I. Hram oblaka

»Tko se u mladosti plaši za svoj život, kasnije se plaši smrti.«

C. G. Jung

Otok ponad bezdana

Otok kao da je izronio iz bolnih dubina oceanskih samoća i optočen uskim obrubom tirkiznih pličina ostao lebdjeti ponad modrog beskraja. Zelena boja njegovih polja i šuma, miris narančina cvijeta i zrele papaje obećavahu vrijeme utihnulo u ljepoti rajske dokolice, koja je samo ponekad i sa svrhom besplatna. Taj prsten intenzivnog plavetnila uokolo Otoka jamčio je spasenje onima koji su bili spremni poništiti svoju prošlost i bez puno pitanja ustrajati na novom životu u vabljivoj tropskoj raskoši, okovanoj beskrajnom vodenom pustinjom, mjerom njihove želje za osamom. Ljudska zamisao o vječnom životu kao da je zastala na toj mrvi kopna i odlučila otpočinuti od bezglavog služenja vlastitoj ambiciji i prolaznim vrednotama. Pitome bijele obale izmorenim su dušama nudile priželjkivani odmor u zagrljaju nemirna iščekivanja.

Arhajska predaja kazuje da je upućenima u tajnu pisma sâmo Nebo svojim oblacima ispisivalo pouke i proroštva, a sumporne vrulje iz morskih podzemlja svjedočile o zluradim silama u prijetećem ždrijelu nezasitnog ponora. Opominjale nasrtajima bezdana uvijek kad bi Nebo uočilo da se rajski otočni krajolik uzoholio i odmetnuo te postao samodostatna i neugodna pustoš obilja, a njegovi žitelji odbijaju živjeti u skladu s drevnim običajima Južnih mora. Kazivanja su išla toliko daleko da se snoliki sklad, zapravo neobjašnjivo ovisničko ludilo, pripisivao moćima neimenovanih sila i njihovom ustrajnom zagovoru, inače bi zagonetni Otok na kraju puta u nepovrat nestao s obzora.

Još dok je s bratom Justinom, ambicioznim trećoredcem iz hrvatskih zemalja putovao paklenim bespućima Jordanske stepe i uokolo beduinskih vatri na platou Hamad slušao o poput brašna bijelim pješčanim sprudovima i začaranim maglenim otocima daleko, daleko na kružnom obzoru Južnoga mora, zamišljao je Millius obećane rajske krajolike tajanstvenih otoka. Prve ozbiljne sumnje u njihovu rajsku idiličnost osjetio je u samostanu svete Katarine na Sinaju: Sveti Duh nadahnuo je graditelje da podignu svetište usred kamene pustinje i ništa toj skromnoj građevini od nebeske ljepote nije oduzeto. Pa ipak je slutio da vrt meda, mlijeka i svekolikog otočnog obilja može biti i đavolja zamka, jer ljudska zavist i pohlepa ne mogu odoljeti obilju i najavljuje pustošenje oholosti. Putniku pustinje posve je razvidno da obijest duha Raj pretvara u svoju suprotnost.

U sjeni Horeba sveto je mjesto zračilo Jednim Bogom i u opuštenosti duha glasalo se jekom davnih događaja, još dok je Mojsije svoj narod vodio po sinajskom planinskom bespuću. Ovdje u crkvi svete Katerine posvađana i u međusobnoj mržnji odgojena Abrahamova djeca nisu osjećala vjersku nesnošljivost niti su njegovala vjerske predrasude. U kapelu gorućega Grma hodočastili su vjernici judaizma, kršćanstva i islama, a samostan je posjedovao ferman kojim sâm Prorok Muhamed jamči sljedbenicima Isusa sigurnost i zaštitu. Tad je Millius prvi put shvatio da djeca Abrahamova Boga, uvažavajući religijsku različitost i štujući nikad zanijekanog Oca nebeskoga, mogu živjeti bez vjerske mržnje i nasilja. No, malo izvan vidokruga samostana ratoborno je nepovjerenje triju vjera jačalo i odmah oštrilo svoju nesnošljivost i mržnju. Sâmo je krug svetišta jamčio za ravnopravnost vjerskih tumačenja, ali ne uvijek i svima. Plašeći se da ne zgriješi krivovjerjem, ustrašeni pomirljivac ogrezao u čistunstvo, brat Justin, odustao je od potrage za novim vjerskim iskustvima što ih nudi Sveta zemlja i prvim se karavanom vratio u sklonište svoga čistunskog pravovjerja.

*

Iskrcavši se godinama poslije na odabrani komadić kopna Južnih mora, Millius je shvatio zašto je bilo komu teško dočarati krajolik Otoka kao nesvakidašnje iskustvo na mekanoj granici između sna i jave. Sve samo sliči rajskim prizorima mašte, a ono što sad vidi i zna posve je drugačije, mimo željenog iskustva, tako neshvatljivo, odveć lako prihvatljivo i posve izvan dosega vjerodostojnog pamćenja. Istovremeno snoliko i mračno sutonsko; neprihvatljivo, a opet kao da ne može biti drugačije. Toliko pamtljivo i zaboravljivo, neprispodobivo riječima a oku opipljivo, neuvjerljivo u usporedbi s Milliusovim životnim iskustvom i vrsnim obrazovanjem kod velikih autoriteta, strogih znalaca posvećenih Objavi. I ti vrsni poznavatelji ljudske duše i demonskih spletki teško bi umjeli lučiti zov anđela od poja zloduha. To je razlog zašto su sva prepričavanja i svjedočenja, pa i ona nesumnjivo čistih namjera poput izvješća braće zakletih misionara, ostala zamućena. Kao zarobljena čarolijom nelagodne zbunjenosti, nepouzdana.

Millius se na otok iskrcao kao tat, u tišini i bez najave dok je nizozemska škuna bila usidrena u ovećoj pjeskovitoj uvali podno visokih litica. Pod okriljem noći neprimjetno se ljestvama od užadi spustio niz bok broda i sa skromnom osobnom prtljagom napustio brod u jutarnjoj gvardiji. Malim brodskim čamcem tiho poput sjenke doveslao je na morsko žalo i ni ne umočivši čizme zakoračio na Otok. Prije toga čamac je vezao dugačkim užetom za brod da ga hiroviti časnici po svojoj lakomosti ne bi okrivili za krađu brodske imovine i prvom ga prigodom kao zastavu objesili za katarku. Znao je da ga neće tražiti na Otoku: sivilom praskozorja, već istog jutra, brod pun dragocjenog tereta trebao je isploviti put Cantona. Travesrada ovim djelom južnoga kineskog mora zahtijevala je isplovljenje u jutarnjim satima, ako je zapovjednik broda želio uloviti povoljan zapadni vjetar i onda što brže po dnevnom svjetlu napustiti podvodne hridi i sprudove arhipelaga.

I ostao je naizgled dragovoljno zatočen stranac; jednako pridošlica, uljez i trajno sumnjiva osoba, isto koliko i znatiželjni pustolov, bezazleno tumaralo i besposleni dokoličar. Samo jedan od mračnih osobenjaka i živopisnih, ali ne nužno i bezazlenih danguba Južnih mora. Svakako ne brodolomac, nimalo očajnik ili apostat prepušten pučini, a onda uočen providnošću i spašen milosrđem zapovjednika broda, nego osoba suverena koraka s mačem za pojasom i bodežom u potaji. Naoružan stranac čije lutanje popraćeno strahom sliči grubom otpadništvu i očaju, možda traženi prognanik ili plaćenik čije se kretanje na Otoku samo u početku sa zanimanjem pratilo... no svakako neobična figura i donositelj novosti, mogućih poruka nepoznatom nekomu? Za jedne običan uljez i uhoda ili još gore, osoba nepoznatih namjera, a to se svakako kažnjavalo. Ili prigodice nagrađivalo, ovisno o tome komu pripada i u čije ime kroči na Otok? Na drugima je da procjene koliko je lojalan svome gospodaru i koja bi mogla biti cijena njegove izdaje.

Usprkos teško provjerljivim i neobičnim kazivanjima, malobrojni su stranci ipak dolazili i... bezrazložno nestajali bez traga. Zadržali bi se neko vrijeme i potom bez svjedoka i s nešto pritajene šutnje odlazili prvim plovilom u nepoznatom pravcu ruže vjetrova. Teško je reći je li pridošlica bila uhvaćena na djelu ili je sumnja u njegove namjere postala nepodnošljivo točna, pa se tiha prevencija nudila kao okrutno, ali jedino ispravno rješenje. Rizik da uhoda prerušen u trgovca ili duhovnika uspije u svome naumu trebalo je svesti na ništicu. Krilatica kako je bolje da strada i deset nevinih nego da im makar i jedan uhoda ugmiže i položi jaja u topli pijesak otočnih obala. Na tim udaljenim obalama Južnih mora – gdje kraljevske i carske zastave, križ i polumjesec s tek nekoliko oružnika, brončanim topom i svetištem zapišavaju pravo na posjed i vladarsku suverenost – došljak je najprije trajno sumnjivo lice i uljez nepoznatih namjera, a tek pri kraju putnik namjernik u potrazi za utočištem i žrtva nevolja koje se čovjeku mogu dogoditi kad je toliko udaljen od kuće i luta po morima na rubu svijeta.

S vremenom došljak je osoba koja će u dogledno vrijeme vlastitog neopreza nestati ili se posve stopiti s kolotečinom uspavanih dana. Malo će njih prigrliti Otok kao konačno odredište, isto kao što danima nitko neće zamijetiti nestanak niti će nestali ikomu nedostajati. Samo se neće pojaviti na prašnjavoj seoskoj tržnici ili u čajani kod Leea Pooa. Svi će znati da je isplovio u nepoznatom pravcu brodom poznata imena i nepoznate zastave – dovoljno da njegova nazočnost ili u krive uši izgovorena rečenica zasmeta uhodanim otočnim poslovima i hramskim meštrima. More za takve iskopa grob u vlastitim njedrima.

*

»Opet teren, prekomorsko tlo obilježeno bijelim mrljama na zemljopisnim kartama, no ovaj put po vlastitoj želji i staroj navadi Družbe: Unus non sofficient orbis«, utješi se Millius uzrečicom Reda i s prvim jutarnjim svjetlom zaputi se prema mjestu s kojega se uzdizao dim. Novim iskustvima i kušnji bez premca ni u ovim poznim godinama nije mogao odoljeti. I nakon toliko godina još mu uvijek nedostaju koraci po nepoznatim prostorima i novi obzori; kreposna želja da vlastitim nogama posjeti ono o čemu je samo čitao u misionarskim izvješćima, slušao razgovore u samostanskim skriptorijima i mnogo poslije uokolo logorskih vatri čuo svakakva svjedočenja željna istine. Naravno, privrženost redovničkoj zakletvi i četvrtom čvoru nosila je neopozivu obavezu misionarskih odlazaka u prekomorsku žetvu poganih duša.

Na tom nevelikom otoku uzgajivača maka i riže već stoljećima žive prostodušni, posve obični ljudi nepoznate prošlosti, sićušne budućnosti i velike šutnje. Naizgled pitomi seljaci, ribari i one druge ljudske naplavine napornih karaktera i zamračenih biografija: ustrašeni i pripitomljeni krijumčari, bjegunci i dobro ujatačeni prokletnici Južnih mora u tihom suživotu iščekivanja oprosta i osjećaja krivice. Ovdje je život od pamtivijeka nesmetano klizio lijenim ritmom ugodnih tropa i nitko nije znao tko se na Otok prvi i kada doselio. Jesu li prije stigli krotki uzgajivači riže kineskog podrijetla i marljivi malajski ribari u potrazi za boljim ulovom ili su to ipak bili beskrupulozni trgovci opijumom i krijumčari robljem, morski odmetnici u potrazi za sigurnim i skrovitim sidrištem preodjeveni u bezopasne dangube i petljare?

Za tajnovit otočni hram neobična izgleda legenda kazuje da je stariji i od samog Otoka, drevniji od plime i oseke, a njegovi temelji dosežu Bahamutova leđa i nose beskonačne svjetove, ljude i stvorenja. Protjecanje stoljeća i tisućljeća kao da je zaobišlo hram i ničim obilježilo Otok. Na tom se pješčanom sprudu rep nezamislivo daleke prošlosti sastao sa ždrijelom jednako tako nezamislive budućnosti i zato se na Otoku u istom trenutku susreću jučer i sutra.

Predaja ponešto neodređeno kazuje i za neobične duhovnike prastaroga hrama. Govori o nedokučivim figurama nepoznate sljedbe, asketskim isposnicima koji se u davno zaboravljenim stoljećima pojavljuju i nestaju južno od otoka Sancian po malim morima neistraženih arhipelaga Xisha Qundao i Nánsha Qundao. Nitko im ne zna početak. O njima kruže nevjerojatne legende i pismena najuglednijih istraživača i pustolova. Čak i na udaljenim obalama Indijskog oceana, na Las Islas Filipinas ili obalama afričkoga kontinenta ime tih redovnika izgovara se glasom zazorna strahopoštovanja. I to samo u nuždi ili kad se netko od pripitih sugovornika u zadimljenim lučkim krčmama neoprezno želi pohvaliti koliko je dobro upućen u tajne i običaje Južnih mora.

Kod pomoraca i u lukama Istoka nelagoda izazvana spominjanjem njihova imena obilno natkriljuje nejasno udivljenje i nijemo poštovanje prema duhovnicima hrama, a oprezna šutnja na vrijeme zaustavlja višak znatiželje. Možda zato što im se ne zna ishodište, podrijetlo, pravo ime i namjere niti tko je njihov moćni zakrilnik i koga oni sve vrijeme štite kada traju koliko i svekoliko ljudsko pamćenje. Kao što ostaje nepoznato koju vrst usluge njihovi zaštitnici dobivaju zauzvrat od te malobrojne sekte smještene na sam rub morskoga svijeta i čime to drže otočni živalj u strahopoštovanju? Od pamtivijeka ti samozatajni duhovnici u isto vrijeme žive povučeno na svom oceanskom sprudu zaštićenom labirintom otočja i u nejasnom pamćenju svih koji su ih ikada susreli.

Danima plovidbe udaljeni su od prvih obzora poznatog svijeta, od maglovite zajedničke povijesti čovječanstva i odmaknuti od civilizacijskih mijena, ali njihova se nazočnost osjeća do udaljenih obala mora i oceana. Jednako su blizu i udaljeni od skromne seoske tržnice na vlastitom Otoku kao i od Magellanova ili Beringova prolaza. Na hladnoj su udaljenosti i posve nepristupačni svojim otočanima, koliko god ih samo kratka šetnja dijeli od njihovih skromnih, na brzinu sklepanih potleušica. Oceanska udaljenost do najbliže obale, kao i bezvremenski odmak od ostatka svijeta i civilizacija, samo su uvećali famu i strahopoštovanje o zagonetnim osamljenicima mitskih korijena i tajanstvenom obredu u prastarom hramu sagrađenom na zametnutom sprudu. Tamo neshvatljivo daleko, na jedva uočljivom rubu poznatog svijeta, između iščezla neba i vodenog obzora, smjestila se Ultima Thule, poznata kao Otok.

*

Milliusu je odmah bilo jasno da sekti ni jedno ime dobro ne pristaje, kao što im sva imena odgovaraju, a bezimenost najbolje opisuje njihovu nesvakidašnju pojavu i ni sa čime usporediv obred. Mogao bi te redovnike smatrati isposnicima i šamanima, svetim dokoličarima, pretvornicima, nakupcima legenda o sebi samima ili ih okvalificirati tek osebujnim duhovnicima nepoznatih namjera... Mogao je nagađati o njihovoj pravoj naravi i zatajenoj misiji, ali nije želio prejudicirati prije nego ih izbliza vidi i upozna kroz razgovor ili makar jedno vrijeme provede s njima na Otoku. Ni jedan poznati teološki kredo, čak ni među neznabošcima, ne objašnjava doktrinu njihova vjerovanja: u koga i što vjeruju, komu se doista obraćaju i zašto tako gordo osamljenički služe svoje neobično redovništvo na samome rubu razgovijetne religioznosti. Takvu sljedbu, rasu ili soj, Millius nikada prije nije susreo na putovanjima niti je o sličnima slušao među braćom. Jednom je od misionara čuo da spominju neobičan stari vjerski red gelugpa, sljedbu mističnih nagnuća, ali ništa podrobnije. I oni su jedan od razloga zašto je prihvatio povjerenu mu zadaću što samo sliči misiji. Vjerojatno je tomu pridonijela njegova znatiželjna narav i stari nepodmireni računi, a poslije je usud preuzeo i zgrabio kormilo. Nešto od onoga što je slušao o Otoku vraćalo ga je u snolike slike najranijeg djetinjstva. U neiscrpnu djetinju maštu prožetu nestrpljenjem mladosti i željom da pobjegne daleko i još dalje.

Njegovi kolege isljednici iz Svetog ureda, željni inkvizitorske reputacije, prvom bi ih prigodom okovali i užarenim željezom opečatili znakom heretika, a potom bi pomno i samo s jednim ciljem osluškivali ne bi li čuli đavolji glas sakriven u njihovu jauku, a sve s ciljem da pod njima mirne duše i spokojem pravednika mogu potpaliti žrtveni oganj na oltaru pravovjerja. Krv im ne bi smjeli pustiti, a ne, Crkva nije smjela prolijevati krv, pa se na krvi štedjelo, zato su gnoj i sluz itekako jamčili za poniženje i torturom nanesenu bol.

Zagonetka njihovih moći za žitelje Otoka ostala je trajno neotkrivena i zatajena smutnjama i prišapnutim nagađanjima. Za malobrojne putnike-prolaznike i otočni živalj ti su redovnici jednostavno bili i ostali tek podglas izgovoreni »Oni«. Tako ih je lokalno stanovništvo nerado i s neskrivenom nelagodom u glasu nazivalo ili bi skrivečki pogled uputili u pravcu hrama i neprimjetno kimnuli glavom.

Za one rođene u krilu Stare vjere i ljude odgojene pod Raspelom možda bi naziv cenobiti najbolje odgovarao njihovu načinu života, ali ne i po nedokučivom obredu kojim zazivlju nepoznate sile u svome svetištu. Pustolovi i putnici pričaju, a časnici na brodovima nizozemskih i britanskih dalekoistočnih kompanija svojom časničkom riječju zaklinju se da ti redovnici žive skromno, a hrane se jednostavnim jelima s jedinog ognjišta u zajedničkoj blagovaonici pretrpanoj raznim drangulijama i predmetima iz cijelog svijeta. Međusobno se oslovljavaju s »brate« i uljudno jedan drugome kimaju glavom kad god im se oči susretnu.

Možda je pri izboru imena mogao presuditi njihov jednostavni habit, kao i onaj plavi plašt s velikom zlatnom kapuljačom sličan škapularu, što ga ta braća isposnici samo ponekad navlače preko ispranih žutih halja. Kod uzgajivača riže, isto kao i kod ribara, svečana modro-zlatna odora zasigurno izaziva dodatan oprez i djetinje strahopoštovanje. Vjerojatno je ime »Plave kabanice« ostalo samo za svečane prigode kad dvaput godišnje za ljetnog i zimskog solsticija u svome svetištu mladim parovima dijele bračne zavjete ispisane na rižinu papiru i ukrašene vrpcama indigo boje što ih poslije pribijaju na dovratak. Samo nadglednici uzgajivača maka kod ‘cenobita’ uživaju stanovitu povlasticu da ponekad s njima razgovaraju bez posebnog poziva i razloga.

Otočni živalj kineskog podrijetla na rižinim poljima ponekad ih spomene kao Tiān Rén, što se može prevesti kao promatrači neba ili, jednostavno, nebovjesnici. Nerado ih imenuju, suzdržano i nehajno kao da je ime nevažno, kao što Kinezi malokad naglas psuju zbog straha da psovkom ne dozovu demona naćuljenih ušiju. Znaju da je psovka ispljuvak nemoći i nitko se ni na koji način ne želi upletati u njihove nebeske i posve nejasne zemaljske poslove. U rijetkim prigodama, govoreći o sebi u trećem licu, ti zatajni duhovnici sebe nazivaju Yú Rén, šutljivi, »kao ribe hladni«: oni odabrani što nakon završenog naukovanja i obreda posvećene šutnje jašu na leđima ribe noseći u sebi i za sebe neizrecivu i neprenosivu tajnu inicijacije. Samo ponekad i nejasno kojom zgodom, jedan drugog tiho oslovljavaju nerazumljivim redovničkim imenom, grlenim zvucima koje nauče danom ulaska u duhovno bratstvo čuvara hrama. Samo u posebnim prigodama međusobno razgovaraju na nepoznatom jeziku prvih dana, prajezikom svijeta prije babilonske zbrke s jezicima.

Ne mole se »Oni« jednome Bogu, ni bozima, niti su od svojih predaka stvorili vjerske relikvije i vjerničko stado; ne žrtvuju djevice niti se klanjaju velikim majkama čovječanstva. Glavu ne spuštaju ni pred drevnim kozmološkim silama potonulima u pljesnivi zaborav niti se klanjaju ijednoj nebeskoj pojavi ili potresnim silama vulkanskog podzemlja. Nikakvu vlast povrh sebe ne priznaju niti se ikad čulo da ih bilo tko od goropadnih vladara susjednih mora svojata vazalstvom ili olako naziva svojima. Vladari su njihovi najdraži štićenici, ali »šutljivi« kao da se i njih stide i nikada ih u razgovorima ne spominju. Moćnici javno zaziru od njihove nazočnosti u svojim palačama; plaše se da ih protivnici ne povežu sa »šutljivima«. Vladarske kuće i njihovi ministri ne žele javno znati za njih, makar im svako malo diskretno šalju svoje emisare i pouzdanike s darovima. Duhovnim se prvacima šalju birani simboli tihe podređenosti, uzvratna gesta ne postoji.

»Šutljivi« za bilo kakav posao imaju samo dvije lijeve ruke lijeno uvučene u široke rukave iz kojih vire dugački nokti koje pomno njeguju i ukrašavaju bojama u lijenoj otočnoj dosadi. Njihova nadaleko glasovita pronicljivost na granici okultnog ne služi im da bi bili uspješni u svojoj svakodnevici, nego da bi ovladali dušama ljudi i sebi podredili oceanske vjetrove.

Ne prisežu svojim prethodnicima ni naslikanim nebeskim silama niti su Boga zamijenili slijepom vjerom u krvoločne kumire ili kamene bogove mnogoboštva; ne žrtvuju ničiju krv, pa ni životinjsku, zapravo žrtvenici, ako su ikad i postojali, bez traga su nestali iz hrama kao da su potonuli i nestali u tamnim dubinama priželjkivanog zaborava. Nitko nije vidio šutljive da se mole niti da kleče pred oltarom svetosti ili da zlatom i dragim kamenjem ukrašavaju idole i svoje starješine. Ne štuju svoje pretke, za grobove im se ne zna, ne izgovaraju službu riječi niti im poje himne ili prinose žrtve. Predci postaju upamćena imena i prah raznesen vjetrom. Ni bliže ni dalje na Istoku nema ni sličnog svetišta ni približnog obreda. Takvo redovničko bratstvo ne bilježe ni crkvene ni dvorske kronike. Stoga ih je teško nazvati redom ili eklezijom. Vjerojatno bi se rasrdili kad bi ih netko nazvao sektom ili bi samo nijemo odmjerili sugovornika. Nitko se nikada nije drznuo pitati ih, niti postoje takva svjedočenja; možda odgovor nije preživio ili im je zadovoljan saznanjima pristupio. Lokalni živalj ne pohodi svetište, ne prisustvuje obredu, malo čija noga uopće svrne u hram i nitko ne moli u svetome prostoru, ne pali mirišljave štapiće i ne klanja idolima.

Legenda kazuje da je njihov nauk ponad ljudskog iskustva i svetog znanja; neodgonetljiva jeka mističnih vizija i mukla tišina pretvorena u jezoviti nesklad postaju opomena i prijetnja svakom izdajici i uljezu. Opipljiv muk, pretvoren u silu što zamućuje namjeru i škopi svaku znatiželju, pa i onih najodvažnijih, odbio je i one zaslijepljene prekomjernom ambicijom. Njihov obred potiče neobičan zazor u ljudima koji se zateknu u blizini. Možda tek nametnuto praznovjerje pojačano svjedočenjem nečega daleko skromnijeg? Kazivanja i najsmjelijih svjedoče istu jezovitu nelagodu kao i njihovo svetište, uznemirujuće skladna građevina bez vrata, pročelja i oltara u kojoj zamire glas, i kao da ga je zemlja progutala.

No sâma građevina nije Milliusu značila velik izazov; znao je da su jedina tajna ljudi upućeni u obred, ona bit zaklonjena iza teško dokučivih riječi i zagonetnog lica. Nju tek treba upoznati. Sam od sebe i po vlastitom znanju nije mogao dokučiti tajnu rituala gledanja neba i užarenog sunca otvorenim pogledom niti se ufao nepromišljeno uznemiriti sile koje ne poznaje. Neshvatljivo da tako izazvana bol objavljuje božansko?

*

I doista, gotovo nikad hodočasnika ili obična znatiželjnika Millius u hramu i njegovoj blizini nije zatekao, a sva druga kazivanja i osvjedočene istine o hramu i »šutljivima« valjalo je potvrditi pohodeći tuđa svjedočenja vlastitim nogama, te za jedno vrijeme nepoznatog trajanja ostati krivovjerno otvoren za nedokazivo iskustvo o mračnome svijetu sakrivenom u idiličnim prizorima rajskih perivoja Otoka, čak se i zdušno prepustiti poganstvu. Pučke legende prigrljene neukošću postaju pitka snoviđenja osnažena prepoznatim znamenjima sudbine. Skriveno omogućuje postojanje svijeta za sebe i čuva njegovu snagu. Ugled nedohvatnog pojačava se odsutnošću sumnje u vlastitu razboritost i postaje pitko.

Millius na otoku nijednom nije osjetio miris užeglog masla. Običaj vjetrovita Sʼidzana nije dugo slijedio tok svojih bistrih rijeka na putu prema jugu. Spuštajući se niz Himalaju tek je kao daleka jeka dospio do otočnog labirinta Južnih mora, ali potreba za čajem s jakovim maslacem posve je nestala. Ako se i spustio toliko zemljopisno južno, nakon nebrojenih stoljeća maslac se istopio pod tropskim suncem Južnih mora.

Daleko je ostala Velika visoravan o kojoj su Mala braća pripovijedala Milliusu suzdržanim oduševljenjem. Tibet nikoga nije ostavio ravnodušnim i svako je svjedočenje o Krovu svijeta trebalo poslušati cum grano salis, ali je nebeski pečat na duši redovnika ostao nepolomljen. Jeka njihovih sjećanja svakim je stoljećem postajala sve više prožeta dojmljivim kozmologijama i neobičnim kazivanjima naroda Han pa je Millius sve teže uspijevao razabrati izvorne zapise davnih putopisa i lučiti ljudsku fasciniranost poganskim svijetom Visoravni od sabranog izvješća Gospodinovih službenika koja nisu ostala imuna na mistične prizore Tibeta.

U misijama u Macau i Cantonu duhovnički je pogled bio više uperen prema negostoljubivom i nenaseljenom Tibetu nego prema gusto naseljenoj kineskoj obali i Zabranjenom gradu u mnogoljudnom Pekingu. Uzalud i beskorisno, jer Tibetanci srasli sa svojom sudbinom teško su prihvaćali Kristovo iskupljenje čovječanstva. Da su Tiān Rén stigli s Visoravni, ne bi odbacili čaj s maslacem od jakova mlijeka, ili bi taj maslac zamijenili kravljim. Taj topli napitak toliko je veličao tibetanski obrok protiv gladi i hranu bogova da ga se, kao i svojih mandala, Tibetanci malokad odriču, kao i svojih zvončića, tilpu. Međutim ni zvončiće Millius nikad na Otoku nije ni čuo ni vidio. Ali zato se tamjan čak i u seoskim domaćinstvima neprestano baca na žeravicu i to ne bilo kakav već nadaleko čuveni, skupocjeni iz doline Dhofara zvani oliban, »bijeli«, dopremljen iz luke Al Balid na Arapskom poluotoku. Isti onaj koji su u betlehemskoj noći mudraci donijeli našem Gospodinu na poklon. Taj je kâd Svetog pisma i drevnih, već zaboravljenih vjera Levanta vraćao Milliusa u rane godine ministriranja i misnih slavlja u rodnoj Galiciji.

I nakon toliko godina još se s čežnjom prisjećao mirisa brašna i svježe spravljene tjestenine, ukradenih gutljaja misnog vina, ukusnih zalogaja ostataka neposvećene hostije... pamtio glasove zaigrane djece u dvorištu pred crkvom i nebeskog zvuka moćnih orgulja. Najviše su ga se dojmili duboki tonovi; podsjetiše ga na grmljavinu Jahvina glasa što zvukom opominje i blagoslivlja ljude i stvorenja; očinski progovara i gromko prijeti strogim glasom pravednika... Malo potom nebeski pjev kirija ispjevan mladenačkim grlima uokvirenima čipkastim ovratnicima razblažuje opomenu Boga Oca. Tada je za Milliusa svijet još bio napojen nebeskim obećanjima i makar zasijecan prijekornim uzdasima učitelja, fijukom šibe u njihovim strogim i nimalo pravednim rukama, još je jamčio za pravednost.

Moćan zvuk toplog oceanskog vjetra, što se za vrijeme oluja provlačio hramskim otvorima i vitlao pod nepostojećim krovom, glasao se slično dubokim tonovima moćnih crkvenih orgulja i u monsunskim danima svirao po velikim listovima tropskog bilja zajedno s topotom krupnih kišnih kapi. Ovdje mu je nedostajao pjev crkvenih zvona, nebesko cincanje što mjeri nezaustavljivo zemaljsko vrijeme te podsjeća ljude na njihove obaveze i daje ritam njihovu životu. Gong istoka zapovijed je zemaljskoga gospodara i najava zahtijevane podložnosti; poziv na poklon i pokornost, očitovanje nebeske moći u odabranom smrtniku, ali ne i slava Bogu. Zvono i gong, velika je njihova razlika, kao što zvuk Božanske moći i glas zemaljske zapovijedi ne dolaze s istom namjerom.

Komadanje

Majka Leticija izdahnula je na porođaju dok su je komadali pokušavajući dijete osloboditi stiska zgrčenih slabina. U takvim se situacijama običavalo komadati dijete za spasiti majku, pogotovo kad rodilja dolazi iz ugledne obitelji, no ovaj put židovski je liječnik pod prijetnjom izgona i oduzimanja imovine, ali i za obilnu nagradu u zlatu, svjesno i bez razmišljanja žrtvovao majku.

Porođaj nije ni pokušala obaviti obična primalja quartusa, nego je kod prvih trudova na kućnu adresu ubrzo stigao liječnik Isac Cabilio, u Camposteli glasovit po liječničkom umijeću i diskreciji, te se primio rizičnog porođaja. Leticijini bi roditelji svakako inzistirali da se spasi život majke, osobito jer ime djetetova oca Leticija uporno ni s kim nije htjela podijeliti pa bi smrt novorođenčeta sramotu privela uobičajenom svršetku i događaj bi se s vremenom pretvorio u šapat gradskih zavidnika. Međutim nikad otkriveni Isacov naručitelj, vjerojatni otac djeteta, odlučio je drugačije, poslušnost liječnika ostala je još jedna velika nepoznanica namijenjena budućnosti. Tako je nepoznatim razlogom i strahotnim ubijanjem majke Milliusu spašen život.

I nakon svih godina Milliusove potrage, ime njegova oca ostalo je vješto sakriveno u labirintu obiteljskih intriga i trajno nepoznato. Prošle su godine, Millius je već zagazio u pedesete i više mu se nije nadao, pa ipak nije odustajao tražeći u bliskim licima uokolo sebe vlastite crte i nešto od svoje nesvakidašnje naravi. Uzalud, djeca malokad pouzdano i na prvi pogled sliče svojim roditeljima... ili su crte roditeljske prepoznatljivosti podmuklo sakrivene u ujacima i djedovima u zanemarenoj ženskoj krvnoj liniji?

Ta ga odvratna misao nikada nije posve napustila, niti ju je ikada ikome izustio. Želja za uočljivom sličnošću počesto potakne tešku i neispovjedivu sumnju na bliskog rođaka te prije ili poslije dovabi na površinu duboko zakopanu obiteljsku gnusobu. No sličnost po majčinoj strani ujedno je mogla postati utjehom bračnim preljubnicima, način da se očev identitet nikad ne sazna. Navika da se zagleda u lica starijih muškaraca, i u njima traži vlastite crte lica, Milliusu je ostala trajna uspomena na bol djetinjstva.

S vremenom je sve više vjerovao da je očev identitet toliko pomno čuvan zato što se na taj način krije mnogo veća sablazan nego što je izvanbračna trudnoća njegove petnaestogodišnje majke, grijeh bluda unutar obitelji sa samo njoj poznatim muškarcem. Bio je uvjeren da je nakon nesretnog porođaja, kao i za cijelo vrijeme dječaštva i mladosti, njegov otac samozatajno ostao u njegovoj neposrednoj blizini. Možda nadohvat ruke, kao stariji sugovornik ili savjetnik? Tko zna koliko li je puta s njim razgovarao? Trebao je samo uočiti i prepoznati blagu gestu ničim izazvane dobronamjernosti, preskočiti nevidljivu blizinu i diskretno razotkriti svog tihog zakrilnika i smjernog čuvara... ali takvog među starijima nije uočio, nikada ni u koga posumnjao; svi kao po dogovoru trsili su se da mu pod izlikom sazrijevanja što više zagorče dječaštvo i otežaju mladost.

Jedva se više i sjećao rijetkih posjeta majčina brata Anselma, okorjeloga kockara i bestidnika ispaćena obraza odjevenog u sjajnu brokatnu crninu. Samostanom se hodnicima šaptalo da se zbog sablazni odmetnuo od obitelji i prijavio kao plaćenik u duždevu vojsku, služeći kao časnik na mletačkim galijama. Ubrzo je završio u saracenskom uzništvu na obalama Maroka, gdje mu se gubi svaki trag. Stari Marco Colonna, Leticijin otac, nije htio gusarima platiti traženu otkupninu poručivši im da Colonnama ne manjka ni kćeri ni sinova. Millius je pamtio Anselmove plahe oči i ušiljene brkove, najviše nelagodu u koju je bilo teško proniknuti. Djeda Marca je vidio samo jednom, u dvorištu sirotišta, i nije ga pamtio. Koju godinu nakon Milliusova rođenja majčini se roditelji vratiše u rodni Rim ostavivši mu časno prezime plemenitih Colonna i neoperivu krivnju za smrt svoje kćeri.

Nerado se predstavljao prezimenom, više je volio svoje neobično, u samostanskim knjigama nikad prije zabilježeno ime, posljednju želju svoje majke Leticije. Millius, od Aemilius, u značenju takmac, rival, tako je barem pretpostavljao. Ostala je nepoznanica pred kim je njegova mater, prerano dovršena djevica, posrnula i zašto tim neobičnim imenom nazvala sina. Je li doista bila pri svijesti kad je zadnjim uzdahom izgovorila njegovo ime i prekrižila se, ili je u trudovima nasumice buncala slogove, nije nikad saznao.

Pri kraju mladenaštva i pred zaređenjem više se nije trsio ući u trag ocu. »Svi smo Božja djeca, roditelji imaju tek povlasticu dati ime«, tješio se Millius izrekom nepoznata autora. Kad je dohvatio zrelost shvatio je koliko život odraslih može biti zamršen, pun lukavosti i sračunato učinjenih ustupaka. Cijeli jedan život posvećen ublažavanju posljedica i brutalnoj nužnosti više nego podređen propovijedanom moralu i ljudskoj potrebi. Živi svjedoci već su pomrli, utonuli u blaženi zaborav ili se raselili čudnovatim meandrima dosuda, a kriva svjedočenja srebroljubaca često su ga odvodila stazama uljepšanima izmišljotinama i besmislicama. Razočaran neuspješnom potragom za ocem, Millius je počeo obraćati pozornost na svoje vršnjake u sirotištu, neželjene ljubavne bastarde, braću po nesreći. Njihov dosud nepoželjne kopiladi nimalo ga nije tješio, samo mu je pomogao svijet sagledati u svojoj neizbježivosti.

Oskudni odgovori ravnatelja sirotišta s godinama su postajali sve škrtiji i hladniji, izrečeni s namjerom da ga odvrate od potrage za ocem i pohoda na istinu. Osjetio je njihovu neodlučnost, odbojnost i prijezir. Majka Crkva zdravoj kopiladi donesenoj na prag sirotišta ili samostana nije previše gledala u zube, a njezini se tvrdi službenici nisu dali smekšati dječjim suzama. Poslije, u samostanskom sjemeništu, bilo je jednako naporno, samo je suzdržanost crkvenih službenika i njihovo oklijevanje postajalo perfidnije, često neugodno odbojno, gotovo gadljivo, unatoč činjenici da nije bio jedino siroče. Neki od starijih novaka nisu nikada upoznali svoje roditelje niti su o njima išta znali, čak ni majčino ime zapisano u knjigama rođenih. Mnoga braća redovnici nisu upoznali svoje očeve, o njima nisu imali nikakva saznanja, ali im to nije smetalo da s neskrivenim zadovoljstvom kinje mlađe bastarde, svoju subraću. Kameni brod sirotišta pun neželjene i odbačene djece imao je svoju plovidbu, kurs i zapovjednika, stražare, vlastita pristaništa i ni jednoga slijepog putnika. Samostanske tajne toliko su dobro usmjerene da je malo koja promaknula našiljenim ušima braće zadužene da odgojiteljima prijave svako negodovanje i riječ nezadovoljstva.

*

Vremešni otac Corrado, i sâm siroče, živo utjelovljenje samostanskih regula i stroge ali iskrene krjeposti, iznerviran jalovim nadmudrivanjem u refektoriju, očinski pogleda Milliusa i pogledom dotakne nazočne, a onda diskretno podvikne:

– Od zla stabla plod oholosti baca se u oganj, ali ponekad može poslužiti igri Božje providnosti. Čuvajući svoje slutnje i tajne dali smo providnosti više prostora i vremena. Neprijeporna istinitost Božje mudrosti samo se ponekad otkriva za života, češće sa zadrškom od nekoliko naraštaja. Ili nikada...? Tako je spokoju najudobnije. Nitko na ovaj kućni broj nije stigao i zaglavio slučajno ili mu se tako htjelo, dragi moj Milliuse. Nedokučivi su Njegovi planovi. Strpljenja, i ne zaboravi da su mnoge istine započele kao blasfemije!

I doista, na povik starog redovnika žamor se utiša, a braća i novaci se pokunjeno i u tišini raziđoše. Corradova misao ponuka Milliusa da o svom ocu počne drugačije razmišljati. Stoga u pismohrani benediktinskog samostana Sv. Martin Pinario, gdje se nakon izgona Židova uredno čuvala njihova arhiva zajedno sa svetim sinagoškim predmetima, odluči potražiti moguće podatke o svom rođenju i pozabaviti se tim nesretnim vremenima nagrđenim inkvizitorskim predrasudama i teološkim čistunstvom.

Kad su ostali sami u praznom refektoriju Millius umjesto odlaznog pozdrava započne izdaleka i ciljano:

– Sve istinito nije pojava i svaka pojava nije istina – pokuša laganom provokacijom, ali otac Corrado odšuti zagledan u stol pun praznog posuđa pred sobom.

Millius osjeti nelagodu i obazrivo digne glavu. Klonio se nepotrebnih teoloških rasprava i skolastičkih mudrovanja, pogotovo s rigidnim samostanskim figurama poput ćudljivog Corrada. Stari kvasi o kojima se samo podglas razgovaralo među golobradim iskušenicima i mladom braćom kazivahu da je glavni arhivar znao mnoge tajne i čuvao ih kao vlastite. Kao da se još nećka i premišlja, Corrado tako podigne ruku, a onda samo odrješito odmahne kao da goni zloduha, dohvati raspelo oko vrata i nježno ga poljubi:

– Providnost izvodi konačnu nagradu ili kaznu, ali čovjek o tome ništa ne zna dok ga nemoć ne zgrabi i stisne. On za svoje potrebe treba svetu hranu Božje riječi, a smrti podvrgnut treba svog nasljednika, dok kao razumno biće treba oslonac i poštenog arbitra o svojim ovozemaljskim djelima. Stoga, Milliuse, ne traži mudrost povrh Svete knjige Gospodina Našeg. Tu je ljudsko mudrovanje jalovo i beskorisno – izgovori kao za sebe, naglas, i lagano produži korak prema izlazu ne želeći čuti Milliusov odgovor.

– Knjige rođenih duša, zaboga oče, ili postoji nešto bezazlenije i manje sumnjivo, bilježnički fakti i primjedbe zabilježene na papiru? – skrušenim glasom obrati se Millius.

– Varaš se Milliusu, opasne su to knjige i još opasnije konkluzije neupućena mladog čovjeka žednog istine o sebi – odgovori Corrado ne zaustavljajući korak. – Oko prevari, a pamet zaškripi kad bi morala pjevati. Pamtiti nije idealno, vrijeme uzme danak pamćenju, no ipak nešto ostane. S bilješkama nisam imao dobro iskustvo. Samo dok šutiš gospodar si svojih riječi, a kad ih zapišeš... stavio si sebi ili drugome omču oko vrata.

Corrado se ipak nakon nekoliko koraka zaustavi i vrati stolu, privuče k sebi zdjelu s grožđem, odabere veliki grozd i stavi ga pred Milliusa. On pogleda ponuđeni grozd i na Corradovu licu potraži objašnjenje. Corrado samo potvrdno kimne glavom i ostane čekati. Millius je bio načuo o testu s grožđem pa nježno uzme grozd u ruku pa nehajno počne trgati bobe i stavljati ih u usta. Oprezno je zaobišao one nedozrele i dodirnute gnjileži, a onda krenu zobati manje bobe i završi na većima i zrelima. Kad je završio položi dropu na pladanj i maramicom pobriše usta.

Corrado u nevjerici pogleda u pozobani grozd.

– Netko te uputio i znao si!

– Slutio sam, ali nisam bio upućen, nitko nije znao reći kojim ga redom treba pozobati i što se od moga karaktera može uočiti. Pretpostavljam da redoslijed govori o mojoj naravi i prioritetima.

– Dosta toga, ako ne i sve, ako je iskušenik nepripremljen i prepušten slobodnom izboru, ti si u ovo ipak bio donekle upućen. Lukavac, dakle.

*

Ni nakon pomne pretrage zaplijenjenih sinagoških knjiga Millius nije bio bolje sreće: nigdje se u matičnoj knjizi rođenih nije spominjalo tko je podmirio uslugu Isacu Cabiliu za porođaj nevjenčane majke. Kada je poslije dosta godina, kao isljednik Svetog oficija pod izgovorom inkvizicijske istrage, zatražio uvid u matične knjige okruga Galicije, pisane na starom pismu galegu, nije našao nikakvo pismeno očitovanje, niti bilo kakvu primjedbu koja bi upućivala na očev identitet ili Cabiliova naručitelja. Zabilješke su spominjale majčina brata Anselma, koji se do porođaja dobro brinuo o sestri Leticiji i pokazao veliko razumijevanje, nakon što se španjolski ogranak glasovite obitelji rimskih prinčeva, saznavši za sramotu neželjene trudnoće, javno odrekao najmlađe kćeri – i premjestio je u kuću Barberijevih – a da nikada nije istražio nesvakidašnje okolnosti njezina posrnuća i tako doznao tko je bio Leticijin ljubavnik.

Na Milliusovo iznenađenje u rubrici »prisegnuti i osvjedočeni otac« nije pisala uobičajena primjedba: »otac nepoznat«, nego »osoba na dobrome glasu«. Iza te notareve lukavosti i velikodušne geste nepoznate namjere krila se za Crkvu neoprostiva sablazan; nešto neprispodobivo sablažnjivo dvorskoj kamarili i plemenitaškom mnijenju: pripadnost Hiramovu bratstvu, sljedbi strogo zabranjenoj crkvenim regulama i papinskim poslanicama. Po svim kršćanskim normama i crkvenom pravu neprihvatljiv događaj pokopan je s premladom Leticijom i zaboravljen.

Nije mogao zamisliti što se doista dogodilo, kako je porođaj pošao po zlu te s kojom je opakom namjerom i po čijem zahtjevu njegova majka raskomadana. Možda se netko njegovim začećem ogriješio o Levitski zakon i Knjigu brojeva, o neoprostivi i odvratni grijeh incestusa... ili su rimski gentili prekršili strogi ovdašnji zakon da se kršćani krvno ne smiju miješati s conversosima? Previše sudbonosnih nepoznanica za jedan mladi život u sirotištu i poslije u novicijatu.

Rim je u sebi uspješno sačuvao sva svoja carska stoljeća i povijesni krajolik, a svoju moć i oholost ni s kim nije želio dijeliti. Ovdje na Pireneju urođena i nimalo prigušena mržnja prema conversosima s godinama nije gubila na upornosti i silovitosti, a lov na judaizantese, one što unatoč prelasku na katolicizam nisu prestali prakticirati judaizam, nije nikad posustao i Svetoj inkviziciji ti su zalogaji pečena ljudskog mesa postali najslasniji komadi.

Usprkos Milliusovoj upornosti i već širokim poznanstvima među arhivarima i gradskim bilježnicima, dalje nije išlo. Svi neposredni svjedoci Leticijina posrnuća već su se odavno susreli sa Stvoriteljem i ogoljele im je duše trebalo pustiti na miru, a na identitet oca čekati da ga providnost objavi u pogodnom trenutku.

*

Najranije slike djetinjstva Millius je već jedva pamtio, zapravo se sjećao sjećanja drugih i dojmljivih prepričavanja naknadno ukrašenih dječjom maštom. Dobro upamćene potankosti nije mogao povezati sa zamućenim prizorima prošlosti. S vremenom je svoja sjećanja miješao s uspomenama drugih štićenika sličnih sudbina i shvatio da pamćenje samo priziva davnu prisutnost i nije zbilja nego međa svjetova. Pomno je upijao razgovore svojih vršnjaka, njihova nagađanja i daleke nade da bi s vremenom sve teže bio u stanju odvojiti vlastito pamćenje od tuđega. A onda, tu su bila i snoviđenja slična slikama svakodnevice tako da je katkad teško razlikovao davnu zbilju od mlačnih jutarnjih snova. Samo su zapamćeni mirisi i pucketanje lojnih svijeća, isto kao i zapah latrina, a najviše samostanska jeka u kamenim hodnicima punima tame i nijemih svjedoka, ostali pouzdan dokaz nezaboravna djetinjstva u benediktinskom sirotištu.

Povrh prvih slojeva uspomena lebdio je nebeski miris tamjana što ga samo neugasivo djetinjstvo može osjetiti; posve drugačiji od vonja izmeta i mokraće, od sveprisutnog bazda podmukle svakodnevice na siromašnim gradskim adresama. Nakon što je jednom prilikom, bježeći pred javnim poniženjem, na kratko vrijeme napustio redovničku obitelj i u potrazi za pravednijim društvom odao se skitnji, dobro je upoznao jad i mrzovolju gradske neimaštine, glad i neizvjesnost života, nepremostiv jaz između ljudske bespomoćnosti i samostanske sigurnosti redovitih obroka i suhe postelje. Bolno je shvatio da mu izvan samostanskih zidova nema spokojnog života te da su bol i poniženja štićenika u sirotištu samo dio nužnog odrastanja i uobičajena priprava za ciljanu ravnodušnost s koje malokad ima povratka. Istovremeno su sirotište i samostan vrst privilegije koja ga štiti od dodira s okrutnostima vanjskoga svijeta, i grubom stegom nadomješta roditeljsku brigu.

No, svi štićenici sirotišta nisu imali jednak status niti su pred njih stavljena jednaka očekivanja samostanskih seniora i odgajatelja. Tretman kod odgajatelja nije bio jednak za sve, samo su odabrani smjeli vijeću nadzornika uputiti zamolbu i prigovor, ostalima nije bio dopušten ni upitan pogled, koji bi učas bio proglašen drzovitošću i ulazio u osobni karton štićenika. Opat samostana svetog Martina Pinaria, mrzovoljni otac Silvestar brza koraka i sporih misli, od samog je početka sumnjao da su Milliusovi roditelji, barem u dijelu one nepoznate očeve krvi, ostali skloni semitskim korijenima i ne skrivajući naklonost prema Starom pismu ostali vjerni starozavjetnoj tradiciji i pravednosti. Tu teško dokazivu opatovu sumnju ni prečasna krv plemenitih Colonna s majčine strane nije mogla isprati. Nepoznata očinska strana nudila je starom sumnjičavcu dobra srca niz heretičnih kombinacija, a sumnja da je štićenikov otac marranos rješavala je sve dvojbe Milliusova podrijetla i objašnjavala krvavo izvršen porođaj u kome je stradalo zalutalo katoličko janje da bi se spasilo starozavjetno kopile. No, to opatu nije smetalo da poštuje i protežira nesvakidašnju iskušenikovu nadarenost za stare jezike, povijest i darovito tumačenje skliskih dijelova katoličkog pravovjerja. Odveć je dobro znao da je krv »odabranog naroda«, pomiješana s katoličkim prvacima, često davala nadarenu čeljad u medicini i ljekarništvu, a njihove teološke rasprave i razmišljanja na samom rubu blasfemije posjedovale su nešto od nesvakidašnje dijabolične nadarenosti i oslikavale proročku magiju duha nazočnu među nadarenim Jahvinim sinovima.

Kao podupiratelj benediktinske strogoće, šutnje i molitve, opat Silvestar ostao je u uvjerenju da ni tvrdi benediktinski odgoj, jednako ni prekomjerna radna stega i rigidne samostanske regule, ne mogu do kraja iskorijeniti Milliusovu pritajenu odanost krvi židovskih predaka, niti poništiti pošast conversosa u njegovim mislima. Ali zato se tvrda narav polutana mogla iskoristiti u borbi s herezama i starozavjetnim krivovjerjem. Španjolska je padom Granadskog emirata i nakon uspješne rekonkiste tražila krivca za državne neuspjehe u sustavnoj nelojalnosti bogatih conversosa; grcala je pod heretičkim najezdama i vrvjela opasnim herezama svih vrsta. Ono što nije zahvatio islam i potrovalo krivovjerje, dobrano je načelo već uznapredovalo i duboko ukorijenjeno praznovjerje talismana i amuleta.

Pogansko bezvjerje, isto kao i zaraza katoličkoga krivovjerja, zahvaćali su ustrašeno stado i masovno grabili neuke duše. U to se vrijeme krivovjerje vuklo sunčanom stranom ulice i s rozima u džepu rugalo naporima Rimske crkve da nemilosrdnošću Inkvizicije riješi utjecaj Judina plemena i islamske mistike na javni i vjerski život Iberijskog poluotoka.

Možda je opatova sumnja bila opravdana, a Millius se uzalud trsio biti pokoran regulama, pomiren s predrasudama i zahvalan svojim samostanskim udomiteljima, isto kao i braći novacima. Neprestano je pri treperavoj svjetlosti svijeća trošio oči i marljivo čitao te pamtio brže i bolje od ostalih, redovito pohađao misna slavlja, stjecao dragocjena liturgijska znanja i neumorno se vraćao knjigama i rukopisima. No, sumnjičavost i tiha zavist seniora nisu nikada posustali. Uspješno dokazujući da je zov nepoznate krvi dostojan svake ljubavi i napora, a nepoznati roditelj snažan nagon mladenačkoj strasti, Millius je samo ojačao rešetke nevidljive krletke u koju je od prvog dana bio zatočen. Pred svima je krio suzu u oku i podglas izgovorenu srdžbu pomiješanu s nemoći i šutio više nego je to htio. I opet nije pomoglo: svaka mu je riječ ostala popraćena sumnjičavim pogledima i podignutim obrvama čuđenja. Čak je i njegova šutnja dobivala podjednaku kvalifikaciju tihog otpora i pritajenog nezadovoljstva.

Bilo ih je strah da razotkrije njihovu plitkost i sklonost bestidnoj prevrtljivosti, neznanju više od svega. S pitanjima se ljudi samo nakratko osramoćuju, s neznanjem cijeli život ostaju obilježene neznalice. I to ih je plašilo: ostati neuk i samo zaogrnut mucavim duhovništvom citata. Još nije shvaćao jezovite riječi njihove šutnje i često je pomišljao na odbačenost. Kaverna osame punila se gorčinom i njegovo mlado srce s onu stranu vječnosti nije se prestalo puniti mrtvilom sličnim ravnodušju. Naše vlastito srce prvi je učitelj, kao što je smjerna ruka naš učenik i nepobitan dokaz volje.

Nije prošlo previše ljeta kada je učenička marljivost i Milliusova krotkost prerasla u ne uvijek pritajeni bunt prema autoritetu. Žalac gorčine sve je jače ubadao i nezadovoljstvo, taj začetnik iluzije i trovatelj ambicije, trajno je zakuhao kotao gnjeva. Otrov inata i snaga muških sokova počeli su trovati mlade godine redovničke priprave i vrijeme učeničkoga dragovoljnog tamovanja provedenog u skriptoriju i knjižnicama. Sumnja da potiče iz Judina plemena stvorila je trajnu sumnjičavost i podmukle intrige. Nikad izrečeno nepovjerenje s vremenom je raslo. Primijetio je to u razgovorima koji bi prestali čim bi se pojavio i nastavljali se njegovim odlaskom. Uskoro je malo tko više mario za Milliusovu nadarenost u pitanjima starih jezika, pisama i frazema, a njegovo znanje poganskih vjerovanja postade malo kome važno. Nevjerica seniora u njegovu katoličku pravovjernost svakim se danom kostriješila i izranjavanih koljena vraćala ga na klecalo u molitvenu samicu.

Shvatio je da se sustav ne može niti promijeniti niti pobijediti; kastinski odmak Crkve od pučanstva gradio se stoljećima, čak se i pokušaj svetog Franje donekle izjalovio. Uzalud su se mnoge povijesne sile o tu kurijalnu okoštalost obrušavale, sve su slično završile – poniženjem u Cannosi ili su gorjele na lomačama pravovjernosti.

Da bi obnovio i stekao povjerenje nadglednika, ušao u krug samostanskih pouzdanika opata Silvestra i dijecezanskih prvaka, a poslije na isti način zadobio povjerenje braće i patera u Družbi Isusovoj, morao je biti revniji od svojih kolega iskušenika, zagriženiji od očekivanja svojih mentora, pogotovo imun na cvilež neprilagođenih očajnika, njihove poglede pune preklinjanja i očaja. U svemu ostati neokrznut i spokojno ravnodušan. Katoličko je pravovjerje od isljednika Svetog ureda očekivalo nepokolebljivu ravnodušnost i bešćutnu prezrivost prema svakom grešniku i ljudskoj slabosti. Povrh svega isljednički je zanat tražio da službenici Svetog ureda postanu vješti zavodnici duša ne manje spretni od njihovih protivnika raskoljena koljena.

U toj nemilosrdnoj igri lažni je heretik tražio iskrenoga heretika, a moć je rasla, bujala i uživala u ovlastima. Zato je Millius neprestano zazivao Gospodina i tražio Njegovu zaštitu da ne postane plijenom samodopadnosti i sužnjem inkvizicijskog uspjeha. Gospodin bi ga trebao razumjeti i dati mu bilo kakav znak da ostane strpljiv, ako ga već ne može izbaviti od ambicije da se dokaže pretjerano revnim.

Davor Velnić 2017., foto: Vesna Zednik

Davor Velnić (Rijeka, 1953) nakon završene gimnazije u Krku i diplome na Sveučilištu u Zagrebu putovao je po Europi i Aziji, boravio u Londonu, Milanu i na Dalekom istoku, u Kini i Hong Kongu, postavši nesvakidašnjim pripovjedačem, romanopiscem i esejistom.

Nakon povratka iz Kine (1992) Davor Velnić je odlučio objaviti svoje rukopise. U svojim književnim prikazima bavi se Vladanom Desnicom, Slobodanom Novakom, Miroslavom Krležom, Grgom Gamulinom, Brankom Fučićem, Henryjem Louisom Menckenom, Noamom Chomskim, Yukiom Mishimom, Renéom Guénonom, Franjom Asiškim, a posebno ateizmom i jednoumljem, nacifašizmom i komunizmom, njihovim posljedicama u 20. i 21. stoljeću. U razdoblju od 2003. do 2009. bio je glavni urednik Književne Rijeke i uredio je mnoge knjige hrvatskih autora. Za Maticu hrvatsku uredio je (2009–2012) Sabrana djela Slobodana Novaka u osam svezaka.

Prva mu je zbirka pripovijedaka Otoci i sjećanja (»Rival«, Rijeka, 1998), potom roman Sveti prah (»Matica hrvatska«, Zagreb, 2000), pa polemička knjiga Čitajući Krležu (»Adamić«, Rijeka, 2001), rasprava o podrijetlu glagoljice U iskonu glagoljice (»Rival«, Rijeka, 2002), zbirka pripovijedaka Šest od šest (»Sveučilišna naklada«, Zagreb, 2004), roman Pola suze (»Sveučilišna knjižara«, Zagreb, 2007), knjiga eseja Nije namjerno (DHK Zagreb, 2008), ogledi s puta po Dalekom istoku Kineski šapat (»Alfa«, Zagreb, 2013), knjiga eseja Krajolici zla (DHK, Zagreb, 2013), biografski esej o književniku Grgi Gamulinu, Dno je uvijek dublje (DHK Zagreb, 2016), esej o jednoboštvu i umjetnosti u 20. stoljeću (»Alfa«, Zagreb, 2019) i zbirka pripovijedaka Didaskalije (DHK, Zagreb, 2019). Zbirka eseja o Miroslavu Krleži pod naslovom Na rubu ničega objavljena je u nakladi DHK, Zagreb, 2021., a iste godine objavljena mu je u prijevodu na španjolski jezik zbirka pripovijedaka pod naslovom Así, de paso (Onako usput) kod nakladnika »La Zonámbula« u Guadalajari u Meksiku.

Djela su mu prevedena na španjolski, njemački, mađarski i engleski jezik.