Zaštita i obnova povijesnih perivoja u Hrvatskoj

Uvod

Zaštita i obnova povijesnih vrtova, perivoja i parkova relativno je mlada (pod)disciplina krajobrazne arhitekture. Utemeljena je u drugoj polovici 20. stoljeća, s određenim vremenskim pomakom u odnosu na ustanovljavanje suvremenih pristupa obnove graditeljske baštine. Naime, od sredine 19. stoljeća razvija se ideja o restauraciji graditeljskog naslijeđa, potaknuta osvještavanjem vrijednosti nacionalnog naslijeđa. No te obnove bile su vrlo često radikalne i purifikatorske, pa su nekritički radikalno obnavljani spomenici, vraćajući ih bez opravdanog uporišta u samo jednu povijesnu fazu. Za razvoj teorijske misli o obnovi graditeljskog i perivojnog naslijeđa važan je dokument tzv. Konzervatorska atenska povelja iz 1931. godine, u kojem se zahtijeva napuštanje cjelovitih restauracija te predlaže konzervacija (očuvanje) i održavanje graditeljskog naslijeđa. Najznačajniji međunarodni dokument o obnovi naslijeđa je međunarodna povelja o konzervaciji i resta­uraciji spomenika i spomeničkih cjelina, tzv. Venecijanska povelja iz 1964. godine. Taj relativno kratki dokument od šesnaest članaka donosi nekoliko važnih polazišta. Prije svega u Povelji se nedvosmisleno ističe da je pri obnovi povijesnog naslijeđa nužno uzimati u obzir promjene koje su nastale tijekom vremena, tzv. povijesne slojeve, u obliku različitih stilova oblikovanja i vrjednovanja pojedinačnih intervencija koje pridonose naslijeđu, umjesto pristupa koji teži »jedinstvu stila«. Pri tome se ističe nužnost provođenja arheoloških i historiografskih istraživanja koja moraju biti popraćena grafičkim prikazima i ilustracijama. Restauracija isključivo jedne povijesne faze naslijeđa opravdana je u iznimnim okolnostima – kada je utvrđeno da zahvati iz drugih razdoblja nisu velike vrijednosti, odnosno kada je sloj koji se prezentira od iznimno velike povijesne, arheološke i estetske vrijednosti, a očuvanost tog sloja dovoljno dobra da opravdava takvu intervenciju. Važno geslo Venecijanske povelje jest: »Restauracija naslijeđa prestaje ondje gdje počinje pretpostavka!«. Među člancima Venecijanske povelje ističe se i poštivanje izvornih materijala gradnje, autentičnih dokumenata, a suvremeni materijali koji su neizbježivi pri obnovama moraju se jasno razlikovati od izvornika. U kontekstu obnove perivojnog naslijeđa, u članku jedan i šest Povelje definirala se zaštita izvornog okruženja graditeljskog naslijeđa (urban and rural setting), što je zapravo temelj jedinstva obnove perivoja i građevine.

Početkom razvoja suvremene teorije obnove povijesnih perivoja računa se 1971. godina, kada je održan prvi međunarodni kolokvij o zaštiti i obnovi povijesnih vrtova u Fontainebleau u organizaciji Međunarodnog savjeta za spomenike i spomeničke cjeline (ICOMOS) zajedno s Međunarodnim savezom krajobraznih arhitekata (IFLA). Teme o kojima se raspravljalo jesu nužnost izrade inventara povijesnih perivoja, zakonodavni okvir zaštite povijesnih perivoja, sadržaj dokumentacija na temelju kojih se povijesni vrtovi obnavljaju. Važna postavka toga kolokvija jest i ta da su povijesni perivoji, vrtovi i parkovi neodvojivi dijelovi graditeljskog naslijeđa te da je nužno očuvanje i obnavljanje takvog naslijeđa u njegovoj ukupnosti, a ne parcijalno. To je bio prvi u nizu kolokvija na kojima su eminentni europski stručnjaci i znanstvenici raspravljali o zaštiti i obnovi povijesnih vrtova.

Za ustanovljavanje suvremenoga metodološkog okvira zaštite i obnove povijesnih perivoja osobito je važan šesti međunarodni kolokvij koji se održao 1981. godine u Firenci, a na kojem je iznjedrena tzv. ICOMOS-IFLA povelja o povijesnim vrtovima, poznata još i pod nazivom Firentinska povelja. Od ukupno dvadeset i pet članaka povelje izdvajaju se sljedeća načela: povijesni perivoj se tumači kao združena arhitektonska i hortikulturna kompozicija od općeg značenja za društvo s povijesnog i umjetničkog aspekta; istraživanje povijesnog vrta mora biti temeljeno na znanstvenom istraživanju; utvrđivanje povijesnih slojeva jednoga povijesnog perivoja, odnosno stilskih epoha koje su u njemu čitljive, mora se temeljiti na analizi njegove kompozicije, topografije perivoja, vegetacije perivoja (uključujući determiniranje svojti, njihovih odnosa, koloritu, razmaku sadnje, habitusu...), strukturnim i estetskim značajkama perivoja te inventaru elemenata vode. Prema Firentinskoj povelji nikakva restauracija, posebice restitucija (vraćanje u jednu od povijesnih faza) povijesnog vrta ne može se provesti prije detaljnog istraživanja svih dokumenata koji se odnose na taj vrt. S obzirom na to da Firentinska povelja dopušta restituciju povijesnog vrta isključivo u slučajevima kada je to znanstveno potkrijepljeno, talijanska grupa znanstvenika protivna tom stavu iznjedrila je iste godine novi dokument, koji se temelji na rigoroznijem pristupu zaštiti povijesnog perivoja, tzv. Talijansku povelju. U osnovi se Talijanska povelja zauzima za konzervaciju postojećeg stanja perivoja bez mogućnosti vraćanja u prvobitno stanje, odnosno u određenu povijesnu (stilsku) fazu perivoja. Osim toga ističe se nužnost kontinuiranog održavanja perivoja, čime se zapravo nastoji, koliko je to moguće za hortikulturnu komponentu vrtova, konzervirati povijesno stanje perivoja. Pri tome se ističe i da su određene prirodne promjene perivoja zbog protoka vremena njegov integralni dio.

Slika 1. Skup povodom četrdesete obljetnice ustanovljavanja Firentinske i Talijanske povelje o obnovi povijesnih perivoja – »Očekivanja, istraživanja, perspektive 40 godina nakon Firentinske povelje – Povijesni perivoji 1981–2021.« (Firenca, 25–26. studenog 2021.; https://issuu.com/dida-unifi/docs/ra_special_issue_giardini_storici_2_2021)

Polemike znanstvenika i stručnjaka oko primjene načela povelja traju do danas. Zemlje s bogatom perivojnom baštinom i, još važnije, osviještene u pitanju njene vrijednosti, važnosti kao nacionalnog naslijeđa, koja ima edukativnu ulogu jer pokazuje na koji su način društvo i pojedinac kroz povijest kultivirali svoj neposredni krajolik, ali i sa sviješću o brojnim mogućnostima kontroliranoga kapitaliziranja tih prostora danas, na godišnjoj razini organiziraju znanstvene i stručne skupove o obnovi povijesnih perivoja. Na skupovima (u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji i dr.) prezentiraju se obnovljeni perivoji, primjena pojedine metode obnove, diskutira o novim tehnikama i materijalima u obnovi i tome slično. Važno je spomenuti skup iz 2021. godine povodom 40 godina od proklamacije Firentinske i Talijanske povelje o povijesnim perivojima (slika 1), u organizaciji Ministarstva kulture Republike Italije, Associazione Parchi e Giardini dʼItalia, Accademia delle Arti del Disegno, fondazione Benetton Studi Ricer­che, LʼÉcole nationale supérieure de paysage de Versailles (ENSP) i Sveučilišta u Firenci. Teme skupa su se odnosile na razmjenu iskustava i perspektive daljnjeg razvoja metodoloških principa obnove i zaštite povijesnog naslijeđa. Okupljeni znanstvenici rezimirali su postignute ciljeve nakon 40 godina od ustanovljavanja povelja, te su posebno istaknuti suvremeni izazovi obnove povijesnih perivoja s aspekta klimatskih promjena (suše, vremenske nepogode, biljne bolesti i štetočine i dr.). Prezentirani primjeri obnove poput obnove arheološkog parka Selinunte u Italiji, zatim perivoja Veaux-le-Vicomte u Francuskoj, perivoja palače Cocozza di Montanara u Piedimonte di Casolli, vrtova Vile Reimann u Sirakuzi, perivoja Caserta kraj Napulja, promišljanja o suvremenim intervencijama u Jardin des Tuileries u Parizu i brojnih drugih potvrdila su da ne postoji jedinstvena receptura obnove povijesnog perivoja te da je svaka obnova jedinstvena. No ono što je sukladno svim prezentiranim studijama primjera jest da je početna faza obnove, temeljito historiografsko istraživanje perivoja, provjerljiv znanstveni postupak. Naglasak skupa bio je i na važnosti edukacije nestručne javnosti o ulozi i značaju (nacionalnoga) perivojnog naslijeđa, kao i osnaživanju obrazovnih institucija u kojima se školuju stručnjaci uključeni u proces obnove i održavanja perivoja na svim razinama; od školovanih vrtlara, do inženjera i znanstvenika koji provode znanstvena istraživanja povijesnih perivoja.

Zahvaljujući snažnom zagovaranju znanstvenog istraživanja povijesnih perivoja, u smislu utvrđivanja arhivske pisane i grafičke građe o povijesnom perivoju, kao preduvjeta obnovi, u posljednjih četrdeset godina do danas istraženi su i inventarizirani brojni europski ali i hrvatski povijesni vrtovi, perivoji i parkovi.

Obnova povijesnih perivoja u Hrvatskoj

Republika Hrvatska je bogata perivojnim naslijeđem. Ono se može načelno grupirati na renesansno perivojno naslijeđe iz 15. i 16. stoljeća uz palače i ljetnikovce u primorskom dijelu Hrvatske, posebice na dubrovačkom području. Posebnu grupu čine barokni perivoji dvoraca Hrvatskog zagorja. Velik broj perivoja uz dvorce, kurije i ljetnikovce (pre)oblikovan je u romantičkom i historicističkom stilu diljem primorske i kontinentalne Hrvatske (Slavonija, Hrvatsko zagorje, Međimurje, Podravina...). Važni su i ogledni agrarni perivoji uz vile iz 18. i 19. stoljeća. U posebnu grupu pripadaju lječilišni perivoji oblikovani u 19. i početkom 20. stoljeća na području primorske i kontinentalne Hrvatske (lječilišni perivoji Daruvara, Lipika, Varaždina, Krapine, Opatije, Lošinja..). Jednako su važni za povijest hrvatske perivojne kulture prvi javni parkovi gradova diljem Hrvatske koji su nastali tijekom 18. i 19. stoljeća. Iznimno je vrijedna hrvatska grobljanska parkovna arhitektura, poput varaždinskoga groblja. Nužno je spomenuti vrtove uz historicističke i secesijske vile Osijeka, Pule, Opatije, ali i javne i privatne vrtove iz razdoblja moderne. Nažalost, još uvijek velik dio toga bogatog naslijeđa iz različitih stilskih epoha nije propisno inventariziran, vrednovan, te je još uvijek u zapuštenu stanju. Ipak, recentno je zabilježen značajan pomak, jer se dio perivojnog naslijeđa započeo obnavljati putem fondova Europske unije, o čemu će biti riječi poslije.

U odnosu na prije spomenute europske zemlje, hrvatsku perivojnu baštinu načelno obilježava velik diskontinuitet u održavanju, u mnogim primjerima do potpunoga gubitka obilježja izvornog oblikovanja. Osim toga, arhivska grafička i pisana građa o povijesnim perivojima u Hrvatskoj, idejama koje stoje iza njihovih osnova je vrlo često zagubljena. Zbog toga obnove koje se danas provode zapravo kreću ispočetka, s izgradnjom perivoja po uzoru na poznati izgled iz neke od posljednjih faza. Vrlo često je riječ o obnovama historicističkih faza perivoja, iz 19. i početka 20. stoljeća, koje su relativno dobro dokumentirane na starim razglednicama i fotografijama, austrijskim katastarskim planovima i sl.

Velike zasluge za razumijevanje i etabliranje povijesnih perivoja juga Hrvatske, napose dubrovačkih povijesnih perivoja, i primjenu europskih metodoloških obrazaca njihove obnove dugujemo pok. dr. sc. Brunu Šišiću, dubrovačkom krajobraznom arhitektu. Dr. sc. Šišić se još 1956. godine počeo baviti izučavanjem dubrovačkih povijesnih vrtova, s naglaskom na one iz razdoblja renesanse, koji su osobit tip povijesnog vrta. Važno je spomenuti da je dr. sc. Šišić 1977. godine na četvrtom međunarodnom znanstvenom kolokviju ICOMOS-IFLA u Kroměřížu u Češkoj prvi put predstavio međunarodnoj znanstvenoj i stručnoj javnosti osobit tip hrvatskoga perivojnog naslijeđa – dubrovački renesansni vrt. Za etabliranje dubrovačkog renesansnog vrta posebno je važno znanstveno djelovanje Bruna Šišića u okviru Centra za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku, koji je osnovao uz pomoć pok. prof. dr. sc. Vinka Jurčića, osnivača i predstojnika Zavoda za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr. sc. Šišić je autor brojnih projekata, studija i znanstvenih radova s temom obnove povijesnih perivoja na jugu Hrvatske. Publicirao je četiri knjige koje kroz primjere prezentiraju principe zaštite i obnove perivojne baštine na širem području Dubrovnika (slika 2).

Metodološki okvir suvremene zaštite i obnove povijesnih perivoja u Hrvatskoj ustanovio je akademik Mladen Obad Šćitaroci 1992. godine, kada je publicirao u stručnom žargonu nazvanu tzv. »crnu knjigu« zaštite i obnove povijesnih perivoja – Hrvatska parkovna baština: zaštita i obnova (slika 3). Knjiga obuhvaća pregled teoretskih znanja te zakonodavni i metodološki okvir zaštite i obnove povijesnih perivoja u Europi s posebnim osvrtom na Hrvatsku, te vrlo jasan i sljediv prijedlog metodoloških principa. Akademik Mladen Obad Šćitaroci zajedno s profesoricom Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci zaslužan je za katalogiziranje i istraživanje brojnoga hrvatskoga perivojnog naslijeđa, posebice onog u kontinentalnoj Hrvatskoj, te izradbu studija i projekata njihove obnove. Posebno je značajan doprinos u pogledu ustanovljavanja jasnih kriterija vrjednovanja postojećeg stanja dvoraca i povijesnih perivoja, kriterija vrjednovanja u odnosu na nove zahvate u perivoju te mogućih modela obnove.

U kontekstu obnove perivojnog naslijeđa, iz velikog i vrijednog opusa akademika Šćitarocija, nužno je izdvojiti dva važna pristupa. Prvi se odnosi na interdisciplinarost prilikom očitavanja geneze povijesnih perivojnih prostora, koja uključuje urbanističko-arhitektonsku valorizaciju, razumijevanje arheoloških značajki lokaliteta, detaljnu historiografsku i botaničku analizu. Drugi pristup vezan je za kontinuirano znanstveno traganje i redefiniranje modela unaprjeđenja perivojnog naslijeđa, polazeći od teze da pejzažne intervencije u povijesni perivoj moraju očuvati i poduprijeti zagubljenu povijesnu dominantu prostora, ali istovremeno omogućiti suvremene namjene koje neće narušiti povijesni integritet perivoja.

S formalnog aspekta, zaštićeni povijesni krajolici, perivoji, vrtovi i parkovi u Republici Hrvatskoj štite se kao nepokretna kulturna dobra (Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara NN 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22). Oni koji su evidentirani nalaze se u jedinstvenom Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija RH. Dio perivojnog naslijeđa u Hrvatskoj zaštićen je u okviru Zakona o zaštiti prirode kao »Spomenik parkovne arhitekture«, a definira se kao umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park) koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu i odgojno-
-obrazovnu vrijednost (Zakon o zaštiti prirode NN 80/2013, 15/2018, 14/19, 127/19, članak 120). Dio povijesnih perivoja zaštićen je na regionalnoj odnosno lokalnoj razini, odnosno evidentiran u okviru dokumenata prostornog uređenja. Dio povijesnih perivoja, ili njihovih dijelova, još uvijek nije propisno evidentiran na nacionalnoj odnosno regionalnoj ili lokalnoj razini te posljedično ni zaštićen i obnovljen. Međutim, ni postojanje formalne zaštite ne garantira da jest ili da će povijesni perivoj biti obnovljen.

Slika 2. Naslovnica knjige dr. sc. Bruna Šišića Dubrovački renesansni vrt. Nastajanje i oblikovna obilježja – temelj proučavanja i obnove dubrovačkih povijesnih vrtova

Slika 3. Naslovnica knjige Hrvatska parkovna baština: zaštita i obnova akademika Šćitarocija, koja je temelj suvremenih obnova povijesnih perivoja u Hrvatskoj

Razlozi kašnjenja u osvještavanju vrijednosti nacionalne perivojne baštine, a onda i obnove, proizlaze prije svega iz činjenice da je ta vrsta naslijeđa mahom bila konfiscirana u bivšoj državi (posebno perivoji vezani za dvorce, ljetnikovce, kurije), te je tijekom niza desetljeća bila zapuštena i prepuštena propadanju. Uz to su izraženi problemi neriješenih imovinsko-pravnih odnosa kao preduvjet obnovi. Velik problem predstavlja(o) je i nedostatak financijskih sredstava na državnoj i lokalnoj razini koja su nužna ne samo za obnovu nego i održavanje takvog naslijeđa. Razlog odgođenim obnovama povijesnih perivoja osim u financijskim zaprekama proizlazi i iz relativno dugih procedura prihvaćanja projektno-tehničke dokumentacije. Nisu rijetki primjeri da je od izrađene inicijalne studijske razine dokumentacije (konzervatorsko-restauratorske studije) do projektno-tehničke proteklo cijelo desetljeće. U dugim intervalima pauziranja obnove nalazi utvrđeni na studijskoj razini nisu više dovoljno relevantni, pa ih je potrebno novelirati, što uzrokuje dodatno produženje procesa obnove. Uz to, jednom obnovljeno perivojno naslijeđe zahtijeva održive namjene s vrlo jasnim režimima korištenja te kontinuirano održavanje.

Slika 4. Dijagram metodološkog okvira obnove povijesnih perivoja (izradila: M. Marić)

Proceduralno, obnova povijesnih perivoja u Hrvatskoj može se razlučiti u dvije temeljne faze. Prva faza obnove odnosi se na izradbu kompletne projektno-tehničke dokumentacije obnove: konzervatorsko-restauratorska studijska dokumentacija, izrada idejnih, glavnih i izvedbenih projekata s detaljnim troškovnicima radova. Druga faza odnosi se na izvedbu radova obnove povijesnog perivoja koji nastupaju nakon prihvaćanja projektne dokumentacije tj. potvrde i prihvaćanja pri javnopravnim tijelima (građevinski i vrtno-arhitektonski radovi, hortikulturni radovi itd.). Postavke studijske i projektno-tehničke dokumentacije utvrđuju se u okviru projektnih programa koje raspisuju vlasnici odnosno upravitelji povijesnih perivoja. Posebno su važne konzervatorske smjernice kojima se određuju mjere zaštite povijesnog perivoja, a raspisuju ih nadležni konzervatorski odjeli Ministarstva kulture i medija RH. Dobro napisani projektni programi su oni u kojima su prepoznati svi aspekti obnove, koji su usklađeni s konzervatorskim smjernicama te u kojima je jasno utvrđena namjena i održivost projekta u fazi korištenja. Taj aspekt posebno je važan pri evaluaciji projekata koji se danas prijavljuju za financiranje putem fondova EU-a.

Znanstvenoistraživački aspekt obnove perivoja

Proces odabira prikladne metode obnove povijesnog perivoja sukladan je izazovima s kojima se susreću stručnjaci i znanstvenici uključeni u procese obnove građevina. U okviru konzervatorske struke poznate su sljedeće metode obnove: konzervacija, revitalizacija, rekonstrukcija, rekompozicija i replika. Temeljna pitanja u tom procesu su što treba očuvati, što replicirati, restaurirati ili rekonstruirati, te kako povijesne strukture i sadržaje uskladiti sa suvremenim standardima uređenja perivojnog prostora. Pri tome, povijesni perivoji nisu samo djelo čovjeka nego i prirode, koja ima svoje zakonitosti. Jednom posađene biljke rastu, mijenjaju se tijekom godina, neke odumiru i u dobro održavanim vrtovima. Tijekom vremena zapušteni perivoji u potpunosti gube svoja obilježja.

Idealna situacija obnove jest kada postoje izvorni planovi povijesnog perivoja, kada su poznati njegovi autori, popisi sađenih biljaka, kartografski prikazi obnove i intervencija kroz vrijeme, povijesne slike i fotografije, opisi perivoja iz vremena. No to je u hrvatskim prilikama gotovo pa nepostojeća situacija. Zbog toga obnovi povijesnog perivoja prethodi izrazito ekstenzivan znanstvenoistraživački rad. Tijekom tog vrlo često dugotrajnog procesa nastoje se pronaći svi grafički i pisani dokumenti kojima se rekonstruira izgled perivoja kroz prošlost, i po mogućnosti u svim njegovim stilskim fazama, te ne manje važno, okolnosti njegova postanka. Temeljem tih nalaza, i u odnosu na valorizaciju zatečenog stanja perivoja, određuju se metode njegove obnove (slika 4).

Kada sam krenula u istraživanje povijesnih matrica i okolnosti postanka vrtova nadvojvode Maksimilijana Habsburškog, poslije cara Drugoga Meksičkog Carstva, na otoku Lokrumu pokraj Dubrovnika, nije bilo prezentiranih arhivskih podataka o tom, nakon rimskog cara Dioklecijana, jedinom carskom perivoju na tlu Hrvatske. Povjesničarka umjetnosti dr. sc. Željka Čorak je u jednom radu o Lokrumu Maksimilijanova vremena zapisala da se, iako tada nisu bili poznati autori kompleksa, radi o »prvorazrednom spomeniku historicističke arhitekture 19. stoljeća u Europi«.

Znameniti hrvatski i europski botaničar Roberto Visiani, prefekt botaničkog vrta u Padovi u vrijeme kada Maksimilijan podiže lokrumski perivoj, ocijenio je taj pothvat »vrlo hrabrim i jedinstvenim«. U potpuno neizvjesno istraživanje krenula sam s pretpostavkom da se jedan nadvojvoda snažne europske carevine, a onda i sam car, koji je imao vrlo ozbiljne ideje s Lokrumom, koji je u cijelosti pretvorio u pokusni hortikulturni laboratorij za aklimatizaciju egzotičnih vrsta, u taj pothvat ne bi upustio bez planova, troškovnika, skica, bilješki i naravno bez vrlo iskusnih dvorskih vrtlara i savjetnika koji bi njegove ideje pretvorili u stvarnost.

Slika 5. Maksimilijanova pisma i osobne bilješke čuvaju se u okviru Državne dvorane Austrijske nacionalne knjižnice – nekadašnje carske dvorske knjižnice koja se smatra najljepšom dvoranom knjižnice na svijetu (foto: M. Marić)

Slika 6. Jedan od primjeraka knjige Botanische Ergebnisse der Reise Seiner Majestät des Kaisers von Mexico Maximilian I. nach Brasilien (1859–60) nastale temeljem Maksimilijanove botaničke ekspedicije u Brazil 1859–60. godine. Primjerak knjige pohranjen je u okviru arhiva Botaničkog vrta Sveučilišta u Padovi (foto: M. Marić)

Šestogodišnje intenzivno istraživanje Maksimilijanova Lokruma bilo je poput slaganja zagubljenih komadića jedne velike slagalice, koje je potvrdilo gore navedenu hipotezu. Sve što je bilo moguće istražiti tijekom brojnih terenskih obilazaka Lokruma je učinjeno; inventariziranje i vrednovanje gotovo dvije tisuće jedinki biljnih vrsta, pri tome gotovo ni jedne egzotične iz Maksimilijanova vremena više nema danas, katalogiziranje više od dvije stotine vrtnoarhitektonskih elemenata različitog stupnja očuvanosti, detaljna analiza svih dotadašnjih radova o Lokrumu, analiza austrijskoga katastra i dr. Kako bih otkrila tko su autori lokrumskih vrtova II. polovice 19. stoljeća, koje su suvremenici opisivali u superlativima, na temelju kojih planova su vrtovi izvedeni, kako su tekli radovi, koji je stvarni opseg i značaj Maksimilijanova pothvata u europskim i svjetskim razmjerima, trebalo je posegnuti za inozemnim arhivima.

Lokrum je bio komplementaran Maksimilijanovoj glavnoj rezidenciji na Jadranu – Miramaru. U opsežnoj administraciji dvorca Miramar u Državnom arhivu u Trstu krila se i opsežna rukopisna ostavština vezana za Lokrum. U njoj su i imena glavnih protagonista tog nevjerojatno velikoga hortikulturnog pothvata. Donijeti biljke i sjemena sa svih kontinenata, na jedan bezvodni otok, izgraditi goleme spremnike za vodu, održavati vrtove i u ljetnim sušama vodom koja se dopremala barkama, zaista je kako je napisao botaničar Visiani bilo hrabro. Odlazak u arhiv botaničkog vrta u Padovi omogućio mi je uvid u Visianijevu procjenu Maksimilijanovih radova na otoku. Ona se može najbolje ilustrirati činjenicom da je Visiani, kako bi odao počast nesretnom meksičkom caru, raritetnu fosilnu palmu višu od tri metra nazvao u čast Maksimilijanu – Latanites maximiliani Vis. Krasila je Visianijevu privatnu biblioteku u Padovi, podsjećajući ga vjerojatno na čovjeka kojemu su biljke i vrtovi bili ispred svih drugih funkcija koje je tijekom života obavljao.

Nije moguće opisati moj ushit kada sam prvi put u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici dotaknula do tada nepublicirani i hrvatskoj stručnoj javnosti nepoznati plan za otok koji je Maksimilijan sa svojim suradnicima izradio nakon povratka s brazilske ekspedicije, 1860. godine i temeljem kojega su trasirani prostori na 72 hektara velikom otoku. Jednako je bilo uzbudljivo odgonetati pronađene izvorne račune za naručene biljke za Lokrum iz rasadnika dijem Europe od Londona do Krfa, Madeire do Leipziga koji su pokazali velik opseg vrsta sađenih na Lokrumu. Ili kada sam u golemoj arhivskoj građi herbarija Prirodoslovnog muzeja u Beču vidjela herbarije s tada novim biljkama koje je dvorski vrtlar Anton Jelinek prikupio tijekom slavne dvogodišnje ekspedicije Novarom oko svijeta. Tada se u jednom od povijesnih dokumenata potvrdilo i to da je upravo prikupljeni materijal s ekspedicije Novarom glavni razlog kupnje Lokruma. Pisma Maksimilijana i Charlotte pohranjena u Harry Ransom Centru Sveučilišta u Texasu otkrila su da je belgijska princeza Charlotte, kći kralja Leopolda I., podjednako bila uključena u oblikovanje lokrumskih vrtova.

Istraživanja su napokon otkrila i imena glavnih dvorskih vrtlara zaslužnih za uređenje Lokruma. Habsburški dvorski vrtlar Josef Laube jedan je od glavnih provoditelja Maksimilijanova pothvata na Lokrumu. Dvorski vrtlar Laube je prema arhivskom nalazu nakon Lokruma djelovao u Puli kao glavni mornarički vrtlar, zaslužan za javne perivoje Pule, koji i danas čine temelj zelenog sustava toga grada. Ondje je napokon i pokopan. Matice umrlih i rođenih, izvorni novinski napisi, pisma, otkrili su značenje Maksimilijanova pothvata, ali i biografije suradnika koji su u tom projektu sudjelovali. Bilo je emotivno iskomunicirati nalaze, o tim do tada za povijest vrtne arhitekture u Hrvatskoj zaboravljenim stručnjacima, s njihovim potomcima. Inženjer Wolfgang Amerer iz Beča, potomak Josefa Laubea, mi je ustupio slike vrtlara Laubea i njegove supruge Johanne, koja je, kako je Maksimilijan u svojim nježnim pismima s Lokruma pisao svojoj supruzi Charlotte, kuhala prava austrijska jela, posebno deserte. Praunuka dvorskog vrtlara Antona Jelineka, koji je nakon Laubea ravnao Lokrumom i Miramarom, inženjerka Angelika Schwartz, ustupila mi je Jelinekovu fotografiju i dokument zaštitnog sredstva protiv filoksere koji je patentirao. Analizirajući dnevnik dvorskog vrtlara Wilhelma Knechtela iz Meksika, s arhivskom građom iz tog razdoblja, postalo je jasno da je, iako na drugom kontinentu, Maksimilijan Lokrum intenzivno preobražavao u carsku rezidenciju.

Polako je, analizirajući i »sinkronizirajući« pisanu građu iz Državnog arhiva u Trstu, s grafičkom i pisanom građom pohranjenom u Državnim arhivima u Beču, Muzeju Albertina, Prirodoslovnom muzeju, Državnom arhivu u Padovi i drugima, ta velika raznobojna slagalica dobila svoj konačni obris: utvrđeni su autori i suradnici na projektu Maksimilijanova Lokruma; utvrđen je opseg izvedenih radova u vrtovima u Maksimilijanovu razdoblju; utvrđen je popis biljnih svojti koje su sađene u Maksimilijanovo vrijeme, utvrđen je značaj toga perivojnog ostvarenja u odnosu na druge slične primjere u Europi toga vremena. Doista, Lokrum Maksimilijanova vremena je po umjetničkom, hortikulturnom i povijesnom značaju, ali i činjenici da je jedan nadvojvoda i car osobno kreirao svoj perivoj, uz bok dvorcu i perivoju Miramar u tršćanskom zaljevu, perivoju dvorca Pena kralja Ferdinanda II. u Portugalu, odnosno perivoju Muskau njemačkog princa Hermanna Ludwiga Heinricha von Pückler-Muskaua, također pejzažnog arhitekta, koji je Maksimilijanu bio jedan od uzora.

S obzirom na to da je poznata povijesna matrica vrtova iz Maksimilijanova razdoblja, kada su trasirani svi vrtni prostori na otoku Lokrumu koje baštinimo i danas, ne postoji zapreka za izradbu projektne dokumentacije i obnove tog iznimno vrijednoga hrvatskog, europskog ali i svjetskoga perivojnog naslijeđa.

Slika 7 i 8. Uvala Verige na Brijunima uz koju se protezala rimska ladanjska vila iz 1. st. p. K. s peristilnim i atrijskim dvorištima i trijemom duž obala zaljeva. Idealna rekonstrukcija vile u uvali Verige s atrijskim i peristilnim dvorištima te trijemom uza samu morsku obalu (Vlasta Beković Dvoržak 1990. godine) (https://www.np-brijuni.hr/hr/istrazi-brijune/mjesta-koja-morate-posjetiti/uvala-verige).

Kontinuitet perivojnog stvaralaštva – odabrani presjek

Perivoji koji se održavaju u kontinuitetu u Hrvatskoj od svog osnutka do danas su malobrojni. Arheološka istraživanja nam pokazuju kako su izgledale antičke ladanjske cjeline s perivojima u priobalnom dijelu Hrvatske. Iako to nije očuvano naslijeđe, ipak istraženost i prezentacija pojedinih arheoloških lokaliteta govore u prilog dugoj tradiciji perivojne kulture na hrvatskom tlu. Raskošna rimska ladanjska vila u zaljevu Verige na zapadnoj obali Brijuna, iz 1. st. p. K., pripada među najznačajnije primjere rimske ladanjske arhitekture na hrvatskom tlu. Vila se protezala duž obala zaljeva u dužini oko kilometra, a prema arheološkim istraživanjima sadržavala je dva peristilna vrta, dva atrija te trijemove koji su bili položeni duž obala zaljeva. Vrijednost tog arheološkog lokaliteta uključuje očuvanost prirodnoga krajolika vile (slika 7 i 8).

Slika 9. Terasasto položen franjevački samostan s klaustarskim vrtovima unutar dubrovačke povijesne jezgre (foto: M. Marić)

Slika 10. Centralna os klaustarskog vrta – šetna staza i mala fontana s kipom sv. Franje (foto: M. Marić)

Slika 11 i 12. Kasnosrednjovjekovni klaustarski vrt franjevačkog samostana u Dubrovniku s bogatom skulptorskom obradom trijema (foto: M. Marić)

Slika 13. Renesansni ljetnikovac obitelji Gozze, s baroknim preinakama (foto: Zoran Marinović)

Jedan od najstarijih kasnosrednjovjekovnih vrtova u Europi, odnosno s najdužim kontinuitetom u održavanju, jest klaustarski vrt franjevačkog samostana u Dubrovniku s početka 14. stoljeća. No iako je riječ o izvorno očuvanoj romaničko-gotičkoj osnovi vrta, i taj vrt doživio je određene promjene tijekom dugih stoljeća od svog osnutka. Zbog opasnosti od upada srpskoga kralja Uroša, Republika je donijela 1317. godine odluku o gradnji samostana unutar zidina na zapadnom ulazu u grad, nakon što je napušten samostan posvećen sv. Tomi na području Pila. Kompleks franjevačkog samostana pripada najrazvedenijim samostanskim kompleksima u Hrvatskoj; pruža se na strmini sjeverno od crkve, podno tvrđave Minčeta, obuhvaćajući u rastu terena dva klaustra s krilima (slika 9). Samostan s crkvom pretrpio je velika oštećenja tijekom razornog potresa 1667. godine. Gradnja klaustra pripisuje se klesaru Mihoju Brajkovu iz Bara. Razlog očuvanosti matrice romaničko-gotičkoga kla­ustra jest činjenica da je najvećim dijelom građen u kamenu (slika 10, 11, 12). U kompozicijskom smislu riječ je o romboidnom prostoru u koji je upisana centralno postavljena šetna staza koja klaustarski vrt dijeli na dva približno jednaka izdignuta vrtna polja. Talijanski pedagog Filip de Diversis 1440. godine je zapisao: »Znatno odskače samostan Male braće, jer ima lijep i prostran dormitorij ukrašen velikim vrtom. Tamo ima i cisterna i izvorska voda, a iznad donjeg dijela klaustra dignuti su ukusni svodovi. Posred klaustra, u vrtiću gdje su lovorike i naranče raste povrće...«. Trasa ranorenesansnoga dubrovačkog vodovoda 1437. godine je kroz franjevački samostan, u kojem je smješten taložnik, ušla u grad. Tada se gradi i fontana unutar klaustra koja se pripisuje kiparskom krugu talijanskog majstora Pietra di Martina iz Milana. Na jednostavnoj osnovi male fontane stajao je izvorno kip Madone s Isusom koji je potkraj 19./početkom 20. stoljeća zamijenjen kipom sv. Franje (slika 10).

Najvrjedniji element klaustarskog vrta jest četverostrani trijem s bogatom skulptorskom obradom kamene plastike stupovlja heksafora i rozeta. Gornja šetnica iznad klaustra s fino klesanom ogradom nije bila odmah građena. Prikazi života sv. Franje na lunetama unutar trijema klaustra oslikani su početkom 18. stoljeća. U klaustru su naknadno izvedena i dva sata, sunčani iznad gornje šetnice i mehanički na zidu ljekarne, koji je izradio 1770. godine franjevac Paško Baletin. Klaustar je pretrpio velika oštećenja za vrijeme neprijateljskih granatiranja u Domovinskom ratu, posebice 6. prosinca 1991. godine kada je žestoko bombardirana povijesna jezgra. Radovi na rekonstrukciji porušenih dijelova klaustra trajali su od 2007. do 2013. godine. Korišten je korčulanski kamen iste vrste kao i kamen od kojeg je klaustar klesan u 14. stoljeću prilikom izrade replike rozeta, i tri kapitela, kao i rekonstrukcije gornje šetnice iznad trijema. Biljne vrste u klaustru doživjele su tijekom dugih stoljeća zamjene. No i danas su ondje biljne vrste sukladne onima koje su sađene u vremenu kada je klaustarski vrt podignut; bordure od šimšira, ljute naranče, palme i ruže.

Slika 14. Paviljon sagrađen u baroknome razdoblju (foto: Z. Marinović)

Slika 15. Neptunova fontana, sagrađena u razdoblju baroka (foto: Z. Marinović)

Naš najstariji renesansni perivoj jest perivoj obitelji Gučetić (Gozze) u okviru ladanjsko-gospodarskoga kompleksa u Trstenome pokraj Dubrovnika. Složeni perivojni prostor Gučetićeve ladanjsko-gospodarske cjeline pripada u jedini u kontinuitetu očuvani dubrovački renesansni perivoj tijekom pet stoljeća od svog osnutka do danas. Na primjeru perivoja Gozze moguće je pratiti stilske preobrazbe iz više povijesnih razdoblja, a da su pri tome očuvani i elementi iz ranijih faza. Na 25 hektara površine kreiran je perivoj koji još uvijek u svojoj temeljnoj matrici ima renesansni predložak za koji su zaslužni Ivan Marina Vita Gozze, koji je započeo graditi ladanjsku cjelinu 1494. godine, te njegov unuk Nikola Vita Gozze, poznati renesansni filozof zaslužan za kasnorenesansnu preobrazbu perivoja polovicom 16. stoljeća. Luka Rafaela Gozze je u prvoj polovici 18. stoljeća izveo barokno proširenje perivoja s novim šetnicama i nasadima te je zaslužan za izgradnju Neptunove fontane i akvedukta. Od tada je u perivoju na centralno postavljenoj renesansnoj šetnoj stazi koja završava vidikovcem prema moru prisutna produžena os koja se nastavlja prema baroknoj fontani i dalje akveduktom te čini jedinstvenu baroknu aksu. U drugoj polovici 19. stoljeća je Baltazar Paola Bassegli Gozze izveo novo proširenje perivoja u romantičko-historicističkom stilu. Pri tome je u postojeće vrtne prostore unio za ono vrijeme nove, egzotične vrste ukrasnih stabala i grmova te je izveo i nove historicističke partere. Početkom 20. stoljeća je Vito Baltazara Bassegli Gozze na tada novom predjelu naziva Drvarica, uz postojeći perivoj, izveo kasnoromantičko-historicistički perivoj, ne zadirući u postojeće strukture zatečenog perivoja te pokazujući među ostalim da poštuje zatečeno perivojno naslijeđe svojih predaka (slike 13, 14, 15, 16). Zahvaljujući Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, koja upravlja perivojem od 1951. godine, u tom složenom perivojnom prostoru provode se kontinuirano istraživanja i obnove.

Slika 16. Kasnohistoricistički perivoj na području Drvarica (foto: Z. Marinović)

Slika 17. Prvi poznati plan Maksimira, tzv. Zornbergov plan iz 1846. godine, na kojem je vidljiva barokna osnova parka (Grafička zbirka NSK, Situations Plan des durch Seine Errellenz den herrn Agramer Bischof Georg von Haulik de Várallja nächst Agram angelegten Parkes Jurjaves / aufgenommen unter der Leitung des kön.: Navigations Ingenieurs Baron v Zornberg)

Vrlo je malo očuvanoga baroknoga perivojnog naslijeđa na tlu Hrvatske. Mnogi barokni perivoji su preoblikovani u 18. i 19. stoljeću pod utjecajem engleskoga pejzažnog stila, a mnogi su jednostavno zbog zapuštenosti iščeznuli. To se posebno odnosi na perivojno naslijeđe uz barokne dvorce Hrvatskog zagorja. Poznati je hrvatski primjer preoblikovanja formalnog perivoja s baroknim elementima u romantički prvi hrvatski veliki javni perivoj – Maksimir, podignut potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća na krajnjim južnim ograncima Medvednice. Ujedno je to također perivojni prostor koji se koristi i obnavlja u kontinuitetu od osnutka. Nastao je krčenjem izvorne šume hrasta lužnjaka i običnoga graba u površini od oko 300 hektara. U njegovu oblikovanju sudjelovala su tri biskupa. Biskup Maksimilijan Vrhovec je začetnik njegova uređenja i pripisuje mu se barokna osnova parka. Tipična zrakasta barokna matrica perivoja vidljiva je i danas; glavna pravocrtna os aleje od glavnog ulaza u park seže do podnožja vidikovca. Na Zornbergovu planu (slika 17) vidljivo je da se iz središta osi pružaju i tri zrakaste komunikacije prema sjeveru, tzv. oblika pačje noge (u baroku formiran termin patte dʼoie). Biskup Aleksandar Alagović napustio je prvotnu Vrhovčevu ideju o baroknoj osnovi parka. Najzaslužniji je za oblikovanje parka u engleskom pejzažnom stilu sa svim popratnim objektima i sadržajima biskup Juraj Haulik, koji se ujedno danas smatra autorom Maksimira (slika 18).

Slika 18. Vizura na romantički Maksimir, pogled s jezera prema vidikovcu (Grafička zbirka NSK, Naklada Jul. Hühna, 1902)

Među perivoje koji se održavaju u kontinuitetu svakako treba spomenuti perivoje grada Opatije. Činjenica da je Opatija postala već u 19. stoljeću mondeno turističko i lječilišno odredište, okružena europskim zemljama s dugom perivojnom tradicijom, utjecala je na to da se od osnutka do danas opatijski perivoji kontinuirano obnavljaju i održavaju na visokoj razini. Riječki plemić Iginio Scarpa je 1844. godine sagradio ljetnikovac s perivojem Angiolina, s mnoštvom egzotičnih biljaka. U tom zdanju boravile su mnoge ugledne osobe onoga vremena, pa se Scarpa i vila s perivojem Angiolina, koji je izazivao divljenje posjetitelja, smatraju povijesnom točkom opatijskog turizma (slika 19 i 20).

Slika 19. Perivoj vile Angiolina, 1885. godina, kontinuitet održavanja do danas (ONB; Villa Angiolina in Opatija (Abbazia). Verlag A. V. Heck. Blattmaß)

Slika 20. Perivoj vile Angiolina danas (http://www.parkovi-opatija.hr/parkovi_pod_zastitom/park_angiolina)

Može se reći da su s obzirom na preobrazbe perivoja tijekom vremena, bilo prirodne bilo pod utjecajem čovjeka, povijesni perivoji u Hrvatskoj najčešće sukus više stilskih razdoblja. Zbog toga se pri obnovi povijesnih perivoja na tlu Hrvatske uglavnom ne govori o obnovi perivoja koja bi vratila izgled perivoja u prvobitno stanje.

Slika 21. Dvorac i perivoj Pejačević nalaze se u središtu Virovitice i čine povijesnu osnovu grada (Grafička zbirka NSK, Beč: Karl Schwidernoch, [1903.])

Slika 22. Recentno obnovljen perivoj i dvorac Pejačević u Virovitici (https://www.tz-virovitica.hr/dvorac-pejacevic/)

Recentne obnove povijesnih perivoja u Hrvatskoj – razlog za optimizam

Nakon dugih desetljeća, pa čak i stoljeća zapuštenosti, optimizam ulijeva činjenica da su nedavno započele obnove povijesnih perivoja uz dvorce, lječilišta, ljetnikovce diljem Hrvatske. Naime, perivojna baština nerazdruživo je vezana za graditeljsko naslijeđe. Zbog toga se povijesni perivoji vrlo rijetko obnavljaju samostalno. Veći broj projekata obnove povijesnih perivoja obnavlja se sredstvima iz fondova EU-a u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Riječ je o višemilijunskim iznosima obnova. U četrnaest županija kontinentalne Hrvatske nalazi se više od stotinu dvoraca, kurija i ljetnikovaca upisanih u Registar kulturnih dobara. U gradu Jastrebarskom obnovljen je 2013. godine perivoj uz dvorac Erdődy, a do 2022. tj. kraja 2023. predviđen je završetak obnove samog dvorca. Obnovljeni su recentno perivoj i dvorac Janković u Suhopolju sa suvremenim multimedijalnim izložbenim prostorom. Sredstvima iz fondova EU-a obnovljen je i kompleks dvorca Tikveš s okolnim perivojem u Kopačevu u Baranji, koji su izgradili članovi teschenske loze obitelji Habsburg. U okviru projekta EU-a »5 do 12 za Dvorac« tijekom 2016–2019. godine obnovljen je perivoj i dvorac Pejačević u Virovitici (slika 21, slika 22).

U kolovozu 2021. godine započela je obnova prostranoga lječilišnog perivoja u Lipiku, jedinoga povijesnoga lječilišnog perivoja za koji postoji očuvan nacrt uređenja (slika 23).

Slika 23. Izvorni nacrt historicističkog perivoja lječilišta Lipik s kraja 19. stoljeća (Studija zaštite i obnove lječilišnoga perivoja u Lipiku, 2001., autori: Bojana & Mladen Šćitaroci, suradnici: Nikša Božić, Damir Krajnik; studija je prevedena na njemački jezik; »Šćitaroci« d. o. o., Zagreb)

Slika 24. i 25. Cvjetnjak ispred Centralne blatne kupke u Julijevu perivoju, Daruvarske toplice, koju je u pseudomaurskom stilu sagradio 1910. godine arhitekt Amadeo Carnelutti. Razglednica iz 1912. godine i recentna fotografija obnovljenoga neobaroknog partera (https://daruvar.hr/daruvar-kroz-povijest/; https://www.mojportal.hr/kultura)

Recentno je započela obnova i najstarijega lječilišnog perivoja u Hrvatskoj, Daruvarskih toplica, nastalih na temelju vlastelinskog posjeda grofova Jankovića Daruvarskih iz 18. stoljeća (slike 24 i 25).

Tijekom 2019. godine započeli su i radovi na obnovi perivoja i dvorca u Trenkovu u Slavoniji. Izrada projektno-tehničke dokumentacije pomoću sredstava EU-a započela je 2020. godine za perivoj i dvorac Khuen-Bellasy u Nuštru u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Projektno-tehnička i studijska dokumentacija izrađuje se i za obnovu dvorca princa Eugena Savojskog u Općini Bilje s pridruženim perivojem u Osječko-slavonskoj županiji (slika 26). Tijekom 2020. započeli su radovi obnove perivoja i palače Gutmann. Recentno je započela i obnova dvorca i perivoja Normann u Bizovcu u Osječko-baranjskoj županiji. U okviru projekta »Parkovni biseri Slavonije« osigurana su početkom 2020. godine sredstva EU-a za obnovu perivoja i dvorca Prandau-Normann u Valpovu (slika 27) te dvorca Pejačević zajedno s Malim dvorcem i perivojem u Našicama (slika 28).

Slika 26. Dvorac u Bilju princa Eugena Savojskog koji je okruživala lovačka šuma, poslije preoblikovana u perivoj (Grafička zbirka NSK, A. Beisman, 1913., Sign. GZR-BILJ-695)

Slika 27. Dvor grofa Normanna (Grafička zbirka NSK)

S aspekta obnove perivojne baštine kontinentalne Hrvatske posebno je važan projekt rekonstrukcije dvorca i arboretuma Opeka u Vinici (slika 29), naselju Marčan, u Varaždinskoj županiji, za potrebe Regionalnog centra kompetentnosti u poljoprivredi čija obnova je također uz pomoć sredstava EU-a započela početkom 2020. godine. Taj sklop također obilježava više povijesnih slojeva, počevši od 17. stoljeća, kada je u vlasništvu obitelji Nikole Keglevića, zatim od polovice 18. pa do polovice 19. stoljeća, kada je u posjedu obitelji Drašković. Posljednja faza, tijekom druge polovice 19. stoljeća, kada je posjed u vlasništvu plemićke obitelji Bombelles, značajna je za perivojno uređenje sklopa i sadnju brojnih egzotičnih vrsta drveća. Naime Marko Bombelles, sin Heinricha Hansa von Bombellesa, austrijskog diplomata i odgojitelja cara Franje Josipa I. i nadvojvode Maksimilijana Habsburškog, oženio se Ferdinandom Drašković, jedinicom grofa Franje Draškovića. Marko Bombelles zaslužan je za ustanovljavanje prostranog perivoja te osobit doprinos razvitku šumarske struke u Hrvatskoj.

Slika 28. Dvorac i perivoj grofa Pejačevića u Našicama iz 1902. godine (Grafička zbirka NSK, autor Alexander Eisler, sign. GZR-NAŠ-14970)

Slika 29. Razglednica dvorca i dijela perivoja Opeka u Vinici grofa Bombellesa, s početka 20. stoljeća (Vinica: Hugo Moses, Grafička zbirka NSK, zbirka razglednica, sign. GZR-OPE-18249)

Jedan od najvrjednijih dvoraca kasnobaroknog razdoblja, dvorac i perivoj Stubički Golubovec u Donjoj Stubici u Hrvatskom zagorju (slika 30), kao i iznimno vrijedan kompleks Novi dvori Zaprešićki, nekadašnji posjed bana Josipa Jelačića, također se obnavljaju sredstvima iz fondova EU-a.

Obnovljeni su dvorac i pejzažno okruženje dvorca Fran­ko­pana u Kraljevici te dvorca Zrinskih u Čabru u Primorsko-goranskoj županiji, a sve u okviru velikog projekta kulturno-turističke rute »Putovima Frankopana«, koji se provodio 2005–2008. godine. Na području Dalmacije važno je istaknuti da je sredstvima iz fondova EU-a izrađena projektna dokumentacija za obnovu agrarnog perivoja obitelji Garagnin-Fanfogna u Trogiru – »Garagninov vrtal – Europski park svih Trogirana«. Plemić i fiziokrat Ivan Luka Garagnin je 1790. godine osnovao svoje pokazno poljoprivredno dobro, gdje je testirao nove ukrasne i korisne biljke.

Na krajnjem jugu Hrvatske tijekom 2017–2019. godine iznjedrena su sredstva iz fondova EU-a za izradu konzervatorsko-restauratorske dokumentacije za obnovu ladanjsko-gospodarskog imanja obitelji Gozze u Trstenome kraj Dubrovnika. Dodatno su kroz projekt »Povijesni vrtovi dubrovačkog područja« (2018–2021) dodijeljena bespovratna sredstva, kada je obnovljena Pojata, tj. novi edukacijsko-interpretacijski centar. Tijekom 2018. godine rezervat Lokrum je obnovio botanički vrt na otoku Lokrumu uspostavljen 60-ih godina 20. stoljeća. U Rijeci dubrovačkoj, koja je bila u doba Dubrovačke Republike prostor s prvim ladanjsko-gospodarskim zdanjima i perivojima dubrovačke vlastele, obnavlja se jedan od najznačajnih ljetnikovaca od ukupno pedesetak koliko ih je bilo na tom prostoru. Posredstvom fondova EU-a izrađena je kompletna projektna dokumentacija za obnovu ljetnikovca Sorkočević – Skala s pridruženim prostranim perivojem čija je temeljna osnova iz renesansnog razdoblja, s intervencijama iz razdoblja 18., 19. i 20. stoljeća. Najprepoznatljiviji je po širokim baroknim stepenicama koje se spuštaju izravno u more, zbog čega je i dobio naziv Skala (slika 31, slika 32).

Osim navedenih primjera, gradovi diljem Hrvatske su započeli izradu projekata obnova prvih javnih perivoja gradova, nastalih potkraj 19. stoljeća, nakon čega se planira njihova prijava za obnovu putem sredstava EU-a. Primjerice, kroz provedeni javni natječaj 2020. godine odabrano je rješenje temeljem kojeg će se pristupiti obnovi prvoga javnog parka u Dubrovniku, parka Gradac, nastalog na inicijativu građanskog društva Dub. U Opatiji je tijekom 2021. godine također iz sredstva iz fondova EU-a pokrenut projekt revitalizacije perivoja Angiolina i Amerikanski vrtovi, u okviru kojih će biti revitalizacije obnovljene povijesne gospodarske zgrade rasadnika. Grad Karlovac 2022. godine je pokrenuo izradu detaljne projektne dokumentacije za obnovu Vrbanićeva perivoja, koji je smješten između rijeke Korane i karlovačke »zvijezde«.

Slika 30. Perivoj dvorca Golubovec, Vilinska poljana, oblikovan u pejzažnom stilu, početak 20. stoljeća (Grafička zbirka NSK, Zagreb: Svjetlotiskarski zavod R. Mosinger, sign. GZR-GOL-6679)

Osim sredstvima iz europskih fondova naslijeđe se, uključujući perivojno, obnavlja i sredstvima naših lokalnih udruga građana i kulturnih društava. Jedno od najpropulzivnijih u pogledu opsega obnovljene povijesne baštine i upravljanja njome jest Društvo prijatelja dubrovačke starine (DPDS). U kontekstu obnove perivojne baštine vrijedno je spomenuti nekoliko primjera; obnovu romaničkoga klaustra benediktinskog samostana na Lokrumu, zatim obnovu perivoja uz Knežev dvor u Slanome pokraj Dubrovnika, obnovu parka Komarda u kasnosrednjovjekovnom gradu Stonu na poluotoku Pelješcu iz 19. stoljeća, i dr.

Slika 31. Ljetnikovac Skala u Rijeci dubrovačkoj (Stojan, S. /2018/, Ombla, vile i vilani. Povijest svakodnevice u ljetnikovcima Rijeke dubrovačke (15. do 19. st.), Zagreb: HAZU)

Slika 32. Recentna fotografija Sorkočevićeva ljetnikovca s perivojem u okviru kojeg je smještena ACI marina

Zaključak

Za kraj, nužno je spomenuti da je održivo i inovativno upravljanje povijesnim perivojem postalo standard. Život jednoga povijesnog perivoja tek započinje njegovom obnovom. S druge strane financijski aspekt održavanja povijesnog perivoja može biti vrlo izazovan za godišnje proračune lokalnih zajednica. Iz primjera europskih zemalja vidljivo je kako su uvedene nove namjene povijesnih perivoja, koji nemaju samo reprezentativni karakter, poput lijepih statičnih slika u vizuri s povijesnim zdanjem. Jedan od boljih primjera upravljanja povijesnim perivojima jest primjer zaklade National Trust u Velikoj Britaniji, koja je organizacija koja upravlja s najvećom kolekcijom povijesnih vrtova različitih stilskih odlika i brojnim biljkama, u jedinstvenom vlasništvu u Europi, ali i svijetu. Naime povijesni perivoji pod ingerencijom National Trusta su visoko dohodovno naslijeđe, kojim se omogućuje njihovo održavanje. Osim održavanja izložbi, koncerata i recitala i sličnih kulturnih manifestacija, u perivojima se provode brojne edukacije. Primjerice na godišnjoj razini, u ovisnosti o različitim godišnjim dobima, organiziraju se edukativne radionice o stilskim odlikama perivoja, metodama obnove, načinima uzgoja i sadnje, održavanja različitih vrsta biljaka, povijesnim receptima od biljaka iz perivoja. Sav prihod od radionica koristi se za upravljanje perivojem. U Hrvatskoj u tom kontekstu treba spomenuti zakladu Caboga Stifftung, koja je utemeljena prilikom obnove perivoja ljetnikovaca Stay-Caboga i Bona-Caboga u Rijeci dubrovačkoj u Dubrovniku (2013. godine), a koja danas provodi mnoge edukativne i kulturne projekte u ljetnikovcu.

Suvremeni pristupi obnovi morali bi uz poštivanje uzusa konzervatorske struke omogućiti da kroz obnovljeni perivoj očitamo povijest tog prostora, ali ne isključujući njeno »čitanje« i u suvremenom ključu, kroz dijalog između tragova prošlosti i interpretacije prošlosti na suvremeni način. Uspješne prijave projekata obnove hrvatskih perivoja za financiranje putem fondova EU-a upravo su pokazatelj inovativnosti prijavitelja – susret povijesti, suvremenih rješenja i financijskih mogućnosti obnove.

S obzirom na velik broj započetih obnova naše vrijedne perivojne baštine, za očekivati je da će i Republika Hrvatska postati dijelom kulturne rute povijesnih perivoja Vijeća Europe, ustanovljene 2020. godine – »European Route of Historic Gardens«. Ruta obuhvaća vrtove koji su u skladu s definicijom »povijesnog vrta«, kako je utvrđeno Firentinskom poveljom iz 1981. godine. Ideja tog europskog projekta jest da se omogući posjetiteljima diljem Europe istraživanje povijesnih perivoja na uspostavljenoj ruti, kako bi spoznali kulturne i povijesne raznolikosti europskih prostora ali i sukladnosti, i razmjene ideja koje su prisutne na europskom kontinentu kroz minula stoljeća upravo kroz perivojnu baštinu.

Izvori

Begović Dvoržak, V. (1990). »Antička vila u uvali Verige na Brijunima«, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 23 (1), 97–110.

Bojanić Obad Šćitaroci, B., Obad Šćitaroci, Géza Hajós, Walter Krause (2004). Gradski perivoji Hrvatske u 19. stoljeću – javna perivojna arhitektura hrvatskih gradova u europskom kontekstu, Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Bojanić Obad Šćitaroci, B., Obad Šćitaroci, M., Krajnik, D., Ivanković, V. (2003). Studija zaštite i obnove Vrbanićeva perivoja u Karlovcu 2003., autori: Bojana i Mladen Šćitaroci, Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Bojanić Obad Šćitaroci, B., Obad Šćitaroci, M., Božić, N., Krajnik, D. (2001). Studija zaštite i obnove lječilišnoga perivoja u Lipiku, Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o.

Bowe, P. (2004). Gardens of the Roman World, Los Angeles: The J. Paul Getty Museum.

Bužan, M., Duić, R., Matanić, A., Denich, A., Radišić Ž. (2009). Studija zaštite i obnove perivoja oko dvorca Erdődy u Jastrebarskom, Grad Jastrebarsko.

Cazzato, V. (1989). Tutela dei giardini storici. Bilanci e prospettive, Roma: IPZS.

Čorak, Ž. (1989). »Lokrum u srednjoj Europi«, u: Otok Lokrum. Ekološke monografije, knj. I, Meštrov, M. (ur.), Zagreb: Hrvatsko ekološko društvo, 207–211.

De Diversis de Quartigianis, F. (2004). Opis slavnoga grada Dubrovnika, predgovor, transkripcija i prijevod s latinskoga Janeković-Römer Z., Zagreb: Dom i svijet.

Duić, M., Obad Šćitaroci, M. (2020). »Maksimirski majur u Zagrebu; Prostorno-arhitektonski razvoj od 18. stoljeća do 1921. godine«, Prostor, 28 (2(60)), 246–267.

Idžojtić, M., Anić, I., Šimić, I., Kovačević, M.A. i Poljak, I. (2019). »Dendrološke značajke Arboretuma Trsteno«, Šumarski list, 143 (3–4), 125–142.

Jakčin-Ivančić, M. (2017). »Lječilišni perivoj u Daruvaru studija obnove i zaštite (kratki prikaz)«, Zbornik Janković, II (2), 305-347.

Jurković, S. (2004). Park ostvarenje sna: teorija vrtne umjetnosti, Zagreb: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Naklada Jurčić.

Majer Jurišić, K. (2015). »Stilovi i lica ljetnikovca Gučetić u Trstenom: rezultati konzervatorsko-restauratorskih istraživanja«, Peristil, 58 (1), 19–36.

Marić, M. (2022). Otok na kojem cvjetaju limuni. Vrtovi nadvojvode Maksimilijana Habsburškog na otoku Lokrumu, Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku, Matica hrvatska Ogranak Dubrovnik.

Marić, M., Ćorić, F., Duić, M., Obad Šćitaroci, M. (2021). »Projects for ferme ornée on the Island of Lokrum by Archduke Ferdinand Maximilian of Habsburg«, Prostor, 29 (2; 62), 154–173.

Marić, M., Ivušić, N., Marinović-Peričević, M., Viđen, I. (2018). Vrtna studija, Vrtovi Benediktinskog samostana i Maksimilijanovog ljetnikovca na otoku Lokrumu, Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku, Zavod za mediteranske kulture.

Marić, M., Medović, M., Marinović-Peričević, M. (2019). Vrtna studija, Pristupne šetnice Benediktinskom samostanu i Maksimilijanovu ljetnikovcu na otoku Lokrumu, Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku, Zavod za mediteranske kulture.

Marić, M., Obad Šćitaroci, M. (2015). »Perivoj ljetnikovaca Bona-Caboga i Stay-Caboga u Dubrovniku. Razvoj i mijene«, Prostor, 23 (1; 49), 3–13.

Marić, M., Obad Šćitaroci, M. (2019). »Lokrum Walkway – Alameda«, Prostor, 27, (1; 57), 50–63.

Marić, M., Vitasović Kosić, I. (2020). »Horticultural species of the island of Lokrum in the period of archduke Maximilian of Habsburg (1859–1869) and their current state«, Šumarski list, 144 (9–10), 443–454.

Maruševski, O., Jurković, S. (1993). Maksimir, Zagreb: Školska knjiga.

Nosić, S. (2021). Klaustar Male braće: remek-djelo stvaralaštva, Zadar: Forum.

Ogrin, D. (1993). Vrtna umetnost sveta, Pudon Ewo.

Obad-Šćitaroci, M. (1988). Perivoj Lipik, Lipik: Turistički savez Općine Pakrac.

Šćitaroci Obad, M. (1991). Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb: Školska knjiga d. d., Zagreb.

Obad Šćitaroci, M. (1992). Hrvatska parkovna baština, Zaštita i obnova, Zagreb: Školska knjiga.

Obad Šćitaroci, M. (1993). »Modaliteti zaštite i obnove lječilišnog perivoja u Lipiku«, Prostor, 1 2–4(24), 213–221.

Obad-Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Božić, N., Krajnik, D. (2001). Studija zaštite i obnove lječilišnoga perivoja u Lipiku, Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o.

Obad-Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B. (2003). Vrbanićev perivoj u Karlovcu – studija zaštite i obnove perivoja, Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Obad Šćitaroci, M. Bojanić Obad Šćitaroci, B. (2006), Kriteriji vrjednovanja dvoraca, u: Dvorci i ljetnikovci kulturno naslijeđe kao pokretač gospodarskog razvoja, Obad Šćitaroci, M., Božić, N. (ur.), Zagreb: Arhitektonski fakultet u Zagrebu, 143-158.

Obad-Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Petrić, K., Bojić, M., Denich, M., Krajnik, D., Ivanković, V., Božić, N. (2008). Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici – prostornokonzervatorska studija revitalizacije i obnove dvorca, perivoja, perivojne šume i vilinskih poljana, Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o., Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Obad Šćitaroci, M., Marić, M., Vahtar-Jurković, K., Radić Knežević, K. (2019). »Revitalisation of Historic Gardens – Sustainable Models of Renewal«, u: Cultural Urban Heritage, Obad Ščitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Mrđa, A. (ur.), New York: Springer, Cham, 423–441.

Obad Šćitaroci, M., Ivanković, V., Krajnik, D., Božić, N. (2010). INTERREG projekt »VILLAS«, u: Dvorci i ljetnikovci – Kulturno naslijeđe kao pokretač gospodarskog razvoja, Ferić Balenović, Janja (ur.), Zagreb: Hrvatski restauratorski zavod, 395–404.

Obad-Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Radić, K. (2012). Julijev perivoj u Daruvaru, Idejno programsko rješenje obnove lječilišnog perivoja, Daruvar: Daruvarske toplice; Zagreb: »Šćitaroci« d. o. o.

Obad Šćitaroci, M., Kovačević, M. A. (2014). »Arboretum Trsteno – perivoj renesansnoga ljetnikovca«, Art bulletin, (64), 101–131.

Pešorda, Z. (2000). »Prilog povijesti franjevaca u srednjovjekovnom Dubrovniku«, Croatica Christiana periodica, 24 (45), 29–57.

Premužić Ančić, M., Gašparović, S. (2017). »Kamenolomi na otoku Veliki Brijun; Začeci sanacije i prenamjene u Hrvatskoj«, Prostor, 25 (1(53)), 74–85.

Puhmajer, P. (2012). »Građevni razvoj dvorca Opeka u Marčanu (Vinica)«, Portal, 3, 9–28.

Stojan, S. (2018). Ombla, vile i vilani. Povijest svakodnevice u ljetnikovcima Rijeke dubrovačke (15. do 19. st.), Zagreb: HAZU.

Šišić, B. (2008). Dubrovnik renaissance gardens: genesis and design characteristics, Dubrovnik Zagreb: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku; Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Šišić, B. (1991). Dubrovački renesansni vrt. Nastajanje i oblikovna obilježja, Dubrovnik: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Šišić, B. (1981). Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, Split: Izdavački centar.

Šišić, B. (2003). Vrtni prostori povijesnog predgrađa Dubrovnika: od Pila do Boninova, Dubrovnik: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

Žmegač, A. (2002). »Vrhovčev i Haulikov Maksimir«, Prostor, 10 (2(24)), 169–176.

https://www.ekovjesnik.hr/clanak/4705/obnova-ljecilisnog-perivoja-u-lipiku-ocekuje-se-do-kraja-ozujka-2023(pristupljeno: studeni 2022)

https://zupan.hr/aktualno/uz-pomoc-eu-fondova-obnovljeno-11-dvoraca-vrijednosti-preko-pola-milijarde-kuna/ (pristupljeno: studeni 2022)

https://dvorac-erdody.hr/(pristupljeno: studeni 2022)

https://www.jastrebarsko.hr/dokumenti/obnova_i_revitalizacija_perivoja_dvorca_erdody.pdf

(pristupljeno: studeni 2022)

https://biserislavonije.prehnit.hr/(pristupljeno: studeni 2022)

https://trogirskiportal.hr/park-garagnin-fanfogna-obnova-krece-2024/ (pristupljeno: studeni 2022)

https://www.coe.int/en/web/cultural-routes/european-route-of-historic-gardens2 (pristupljeno: studeni 2022)

https://issuu.com/dida-unifi/docs/ra_special_issue_giardini_storici_2_2021 (pristupljeno: studeni 2022)

https://daruvar.hr/daruvar-kroz-povijest/ (pristupljeno: studeni 2022)

https://www.mojportal.hr/kultura (pristupljeno: studeni 2022)

https://www.np-brijuni.hr/hr/istrazi-brijune/mjesta-koja-morate-posjetiti/uvala-verige (pristupljeno: studeni 2022)

https://www.tz-virovitica.hr/dvorac-pejacevic/ (pristupljeno: studeni 2022)

http://www.parkovi-opatija.hr/parkovi_pod_zastitom/park_angiolina) (pristupljeno: studeni 2022)