.

95                   Al-Maqqari 1843.

96                   Al-Maqqari 1843.

97                   Picard 1989., 215.

98                   Picard 1989., 215.

99                   Picard 1989., 215.

100                Picard 1989., 216.

101                Spanish Royal Academy of History, http://dbe.rah.es/biografias/17829/muzaffar

102                Spanish Royal Academy of History, http://dbe.rah.es/biografias/17996/labib-al-fata-al-saqlabi

103                Picard 1989., 216.

104                Picard 1989., 217.

105                Al-Maqqari 1843., 200.

106                Picard 1989., 217.

107                Mažuranić 1925., 559.

108                Šišić 1975., 92.

109                Stanton 2015.

110                Šišić 1975., 92.

111                Šišić 1975., 92.

112                Nicol 1992., 31.

113                Šišić 1975., 98.

114                Nikolić Jakus (ur.) 2015., 48.

115                Šišić 1975., 100.

116                Šišić 1975., 100.

117                Granara 1983., 94–99.

118                Neki misle da su to uglavnom dalmatinski Slaveni, dakle Hrvati, koji su se svojevoljno naselili dok je Sicilija još bila pod vlašću Bizanta, a ima i druga teorija koju nudi talijanski povjesničar Amari po kojoj su to pripadnici bizantsko-hrvatske flote iz 928. godine, a koji su ondje naseljeni s ciljem da učvrste bizantsku prisutnost. Ta druga teorija nije vjerojatna jer Arapi drže Palermo od 831. i ne bi dopustili naseljavanje pripadnika neprijateljske flote.

119                Picard 1989., 215.

120                Https://hr.wikipedia.org/wiki/Arapi_na_Jadranskom_moru.

121                Šišić 1975., 117. Novo tumačenje tih podataka vidjeti u: Vedriš 2007., 1–33.

122                Luccari 1605.

123                Luccari 1605., 8.

124                Picard 1989., 215.

125                Mishin 1998., 236–238.

126                Mishin 1998., 236–238, također vidjeti: Jankowiak 2017., 169–172.

127                Verlinden 1988., 334–340.

128                Mishin 1998., 237.

129                Perzijski putopisac Al-Masudi u svom putopisu Kitāb al tanbīh wa’l ishrāf oko 940. godine spominje u Zakarpatju dvije velike države: Ad Dir (Kijev) i Ad Firāg (Prag). Kad navodi narode, među ostalima spominje narod ﻦـﺗﺍ ﻭ ﺮـﺤـﺧ, (Harwātīn), koji naseljavaju oblast između rijeke Morave i naroda Čeha (Çachin). Po Masudiju, narod Hrvata je »najviši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji među Slavenima«. Susjedi Hrvata su Ugri, a neprijatelji »Romani, Franci i Langobardi (an Nukubard)«, protiv kojih se borio vođa Hrvata »Avanğa«.

130                Picard 1989., 215.

131                Mikaberidze 2011.

132                Hrbek 1953., 558.

133                Daftary 2015., 234–236.

134                Daftary 2015., 234–236.

135                Daftary 2015., 234–236.

136                Jiwa 2013.

137                Jiwa 2013., 138.

138                Malo mjesto Ragusa Ibla na Siciliji, za koji neki talijanski pisci tvrde da je rodno mjesto Jawhara »Sicilijanca«, palo je pod arapsku vlast još 848. godine, dakle 70 godina prije njegove otmice. Arapi nisu otimali robove ondje gdje su vladali. Štoviše, Ragusa Ibla je udaljena oko 25 km od mora, pa bi Jawharu i njegovu ocu, za koje se govori da su bili ribari, trebalo više od pet sati hoda po brdovitom terenu da bi lako kvarljivu robu prenosili u mjesto. Nema ni naznaka da je Jawhar ikada to mjesto posjećivao dok je bio moćan i slavan (a mogao je), tako da je nejasno na temelju čega se to mjesto nudi kao njegovo rodno mjesto.