Ante Starčević: do slobode na temelju prava

Ante Starčević svojim je životom, političkom ulogom i značajem u proteklih sto tridesetak godina, koliko je prošlo od njegove smrti, pobuđivao pozornost političara, znanstvenika, književnika, umjetnika, ali i običnog naroda. Čvrstoća njegova političkog stava, uzoran život asketa i isposnika posvećenog svojoj ideji slobodne i samostalne hrvatske države učinili su od njega mitsku figuru. Već za života članovi njegove Stranke prava odlučili su izgraditi mu veleban dom, u čemu su im pomogli mnogi koji nisu bili članovi stranke (»beskućniku su izgradili palaču«), a nakon smrti i unatoč njegovoj posljednjoj želji o jednostavnom pokopu, prema kojoj je pokopan kao običan seljak u opancima, na grobu su mu 1903. podignuli spomenik, poprsje koje je izradio Ivan Rendić. Već za života počela su izlaziti njegova Djela, ali su svjetlo dana, iako zamišljena u pet svezaka, ugledala samo tri. Petnaest godina nakon Starčevićeve smrti monografiju o tom istaknutom pravašu i važnoj političkoj figuri 19. stoljeća objavio je Kerubin Šegvić. Zbirka tekstova različitih autora izišla je 1936., povodom 40. obljetnice njegove smrti. Josip Horvat je 1940. objavio monografsku knjigu Ante Starčević – kulturno-povijesna slika (ponovno pretiskana 1990), a Blaž Jurišić 1943. izbor iz Starčevićevih djela pod naslovom Izabrani spisi. Otac Domovine govori. Ta knjiga, ponovljena 1971. u izdanju Matice hrvatske pod naslovom Misli i pogledi. Pojedinac, Hrvatska, svijet, ostala je dugo vremena priručnim pregledom raznovrsnoga i kompleksnoga Starčevićeva opusa. Usporedo s Jurišićevim izdanjem nakladnik Znanje je 1971. objavio izbor Tomislava Ladana iz Starčevićevih djela pod naslovom Politički spisi. Ladan ih je popratio opširnom i kritičkom studijom o Starčeviću.

Sve do 1991. o Starčeviću su sporadično pisali pojedini povjesničari, u prvom redu Mirjana Gross i Jaroslav Šidak, a tek od devedesetih godina prošlog stoljeća postaje u nešto većoj mjeri predmetom različitih istraživanja, znanstvenih skupova i publikacija. Održano je nekoliko skupova o njemu, od kojih ćemo spomenuti dva: 1996., o 100. obljetnici smrti, održan u HAZU, a drugi 2016. u povodu 120. obljetnice u Društvu hrvatskih književnika. Godine 1995. u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi prvi svezak Sabranih djela u kojem su pretiskani Starčevićevi govori prema prvom izdanju iz 1893. Iako je prema zamisli priređivača, Pave Barišića, bilo planirano izdavanje još 13 svezaka Starčevićevih spisa, projekt je naprasno prekinut nakon izlaska te prve knjige. Isti je autor 1999. u sklopu edicije Povijest hrvatskih političkih ideja priredio Izabrane političke spise u izdanju Golden marketinga i Narodnih novina. I to je izdanje popraćeno studijom o Starčeviću. Treba napomenuti da je Dubravko Jelčić također 1995. priredio izbor iz Starčevićevih književnih djela u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Naravno, bibliografija radova o tom znamenitom pravašu znatno je opsežnija i on je kako za života tako i nakon smrti bio predmetom ogleda, rasprava i polemika, a kao političar doživljavao je osporavanja, kuđenja, ali i hvale i adoracije.

Pavo Barišić je uvidom
u cjelinu ovog opusa utvrdio da je riječ o više od 20 tisuća kartica koliko je prema njegovoj procjeni za svojeg života napisao ili izgovorio Ante Starčević

Već sama činjenica da su se o Starčeviću objavljivale knjige s izborom iz djela govori da do dana današnjeg nije objelodanjen cjelokupan Starčevićev opus. Najavljujući 1995. u predgovoru Starčevićevih Govora izdavanje cjelokupnih djela, Pavo Barišić je uvidom u cjelinu ovog opusa utvrdio da je riječ o više od 20 tisuća kartica koliko je prema njegovoj procjeni za svojeg života napisao ili izgovorio Ante Starčević.

Dvjestogodišnjica Starčevićeva rođenja (1823–2023) prilika je da se iznova propitaju i vrjednuju različiti aspekti njegova djela. Kao poticaj tim nastojanjima u izdanju Školske knjige izišla je knjiga Ante Starčević. Ideali slobode i prava. Autor Pavo Barišić, koji je osim spomenutih izdanja objavio i vrlo zapaženu knjigu Filozofija prava Ante Starčevića (HFD, Zagreb, 1996), poduhvatio se istražiti neke slabije istražene dijelove iz životopisa »Oca domovine« (Pater patriae), kako su ga još za života zvali, ali i dati nove poglede na odnos Starčevića i nekih njegovih suvremenika te na filozofe i druge autore koji su utjecali na formuliranje njegovih pogleda. Knjiga se sastoji od osam poglavlja: »Ideal vladavine naroda«, »Alma mater Pestiensis«, »Pisac Političkih iskrica«, »Ban Mažuranić i stekliš Starčević«, »Romantik ili realist?«, »Istina i opsjene«, »Sloboda i republika«, »Ljevica ili desnica«, te Zaglavka u kojem sintetizira te raznolike studije od kojih su neke već objavljene, najvećim dijelom u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, ali i zbornicima posvećenima Slavku Ježiću i liberalizmu u Hrvatskoj, te u spomenutoj knjizi Izabrani politički spisi iz 1999.

Prvo poglavlje Barišićeve knjige donosi detaljan Starče­vićev životni put, ali i njegove osnovne političke nazore, elaboraciju filozofije slobode, odnos ćudoređa i politike te pojam prava i države. Barišić drži da su za formiranje Starčevićevih političkih stajališta bila ključna tri elementa: aristotelovsko nasljeđe u praktičnoj filozofiji, jedinstvo etike i politike, u državi koja je najviši cilj i svrha čovjekova života i u modernom poimanju države i njezinu demokratskom ustroju temeljenom na ideji ljudskih prava i sloboda. U tri desetljeća djelovanja u hrvatskome Saboru on je te svoje ideje isticao i vehementno zastupao, postajući pučki tribun i zastupnik narodnih interesa. Starčević zastupa ideju naravnog prava čovjeka na slobodu, a sloboda je uzeta u najširem značenju od naravne slobode do moralne i građanske slobode ograničene u Rousseauovu smislu općom voljom koja se uspostavlja ugovornim odricanjem slobode svakoga poradi slobode svih. Najviši stupanj slobode, slobodu kao autonomiju, čovjek postiže »tek svojevoljnim pokoravanjem zakonu koji je sam sebi propisao« (str. 55).

Barišić smatra da je Starčević u 19. stoljeću nastojao razviti novu teoriju prava i pod vidom te teorije zasnovati ideju samostalne i nezavisne hrvatske države. Umjesto Hobbesova načela auctoritas non veritas facit legem, Starčević ističe »naravna prava« i u svojim predstavkama iznosi svojevrsnu hrvatsku deklaraciju o ljudskim pravima. Ta temeljna prava su »načela slobodu osobe, slobodu duševnosti, slobodu udruživanja, slobodu misli i reči bilo žive ili zabilježene« (str. 65). Značajka Starčevićeva poimanja prava jest u tome da zakoni imaju ulogu zaštititi slabijega od tlačenja jačega, bilo da je riječ o narodima ili pojedincima. Za razliku od Stjepana Radića Starčević je smatrao da se nepravdi treba suprotstaviti silom: »mi smatramo da je proti nezakonitoj sili uzboj sredstvo posvetjeno pred licem Boga i u duševnosti naroda«. Treba li se suprotstaviti vukovima dok se čuva stado ili razbojniku kada pljačka kuću, retorički umuje Starčević, iako je njegova djelatna uloga u Rakovičkom ustanku izostala, što je samo dokaz da je bio teoretik, ali ne i praktičar politike.

Posebno je zanimljivo poglavlje koje detaljno i dokumentirano donosi podatke o Starčevićevu školovanju na Peštanskom sveučilištu 1845–1848. godine. Studij je prekinuo nakon tri godine. Iako su postojale različite verzije o razlozima prekida studija, pa čak i da je izbačen iz sjemeništa, Barišić dokazuje da je Starčević napustio studij zbog revolucionarnih događaja koji su zadesili Budimpeštu. »Na studiju teologije odslušao je i položio tri godišnja tečaja, a posljednji četvrti nije dovršio zbog ratnih zbivanja koja su zahvatila Austrijsko Carstvo 1848. i 1849. godine« (str. 28). Sveučilište je zatvoreno u svibnju 1848., a ponovno krenulo s nastavom tek u studenome 1849. Iz pregledanih i dokumentiranih izvora vidi se da je u većini predmeta Starčević bio izvrstan student, što je i logično, jer su iz naših krajeva Peštansko sveučilište pohađali samo probrani studenti koji su nakon završetka studija na toj visokoškolskoj instituciji bili predodređeni da zauzmu istaknuta mjesta u društvu, pa su je nazivali i »škola za biskupe«. Sveučilište u Pešti pohađao je i njegov kasniji politički sudrug Eugen Kvaternik, ali i Josip Juraj Strossmayer, koji je studirao od 1833. do 1837. i bio jedan od najboljih studenata u cijeloj povijesti tog sveučilišta. U knjizi su doneseni podatci iz Albuma polaznika Sveučilišta i o drugim studentima iz naših krajeva (ukupno njih 44) koji su od 1824. do 1848. pohađali Almu mater Pestiensis, a Barišić zasebno obrađuje cursus scholarum trojice najvažnijih: Josipa Jurja Strossmayera, Eugena Kvaternika i Ante Starčevića.

Kada je sveučilište zbog nereda zatvoreno, Starčević se kao doktor filozofije vraća u Zagreb, ali ne postaje svećenikom ni nastavnikom Zagrebačke akademije gdje se uzaludno natjecao za katedru »umo- i znanoslovlja i nauka ćudorednosti« (okarakteriziran je kao »čovjek pogibeljan za interese države«), pa se odlučuje za politiku. Taj ulazak u politiku nije bio neposredan jer je nakon revolucionarnih zbivanja u Monarhiji uslijedilo razdoblje Bachova apsolutizma pa se Starčević sljedećih trinaest godina okušava u publicistici, novelistici, književnoj kritici, filozofskom eseju, kazalištu i znanosti. S grčkoga jezika preveo je Anakreontove stihove, a s latinskoga dio posvećen Iliriku iz Apijanove Rimske povijesti. Sve do 1861. bavi se različitim poslovima pišući u nizu edicija ili izdajući ih, a neko vrijeme je radio i u odvjetničkoj kancelariji Lavoslava Šrama. Godina 1861. postaje prijelomna, kada se nakon dugog razdoblja apsolutizma konstituira i sastaje Hrvatski sabor. Taj znameniti sabor bio je jednodušan u pitanju odnosa prema Austriji, ali se podijelio u pogledima na odnose s Ugarskom i tada su nastale tri političke linije/stranke koje su nakon toga zaživjele i određivale hrvatski politički život dugo godina nakon toga, praktički sve do kraja Habsburške Monarhije 1918. Srednji odbor narodne stranke okupio se oko Vončinina prijedloga da se stupi u užu državnu zajednicu s Mađarskom tek kad Hrvatskoj prizna teritorijalnu cjelovitost, neovisnost i samostalnost. Zagrebački odbor je uskrsnuo duh mađaronstva i formulirao to u geslu »s Peštom protiv Beča«. Ostajući u značajnoj manjini, Ante Starčević zajedno s Eugenom Kvaternikom i I. Vrdoljakom formulira stav koji će obilježiti politiku Stranke prava: niti s Bečom niti s Peštom, Hrvatska mora biti samostalna »na temelju svojih starodavnih ustavnih prava«. Na toj političkoj platformi Starčević će biti biran u Hrvatski sabor još tri puta – 1865., 1871. i od 1878. do kraja života. Nakon raspusta Sabora 1861. oblikuje se još jedna opcija pod vodstvom Ivana Mažuranića i Ivana Kukuljevića – austrofilska samostalna stranka.

Poglavlje knjige pod naslovom »Ban Mažuranić i stekliš Starčević« na najbolji način pokazuje Starčevićevo političko usmjerenje i djelovanje u hrvatskom političkom životu. Barišić drži da su Mažuranić i Starčević najutjecajniji hrvatski političari u 19. stoljeću, a u zaključku i da su »najdjelotvorniji hrvatski državnici«. Njihov odnos seže još u gimnazijske dane kada je mladom Starčeviću namjesni učitelj pjesništva i vrsni pjesnik Ivan Mažuranić bio uzorom. Jedan je bio đak, drugi profesor, ali obojica su bila vatreni ilirci. Surađivali su u izdanjima Matice ilirske dugo vremena, a bili su birani kao poklisari u Hrvatski sabor 1861. u Riječkoj županiji. Ivan Mažuranić napisao je programatski tekst »Hrvati Madjarom« i stožerni proglas »Manifest naroda horvatsko-slavonskog«, koji je Hrvatski sabor prihvatio 1848. godine. Barišić u korelaciji Starčevića i Mažuranića navodi niz podudarnosti: obojica su pučkoga, seljačkoga podrijetla, obojica su slične filozofske naobrazbe i klasičnih znanja, polazili su pučke njemačke škole, a imali su pravnička iskustva i znanja. Obojica su započela javnu i političku djelatnost kao oporbenjaci i prevratnici protiv despotske vladavine, a obojica su bila živi svjedoci »srpanjskih žrtava« prilikom restauracije Zagrebačke županije 1845. Međutim, iako je bio oporbenjak i pripadnik lijevoga krila Ilirske, poslije Narodne stranke, Mažuranić je postigao značajnu političku karijeru i postao prvi ban pučanin. Starčević mu je bio sklon sve do trenutka dok Mažuranić nije počeo obnašati značajne političke dužnosti – najprije u vrijeme Bachova apsolutizma, a onda i poslije. Tada on za njega posprdno postaje »Ivša austrijanski«. U tome su se pokazale i njihove karakterne razlike – Mažuranić je razvio politički realizam i praktičnost dok je Starčević bio i ostao izraziti idealist, gotovo utopist, ili »stekliš«, kako su pravaše u saboru zvali protivnici, naziv kojim se Starčević ponosio. »Starčević je ipak bio tvrd, osoran, odrješit i beskompromisan« (str. 167). Dva puta je završio u zatvoru – 1863. i nakon Rakovičke bune 1871. Te karakterne crte odredile su ga do samoga kraja života. Tek u starosti donekle je, ali samo deklarativno, revidirao stav da nije dobro nekoga ni pretjerano kuditi niti hvaliti, ali nakon što se 1894. napokon pomirio sa Strossmayerom, ubrzo se opet razišao sa svojim stranačkim kolegama i s Josipom Frankom osnovao Hrvatsku čistu stranku prava (1895) jer nije pristao na suradnju s narodnjacima koju su predlagali ostali stranački sudruzi.

I u sljedećem poglavlju Barišić korelira tu dvojicu istaknutih političkih ličnosti te nastoji dokazati da je Starčević, a ne Mažuranić autor »Političkih iskrica« koje su izlazile u časopisu Slavenski Jug 1848. i 1849. i koje su u nekim dijelovima bile oštrije formulirane protiv vlasti i stanja u kojemu se nalazi Hrvatska u okviru Habsburške Monarhije. Elaborirajući detaljno veći broj »Iskrica«, tematski, sadržajno ali i stilski, pa čak i jezično, on iznosi razloge za i protiv autorstva svakoga od njih, ali na kraju ne nalazi dovoljno uvjerljivih argumenata da bi nedvosmisleno potvrdio početnu tezu. Ipak zaključuje da »stil, jezik, forma, sadržaji, nazori i poruke uspoređeni s njihovim cjelokupnim stvaralaštvom znatno više govore u prilog autorstva Ante Starčevića«. Lapidarnost i eksplicitnost »Političkih iskrica«, koje svoj naslov moguće duguju daleko poznatijim i literarno i filozofski relevantnijim »Iskricama« Nikole Tommasea koje su do 1849. već tri puta izišle tiskom, iako ih je bečka cenzura zabranila. Prvi put 1839., a potom još dva puta: 1844. u Kukuljevićevu izdanju i 1849. u Zadru i koje su imale značajan utjecaj u preporodnim gibanjima. Tih godina, točnije 1847. i Matija Ban objavljuje »Iskrice za mladež« navodeći primjere heroizma iz vojničke prošlosti slavenskih naroda. Frekventnost tog pojma u 19. stoljeću potvrđuje i činjenica da je i Odbor Stranke prava koji je namjeravao izdati Starčevićeve spise zadnjem od planiranih pet svezaka dao naziv »Iskrice«.

Barišićeva knjiga donosi neke nove teme vezane uz Starčevića, ali u cjelini ne dovodi u pitanje opću ocjenu Starčevićeva djela i njegove uloge u hrvatskoj političkoj povijesti

Naslov knjige o Starčeviću složen je prema dvama idealima kojima je težio i koje je prigrlio: pravo i sloboda. Starčević je bio primarno legalist, legitimist, zakonobranitelj i konzervativac. Barišić ističe specifičnost naziva političke stranke – Stranke prava, kao europske specifičnosti. Iako su mnogi mislioci utjecali na njega, od antike do suvremenog doba, Starčević je to rijetko priznavao, pozivajući se tu i tamo tek na antičke autore – Platona, Aristotela, Cicerona ili Plutarha. Nedvojbeno je njegovo klasično obrazovanje i općenito obrazovanje utjecalo na formiranje političkih i životnih stavova, ali on to izrijekom ne potvrđuje, nego se mora odčitavati iz njegovih spisa. To se primjerice vidi u njegovu nespominjanju Pavla Rittera Vitezovića, koji je nedvojbeno utjecao na Starčevićeve nacionalno-integracijske poglede i njegovu koncepciju jedinstvene Hrvatske. Barišić ne obrađuje odnose Vitezovića i preporoditelja prema Starčevićevoj misli, nego se bavi stranim utjecajima. A tu se čini da je ipak presudno na njega utjecala Francuska revolucija i francuski filozofi, ponajprije Jean-Jacques Rousseau (nedvojbeno i pod utjecajem njegova strica Šime). Godine 1889. objavio je dvadeset članaka o francuskim ustavima povodom 100. obljetnice Revolucije u kojima slavi »načela velikog prevrata kao klice slobode koje su proklijale u svim narodima«, zaključujući da se veličanstvenost tog prevrata može uspoređivati jedino s pojavom kršćanstva. U poglavlju o »Istini i razotkrivanju sjena«, usporedbom Starčevićeva igrokaza Selski prorok i Rousseauova libreta Le Devin du Village Barišić pokazuje kako su obojica bili »oštri kritičari društvene iskvarenosti i licemjerja«, zagovornici pučke jednostavnosti, iskrenosti, poštenja i naravnih krjeposti. To potkrjepljuje Starčevićevim iskazom: »Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, korisno i škodljivo, pravo i krivo; to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržat, kako mogu, ili ću mučat i mirovat.« Iz odnosa te dvojice mislitelja Barišić zaključuje da je temeljni idejni sklop Starčevićeve političke filozofije moderno liberalno shvaćanje države i njezina demokratskog ustroja postavljenog u novovjekovnoj izgradnji na ideji ljudskih prava i slobode. Koliko su ideje Francuske revolucije utjecale na druge Starčevićeve stavove, a osobito Rousseau, složenije je pitanje, dok se autor ovdje fokusirao na dramaturški dio opusa jednog i drugog autora i utvrdio da iz toga proizlazi njihovo opredjeljenje u razotkrivanju opsjena, prokazivanje prijevara i prosvjetiteljsko zauzimanje za oslobađanje od svih oblika sužanjstva. U bitnim stajalištima Barišić nalazi da se za obojicu demokratski legitimitet država potvrđuje stalnom provjerom društvenog ugovora, koliko on poštuje temeljna prava slobodnih osoba koje su stupile u tu državnu zajednicu, pa iz toga zaključuje da su obojica držala da je suverenitet pripadan narodu, ergo, ideja slobode ugrađena je u osnove države. Kod Starčevića koji je u politici zagovarao elitizam i karizmatičnog, kreposnog i nepogrešivog vođu, narod u političkom smislu ne čine žene i seljački sloj. Kao što ističe M. Gross, Starčević je smatrao da svi imaju pravo sudjelovati u političkom životu, ali samo pravom glasa sve dotle dok odgojem ne postignu višu razinu obrazovanja, a dotle u parlamentu narod mora zastupati elita.

Jedno od pitanja koje Barišić problematizira u vezi sa Starčevićem i njegovom strankom, jest pripada li on ljevici i desnici. Odgovor, naravno, nije jednostavan i jednoznačan. Barišić iznosi povijest podjela u parlamentima na te dvije struje i konstatira da su pravaši uvijek sjedali na lijevu stranu sabornice jer su u tom trenutku bili oporba postojećem sustavu vlasti i zagovornici modernih teza proizišlih iz Francuske revolucije: prava naroda, sloboda pojedinaca, demokracije, republikanstva... U tom smislu oni jesu bili ljevica, ali apsurd je da su poslije, pa sve do danas svrstavani u konzervativce, odnosno desni spektar zbog svojeg zauzimanja za državnu samostalnost, vladavinu naroda na temeljima ideja slobode i prava. Barišić smatra da se Starčević oslanja na ćudorednu baštinu i povijesna državna prava koja nadilaze stranačke politike. On pravaše drži naprednim konzervativcima jer nastoje zadržati iz prošlosti sve što je dobro, a na drugoj strani su nositelji ideja socijalne pravednosti i predvodnici modernizma, pa prema tome čine »političku avangardu«. Starčevića su prihvaćali i na lijevoj i na desnoj strani sabornice, a i na galeriji. Stoga je pravaštvo obilježilo cjelokupan kulturni politički život Hrvatske u drugoj polovici 19. stoljeća. Nema nijednoga kulturnog djelatnika koji se nije referirao na pravaške ideje, pa su se i oni koji su pripadali drugim političkim opcijama smatrali pravašima. Ideja samostalne hrvatske države koju je nedvosmisleno formulirao Ante Starčević svima je bila cilj, ali su se razilazili u političkoj strategiji i metodologiji.

Starčević je u politici bio krut. Moglo bi se reći da je cijeli život ostao svećenik odan svojim idealima – bez obzira na njegove žestoke ispade i napade na političke protivnike, on nikada u svojem životu nije bio u pravom smislu politički pragmatist, ono što je osobina svakog ozbiljnog političara. Bio je isključiv i beskompromisan. Kao što je napisao Stanko Lasić, često su njegove procjene političkih realija i konkretnih političkih trenutaka bile pretjerane, pa je obezvrjeđivao postignuto i isticao suprotno, idealno, pa je takva radikalna kritika bila politički neučinkovita. Do kraja života ostao je vjeran svojim načelima: asketizmu, principijelnosti, bes­kompromisnosti... U tome se očituje i njegova veličina, ali i njegov ograničeni politički doseg.

Zaključno moglo bi se reći da Barišićeva knjiga donosi neke nove teme vezane uz Starčevića, ali u cjelini ne dovodi u pitanje opću ocjenu Starčevićeva djela i njegove uloge u hrvatskoj političkoj povijesti. Barišić razmatrajući te nove teme pokazuje kako bi se moglo pristupiti ključnim postulatima njegove političke filozofije te literarnoj i političkoj ostavštini. Odavno je »pater patriae« dobio zasluženo mjesto i priznanje u hrvatskoj povjesnici, a u modernoj Hrvatskoj stavljanjem njegova lika na nominalno najvrjedniju hrvatsku novčanicu od 1000 kuna i politika ga je dolično vrjednovala. Ono što treba napraviti i što je dug Hrvatske prema ovom znamenitom mužu, jest objavljivanje njegovih sabranih djela, a na temelju toga i znanstveno valoriziranje njegova opsežnog pisanog djela i političkog djelovanja iz suvremenog očišta, sine ira et studio. Povećani interes za Starčevića uvijek je bio vezan uz povijesno-političke okolnosti koje su nužno iskrivljavale rakurs, bilo da se radilo o 1943. ili 1971., ali i 1990. Stoga Starčević i njegova misao ostaje zadatkom, svakako multidisciplinarnim pristupom koji svojom tematikom i koncepcijom zagovara i ova knjiga, a obilježavanje dvjestote obljetnice njegova rođenja prigodom je da se to i napravi.

 * * *

Marinko Šišak umirovljeni je nastavnik Hrvatskih studija i suradnik Filozofskog fakulteta Družbe Isusove Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se političkom filozofijom i kulturološkim (kroatološkim) temama. Priredio je dva spisa Nikole Gučetića, bio izvršni urednik knjižnog niza Povijest hrvatskih političkih ideja, objavio knjigu Filozof i zavičaj. Predsjednik je Ogranka Matice hrvatske u Skradinu.