Susreti i razgovori na valovima radijske postaje Deutsche Welle

Tijekom poslijeratnoga uspostavljanja svoje medijske neovisnosti Savezna Republika Njemačka formirala je Radnu zajednicu njemačkih radijskih postaja koje su emitirale programe za unutarnju uporabu, ali i dvije postaje za inozemstvo od kojih je radijska postaja Deutsche Welle (u daljnjem tekstu DW) sa sjedištem u Kölnu emitirala na kratkim valovima za Nijemce i strance diljem svijeta, dok je Deutschlandfunk davao srednjovalne programe za komunističku Njemačku Demokratsku Republiku. DW, osnovan početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, imao je zadatak da inozemstvu posreduje sliku Njemačke kao demokratske i slobodarske države, ali i da iznosi i kontroverzne teme o politici, kulturi i gospodarstvu ako time odražava pluralizam mišljenja u njemačkom javnom životu. Potonje je dolazilo posebno do izražaja u svakodnevnom pregledu njemačkoga tiska u našim emisijama.

DW je financirala njemačka Savezna vlada ali nije imala pravo utjecaja na program osim savjetodavnih mišljenja, koja je DW mogao, ali nije morao prihvaćati. Nadgledno tijelo zvalo se Rundfunkrat, Radijsko vijeće, koje su tvorili predstavnici važnijih društvenih snaga kao što su vlada, oporba, sindikati i vjerske zajednice, a biralo je i direktora ili intendanta postaje. Do kraja prošlog stoljeća DW je emitirao na 37 jezika i imao oko 1500 suradnika sa svih pet kontinenata. Za vrijeme komunizma postojala je Sekcija za Jugoslaviju u kojoj su bili zaposleni Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci i Makedonci koji su pripremali i emitirali na svojim nacionalnim jezicima, što znači da su to činili Hrvati na svom hrvatskom, a Srbi na svome srpskome jeziku, dakle jezik se nije nazivao srpskohrvatski kao u programima BBC-ija iz Londona, Voice of America iz Washingtona i France International iz Pariza. Prvi šef Sekcije za Jugoslaviju bio je dr. Drago Matković, bivši diplomat NDH; poslije ga je zamijenio Heribert Korfmacher, nećak Borislava Đure Deželića, istaknutoga hrvatskoga političkog emigranta čiju je obitelj UDBA pokušala likvidirati ranivši sve njezine članove pucnjevima iz pištolja. Nakon osamostaljenja Hrvatske ukinuta je Sekcija radija Deutsche Welle za Jugoslaviju, i od nje su uspostavljena uredništva na hrvatskom, srpskom, slovenskom, makedonskom i bošnjačkom jeziku. Ja sam imenovan ravnateljem hrvatskih emisija.

Deutsche Welle kao glasnogovornik vjerskih zajednica u ateističkoj SFRJ

Suradnici u Sekciji za Jugoslaviju u početku su uglavnom prevodili njemačke tekstove za radijsko emitiranje, da bi poslije sve više pisali autorske priloge, od izvještaja, komentara, reportaža i intervjua do većih dokumentacijskih tekstova, među kojima su oni na hrvatskom i slovenskom jeziku, temeljem pisanih odaziva u zemljama prijma, bili najomiljeniji, dakako poslije engleskih i njemačkih reagiranja na odgovarajuće njihove programe. Hrvatski slušatelji posebno su bili zahvalni za obilne priloge za vrijeme katoličkih i islamskih blagdana jer se oni u njihovoj ateističkoj zemlji uopće nisu slavili. Dok su Slovenci dobivali svoje blagdanske priloge tehničkom pomoći Radija Ljubljane, Hrvati su svoje božićne i uskrsne propovijedi i intervjue snimali u biskupskim uredima svoje domovine i onda ih tajnim kanalima odašiljali u Köln te potom emitirali nakon temeljite tehničke obrade koja nije uvijek mogla biti savršena jer su domaći snimatelji bili amateri, ali, ukratko rečeno, važniji su bili sadržaji koje hrvatski katolici nisu mogli čuti preko radiotelevizijskih postaja u domovini jer ih jednostavno nije bilo zbog ateizma svemoćne Partije. Glavni propovjednici u božićnim i uskrsnim emisijama Radio Kölna, kako je popularno nazvana naša radijska postaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bili su zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić.

Ostale priloge sastavljali smo u uredništvu, a glazbu smo preuzimali s rijetkih domaćih gramofonskih ploča, primjerice božićne pjesme u izvođenju zbora studenata teologije u Zagrebu Žeteoci.

Uslugama naših (nad)biskupa koristili smo se sve do oslobođenja Hrvatske od komunizma, a nakon toga smo se za sudjelovanje u blagdanskim programima utjecali našim svećenicima koji su djelovali u hrvatskoj dijaspori u Njemačkoj jer domaća Crkva je od tada imala slobodne ruke u svojoj domovini. Mi, hrvatski katolici na radiju Deutsche Welle, angažirali smo imama Džemaludina Ibrahimovića iz Nürnberga, koji je u Drugom svjetskome ratu djelovao kao vojni duhovnik ali se nije ogriješio o ljudske i vjerske zakone, kako su nam potvrdile njemačke vlasti, da govori u našim programima na Kurban-bajram i Ramazanski bajram, na što su s brojnim pismima zahvalnosti reagirali naši muslimani u Bosni i Hercegovini, ali i u Turskoj, mnogi od njih navodeći svoju pripadnost hrvatskome narodu. Nakon sukoba Hrvata i Bošnjaka poslije pada komunizma u bivšoj državi ta je suradnja prekinuta i Bošnjaci su nakon toga dobili svoje posebne emisije zahvaljujući i našoj preporuci. Riječ »hvala«, međutim, nikad nisu izgovorili.

Zanimljiv neposredan susret u svezi s navedenim programima bio je sa splitsko-makarskim nadbiskupom Franićem u Münchenu jedne godine, samo nekoliko tjedana uoči Božića. Poslao sam tamošnjoj radijskoj postaji faks s zamolbom da nam osigura studio i tehničara za snimanje božićne propovijedi i jednog intervjua ukupno duljine pola sata. Došavši u glavni bavarski grad po snijegu do koljena, morao sam od portira Radio Münchena saznati da nije dobio faks i onda sam ga zdvojno zamolio neka mi dopusti da po njegovoj ustanovi sam tražim tehničara i studio, što je on bez oklijevanja odobrio, a ja sam za nekoliko desetaka minuta naišao na bivšega kolegu s Radija DW i sve je bilo završeno u najboljem redu. Nadbiskup Franić je nakon toga suho primijetio: Bolje da Nijemci nisu dobri organizatori kao prije, neće biti rata. Primio sam to bez primjedbe tumačeći cijeli slučaj kao malo božićno čudo.

Hrvati kao sol u juhi njemačkoga katolištva

Nadasve zanimljiv susret imao sam s kölnskim nadbiskupom kardinalom Joachimom Meissnerom, na koji sam čekao nekoliko mjeseci da bih jednog petka kasno navečer dobio hitnu poruku od njegova tajnika da me Preuzvišeni čeka na zajutrak sutra u 8 i pol sati. Došavši u njegovu rezidenciju, vidio sam dugačak stol s brojnim krepkim namirnicama, ali i jednom bocom rakije, premda je kardinal bio na glasu kao asket. Jeli smo i razgovarali o svemu što se ticalo njemačkoga katolištva, ali i njegove pobude zašto se odlučio postati svećenikom. Odgovorio je kako je htio biti mučenik onako kako su to bili poljski, mađarski i hrvatski kardinali Wyszyński, Mindszenty i Stepinac, čije je slike postavio iznad svoga kreveta u sjemeništu. Govoreći o našim katolicima u Njemačkoj rekao je: Hrvati su sol u juhi njemačkoga katolištva. Veći kompliment za hrvatske katolike nije mogao izreći. Kardinal je dalje pričao o svome prijateljevanju s kardinalom Franjom Kuharićem, koji mu je preporučio da dnevno blaguje samo dva puta i svaki put završi s dvije čašice hrvatske lozovače koju mu redovito šalje. Često posjećuje Dalmaciju i uživa u njezinim ljepotama, a na stalno jamranje domaćih ljudi odgovara: Slušajte, pa vi živite u zemaljskom raju, a ja moram umrijeti da bih ušao u nebeski raj. U međuvremenu je umro i nadam se da je na nebu našao svoju rajsku Dalmaciju.

Emigracija je bila pluralistična i uglavnom umjerena

Jedan od najistaknutijih emigrantskih političara bio je dr. Branimir Jelić, predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora HNO u Njemačkoj, organizacije koja se nastojala pozicionirati između ustaštva i HSS-a, ali joj to nije uvijek uspijevalo. Primjerice, slavila je 10. travnja, nadnevak osnutka NDH. Jelić je bio i funkcionar njemačke Kršćansko-demokratske unije u berlinskoj četvrti Charlottenburg pa sam mislio da će preko svojih njemačkih veza isposlovati podjelu emisija za Jugoslaviju na hrvatski i srpski dio, što mi je čvrsto obećao, ali nije uspio jer su njemački slavisti uporno tvrdili da su hrvatski i srpski jedan jezik s dvjema ne baš različitim varijantama. Jelića sam s prijateljima Tihomilom Rađom i Jakšom Kušanom upoznao u Beču kod jednoga bogatoga Hrvata gdje se hvalio kako pleme Jelića potječe od hrvatske kraljevske dinastije Trpimirovića, kako su Hrvati jedan od najstarijih naroda u svijetu i prema tome kako je to i hrvatski jezik, što nas je samo uveseljavalo. Jelić je u svome glasilu Hrvatska država počeo pri kraju života propagirati hrvatsko-sovjetsko prijateljstvo, a glavni urednik toga listića bio je osuđen na doživotni zatvor kao sukrivac u ubojstvu hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj.

Nešto drukčijega kalibra bio je dr. Ante Ciliga, bivši komunist, robijaš u sovjetskom gulagu i u našoj emigraciji vođa male emigrantske organizacije koja je izdavala časopis Na pragu sutrašnjice u kojem je promicala svoju ideju jugoslavenske konfederacije koju bi trebalo raspustiti ako ne bi funkcionirala, kako su vjerovali. Bila je to iluzija s obzirom na agresivnost srpskih planova o stvaranju Jugoslavije pod srpskom hegemonijom ili Velike Srbije s graničnom crtom Karlobag, Karlovac, Virovitica. Njega je u DW doveo tadašnji šef za jugoistočnu Europu naše radijske postaje, Carl-Gustaf Ströhm. Tada mi je Ciliga dao gotovo jednosatni intervju s mnogo uzbudljivih detalja iz svoga pustolovnog života. Njega je od smrti u gulagu spasila činjenica da je kao Istranin bio talijanski državljanin i Sovjeti su ga temeljem toga pustili na slobodu. Ciliga je potom u Parizu objavio značajnu knjigu o pogrešnoj slici o Sovjetskom Savezu koja je prevladavala u zapadnim intelektualnim krugovima pod naslovom Iz zemlje velike laži i to mnogo prije sličnih Đilasovih političkih otkrića. Ciliga je u tom intervjuu iznio upravo čudne podatke o svome robovanju u sovjetskome gulagu. Primjerice da su u logorima postojale staljinistička i trockistička frakcija koje su se »natjecale« u obrani svojih teorija, što je bilo upravo karikaturalno jer su to činile u uvjetima potpune obespravljenosti i to nije imalo nikakve korisne posljedice.

Ciliga je ostao u Francuskoj sve dok je Nijemci nisu napali, a onda je otišao u Hrvatsku, gdje ga je čekala nova nevolja, naime ustaše su ga najprije bacili u Jasenovac, potom oslobodili da bi postao suradnikom izvrsnoga zagrebačkoga tjednika Spremnost pa je nakon rata morao pobjeći u slobodni svijet živeći kratko vrijeme u Francuskoj i mnogo dulje u Italiji. Bio je neko vrijeme i član Jelićeva HNO-a, ali mu je okrenuo leđa da osnuje svoju organizaciju pod imenom Hrvatski demokratski odbor, u koji je UDBA ubacila svoga špijuna Miroslava Varoša, koji je istodobno bio i agent njemačke obavještajne službe Bundesnachrichtendiensta. Varoš se vratio u Jugoslaviju, gdje je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Ciliga se vratio u Hrvatsku nakon pada komunizma i ubrzo nakon toga umro. Bio je političar staroga kova no nije imao ni jednu realističnu ideju kako ostvariti svoje zamisli. Ipak, bio je zapamtljiv svjedok vremena i idealistički Hrvat.

Za mene su bili zanimljivi i kratki susreti s nekim političarima u slobodnom svijetu koji su odudarali od drugih svojim katkad čudnim pogledima na prošlost i današnjicu Hrvatske. Prije svega bio je to susret u Mainzu s u međuvremenu legendarnim Brunom Bušićem, kojemu nije bila dovoljna suradnja u Novoj Hrvatskoj pa je, vjerujući da će biti hrvatski Che Guevara, sudjelovao s promidžbenim tekstovima u otmici američkoga civilnog zrakoplova s kojim su neki hrvatski emigranti htjeli iznuditi širenje dvaju letaka o političkoj situaciji u Hrvatskoj, pozivajući se na nepostojeću Hrvatsku osloboditeljsku vojsku, no to je propalo jer su otmičari postavili eksploziv u pretinac jednoga kolodvora, od čega je smrtno stradao jedan nespretni američki policajac pa je cijeli pothvat završio neslavno pred američkim sudom. Ja sam u Novoj Hrvatskoj objavio negativan prilog o toj otmici smatrajući da je uporaba nasilja u emigraciji kontraproduktivna pa me zbog toga Bušić u svome biltenčiću proglasio agentom CIA-e, što, dakako, nisam bio. Da sam bio sigurno bi Amerikanci imali pozitivniju sliku o hrvatskom pitanju nego što su je imali pod utjecajem svojih srpskih suflera koji su bili prevladavajući u svim američkim centrima odlučivanja. Nažalost neki su se hrvatski oporbenjaci precijenili na svoju nevolju i štetu hrvatske emigracije. Mučenike treba poštivati ali i kritički ocjenjivati njihove zamisli i pothvate jer ćemo inače povijest morati ponavljati, što je luksuz koji si kao mali narod ne možemo priuštiti.

Njemačko književno lutanje po jugoslavenskim adresama

Jedan od uzbudljivijih susreta s jednim ovoga puta njemačkim kulturnjakom Herbertom Gottschalkom bio je u Güterslohu, u velikoj nakladnoj kući Mohn Verlag, u kojoj je bio šef odjela za istočnoeuropske književnosti budući da je rođen u Ukrajini i govorio ruski pa je mislio da razumije sve slavenske jezike. Došao sam u njegov ured prepun knjiga iz komunističkih zemalja, a jedna od njih bila je Jugoslawische Lyrik der Gegenwart – Suvremena jugoslavenska lirika. Intervju je bio brzo gotov, ali simpatični Gottschalk nije prestao govoriti o tome koju je odisejadu preživio tražeći autore, prevoditelje i dozvole za svoju antologiju. Najprije se obratio Savezu jugoslavenskih književnika u Beogradu i nakon pola godine nije dobio odgovor pa su mu neki poznavatelji prilika prišapnuli da se obrati republičkim udrugama pisaca, što je i učinio, s pitanjima što od njih traži. Nakon toga uputio se na putovanje po Jugoslaviji. Slovenci su mu odmah uručili tzv. Rohübersetzungen, grube prijevode sa svojim izborom autora. U Zagrebu mu se priključio fatalni Krklec s tvrdnjom da je Krleža najveći hrvatski pjesnik svih vremena, a odmah iza njega dolazi on, Krklec, davši mu prozne prijevode samo nekih pjesama. U Beogradu su tražili da u antologiju uvrsti više srpskih nego hrvatskih pjesnika jer su oni u vanjskim odnosima pokrivali ne samo Srbiju nego Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru kamo više nije otputovao. U Skoplju je samo jedan pjesnik govorio njemački i dao mu prijevode nekoliko pjesama koje su mu se najviše svidjele jer su bile, kako je ushićeno rekao, mješavina moderne i folklora, nešto vrlo originalno. Gottschalkova antologija jugopoezije imala je vrlo negativne ocjene u njemačkim medijima, a meni je njezin autor ostao u sjećanju kao čovjek koji je pokušao nemoguće, naime da pronađe sintezu suvremenoga pjesništva u razdrmanoj Jugoslaviji, sintezu koje nije bilo. To se poslije očitovalo i u politici. Takvih naivaca u odnosima spram Jugoslavije bilo je mnogo u njemačkim intelektualnim krugovima, a neki i do danas nisu odbacili svoje povijesne zablude.

O odgovorima na njemačke klevete i suglasja kriminalaca

O njemačkom novinaru i publicistu Ulrichu Schilleru napisao sam nekoliko tekstova i sa šest hrvatskih intelektualaca, ja sam bio sedmi, odgovorio na njegov klevetnički pamflet Deutschland und »seine« Kroaten (Njemačka i »njezini« Hrvati) u našoj knjizi s prilično bombastičnim naslovom Kroatischer Unabhhägigkeitskampf: berechtigt und gerecht (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravedna). Svi su autori odustali od honorara, tisak i širenje knjige financijski su osigurali Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj te moji prijatelji i čitatelji, ali nakon što je izašao prijevod njegova pamfleta u Hrvatskoj i mi smo htjeli da naša knjiga u hrvatskom prijevodu bude izdana u nakladi Matice hrvatske. Najprije smo dobili pristanak i onda odbijenicu bez konkretna objašnjenja. Unatoč tomu porazu mislim da bi čitavu stvar trebalo zaboraviti jer smo naše odgovore Schilleru na njemačkom jeziku poslali u obliku nevelike knjige na oko dvije i pol tisuće važnih njemačkih, austrijskih i švicarskih adresa, zasigurno više nego što je bila naklada hrvatskog prijevoda njegove knjige koju je u Hrvatskoj pozitivno ocijenio samo Slobodan Šnajder u riječkom Novom listu, što bismo mogli ocijeniti narodnom izrekom da je tu krpa našla zakrpu.

U Kölnu se dogodila jedna od najspektakularnijih krađa crkvenih umjetnina u Njemačkoj, koju je organizirao Ljubomir Ernst, po ocu podunavski Nijemac, po majci Srbin. On je sa svojom bandom uspio prodrijeti u riznicu glasovite kölnske katedrale, iz koje je izvukao neprocjenjive relikvije od srebra i zlata, optočene dragim kamenjem. Policija je kriminalca uspjela uhititi pa je skupa sa svojim ortacima bio osuđen na odgovarajuće kazne zatvora, ali sve ukradeno blago nije pronađeno. Ernst je umro, ali se prije toga u zatvoru sprijateljio s njemačkim književnikom i bivšim kriminalcem Paulom Peterom Zahlom, koji ga je ovjekovječio u svome romanu Domraub (Pljačka katedrale), opravdavajući taj sramotni čin prenaglašavanjem navodno nepravedno stečenih crkvenih bogatstava. No Srbonijemac mu je servirao i brojne jugoslavenske i komunističke laži o sukrivnji Crkve u Hrvata za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, što je Nijemac samo prepisao. Tu pomoći nije bilo, u međuvremenu je umro i Zahl, a njegova knjiga nije izazvala neku veću pažnju kritike i čitateljstva.

Dopisivanje i kratki susreti s dr. Franjom Tuđmanom

I sam ne znam kad sam prvi put preko dopisivanja došao u dodir s dr. Franjom Tuđmanom kao suradnik RTV postaje Deutsche Welle u Kölnu. Bilo je to preko bečke adrese jednog politički potpuno nezainteresiranoga inženjera građevinarstva čija je supruga bila bliska prijateljica Tuđmanove žene pa je to bila podloga povjerenja. On je iz Beča u Zagreb prenosio pisma koja su preuzimali ljudi Tuđmanova povjerenja ili netko od njegove obitelji. Taj je oprez bio neophodan da ih ne bi zgrabila UDBA. Tuđmana sam u pismima oslovljavao s dragi profesore, a on mene dragi prijatelju. U pismima je bilo riječi o tome kako plasirati njegov rukopis pod naslovom »Europski nacionalizmi« kod nekoga njemačkoga nakladnika i kako uspostaviti vezu s njegovim američkim poznanicima koje je upoznao za vrijeme svoga boravka u SAD-u kao predavač na nekoliko sveučilišta, a tražio je od njih da interveniraju kod jugoslavenskih vlasti da ne procesiraju protiv njega zbog jednog intervjua Švedskoj televiziji koji nije emitiran jer su ga udbaši zaplijenili kod švedskog novinara na odlasku iz Hrvatske u zagrebačkoj zračnoj luci.

Rukopis o nacionalizmima u Europi bio je zamašan, mislim oko 800 stranica formata DIN A 4. Tuđman je pisao nekim čudnim rečenicama katkad duljine cijele jedne stranice. I njegov hrvatski bio je prepun zakučastih vlastitih novokovanica ali i starinskih izraza koje katkad nije bilo lako odgonetnuti, no nekako sam se ipak snalazio. Rečeno mi je na Sajmu knjiga u Frankfurtu da je njegov jezični savjetnik bio profesor Tomislav Ladan, kojega sam obožavao kao velikog enciklopedista i vrsnog poznavatelja svih tajni hrvatskoga jezika. On je bio jedan od rijetkih hrvatskih posjetitelja Sajma knjiga koji se nije plašio susreta i razgovora s političkim emigrantima. Mi smo na Sajmu imali vlastiti hrvatski štand s emigrantskim knjigama a nosio je ponosan naslov Croatia – Kroatien. Hrvatski nakladnici su osim štanda Glasa koncila izlagali pod jugoslavenskim imenom.

Problem s Tuđmanovom knjigom bio je u tome što autor nije htio pristati na zahtjev izdavača da knjigu sreže za oko jednu četvrtinu, što je uobičajeno u zapadnom nakladništvu. Knjiga je poslije izišla u Švedskoj, ali u vrlo lošem njemačkom prijevodu tzv. Rohübersetzungu dr. Ernsta Bauera, umirovljenog pripadnika njemačke obavještajne službe Bundesnachrichtendiensta, inače rođenoga Zagrepčanina i hrvatskoga diplomata za vrijeme NDH. Frankfurter Algemeine Zeitung osvrnuo se na knjigu s nekoliko šturih rečenica primijetivši da je prijevod bio eigenartig, čudnovat, što se moglo shvatiti i kao pohvala. Američki profesor i hrvatski političar dr. Mate Meštrović nije se držao Tuđmanove upute sve ili ništa, nego je knjigu skresao gotovo napola i izdao u engleskom prijevodu ali i kao takva nije izazvala veliku pozornost američkoga znanstvenoga svijeta. Naime, Tuđman se u toj knjizi služio isključivo sekundarnim povijesnim izvorima jer nije imao putovnicu i nije mogao raditi u inozemnim arhivima. Njemačka naklada mu je omogućila častan izlaz iz njegova odbijanja da se knjiga skrati ponudivši mu da napiše svoju biografiju i opiše kako je od Titova generala postao hrvatski rodoljub i kritičar režima, ali Tuđman je to odbio riječima za autobiografiju je prerano, u čemu se prevario jer da ju je objavio unaprijed bi demantirao razne objede na svoj račun koje su pljuštale nakon što se upustio u političke vode. Tuđmanovu knjigu o europskim nacionalizmima objavio je Vinko Nikolić u svojoj ediciji Posebna izdanja Hrvatske revije premda to nije smio po izrazitoj želji autora, ali začudo vlasti ga zbog toga nisu kinjile. Što se tiče kontakata s američkim profesorima završili su njihovom šutnjom. Pretpostavljam zato što je Tuđman bio optužen zbog hrvatskoga nacionalizma a riječ nacionalizam bila je proskribirana u zapadnim političkim i znanstvenim krugovima pa se Amerikanci nisu htjeli zauzeti za nekoga tko piše o nacionalizmima u Europi. I inače riječ nacionalizam ili nacionalist imala je negativnu konotaciju i među zapadnoeuropskim znanstvenicima, a toga Hrvati kao da nisu bili svjesni pa su se njome naivno koristili. Namjesto nje trebalo se uvijek koristiti riječima rodoljublje, rodoljubi.

Prvi moj susret s Tuđmanom uživo bio je u mome stanu u Kölnu, Löwenburgstr. 10, nakon dva povijesna sastanka, uredništva dvotjednika Nova Hrvatska, London i inicijatora časopisa u osnivanju Poruka slobodne Hrvatske. Razlog su bila višemjesečna razilaženja unutar uredništva i uprave Nove Hrvatske u Londonu o prijedlozima četvorice članova i suradnika Nove Hrvatske, a odnosili su se na uvođenje dviju rubrika: Osvrti na važne događaje u hrvatskoj povijesti i, mnogo važniju, nacrt Političke platforme Nove Hrvatske kakvu Republiku Hrvatsku želimo kao državu i društvo. Prijedlog su podnijeli Tihomil Rađa, Branko Salaj, Vladimir Pavlinić i Gojko Borić, a na suprotnoj su strani bili vječni glavni urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan i njegovi suradnici među kojima je posebno agresivan u obrani dotadašnje linije novina bio tajnik uredništva Gvido Saganić. Nakon neuspjelih pregovora u Londonu odlučili smo nastaviti diskusiju o našim prijedlozima sadržajnog proširenja Nove Hrvatske u Kölnu. Diskusija je trajala od 10 sati ujutro do 20 sati navečer, kad smo se razišli jer se nismo mogli sporazumjeti o važnom prijedlogu Platforme. Kušan je inzistirao samo na novinarskom djelovanju, dok mu je rad na formuliranju hrvatskoga nacionalnog programa bio stran, pogotovo zbog bojazni da se ne bi prihvatile njegove laburističke ideje. Nakon 20 sati Kušan i njegovi napustili su moj stan, a nepuni sat kasnije došao je dr. Franjo Tuđmn sa svojim hrvatskim pratiocem iz Švedske koji je nabavio putovnicu jednoga svoga švedskoga prijatelja preinačenu s Tuđmanovim osobnim podatcima. Razgovor s Tuđmanom do kasno poslije ponoći bio je vrlo zanimljiv jer je on tada iznio neke svoje ideje koje bi se ukratko mogle opisati ovako: 1. Jugoslavija će se raspasti s padom komunizma u Europi; 2. Hrvatska se za to mora pripremiti što prije to bolje; 3. Hrvatska mora preuzeti sve ovlasti koje se tiču njezina državnog suvereniteta i tek nakon toga pregovarati s ostalim republikama SFRJ o mogućoj konfederalizaciji zemlje ili mirnom razlazu; 4. Unutar Hrvatske treba voditi politiku nacionalnoga pomirenja između ljevice i desnice; 5. Posebnu pozornost treba posvetiti odnosima s Bosnom i Hercegovinom, koja je povijesno hrvatska zemlja; 6. Hrvatska se mora orijentirati prema Zapadu u nastojanju da postane članicom svih zapadnih političkih, gospodarskih i vojnih saveza; 7. Hrvatska mora uspostaviti čvrstu i trajnu vezu s iseljenicima, koje treba uključiti u hrvatski politički život. Ono što nas je posebno zadivilo to je bio miran i uvjerljiv način Tuđmanova izlaganja i njegova susretljivost da sasluša i naša mišljenja.

S Tuđmanom sam se sreo posljednji put u predsjedničkoj rezidenciji na Pantovčaku donijevši mu knjigu svojih izabranih novinskih članaka S inozemnog vidikovca koju je popratio uvodom dr. Carl Gustaf Ströhm i izdao dr. Srećko Lipovčan u svojoj nakladi Erasmus, Zagreb. Pitao me je za savjet treba li se odazvati pozivu ruske vlade da u Moskvi sudjeluje na proslavi jedne okrugle obljetnice pobjede antifašističke koalicije nad Hitlerovom Njemačkom, što sam potvrdio da svakako treba učiniti jer će on na tom skupu biti jedini živući državni poglavar koji je sudjelovao u Drugome svjetskome ratu. Rekao sam mu da se tom prilikom okiti i svim odličjima koje je dobio za zasluge u ratu, što Rusi vole, ali me u tome nije poslušao. Unatoč nekim svojim manama dr. Franjo Tuđman pripada među najveće hrvatske državnike i javne djelatnike 20. stoljeća pa ga u tome smislu treba spominjati uz bok Stjepana Radića i blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, dok mu svi ostali u toj funkciji nisu bili ni do koljena.

Posebno tužan i neshvatljiv ali posredan doživljaj s dr. Tuđmanom zbio se nakon što se predsjednik vratio iz Amerike, gdje mu je priopćeno da je nasmrt bolestan i to protivno liječničkoj etici priopćili medijima. Onda je nakon dolaska u zagrebačku zračnu luku održao vrlo emocionalan govor u kojem je osudio sve protivnike svoje i, kako je tvrdio, hrvatske politike svrstavajući ih u žute, zelene i crvene đavole, usporedbom koju nisam shvatio, među kojima je bila i moja malenkost. Nakon prvoga šoka sjetio sam se svoje skromne oporbene djelatnosti kao predavača i sudionika u diskusijama jedne male lokalne televizije u Zagrebu koje je organizirao moj stari prijatelj iz emigracije Tihomil Rađa sa svojom organizacijom Udruga za domovinu i dijasporu. Kako predavanja tako i sudioništvo u diskusijama bili su u okviru hrvatskih zakona, dobronamjerni i u biti vrlo umjereni. Moji prijatelji u domovini i iseljeništvu čudili su se Tuđmanovu nastupu nakon povratka iz SAD-a, ali nakon stanovitoga razmišljanja shvatili su da je bio pod velikim stresom kako mu preostaje malo vremena za život i da uviđa kako mora sačuvati svoju Hrvatsku od napada raznih neznalica i prodanih duša, kako je nazivao one koji su kritizirali njegovu politiku. Moji suborci iz bivšeg egzila objavili su nekoliko novinskih tekstova o mome poštenom djelovanju u emigraciji pa je to vjerojatno došlo i do predsjednika Tuđmana, koji mi je poručio preko svoga tajnika da bi mi dodijelio neko odličje za moje publicističko djelovanje pa da će to onda biti shvaćeno kako ja ne pripadam među prije navedene đavole. S njima sam se posavjetovao i onda smo zaključili da bi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman trebao dodijeliti odličja svima onima koje je napao u zagrebačkoj zračnoj luci i da će to javnost shvatiti kao njegovu pogrješku koju ispravlja, što bi bilo dobro za pogođene, njega i hrvatsku demokraciju uopće, ali samo­uvjereni Tuđman nije pristao na to, i tako je taj njegov napad ušao među brojne ostale u kojima se obračunavao sa svojim kritičarima, nerijetko sasvim nepotrebno. Njegov veliki obožavatelj prof. Nedjeljko Mihanović otišao je korak dalje pa me je u svojoj biografiji predsjednika Tuđmana uvrstio u zavjerenike protiv hrvatskoga predsjednika, no poslije se opametio, poslavši mi na dar tu hagiografiju s posebno toplom posvetom. Moj odgovor na taj dar bila je šutnja. Polemike protiv mene u raznim publikacijama uvijek su polazile s pozicije tko nije s nama taj je protiv nas, u crno-bijeloj tehnici obračunavanja, na što sam rijetko reagi­rao jer bilo bi to pucanje u prazno.

Bilo je još mnogo intelektualaca raznih profesija s kojima sam se susretao ili dopisivao, a mogao bih o njima štošta pozitivno reći, kao što su bili veliki jezikoslovac Ljudevit Jonke (Zagreb), profesor žurnalizma Luka Brajnović (Pamplona), pjesnik i gl. urednik Hrvatske revije Vinko Nikolić (Barcelona i Zagreb), slavist i enciklopedist Pavao Tijan (Madrid), intendant Hrvatskoga državnoga kazališta u Zagrebu Dušan Žanko (Caracas), novinar i publicist Hans Peter Rullmann (Hamburg), filmski kritičar Vladimir Vuković Vladek (Zagreb) i oskarovac Dušan Vukotić (Zagreb), da spomenem samo one koji su mi ostali u sjećanju, a gotovo su svi umrli, odnosno, nažalost, malo ih se spominje u javnosti. Šteta jer su zaslužili dužno poštovanje kao ljudi i pravedno vrednovanje svojih djela barem u prigodnim svečanostima. Hrvati ne bi smjeli biti opterećeni manom brzoga zaboravljanja svojih i stranih zaslužnika za hrvatsku stvar, kako ih dosad bije zao glas. Osobno držim da sam imao sreću susresti više dobrih nego loših ljudi, od kojih sam mnogo saznao i na­učio, što mi je koristilo u zvanju i uopće u životu i stoga sam im vrlo zahvalan.