Uz rijeku prozirnicu

Velesovo oko

Treba dočekati skretanje sa stare ceste i napustiti svakodnevicu i tzv. novo normalno i sva njegova ograničenja od nošenja maski i međusobnog distanciranja pa se spustiti u široko polje do izvora rijeke Cetine − u daleka tzv. mračna stoljeća. Dok razmišljam o prekrasnoj kadionici koja je pronađena ovdje kraj vrela Cetine, to mi se vrijeme čini jednako uznemirujuće kao i sadašnje, ali istodobno i izvanvremenski povezano s različitim svjetovima u svojoj bujnoj mašti. To mi potvrđuje i prvi susret s neljubaznim stanovnikom sela Vrelo Cetine koji je, vidjevši naše zagrebačke registracije, odbrusio nešto nepristojno projurivši pokraj nas u svom velikom dotrajalom mercedesu.

No i bez njegove pomoći bilo je nemoguće zalutati na tom velikom preglednom polju i ne pronaći prekrasnu crkvu sv. Spasa. Njezin se lik, savršeno postavljen u krajolik kao jedina vertikala na ravnini zelenih površina, pojavio privlačan poput pariške katedrale Naše Gospe. Istodobno posve drukčiji i posve jednak. Ranjen, bez krovne zaštite, ali i dalje impozantan.

Katedrala Notre Dame krajnje je raskošna, naša je bazilika krajnje jednostavna. Jedna je okružena skladnom urbanošću, druga je otmjena ruralna osamljenica. Istodobno i europska s dobro očuvanim westwerkom, znakom karolinškoga graditeljstva. Okružena udaljenim planinskim nizovima, bliskim grobljanskim vrtom. Ispod izvora Cetine, prekrasnoga plavozelenoga Velesova zmijskog oka, a zatim pokraj rijeke prozirnice što protječe pokraj nje spuštajući se i stvarajući oblutke, riječne trave i mahovine.

Veles je ovdje i dobar bog, ne priječi i ne uznemiruje vodu. Vrelo Cetine zaobljeno je jezerce nezemaljskoga kolorita. U skladu s nezaoštrenim visom Dinare koji se razabire nad njim kao divovski kameni kruh upravo izvađen iz Stvoriteljeve krušne peći još svježe sivkast od božanskoga pepela. Ali u taj davni skladni krajolik upleo se novovjeki arhitekt. Na stijeni iznad vrela s pogledom na dinarsku božansku pogaču izgrađena je 1936. pravoslavna crkva, zadužbina obitelji Četnik, zatvorena i opremljena neispravnim videonadzorom. Uz pješčanu obalu vrela izgrađen je od betonskih kvadara objekt nepoznate svrhe.

Izvor - Vrelo Cetine

Crkva sv. Spasa – Vrelo Cetine

Ipak utažila sam i žeđ i glad, napila se i nebeskih i zemaljskih boja, nasitila skrivenih prirodnih i povijesnih poslastica i umila se od nestrpljenja i ljutnje. Malo nizvodnije od crkve sv. Spasa, uz lugove, travnate luke i sprudove, označila sam svoje brodove i gazeći bosonoga rijeku prozirnicu prelazila s jedne obale na drugu.

Zamišljala sam šuplju unutrašnjost bazilike sv. Spasa u svoj raskoši njezina ranosrednjovjekovnog namještaja i ukrasa neke izvanvremenske umjetnosti. Rimske, keltske, ilirske, armenske, slavenske, barbarske i starohrvatske. I vratila se prekrasnoj kadionici iz 8. st. pronađenoj ovdje pokraj Cetine u Staroj Vrlici, kako se mjesto zvalo prije no što je srušeno i napušteno nakon turskog napada. Prognani stanovnici nedaleko od izvora osnovali su novu Vrliku koja je udaljena od izvora desetak kilometara, a staru su naselili u 16. st. pravoslavni Vlasi kao vojnici u borbi protiv turskih osvajanja tako da je danas crkva sv. Spasa dio pravoslavne parohije i okružena je lijepim grobljem na kojem su sahranjene obitelji Bjelobrka, Gavrana, Crnomarkovića i Četnika.

Službena legenda postavljena ispred groblja pošarana je sprejem u boji, a parohija ne dopušta arheološka istraživanja na svome posjedu. Unutrašnjost bazilike travnata je, a prozori zaštićeni nebeskim vitrajem bez ukrasa. Samo oblacima – znacima prirodnih mijena. Tko bi skupio rasutu bašćinu, pomislim ponovno sjetivši se prekrasne kadionice odložene negdje u Arheološkom muzeju u Splitu, malog remek-djela izlivenoga u srebru s pozlatom čiji su čvorovi na krakovima glave čudovišnih životinja. I prekrasnih kamenih krhotina s natpisom donatora Gastihe ukrašenih pleterom na temelju kojih je moguće rekonstruirati raskošni predromanički oltar i oltarnu pregradu. Tropletni križ kao dio stipesa s oltarne pregrade još uvijek čuva sjećanje na stablo na kojem počiva svijet i jedinstveni je primjerak starohrvatske umjetnosti u kojoj se sljubljuju nova i stara vjera.

Božanski boj

U nekad slavnu Poljičku Republiku ulazimo zaustavljajući se u mjestu Žrnovnica. Izgled starog mjesta kroz koje protječe žustra i bučna rječica Žrnovnica obeshrabruje. Bezbroj je novogradnji nadvisilo tradicijsku gradnju i ambijent. U veduti mjesta istaknuta je raskošna barokna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije s lijepim mediteranskim grobljem. Na jednom od njezinih glatkih zidova ugrađena je neobična i zagonetna spolija iz ranog srednjovjekovlja. Bijela poput zida na kojem se našla gotovo da je nevidljiva iako posve drukčija u prikazu isklesanoga reljefa i ornamenata koji je uokviruju u pravokutnik. Dvoprutni pleter koji čini okvir reljefu vrlo je jednostavan i nepravilan.

Zagonetku koga prikazuje žrnovnički reljef: sv. Jurja koji ubija zmaja ili Peruna gromovnika koji ubija skotjeg boga Velesa u liku zvijeri koja dijelovima svoje anatomije sliči i medvjedu, i risu, i zmiji, i vuku mogli bismo riješiti samo ako se zagledamo u prostor oko nas. Prostor u koji je doseljeni rus unio svoj svjetonazor, svoju vjeru i svoju umjetnost. Taj je prostor ostao izvan urbisa i dugo je nakon pokrštavanja štovao svoje bogove i klanjao se svojim kumirima.

Na Mosoru su tri starovjerska sveta vrha: Perun, Perunić i Perunsko. Stijena što se nadvija nad jednim zavojem rijeke Žrnovnice naziva se Peta Perunova, nedaleko je izvor Perunić. U blizini Žrnovnice je i Žminjača, toponim označen u starim dokumentima kao Zmij kamik. I upravo je to prostor u kojem je u ranom srednjem vijeku na nekom od vrhova bila predromanička crkvica sa skromnim namještajem koji je krasio žrnovnički reljef.

Neprimjereno je tom dojmljivom reljefu koji prikazuje božanski boj, borbu boga ognja i boga vode i podzemlja suditi iz suvremene objektivnosti. Naivnost i svojevrsna fantazmagoričnost u prikazu suparnika, njihovih pokreta i kompoziciji reljefa višestruko je vrijedna. I kao izraz izvan­vremenske umjetnosti i kao mogućnost interpretacije u kojoj se sukobljavaju dobro i zlo − i u kojem se uspostavlja ravnoteža tako da se bog vode i podzemlja u liku razjarene zvijeri kad se želi uspeti na gromovnikov vrh (u)bije.

Božanski boj (interpretacija žrnovničkog reljefa – Luka Jurković)

Predromanički reljef na zidu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici

U prikazu žrnovničkih protagonista i antagonista otkriva se ranosrednjovjekovni kovač čiji je zavičaj duha posve intuitivno postao i dio njegove univerzalnosti. U povijesno umjetničkom slijedu možda jedinstveno djelo starohrvatske umjetnosti u kojem se nazire jedinstven svjetonazor. To je pogled i barbarska umjetnička interpretacija u kojoj se ujedinjuju suprotnosti, kršćanstvo i stari bogovi. Prihvaća se neizbježivost, ali se ne zaboravlja stara domovina i stari bogovi. Kako okvir likovnoga djela ne govori puno o djelu samom, više o naručitelju ili vlasniku, tako je naš »nevješti« majstor na istaknute dijelove okvira urezao kršćanske simbole da se netko ne bi dosjetio o čemu je zapravo riječ.

Spuštamo se do bučne rječice Žrnovnice, njezinih ljupkih mlinica i slušamo ju provlačeći se obalom obraslom stabarjem i grmljem, a ona kao da nesuvislo brblja jednu bjelorusku kažu o snažnom bradatom bogu Perunu što u rukama nosi mlinske žrvnjeve i udarajući jedan o drugi proizvodi grmljavinu.

Seoska knežija ili stvarna utopija

Ulazeći u Srednja Poljica ponovno smo zatečeni neprimjerenim novogradnjama i njihovom ružnom odvojenošću od prekrasnoga krajolika i njegove iskonske ljepote. U Tugarama tražimo trešnjike nadajući se slasnim tugarkama, poljičkim trišnjama. Zastali smo na jednom domaćinstvu namjeravajući zamoliti domaćine da nam dopuste ubrati jednu košaricu. Još im nije vrijeme pa nastavljamo potragu za jedinstvenim poljičkim jelom soparnikom. Ne odustajemo iako ga je nemoguće pronaći na jelovniku usputnih gostionica. Na samom ulazu u Gate uočavamo natpis domaćinstva u kojem se sprema soparnik. Ljubazni domaćini uvode nas u kužinu u kojoj se iz kamina upravo vade soparnici.

Poljički soparnik

Očarana sam njihovim izgledom i njihovom veličinom. Domaćica malom metlicom skida s njih sivkasti pepeo ispod kojega se razabiru mali smeđi kružići, znaci da je tijesto gotovo. Ispod toga golemog sendviča vrlo tanko umiješenih stranica nadjev je od blitve, češnjaka i maslinova ulja. Pokraj kamina kupovi su trsova koji služe za vatru na kojoj se soparnik peče, a u drugoj prostoriji drveni okrugli stol izrezan u obliku pačetvorina na kojem se soparnik reže. Od jednoga soparnika nekad se mogla nahraniti cijela brojna poljička obitelj. Najmlađa djevojčica u obitelji prva je dobivala komad toga slasnoga, mirišljivoga jela koje je savršeno smišljeno u oskudnim okolnostima života u prošlosti, savršeno u svojoj bogatoj jednostavnosti pa i u izgledu koji kao da je dio krajolika i lijepih plodnih polja kojima su se Poljica nekad ponosila.

Poljička Knežija postojala je kao svojevrsna samostalna država od 13. stoljeća do Napoleonova osvajanja. Odvojena, zaštićena moćnim Mosorom, jadranskom obalom i dvjema rijekama, žustrom Žrnovnicom i prozirnom Cetinom. Svojom komunitarnošću, solidarnošću i skromnošću razvijala se kao jedinstveno područje unatoč mletačkoj i turskoj opasnosti. Sâm naziv oksimoron seoska kneževina upućuje na vrlo neobičnu društvenu cjelinu u kojoj su se uskladili starohrvatski običajni zakoni i novi feudalni. Poljički statut uspoređuje se s najstarijim ukrajinskim zakonikom i pronalaze se sličnosti. Odnos vlastele i kmetova mnogi smatraju drukčijim od ostalih feudalnih uređenja. Didići kao predstavnici starog plemstva mogu biti jednako siromašni kao i kmetići i vlašići, a biranje vlasti bilo je vrlo demokratično pa se Poljička Kneževina naziva i Republikom. Nakon ugarske prevlasti u Poljicima se pojavljuje novi plemićki stalež ugrčići, koji su državni namjesnici. Sve te promjene prati Poljički statut zadržavši tako samostalnost svoje kneževine.

Legenda pak o trojici braće koji su osnivači nekoga grada ili države nije originalna. Pojavljuje se u slavenskom svijetu od Kijeva, Krapine, Istre pa sve do Poljica. I upravo je po tome poljička legenda iskonska iako povijesno neargumentirana. Kazuje se kako su Poljica osnovala trojica braće Tišimir, Krešimir i Elem, sinovi hrvatskoga kralja Miroslava, nakon dinastičkih hrvatskih sukoba. Od njihovih nasljednika potječu prvi poljički rodovi Tišimirovići, Krešimirovići i Limići. Neobično ime trećeg brata tumači se utjecajem latiniteta na starohrvatsku barbarsku kulturu.

Poljička je elita, svjetovna i sakralna, uspjela sačuvati različite tradicije. Glasoviti Poljički statut napisan je na hrvatskoj ćirilici, a bogoslužje se govorilo na latinskom i staroslavenskom jeziku. Poljički popovi glagoljaši bili su mnogobrojni, ali i neobični za latinski kler jer se nisu razlikovali od svoje pastve, od težaka, pastira, ribara i pomoraca. Sve do kraja 18. stoljeća prenosili su pismo svete braće Ćirila i Metoda, djelatno i duhovno, kako je jednako dobro slaviti Boga i na latinskom, i na grčkom, i na hrvatskom jeziku. I humanističku i prosvjetiteljsku poruku ugrađenu u to pismo: Az buki vĕde glagolju dobro jest živĕte zĕlo zemlja. Taj prekrasni kriptogram mogao bi glasiti: Samo onaj koji poznaje pismo, dobro će živjeti na Zemlji.

Odgonetku pak zašto je sačuvano vrlo malo (ili nije dovoljno istraženo) glagoljičnih tekstova za razliku od tekstova na poljičkoj ćirilici pokušao je riješiti prof. Josip Bratulić. Da su u srednjem vijeku Poljica bila preplavljena popovima glagoljašima, svjedoče splitski crkveni sabori koji su održavani u njihovoj blizini. O tome svjedoči i kult sv. Klementa pape koji se sačuvao u Poljicima, a koji je vrlo čest u slavenskom bogoslužju. Poznavali smo jednoga divnoga zagrebačkog Poljičanina Klementa Lukina, ljubitelja umjetnosti i skupljača autoportreta hrvatskih umjetnika, koji nas je svojim svjetonazorom i svojom skromnošću učestalo podsjećao, bez isticanja i brbljanja, na svoj zavičaj.

Popovi glagoljaši živjeli su u siromašnim župama, a nakon smrti svoje su knjige ostavljali svojim obiteljima kako bi ih naslijedio sljedeći svećenik iz obitelji. Te su se knjige čuvale do druge polovice prošlog stoljeća, a onda su, zbog neznanja i novih društvenih okolnosti, zaboravljene, izgubljene ili uništene. Već su bile malobrojne i pri posjetu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je uspio skupiti većinu tekstova i rukopisa na hrvatskoj ćirilici, među kojima je najznačajniji Poljički statut, zakonik Poljičke Knežije, čiji moto bi mogao glasiti: U ime Gospodina Boga / Neka more svak živ biti. Uporabu poljičke ćirilice poticala je i Katolička crkva želeći privući u svoje okrilje šizmatike. Također se smatralo da je ćirilica jednostavnija za učenje. Pisanje i čitanje slavenskih pisama učilo se odvojeno tako da su neki svećenici znali samo čitati, ali ne i pisati. Motivacija za tiskanje glagoljičnih knjiga gubila se i zbog snažnog utjecaja ruskog jezika i nestajanja hrvatskog u zajedničkom staroslavenskom jeziku.

U Gatima, središtu Poljičke Knežije, spomenik je poljičkim glagoljašima ispred crkve na prekrasnoj visoravni. Pod Mosorom čija se siva boja, nakon kišice što nas je nježno poškropila, pretvara u svježe bijelu. Sada bjelina Mosora dominira prostorom pa spuštamo poglede i misli. Ispod spomenika na kamenim su blokovima zapisani svi poljički katuni: Podstrana, Jesenice, Duće, Kostanje, Zvečanje, Čisla, Gata, Dubrava, Strinjine, Sitno, Gornje Polje, Dolac Donji. A ispod i pokraj barokne crkve sv. Ciprijana izgrađene u 17. stoljeću ostatci su ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća i starohrvatske iz 12. stoljeća. Na mjestu smo triju crkvi čije uskrsnuće iz povijesti prikazuje i ovdje pronađena ranokršćanska mramorna luneta s prikazom dviju golubica. Do triju crkvi prastari je dub, stablo svijeta, pod čijim se krošnjama i nakon pokrštavanja narod još dugo klanjao svojim bogovima. Jer Perunu pripada i dub, to snažno stablo na čijem suhom vrhu sjedi i gleda u daljinu.

Ispod ove lijepe visoravni teče Cetina, zelena rijeka prozirnica s čijeg smo izvora krenuli na putovanje. Trebalo bi šutjeti jer tko bi otkrio sve nestale tragove ove čudesne zemlje. Slušati rijeku i ponovno gledati uvis. Poput čempresa što šute zaliveno kao njihovi nepomični obrisi pokraj groblja uz tri crkve. Te gluvare, kako ih narod naziva, ni vjetrovi ne nagovoriše na šuštanje o životu i smrti.

Tragajući za mjestom gdje se birao poljički knez, gotovo da smo odustali. Gledali putokaze, pitali ljude. Zaokupljeni svojom svakodnevicom smatrali su našu potragu posve nevažnom. No domaćin u kući soparnika spremno je sjeo u svoj automobil i bio nam vodič do poljičkog parlamenta. Zaustavili smo se ispred kafića na ulazu u Gate gdje smo već bili na jutarnjoj kavi. Prošavši kroz kafić, ugledali smo kameno zdanje zaraslo u travu i korov. S puta od zgrade s kafićem nevidljiv, a uskoro nevidljiv od žbunja i iz blizine pa će mirno utonuti u neki tihi san. Na kamenu zdanju ispred lijepog busena kadulje ugrađen je natpis OVDJE / BIRAHU POLJIČANI / DNE XXIII TRAVNJA SVAKE GODINE / SEBI / VELIKOGA KNEZA. Nerealno je jer stvarnost se pretvorila u bajku pa mi se učinilo da se na kamenom prijestolju pojavio crveni ukrašeni plašt na kojem je bilo najviše oblutaka, znakova kako ga je nekoga davnog dana u mjesecu travnju, o Svetom Jurju, obukao veliki knez Poljičke Knežije.

Mila Gojsalić

Vraćamo se Cetini i njezinu putu. Strepim pred serpentinama koje se spuštaju prema Zakučcu prateći njezin tok. S vidikovca ispod kojeg je Meštrovićeva skulptura Mile Gojsalić, Cetina ne gubi svoju prozirnost. Ona se i dalje nazire u prekrasnom kanjonu kao tanka, dugačka zelenouška što će mirno, pokraj visokih omiških stijena, poput dobrodošle riječne zmije uploviti u novo morsko kraljevstvo. I poput njezina gospodara vodenoga boga Velesa ponovno se rađati u jezercu na Vrelu Cetine.

I uznosita Mila Gojsalić u Meštrovićevoj izvedbi postavljena je tako da zauvijek gleda u rijeku. Seljanka plemkinja dostojanstvenog stava s maramom na glavi! Jesu li romantične interpretacije odmak od stvarnosti ili je nekad stvarnost bila jasnija u razlikovanju dobra i zla, laži i istine pa se, iz suvremene objektivnosti, čini neistinitom. Ne samo da se relativiziraju Ljepota, Istina i Dobrota, nego se zamjenjuju u svom bitku. Danas je moguće da se oni koji napadaju, ruše gradove i ubijaju nazivaju osloboditeljima, a oni koji se brane nacistima. I danas ljudi u Ukrajini pogibaju zbog ideala, zbog ljubavi i odanosti domovini. Strašna opomena da i sudbinu poljičke junakinje shvatimo ozbiljno, ne samo kao romantičnu kiparsku interpretaciju − ili literarnu u povjestici Augusta Šenoe i glazbenu u operi Jakova Gotovca.

Postolje na kojem se birao poljički knez

Meštrovićev spomenik Mili Gojsalić, poljičkoj junakinji

Zatočena i zlostavljana 1530. u šatoru turskog vojskovo­đe Ahmed-paše u Podgradcu u Gatima, odlučila je zapaliti skladište baruta i poginuti zajedno s napadačima, Ah­med-pašom i brojnim turskim časnicima i vojnicima. Nakon toga Poljičani su uspješno odbili turski napad. Slava Mili Gojsalić, hrabroj poljičkoj junakinji, pomišljam dok se prisjećam svog tako običnog i suvremenog straha od visina i tame što se uvukla u kamenu stijenu tunel na uskoj cesti iznad njezina spomenika. Dok pišem, ubijanja ljudi, rušenja gradova u Ukrajini ne prestaju.

Sveti Juraj ili Jarilo

Moćna Perunova planina koja se proteže od Žrnovnice do ušća Cetine stalno je iznad nas kamo god krenuli, Donjim ili Primorskim Poljicama. Na Perunovu snažnom hrptu četiri su starohrvatske crkvice: svetog Maksima u Jesenicama, Gospe Stomorice u Dućima i dvije posvećene svetom Jurju udaljene samo četiri kilometra. Jedna je na Vršini iznad Podstrane, a druga na starom svetištu na Perunskom. Kao da se sumrak slavenskih bogova ovdje nije dogodio jer snažni Perun na svojim leđima i dalje nosi stara svetišta dok svojom petom snažno gazi na obali Cetine upozoravajući Velesa da se ne pokušava uspinjati na njegove visove.

Razmišljajući iz koje potječe zagonetni žrnovnički reljef koji prikazuje božanski boj, pomišljam možemo li se barem malo približiti staroj Jurjevoj na Vršini na kojoj se Jurja slavi po starom kršćanskom kalendaru dok ga se na Perunskom slavi po novome. Gledajući karte i pitajući stanovnike, našli smo se na uskom poljskom putu na prekrasnoj planini. U posljednjoj kući su nas uvjeravali kako možemo autom do njezina podnožja, a onda na noge do Vršine. I uspjeli smo do njezina podnožja, a onda razočarani odustali – jer je padina bila posve obrasla grmljem i nigdje nije bilo puta. Na vrhu je izvirivao njezin kameni krov i zvonik na preslicu. Prapovijesni kameni krug u čijem središtu je izgrađena i njezino korijenje, kršćansko i starovjersko groblje, mogla sam samo zamišljati. Dok smo se vraćali opasnim planinskim putom bez prostora za okretanje automobila, različita sakralnost toga prostora, od ilirskih, starovjerskih i kršćanskih znakova, učinila mi se stvarna kao i pregršt busenova mirišljive kamilice koja je cvjetala svuda oko nas.

Na Perunovoj gori

Crkva sv. Jurja na Vršini

Uz rijeku prozirnicu

Ona nam je putokaz, tako čudesno zelena i prozirna i jasna kao najljepša knjiga pa nastavljam gledati u nju vjerujući u njezinu snagu i nepotkupljivost. Uskoro nas je iznenadila svojim raskošnim i drukčijim likovima. Katkad se skrivala mome znatiželjnom pogledu, ali uvijek mi se vraćala mjenjolika. Prolazeći pokraj mjesta Ostrvice, pomišljam što sve krije, osim rustične vile, uz svoje obale. Neke davno nestale riječne otoke na što me podsjeća naziv sela pa posve intuitivno zaključujem kako je ostrvo riječno, a otok morsko kopno okruženo vodom. Treba nama preko rijeke, srećom ove stvarne, koju uporno pratimo. I eto nas na prekrasnom kamenom mostu na sedam lukova koji našu prozirnicu gledaju posve prijateljski ne želeći ju odvojiti od krajolika kojim oduvijek prolazi. Prohodnost i prijelaz rijekama Poljičanima je potkraj 19. st. omogućio austrougarski carski namjesnik u Dalmaciji Alfons Pavić kada je otkrio svoje poljičko podrijetlo.

Nizvodno je Cetina dostupna i plitka pa učestalo zastajemo uz neki njezin sprud ili luku. Skakuće po kamenju i privlači svojom svježinom pa je ugodno po njoj prošetati bosih nogu. Uskoro će se umiriti i skupiti svoju snagu kako bi se dostojno poput riječne kraljice ulila u veličanstveno more. S njom ulazimo u Omiš gledajući istodobno njezin kraj i početak. Taj je trenutak sunčan i svijetao i treba ga zaustaviti u njegovoj ljepoti. Haiku majstor bi rekao kako je upravo to ljepota prolaznosti, a ne prolaznost ljepote. Stoga okrećem glavu preko na njezinu drugu stranu gdje je još jedna moja ljubimica, starohrvatska crkvica sv. Petra u Priku u Omišu. Posve obnovljena zabijelila se u novom naselju pokraj zgrada i parkova.

Zaustavljena u nekoj izvanvremenosti i zaštićena silnom klisurom koja se nadvila nad njom ostala je osamljena, ali nepobijeđena iako okružena vojskom novogradnji i svakodnevnom bukom i dinamikom suvremenog života. Više skulptura no arhitektura, u svom je raskošnom minimalizmu mistični ostatak nekoga davnog svijeta koji je svojom eklektikom obuhvaćao različite sastavnice. Danas je rekonstruirana i obnovljena prema ostatcima izvornoga izgleda u kojem su se slagali različiti dijelovi. Od rimskih, starokršćanskih, starohrvatskih, bizantskih i nekih nepoznatih donesenih iz pradomovine. Predromanika, karolinška ili starohrvatska umjetnost ili croatia praeromanica? Razdoblje u kojem je nastala (9. ili 10. st.) teško je stilski odrediti upravo zbog otvorenosti različitim utjecajima koliko god taj atribut svojom paradoksalnošću (ne)pripada konvencionalnom doživljaju srednjeg vijeka kao mračnoga doba ljudske povijesti. Spominje se u ispravama kralja Slavca i Zvonimira i bila je dio Poljičke Republike. Uz nju je djelovalo i sjemenište popova glagoljaša u 18. st. Uza svu svoju skromnost i ljupkost njezin četvrtasti izgled koji se nastavlja u kupoli i apsidi bliži je snazi klisure koja ju nadvisuje no krhkosti novogradnji koje je okružuju.

Pavića most

Istraživanje smo završili uz morsku obalu nadomak Dugog Rata u mjestašcu Sumpetar koje je kao dio naselja Jesenice nastalo na temeljima srednjovjekovnog sela Sveti Petar u Selu. Tražeći dvojne crkvice susreli smo ljubaznog mještanina gospodina Nazora koji nas je, misleći da smo arheolozi, uputio na njihovo skrovito mjesto. Usput nas je upozorio i na postojanje Sumpetarskoga kartulara, srednjovjekovnoga latiničnog spisa koji sam otprije poznavala. Ispunila sam i svoj zavjet kako svakome tko mi pomogne na putu trebam zapisati ime i adresu kako bih mu se zahvalila jednom razglednicom iz Zagreba.

Prošavši pokraj nove crkve sv. Petra i lijepoga mediteranskoga groblja, našli smo se na kraju, spuštenom na padinu gdje su se skutrile dvije malene, još uvijek sačuvane, ali oronule blizankinje. Okrenute jedna drugoj, a ne mogućem posjetitelju, putniku ili vjerniku, izgledale su tužno i napušteno s kaotičnim kamenim ostatcima iz različitih vremena i poluotvorenim starim grobovima. Sjela sam na jednu ploču i otvorila svoju bilježnicu. Ponovno sam razmišljala o »mračnom srednjem vijeku« u kojem su ostatci nasljeđa pronalazili svoje mjesto u novim gradnjama i suvremenom naprednom svijetu u kojem su ostatci kulturne baštine ležali pobacani svuda oko mene. One koje su znale, dvojne crkvice sv. Stjepana i sv. Antona, zaliveno su šutjele.

Crkva sv. Petra u Priku

Dvojna crkva sv. Stjepana i sv. Antona u Sumpetru

No trudom i znanjem našeg arheologa don Frane Bulića spašeni su djelići, detalji koji slute cjelinu. Unatoč njegovu zahtijevanju da se konzerviraju ostatci stare crkve sv. Petra koja je skrivala nizove različitih kulturnih slojeva, na njima je izgrađena obiteljska kuća. Pri tome je uništen i sarkofag Petra Crnog, splitskog plemića o kojem se govori u Sumpetarskom kartularu. Jedan je mještanin dva kamena stupa upotrijebio za vezivanje broda na obali.

Kako don Frane Bulić nije odustajao od svog nauma, pronađen je u novoj crkvi detalj koji Petra Crnog, donatora benediktinskog samostana i crkve sv. Petra u Selu, otkriva i kao čovjeka, ne samo kao povijesnog sudionika vremena u kojem su živjeli hrvatski kraljevi. Dio natpisa s njegova sarkofaga, jedan od najzanimljivijih hrvatskih ranosrednjovjekovnih epitafa na latinskom jeziku, bio je u službi oltarne menze u novoj crkvi. Nimalo konvencionalan, jednako human kao i samoironičan, blizak srednjovjekovnom i suvremenom čovjeku. U mome slobodnom prijevodu glasi: Po tako crnoj vječnoj kući / Pogledaj što je čovjek / sred ljudskih ludosti / ne naučih ništa korisno / I dok sam živio / samo sam strah na svijetu bio / Malo što bih imao još reći / o svom zemaljskom životu.

U tim sam se mislima posve odvojila od vremena u kojem sam se našla pa sam, vrativši se u Kaštel Lukšić, otkrila kako je moja dragocjena tekica s bilješkama ostala ispred dvojnih crkvica na ploči na kojoj sam sjedila. Vrativši se sutradan na mjesto gdje je zaboravljena, lako sam je pronašla. U kaosu civilizacijskih ostataka bila je na istom mjestu posve sigurna od (ne)dobronamjernih nalaznika.