Prema svjetlu

Shvatimo li književnost kao umjetnost riječi, a lirsku pjesmu (kao i svaki drugi književni tekst) kao govornu poruku^[1], poezija Marine Katinić Pleić u tom bi slučaju ujedinjavala tri faktora komunikacije i njima pripadajućih jezično-komunikacijskih funkcija koje različiti teoretičari nazivaju različito,^[2] pritom na umu imajući odnos pošiljatelj – predmet – primatelj.

Pristupimo li na taj način ciklusu ovdje odabranih deset pjesama naslovljenome Samo svjetlost oživljuje mrtve, bit će potrebno najprije pažnju usmjeriti prema lirskome subjektu, odašiljatelju poruke. Čitatelji upoznati s prethodnim četirima zbirkama mlade, danas afirmirane pjesnikinje (Kriptopis bijelog u procijepu zemlje, 2013; Ptica na ušću smoga, 2016; Pogled kroz ključanicu, 2019; Opismenjavanje kiše, 2022) primijetit će da se i u novim pjesmama subjekt rastvara, ogoljuje, redefinira direktno izražavajući stav prema izrečenome. Drugim riječima, poeziju Marine Katinić Pleić mogli bismo promatrati i kao poeziju odnosa; ja – ja, ja – drugi (bliski i daleki), ja – Bog, ja – književnost. Lirski je subjekt višeslojan, a opet cjelovit:

»Najbliže sam svim stvarima, ja sam miljokaz u polju koji odjednom postaje vidljiv, pretvaram se u zvono na vratu ovna i oleander na krovu nebodera. Svugdje sam i posvuda strujim«.

I sasvim je jasan njegov stav i njegova misija:

»Moje je ime Kalipsa
Koja-Neće-Zadržavati-Moreplovce
nego Pomazanica Koja Vidi
da je apokalipsa već započela«.

Usmjerimo se sad prema predmetu kao drugome faktoru komunikacije, odnosno razmotrimo funkciju lirske pjesme kao poruke s obzirom na predmet ili kontekst. Što prikazuje ili na što upućuje poezija Marine Katinić Pleić? Komadiće svijeta koji je stvarnosni i umjetnički, osobni i društveni, rekli bismo. Na razini sadržaja, riječ je o opreci svjetlo(st) – mrak/smrt, kojoj ćemo se posvetiti u daljnjoj analizi, a koja sa sobom nosi tek naoko različita semantička polja krajolika i kuće (vani i unutra), Katalonije i predaka (dalekoga i bliskoga), mitologije i svakodnevnice, prolaznosti i vječnosti.

Pritom lirski subjekt nastupa, kako je već rečeno, s misijom; nije, dakako, riječ o pustom moraliziranju, jeftinoj didaktičnosti ili prepredenoj manipulativnosti kojom bi se na čitatelja djelovalo u svrhu kakve ideologije. Prije će biti da se u ovdje odabranim postmodernim stihovima postiže, austinovski rečeno, performativnost vidljiva u onim iskazima čiju valjanost nije moguće potvrditi niti osporiti jer oni ne opisuju radnju, nego jesu radnja. Time se postiže povjerenje čitatelja, odnosno primatelja poruke, koji je u fokusu ove treće i posljednje funkcije razmatranih lirskih pjesama. Računa se već da je čitatelj kao primatelj poruke istomišljenik onoga koji poruku odašilje, spreman ići prema svjetlu, a da je pošiljatelj poruke član istoga kolektiva s vlastitim osobnim svijetom i doživljajima koje treba pobuditi umjetnik riječi. Sloboda djelovanja, vrsta i intenzitet (re)akcije i (re)interpretacije prepušteni su čitatelju.

A evo kako se bi se moglo interpretirati ciklus Samo svjetlost oživljuje mrtve referirajući se na u naslovu sadržanu opreku na kojoj se gradi poruka, pri čemu svjetlo kao lajtmotiv eksplodira značenjima. Svjetlo se odražava na živopisnoj barcelonskoj ulici Rambli, u pulsiranju grada i lirskoga subjekta, ono transformira i upozorava na vječnost. Ono je i predanje, prelamanje i čupanje (biljke ili čovjeka) u erosu i tanatosu svakodnevice. Svjetlo »bliješti iz kristalnih čaša« kao zaloga predaka od čijeg blještavila se živi, svjetlo i toplina čine dom, tu simbiozu svih ukućana, mrtvih i živih, koji progovaraju kroz pokućstvo. Svjetlo se dalje otkriva kao antonim smrti, o kojoj ne misle i ne govore samo oni koji ju ne shvaćaju kao prolaz. Svjetlo je more, a more je »protejsko biće svjetla s početkom i bez kraja«. Bitak. More je svjetlost, more je »zlato / prozirna sunčeva mast iz roga / još i čišće od zlata, / zlata samotoka«. Svjetlo se otkriva u šumu školjke koja se tek pričinja ljušturom, mrtvim i šupljim kosturom. Svjetlo je u oblaku, kiši, bjelodanosti, autentičnosti koji pariraju lažnim metaforama. Najljepše, svjetlo je ljubav. Jer transformira, gradi, preuređuje:

»No u prostoru tvoje nutrine započet će
radovi. Rušenje pokojeg zida,
gletanje, ugradba staklenih stijena,
otvaranje. Propuštanje svjetla.«

I na kraju, svjetlo je jutro. Potencijal. Odabir da »se dovoljno rano probudimo« i »idemo prema svjetlu«. U tome je snaga poezije mlade pjesnikinje, profesorice i bioetičarke. U tom nastojanju da se pažnja 21. stoljeća svrati na bitno, da se svjesno opredijelimo za dobro:

»To je mejdan, rat, odsijecamo ili želju da se vratimo odakle smo došli, ili da stignemo kamo smjeramo.«

Pjesnikinja sugerira. Poruka je poslana. Kontekst je bjelodan. A što je s primateljem? Želi li doista propustiti jutro...?

Marina Katinić Pleić rođena je 1984. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju te hrvatski jezik i književnost. Na istom je fakultetu doktorirala iz filozofije. Objavila je četiri zbirke pjesama (Kriptopis bijelog u procijepu zemlje, 2013; Ptica na ušću smoga, nagrada »Anđelko Novaković«, 2016; Pogled kroz ključanicu, 2019; Opismenjavanje kiše, 2022), a poeziju redovito objavljuje u književnim časopisima. Povremeno uređuje knjige, objavljuje eseje, piše pogovore i prikaze. Sudjelovala je na Šumskim pjesnicima, Šušur-festivalu od riči, Faropisu, Jutru poezije, Razgovoru s pjesnikinjom, Sesvetskom pjesničkom maratonu i čitanjima poezije u organizaciji Hrvatskog centra PEN-a. Živi, radi i piše uglavnom u Zagrebu.

^[1]   Usp. Kravar, Zoran. 1998. Lirska pjesma. U: Uvod u književnost, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

^[2]   Primjerice, Roman Jakobson ovdje primijenjenome trofaktorskom Bühlerovu modelu dodaje još i faktore kontakta, koda i same poruke.