Samo svjetlost oživljuje mrtve

OTVORENA OKA

neba zure kroz mikroskope
svjetiljki. Rambla zasićena lišćem
ljudskih prilika, zavitlanih
čvornatom krivuljom sjećanja.
Zelena popudbina onih što plove
upakirana u zidove s biljem
i plahtama.
U kasno popodne
rumeno kamenje
postaje toplo bestežinsko biće
i, kao katalonska lica,
ulice prelijevaju brane.
Samo svjetlost oživljuje mrtve
kad zakaže sat.
Nešto pulsira bez prestanka,
i ljulja grad u mreži boja
odbjeglih iz Gaudijevih cipela.
To možda moj puls otkucava; broji korake
i stopala postaju ticala, upornji, krila.
Imam tek jedan trenutak na Zemlji.
Ostalo je vječnost
opružena kao suncem izbijeljena obala
sve do mora, do Barcelonete.

ČOVJEK JE BILJKA

Čovjek je biljka
ne u smislu da ne hoda
ne u smislu da ne govori
ne u smislu da ne misli
nego u smislu da se jednom samo prelomi
kao stabljika
u smislu da ga jednom samo netko ubere
ako ga već ne iščupa s korijenom

PREDCI

su kristali
što dugo čekaju u kutijama
da ih odmotaš iz novinskog papira
iz svoje vlastite prašine,
taložene desetljećima.
Dođe vrijeme da siđeš u podrum
svog višekatnog bića
i otkriješ da su tvoje slutnje otkali drugi
spajajući koncem brige
svoje dane u sag
po kojem ćeš koračati kroz život.
Tvoja su glava i pluća duboki ormari
za skupocjeno posuđe
koje su kupovali drugi.
Moja baka učiteljica
što je marljivo trgovala dionicama
bliješti iz kristalnih čaša
koje perem od prašine i mraka
i stavljam pred večernje sunce.
Moj dom
je ovdje:
topla nutrina koji su
od svojih kostiju, truda i snova
izgradili oni
koji su sebe utišali
da bih ja imala glas
i živjela od njihova blještavila
iz jasnih kristala
u kuhinjskom ormaru novoga stana
koji je zapravo stariji i od mene
i od njih

ZAŠTO

je zabranjeno
govoriti o smrti
zato što nevideći smisao
o njoj nemaju
što reći

Zašto
je zabranjeno
misliti o smrti
zato što ako ona nije prolaz
o njoj se nema
što misliti

MOLBA

Kad odem
onamo kamo svi odlaze
dopusti mi ponijeti fotografiju mora
ušivenu u tajnu stranu kože što pokriva čelo.
Ondje neće biti ni čela ni kože
ali zašto ne bi bilo paslike mora,
opasnog diva s kojim se može ostati nasamo,
čije naručje isiše težinu iz udova.
Jedino čega se uopće mogu sjetiti
iz ove zemlje nevažnosti
more je, protejsko biće svjetla s početkom i bez kraja.
Dopusti mi ponijeti fotografiju mora
kad odem
onamo kamo svi odlaze
osim tebe koji svako ondje ispunjavaš
kao zeleni pijesak potopljenu amforu.
Dopusti mi ponijeti more
jer more nije slana voda;
more si ti.

POMAZANJE

Je li to, Bože,
lječilišna pomast
ta slana voda s neba
što tijelu oduzima težinu
izlovljava grijehe, kao oblutke
iz dubine, dok ih žal ne izbijeli
Je li to, Bože,
plava krizma spasenja
čim trepneš, more postaje zlato
prozirna sunčeva mast iz roga
još i čišće od zlata,
zlata samotoka
Je li to
ulje kojim se pomazuju odabranici
mesijanski smijeh s početka
dok si, igrajući se sa Sinom u plićaku,
razmještao otoke
Dok plivam i ronim
čime to postaju ove ruke
jesu li ruke trubača u posljednju Zoru
Ili srpovi kosca što počinje žnjeti nadu
jesu li vesla Odisejevih drugova
mimo otoka sirena
jesu li krila anđela koja grle i grle
Zemlja je smrtnim sjemenom zasijana
no posvuda po njoj teče
ljekovito more
I to zlatno ulje liječi svaku nemoć
u narodu, a možda i šire
Moje je ime Kalipsa
Koja-Neće-Zadržavati-Moreplovce
nego Pomazanica Koja Vidi
da je apokalipsa već započela

ŠKOLJKA

što je
i što može
kada ječe megafoni i zviždaljke
Ono što govori
ono što može izustiti nešto
negdje je daleko
ono s glasom davno je napustilo ljušturu
ono što sebe zove živim
Školjka je kostur, tek nijemi svjedok
da je bilo neke kretnje, ustanka,
valova ponesenih na ramenima
Školjka, mrtvo i šuplje.
Ako tko prisluhne blizu
začut će šum
iz njezina središta
vrijeme šumi

NE VJERUJEM PROGNOZI NEGO OBLACIMA

sivim otežalim trbusima zasigurno punim kiše
ne vjerujem nečem od šezdeset decimala
vjerujem samo onom što je jedno
i cijelo
Prečesto prodaju rog za svijeću
i mrak za boje
vjerovati se može samo svjetlu
Ne vjerujem metaforama
vjerujem samo onom što je bjelodano
poput dana
poput semafora
bijele zore
i kiše

PREUREĐENJE

Možeš voljeti nekoga najviše na svijetu;
on zbog toga neće zavoljeti tebe.
No u prostoru tvoje nutrine započet će
radovi. Rušenje pokojeg zida,
gletanje, ugradba staklenih stijena,
otvaranje. Propuštanje svjetla.
Prozračni prevjesi bez pregrada
kao da živiš u vodi.
Prenamjena soba, bojenje u
razrijeđeno bijelo lipanjskog podneva.
Ugradnja nevidljivih ormara
mjesto uglatih bridova, posvuda.
Grijaće plohe što isijavaju noću.
Meki pregibi udubljenih zidova,
niše, sedef-mozaici, kao u kupaonama
bogatih Indijaca. Tepisi će stići poštom
i bez narudžbe.
Moraš samo dopustiti da iznesu i sahrane one
koji su u tebi umrli

ŽELIŠ LI DOISTA PROPUSTITI JUTRO...

...svu onu tišinu koja se hrpimice istovaruje po parkovima prije no što prorade pokretne trake. Možda misliš da nema smisla ustati rano ako nikamo ne moraš ići. Ti i ne znaš koliko se varaš, jer ići se može i u mislima, brže je i bolje i nema kontrole dokumenata. U zoru je svijet još neispečen, tijestu se još može dodati začin ili oblik nekog diva. Subotom ujutro još uvijek ima slobodnih ulaznica za neku sjajnu nedjeljnu svečanost. Nedjelja, to su oni trenutci koji uvijek miruju ispod čeonog režnja, oni stupovi mosta naših snova po kojem prelazimo fiksirane točke korisnog rada i vješto planiranog života. Nedjelja, to je obred, sveto vrijeme bez početka i kraja, štovanje Boga koji uvijek ima vremena samo za stvaranje i motrenje, što je u Njegovu slučaju isto, a mi postajemo šegrti Njegova ceha ako se dovoljno rano probudimo. U trenutku nakon buđenja sukobe se čežnja za toplinom majčine utrobe i čežnja za usponom na snježnu planinu. To je najvažniji dvoboj u povijesti. To je mejdan, rat, odsijecamo ili želju da se vratimo odakle smo došli, ili da stignemo kamo smjeramo. Šalica jutarnje kave – nije li to sveto piće ratnika, eliksir koji zagrijava tijelo za borbu, sake ili mate ili što već ljudi piju širom svijeta, obred inicijacije u dan. Upravo sada, mili moj, dok pijem i gledam kroz prozor kako nebo blijedi, upravo sada, draga moja, mislim na te najviše i najjasnije te vidim. Najbliže sam svim stvarima, ja sam miljokaz u polju koji odjednom postaje vidljiv, pretvaram se u zvono na vratu ovna i oleander na krovu nebodera. Svugdje sam i posvuda strujim jer jutro je mjesto polovice svijeta, druga polovica bit će mjesto sna, ondje se budimo dok spavamo, uvijek tako živimo negdje, s bezbroj mogućnosti, ne treba to zaboraviti, dragi moj, ne propusti tu plovidbu, draga moja, pišem ti iz tople sobe, i evo, začas izlazim u peckavi hlad siječanjskog zraka. Suncostaj je za nama, mi idemo prema svjetlu.