Bitke protiv konsenzusa Nevena Sesardića

»Ekscentričnost se uvijek pojavljivala na mjestima i u vremenima u kojima je bilo mnogo snage karaktera; i općenito, količina ekscentričnosti u društvu proporcionalna je količini genija, mentalne poduzetnosti i moralne hrabrosti.«

John Stuart Mill

Bez obzira na pohvalu ekscentričnosti Johna Stuarta Milla, nije pretjerano reći: da se u Hrvatskoj nije pojavio Neven Sesardić, valjalo bi ga izmisliti. Istina, naš domaći pojam ekscentričnosti još je donekle rudimentaran, tim imenom obično obilježavamo razne ridikule i ljude ispodprosječnih sposobnosti. Ali kada je riječ o Sesardiću, krajnje je vrijeme da taj pojam počnemo koristiti u onom civiliziranijem, plemenitijem smislu riječi: za osobe najoštrijega uma i pera, s iznimnom moralnom hrabrošću, koji nas čine ponosnima što u svojoj sredini imamo i takve iznadprosječne pojedince. Neven Sesardić na brojne je među nama, njegove studente, djelovao »zarazno«. I mi smo ga u stopu pokušavali slijediti. Mnoge je među nama, u doba »kasnog socijalizma«, češće svojom blagom i dobrohotnom pojavom i svojim utjecajnim knjiškim preporukama negoli poučavanjem, naveo da krenemo s čitanjem nemarksističkih filozofa znanosti (primjerice Karla Poppera), ili pak ekonomista zagovornika slobodnog tržišta (poput Friedricha Hayeka). Poslije smo ga pokušali slijedili čitanjem »prave« znanstvene, a ne samo filozofske literature, isprva s područja fizike a potom iz biologije, psihologije (poput Michaela Rusea, Edwarda Wilsona ili Arthura Jensena), pa čak i matematike (primjerice o važnosti Bayesove formule izračuna vjerojatnosti): drugim riječima – u obrazovanju koje nije bilo nimalo nalik na tipičnu filozofsku literaturu.

Godine 1986. Sesardić je objavio članak u kojem je za tada dominirajuću praxis filozofiju napisao da se od službene komunističke ideologije »nije razlikovala stupnjevima već lučnim sekundama«. Bio je to, po mom sudu, dotad daleko najopakiji članak protiv komunizma i posebno praxis filozofije (pa su čak i obični ljudi odjednom počeli čitati opskurnije filozofske časopise!), a nije trebalo dugo da ga počnemo slijediti i u njegovu političkom životu: primjerice u osnivanju prve parlamentarne stranke u Hrvatskoj (HSLS). Potom nas je u neko doba fizički napustio, smjestio se na sveučilištu u Hong-Kongu, ali čak ni od tamo nije ostao bez utjecaja na domaću sredinu, jer je i iz dalekoga Hong Konga nastavio »probijati led« pobijanjem konsenzualnih uvjerenja. U svojoj »drugoj« – političkoj fazi, u svojim knjigama, spisima i javnim nastupima, pa tako i u knjizi pred nama – Konsenzus bez pokrića, Sesardić je postao slavan/neortodoksan/ekscentričan po tome što dokazuje da postoje grupne i rasne razlike u kvocijentu inteligencije, što ističe razloge zbog kojih waterboarding nije mučenje, što poriče argumente o nelegitimnosti zatvora Guantanamo, što homoseksualne brakove smatra »pogrešnima«, što ukidanje smrtne kazne smatra problematičnim, što se »zalaže« za prestanak javnog financiranja (visokog) školstva, što dokazuje da je pripuštanje nekontrolirane količine imigranata pogubno, što drži da postoje dobri razlozi zašto među filozofima ima manje žena, što tvrdi da je rasno profiliranje (katkada) opravdano. A popis njegovih »neortodoksnih« uvjerenja, dokaza i opovrgavanja time dakako nije iscrpljen. Katkada se čini da Sesardić rado prihvaća paušalnu sliku o sebi, sliku ekscentrika i disidenta, pa čak i da voli da ga se na taj način portretira. U jednom od svojih nedavnih tekstova predstavio se kao »dvostruki« disident: u socijalizmu kao disident prema komunističkoj ortodoksiji, a danas, u demokraciji, postao je disident prema općoj klimi narastajuće političke korektnosti.

Netko će se zapitati: kako je moguće slijediti autora s takvim stavovima? Odgovor je ponudio Bertrand Russell sa svojih Deset zapovijedi jednog liberala. Premda Russell inače nije Sesardićev idol, on je, kao i mi, Sesardićevi vjerniji čitatelji, slijedio njegove zapovjedi. »1. Ni u čemu se nemoj osjećati posve siguran. 2. Nikada nemoj pokušavati prikriti činjenice, jer će se jednoga dana činjenice zasigurno pojaviti na svjetlu dana. 3. Nikada ne pokušavaj spriječiti nekoga da samostalno misli, jer će ti to sigurno uspjeti. 4. Kada ti netko protu­rječi, potrudi se odgovoriti mu argumentima a ne autoritetom, jer je pobjeda koju si dobio autoritetom nestvarna iluzija. 5. Ne respektiraj autoritet drugih, jer uvijek postoji autoritet koji kaže suprotno. 6. Nikada silom ne podčinjavaj uvjerenja koja smatraš sumnjivima, jer će inače ona podčiniti tebe. 7. Ne boj se zastupati ekscentrična mišljenja, jer je svako današnje mišljenje nekoć bilo ekscentrično. 8. Više se veseli inteligentnome suprotstavljanju negoli pasivnome pristanku, jer ako ti pamet znači onoliko koliko bi trebala, onda znaš da u prvome leži dublje slaganje negoli u potonjemu. 9. Dobro se potrudi oko istine, čak i kada se ne uklapa u tvoju koncepciju, jer će se u tvoju koncepciju još manje uklopiti pokušaj njezina prikrivanja. 10. Ne budi zavidan sreći onih koji žive u raju luđaka, jer to srećom može zvati samo luđak.«

Pogledajmo jedan važan primjer:

Na Badnjak 2011., nakon prvostupanjske optužujuće presude hrvatskim generalima, Sesardić je objavio tekst pod naslovom »Haag je u krivu!« (poslije preveden na engleski), u kojem je iznimno oštroumno pokazao kako prema vrlo rigoroznim standardima Haškog suda, – naime prema standardu »izvan svake razumne sumnje«, hrvatski generali ne bi smjeli biti osuđeni. Godinu dana poslije uslijedila je oslobađajuća presuda, i osobno duboko vjerujem (premda za to nemam nikakvih dokaza) da je taj članak ozbiljno prostudirao netko u žalbenome vijeću Haškoga suda te da je odigrao bitnu ulogu u oslobađajućoj presudi (članak je ponovno tiskan u njegovoj knjizi Iz desne perspektive 2012).

Ova posljednja tvrdnja, da je Haški sud postavio jako visok optužni standard – »izvan svake razumne sumnje« – igra veliku ulogu u razumijevanju netom objavljene Sesardićeve knjige Konsenzus bez pokrića (Školska knjiga, 2022), a po svemu sudeći i općenito u razumijevanju njegove filozofije, pogotovo, kako autor samoironično kaže – njegove »druge faze«.

Izvan svake razumne sumnje! Taj standard (pravničkog/krivičnog) dokaznog postupka Sesardić prihvaća i za sve ostale tvrdnje i koncepcije, stoga u uvodu svoje knjige Konsenzus bez pokrića autor ide tako daleko da kaže kako ne postoje nikakva uvjerenja za koje bismo ikada smjeli reći da imaju »vjerojatnost 0«, jer nas tada nikakva dodatna svjedočanstva nikada ne bi mogla razuvjeriti (prema Bayesovoj formuli – zbog toga što bi svaki broj tj. novi dokaz, pomnožen s 0 i dalje iznosio 0). A slično vrijedi i za navodno nužne istine ili »vjerojatnost 1«. Sesardićev početni primjer kojim ilustrira da nešto što se u jednome trenutku smatralo nužnom istinom, u drugom trenutku ono to više nije, dolazi iz transfinitne aritmetike: pokazalo se da je posve moguće baratati skupovima u kojima ne vrijedi zdravorazumsko i nekoć vladajuće mišljenje da je »cjelina veća od zbroja svojih dijelova«. Sesardić stoga zaključuje: »(U) svjetlu uvijek prisutne mogućnosti pogreške, mi nikada ne možemo biti stopostotno sigurni u to da ono što smatramo nužnom istinom stvarno i jest nužna istina.« (Konsenzus bez pokrića, str. 33) Naravno da nikome pri zdravoj pameti neće biti da sumnja u 2+2=4, nastavlja Sesardić, ali sigurnije je govoriti o visokim vjerojatnostima negoli o nužnim istinama.

Pa, ako ništa nije »izvan svake razumne sumnje«, kako onda uopće donosimo odluke i racionalne procjene u uvjetima informacijskog preobilja, u uvjetima u kojima nitko ne može biti stručnjak na svim područjima? Alternativni standard (pravničkog) dokaznog postupka obično zovemo odlukama na temelju »prevladavajućih dokaza« (»preponderance of evidence«), što bi se narodski reklo – većinski, ili kako bi Sesardić rekao – konsenzusom. Taj je dokazni postupak vrlo slab racionalni kriterij. I premda vjerojatnost da je neko vjerovanje istinito raste s brojem ljudi koji u nj vjeruju, on nikada neće moći postati dovoljno dobar racionalni kriterij. S brojem ljudi koji vjeruju u neku tvrdnju, tvrdi Sesardić, povećava se doduše vjerojatnost njezine istinitosti. Ali, kako se taj broj povećava prema asimptoti univerzalnog prihvaćanja, raste i vjerojatnost da ljudi počnu prihvaćati tuđa, nepreispitana uvjerenja, odnosno da na procjenu istinitosti počnu utjecati nepreispitana mišljenja drugih, a to znači da vjerojatnost njihove istinitosti na rubu krivulje univerzalnog prihvaćanja počinje padati! Autorova ilustracija za tu neobičnu krivulju »vjerojatnosti« je egzotična (sud Sanhedrin iz Židovske tradicije). Nama ostalima mnogo su jasnije ilustracije iz socijalno-psiholoških eksperimenata (o tzv. »socijalnom dokazu«) Solomona Asha koji su pokazali kako ljudi u grupama često prihvaćaju tuđe besmislice jer im je psihološki teško proturječiti čak i pri bjelodano lažnim vjerovanjima cijele grupe. Ash je, međutim, također pokazao da je drugima mnogo lakše proturječiti lažnim i iskrivljenim vjerovanjima grupe kada je barem netko prije nas imao dovoljno hrabrosti suprotstaviti se tim vjerovanjima. I upravo zbog toga ima smisla »proturječiti« uvriježenim mišljenjima i probijati led. I upravo je to Sesardić marljivo činio tijekom svoje karijere.

Problem za Sesardića, kao i za sve nas, jest u tome što se mi u svakodnevnom životu obično rukovodimo upravo tim – isuviše blagim standardom dokazivanja: tzv. prevladavajućim dokazima, odnosno tuđim ili konsenzualno prihvaćenim uvjerenjima, koji od nas ne traže pretjerano rigorozno preispitivanje. Intelektualni zadatak jest da taj tipično niski standard dokazivanja i prihvaćanja uvjerenja malo (ili bitno) pojačamo.

Čitanjem ranih Sesardićevih članaka (ili na predavanjima), katkada sam imao dojam da se on u postupku dokazivanja »izvan svake razumne sumnje« tipično koristi logičkom metodom (ili analitičko-filozofskom metodom) reductio ad absurdum, naime postupkom diskvalifikacije/opovrgavanja određene teze, te da se poenta onoga što Sesardić doista želi reći češće »implicira« negoli stvarno pozitivno dokazuje. Ali u njegovoj »drugoj fazi«, a to posebno vrijedi za njegove knjige When Reason Goes on Holiday (u kojoj autor demonstrira ozbiljne političke ludosti stotinjak najuglednijih filozofa i intelektualaca moderne povijesti, od Carnapa i Neurata, preko Lakatosa, Wittgensteina, Einsteina, Dummetta, Quinea, Putnama, Davidsona, do Nozicka i brojnih drugih), kao i u knjizi pred nama, Konsenzus bez pokrića, Sesardićeva se analitička kritika pretvara u baražnu vatru argumenata, citata, vinjeta, dokaznih materijala, koji osnovne filozofske poruke i teze pretvaraju u impresivno istraživačko djelo kulturne i intelektualne povijesti, pa te knjige možemo čitati čak i neovisno o njegovim jasnim i jakim polemičnim i političkim stavovima. Obilje argumenata, citata, uokvirenih povijesnih priča, od »običnih« polemika pretvorile su se i u ovoj knjizi u svojevrsnu enciklopediju, u dokazni postupak »preponderance of evidence«, takoreći u opsesiju. Pri slamanju konsenzusa nema više ničega »implicitnog«. Ako je »izvan svake razumne sumnje« dovoljno za oslobađajuće presude pri presumpciji nevinosti, za pobijanje konsenzusa potrebno je prikupiti sve dostupne dokaze.

Uzmimo primjer iz drugog poglavlja knji­ge Konsenzus bez pokrića pod naslovom »Sloboda govora i njegovi neprijatelji«. Sesardićeva je teza da se govor mržnje ne treba zabranjivati, odnosno da sloboda govora podrazumijeva da smijemo govoriti upravo ono što se drugima ne sviđa. Velik broj današnjih demokratskih ustava »garantira slobodu govora«, ali istodobno bez posebnih kvalifikacije i definicija drakonski kažnjava izražavanje mržnje ili poticanje na mržnju prema nekoj grupi. Relativno je lako složiti se sa zabranom pozivanja na nasilje ili poticanja na agresivni rat, ali ne i sa sličnom zabranom kad je riječ o mržnji ili nesnošljivosti... Ako... javno kažete da je homoseksualnost grijeh, ili iznesete argumente protiv politike masovnog useljavanja muslimana u Europu, ili ako ustvrdite da postoji znatna razlika u prosječnoj inteligenciji između različitih rasa... velika je vjerojatnost da će vas netko optužiti za govor mržnje, a ni sudski progon nije isključen. Lako bi bilo navesti mnoge primjere ljudi u zapadnim zemljama... koji su morali platiti odvjetnike u pokušaju da ostanu na slobodi ili da ne izgube posao nakon svog javnog istupa... Izgleda da se katkad zaboravlja kako sloboda govora nije prava sloboda ako ne uključuje i onaj govor koji izaziva zgražanje i moralnu osudu mnogih a možda i većine... Što je govor kojim se nekoga »napada? Nije li to jednostavno govor kojim se nekome kaže nešto vrlo negativno? I zašto bi to trebalo biti zabranjeno?... Načelo slobode mišljenja ne tiče se slobode mišljenja onih koji se s nama slažu, nego upravo slobode onog mišljenja koje mrzimo« (Konsenzus bez pokrića, str. 43–44). »U vrijeme komunizma... nužan uvjet za osudu za verbalni delikt je bio to da inkriminirani izričaj mora biti neistinit... (a) danas se ne možete braniti dokazivanjem da ste samo rekli istinu.« (45) Komunisti su si mogli dopustiti taj »viši« standard dokazivanja, jer su ionako oni određivali što je »istina«, a danas kada istinu ne možemo razriješiti političkim dekretom... najuputnije je sasvim zaobići pitanje istinitosti ili neistinitosti takvog govora i potpuno se fokusirati na njegove posljedice tj. navodno izazivanje mržnje...« (45).

To je tek početak, sukus filozofske argumentacije tog poglavlja. Ali potom slijedi pravo »meso«, baražna vatra citata kojima se izlažu nebrojeni povijesni citati i epizode kojima se dokumentira i dokazuje u kojoj je mjeri komunistički govor bio govor mržnje i stvarnoga nasilja, i koliko je neopravdan prevladavajući (domaći i međunarodni) »nekonzekventni antitotalitarizam« tj. konsenzus da je komunizam (bio) bolji od fašizma.

Sesardićeva obilna dokumentacija o komunističkoj mržnji i nasilju (tu! kod nas!) baca važnu sjenu na današnje ljevičarske »optužbe za fašizam« i za »izazivanje mržnje«. U svjetlu toga »nekonzekventnog antitotalitarizma« treba vidjeti i oduševljenje ljevice prema teoretičarima koji slave nasilje. Primjerice: »U odličnom članku o Žižeku Adam Kirsch konstatira kako je karakteristično za fenomen Žižek to da što on više odobrava nasilje i teror – primjerice teror Lenjina, Staljina i Mao Zedonga – to ga akademska ljevica više prihvaća« (77). »Zbog toga (zbog te antitotalitarne nekonzekventnosti) je moguće da danas s jedne strane isticanje slika Mussolinija, Hitlera i drugih fašističkih vođa izaziva šok, bijes i zahtjeve za oštrim sankcijama, a s druge strane nema ni izbliza sličnog zgražanja zbog nošenja majica s likovima komunisti­čkih vođa poput Lenjina, Staljina, Tita, Castra, Che Guevare i Mao Zedonga.« (116). Ta neopravdana asimetrija uvukla se i u pravnu legislativu Republike Hrvatske, odnosno u zaključke Vladina Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, odnosno u asimetrične preporuke/legitimacije zabrana slobode govora (poglavlje završava raspravom o nedavnoj zabrani slogana »Za dom spremni«).

Knjiga Konsenzus bez pokrića na sličan argumentativno-dokumentaristički način demontira brojne druge i aktualnije »konsenzuse«: o potrebi reforme školstva, o blagotvornosti nekontrolirane imigracije iz islamskoga svijeta za domicilne zemlje, o neopravdanosti smrtne kazne, o »mitu šezdesetosme« i o pravima terorista, a spomenutim »demontažama« dodaje i poglavlje o Gaji Petroviću i Praxisu (»Od staljinizma do srpskog nacionalizma«).

Premda će naš čitatelj možda radije posegnuti za poglavljima u kojima se tematiziraju problemi i materijali koji imaju izravne ili povijesne veze s Hrvatskom (poput poglavlja o Gaji Petroviću, Praxisu i šezdesetosmoj), pokušat ću ilustrirati Sesardićevu »metodu«, metodu sklapanja jig-saw komadića – tj. argumentativnih nizova u jedinstveni jaki argument, na primjeru 4. poglavlja knjige »Useljeništvo – igra bez granica«. Konsenzus oko pozitivnih učinaka (nekontrolirane) masovne imigracije posebno iz muslimanskih zemalja mnoge je kritičare takve politike donedavno stavljao u nezavidan položaj. Protivnici takve politike u javnosti često su bili obilježeni ružnim pridjevima, pa se argumenti protiv takve imigracije nisu (dovoljno) čuli. Prvo, postoje vrlo bitne kulturološke razlike među imigrantima. U slučaju islama, »poznata je činjenica da značajan postotak stanovništva tih zemalja podržava uvođenje šerijatskog prava, podjarmljivanje žena, smrtnu kaznu za one koji napuste islam, sudske osude onih koji uvrijede proroka Muhameda, ubojstva vlastite djece zbog povrede obiteljske časti, akcije bombaša samoubojica, kažnjavanje homoseksualnosti, mržnju prema Židovima, fatvu protiv Salmana Rushdieja itd... Čak 56% britanskih muslimana ne vjeruje da su Arapi izveli teroristički napad u Americi 11. rujna, a samo 17% njih smatra tu tvrdnju istinitom... Gotovo polovica nizozemskih muslimana potpuno je podržala napad na SAD 11. rujna... više od polovice anketiranih podržalo je kamenovanja za preljub, odsijecanja ruku za krađu i smrtnu kaznu za napuštanje islama...« (183), Sesardić nastavlja s podatcima o bitnim kulturološkim razlikama domicilnog stanovništva i imigracije iz arapskih zemalja. Međutim, svi su ti podatci bili konsenzualno »stavljeni u zagrade«. Pozitivni konsenzus prema useljeničkoj politici očito je doveo do brojnih problema u domicilnim zemljama. Sesardić spominje zataškavanje podataka o stopama kriminaliteta u Švedskoj, zataškavanje razmjera kriminalnih incidenata o napadima na žene tijekom Božića u Njemačkoj 2015., terorističke napade u brojnim zemljama Europe itd. Koliko razoran učinak može imati takvo zataškavanje informacija i politička korektnost, Sesardić ilustrira vinjetom »opravdanja« pape Franje za teroristički napad na Charlie Hebdo, primjerom samocenzure Roberta Putnama: Putnam je, nezadovoljan posljedicama vlastitih istraživanja koja su dokazivala da socijalna raznolikost ima lošije učinke za zajednicu od homogenijih populacija, odlučio ne objaviti vlastito istraživanje dok ne pronađe »rješenje«, te minikritikom potpune samouvjerenosti u opravdanost politike potpuno otvorenih granica Roberta Caplana. Seriju minipolemika Sesardić nastavlja s pomoću četiri različite argumentacijske linije. Prvo, dokazivanjem da je stopa socijalne mobilnosti općenito spora, čime se opovrgava teza o brzoj asimilaciji imigrantskog stanovništva, drugo, serijom argumenata »iz dugotrajnog utjecaja predaka«, naime dokazima da tradicija imigranata igra važniju ulogu od povijesti regija, treće, argumentom iz grupnih razlika u inteligenciji, i četvrto, argumentom o ranjivosti ekonomski uspješnih manjina. Svi ti argumentativni nizovi slijevaju se u jedinstvenu, vrlo bogatu idejnu i sociološku sliku, ili ako hoćete – u zaključak o neopravdanosti nekontrolirane imigracije (posebno iz islamskih zemalja). Naravno, budući da je riječ o »igrama bez granica« iz naslova, možda čitatelja neće uvjeriti ni Sesardićeva plastična sociološka slika (jer je moguće zamisliti i brojne druge važne argumentativne nizove, primjerice o kroničnom nedostatku radne snage u razvijenim zemljama), ali možda je važnija Sesardićeva poenta da se konsenzualno suzbijanje racionalne rasprave o tim pitanjima u nekom trenutku u budućnosti, kada već bude prekasno, može pokazati sudbonosnim.

Naposljetku ostaje pitanje: kada bi čovjek trebao podržati, a kada odbiti postojeći konsenzus? Prava poenta Sesardićevih dokaza i opovrgavanja nije u tome da se čitatelj uvjeri u neku grandioznu misao ili shemu, u to na primjer da je suprotna, tj. njegova ideja potpuno istinita, nego da prilikom opovrgavanja nečije teze pokažemo da postoji cijeli arsenal argumenata, dokaza, koje bismo mogli iskoristiti protiv kritizirane tvrdnje, i da u tom postupku nešto naučimo, odnosno da nas se prisili da istražimo nešto što se ne bismo trudili pronalaziti kada ne bismo polazili od potpuno »suprotnog uvjerenja«. U tome je draž i njegove tzv. »analitičke filozofije« u usporedbi s »kontinentalnim«, holističkim odnosno paušalnim procjenama: važni su argumenti, a ne njihovi nositelji. Sesardić na kraju, u svom »Epilogu« odgovara: »Jednom može biti pogrešno prihvatiti konsenzus, a drugi put je pogrešno odbaciti ga. Kako odlučiti što napraviti?... Nažalost nema jednostavnog recepta koji bi nam dao odgovor na ta pitanja... Stvari su obično previše komplicirane da bi se mogao očekivati lako primjenjiv algoritam za razlikovanjem tih dviju vrsti konsenzusa. Filozofi su iz sličnih razloga napustili potragu za kriterijem demarkacije između (prave) znanosti i pseudoznanosti. Prevladalo je uvjerenje da nema kraljevskog puta za rješavanje tog pitanja te da jedini racionalni način da se dođe do odgovora u konkretnim slučajevima jest detaljnije upoznavanje sa suprotstavljenim pozicijama... Trebalo je od početka biti jasno da se do smislenog odgovora u ovakvim debatama ne može doći nekom prečicom, mehanički i na brzinu, nego jedino pažljivom analizom dugotrajnih i ponekad zamršenih rasprava o specifičnoj temi o kojoj je riječ... Nadam se da će ova knjiga... biti poticaj drugima da nastave slična istraživanja, bez obzira na to do kakvih zaključaka na kraju došli.« (434–435)

I po svemu tome Sesardićev je analitično-polemični postupak (kako je u jednoj ranijoj knjizi napisao) nalik na Sokratovo »istraživanje neistraženog života«.

 * * *

Darko Polšek redoviti je profesor sociologije na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i njegov voditelj od listopada 2014. Bio je Fulbrightov stipendist na Virginia Polytechnic, stipendist DAAD-a u Heidelbergu, OAD-a u Grazu, te zaklade Open Society na St. Catherine’s College, Sveučilišta u Oxfordu. Dugogodišnji je voditelj međunarodnog poslijediplomskog seminara »Sociology of the Sciences« na IUC-u u Dubrovniku i voditelj njemačke zaklade Friedrich Naumann u Zagrebu. Predsjednik je Odjela za sociologiju Matice hrvatske u Zagrebu, član predsjedništva Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatskog sociološkog društva. Autor je, koautor i urednik dvadeset i jedne knjige, među kojima su udžbenik sociologije za 3. razred srednje škole, i udžbenik sociologije na Pravnome fakultetu u Zagrebu.